Pratite nas

Povijesnice

1. svibnja 1995. – Vojno redarstvena operacija “Bljesak”

Objavljeno

na

01. svibnja 1995. godine počela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH – Bljesak.

Cilj akcije bio je oslobađanje okupiranih područja zapadne Slavonije.

Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati. Hrvatska vojska napala je središnji i južni dio snaga RSK. U akciji su sudjelovale 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade uz pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-ratketnim postrojbama.

Hrvatski branitelji nakon ulaska u oslobođene Okučane 1995. godine

U akciji je sudjelovalo oko 7.200 hrvatskih vojnika i policajaca. Napad je otvoren snažnom topničkom vatrom uz pomoć aviona i helikoptera. Glavni smjer napada krenuo je iz smjera Novske i Nove Gradiške. Zapovjednik smjera Novska bio je general – bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik smjera Nova Gradiška bio general – pukovnik Petar Stipetić. Krajnji cilj akcije bio je ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U manje od trideset dva sata hrvatske postrojbe oslobodile su 500 četvornih kilometara okupiranog zapadnoslavonskog područja te je uspostavljen nadzor na autocestom i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji.

Smjerovi kretanja

Smjerovi kretanja

Gubitci SVK procijenjeni su između 350 do 450 mrtvih te preko 1.000 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva te golema količina pješačkog naoružanja i druge opreme.

 

Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije srbočetnici su srušili zrakoplov našeg pilota Rudolfa Perešina, koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Nakon što je Hrvatska vojska porazila neprijatelja, srbočetnici su u ime odmazde 2. i 3. svibnja raketirali Zagreb iz svojih višecjevnih bacača raketa M-87. Poginulo je petero civila, a preko 200 ih je ranjeno. Tijekom Bljeska Hrvatska vojska pokazala je svoju snagu. Ova pobjeda značila je olakšanje hrvatskom narodu i državnom vrhu te se pokazalo da je Hrvatska vojska spremna za oslobađanje ostalih okupiranih područja. Uskoro je pokrenuta i Operacija Oluja te smo konačno pobijedili u Domovinskom ratu.

Hrvatske snage

Zapovjednik napada sa zapada iz smjera Novske bio je general bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik s istočne strane iz smjera Nove Gradiške bio general pukovnik Petar Stipetić.[2]

Glavni smjerovi napada:

  • 81. gardijska bojna napadala je u smjeru Šagovina – Cage – Okučani
  • 5. gardijska brigada, 121. domobranska pukovnija, oklopna postrojba 123. brigade i dijelovi 105. brigade napadali su smjerom Nova Gradiška – Okučani
  • 125. domobr. pukovnija, bojna 1. gardijske brigade,oklopna bojna 3. gardijske brigade i 13.Protuoklopni topničko-raketni divizijun-Koprivnica, napadali su smjeru Novska – Okučani.

Pomoćni smjerovi napada:

  • 68. bojna Vojne Policije
  • 80. gardijska bojna
  • 2. divizijun 15.POtrbr (15. protuoklopno topničko raketne brigade Križevci) djelovali su u smjeru Gorice – Stara Gradiška
  • 265. izvidničko-diverzantska satnija Bjelovar nastupala u smjeru Gorice – Pivare – šuma Prašnik
  • 1.i 2. bojna 125. domobranske brigade nastupala je u smjeru Novska – Jasenovac, te oslobodila Jasenovac
  • 105. brigada je nastupala u smjeru Subocka- Lipik – Bijele Stijene, a kasnije su im se u čišćenju terena pridružili pripadnici specijalne policije RH
  • 52. domobranska pukovnija je uspješno blokirala područja Pakraca. Kasnije su im se u čišćenju terena pridružili pripadnici specijalne policije RH
  • 2. mehanizirana bojna 1. gardijske brigade zajedno s jedinicama specijalne policije RH probila se iza neprijateljskih linija presjekla komunikaciju Novska-Nova Gradiška i time omogućila tenkovsko napredovanje u smjeru Novska-Okučani .
  • Jedinice specijalne policije RH probile su se smjerom vrh Kik-Čardak-Trnakovac, te smjerom Kričke -Rajčići- Trnakovac, a kasnije su izvele čišćenje planine Psunj uz pomoć pripadnika 52 domobranske pukovnije.

Topnička potpora

  • Topnička bojna Bjelovarskog zbornog područja,
  • 16. topničko-raketna brigada Bjelovar,
  • topnička bojna 3. gardijske brigade.
  • Djelovi 15. protuoklopne topničko-raketne brigade HV Križevci
  • 4. bojna 202 protuzračne brigade

Zračna potpora

  • Avioni Mig-21 bis, 91. zrakoplovna baza Pleso

Srpske snage

  • 18. Korpus SVK:
    • 51. laka brigade sa štabom u dijelu Pakraca, držala je liniju od Pakraca do Čardaka
    • 54. laka brigade sa štabom u Okučanima, držanje linije od Save do Trnakovca
    • 98. laka brigada sa štabom u selu Rajić, vojarnom u Jasenovcu, držali liniju Sava – Čardak (51. PBR)
    • 63. odred s 59. daruvarskim odredom, držali linije od Save do Trnakovca
    • 18 mjesoviti artiljerijski puk u S. Gradisci sa sastavima:
    • tenkovska postrojba u području Stare Gradiške (7 T-55 i 1 PT-76)
    • tri topničke baterije kalibra 105mm M56
    • jedna do dvije protuoklopne baterije T-12 i 3 BOV-1
    • jedan do dva protuzračna bataljuna
    • jedna do dvije protuoklopne baterije kalibra 130mm M46 bile su locirane na području Republike Srpske, ali im vojna policija VRS nije dopustila otvaranje vatre.
    • ostale manje jedinice
  • Specijalna policija Policijske stanice Okučani sa štabom u Ivanovcu, držanje linija između 51. i 54. lake brigade
  • 11. laka brigada
  • Tijekom operacije dva bataljuna 1. krajiškog korpusa VRS bila su ubačena u područje Stare gradiške i Jasenovca, a neke manje artiljerijske jedinice VRS su davale manje značajnu artiljerijsku potporu.

Tijek operacije

Napad je uspio preko svih očekivanja. Već prvoga dana hrvatske su snage došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. Kada je Hrvatski radio javio da je oslobođen Jasenovac nacijom se prolomio uzvik oduševljenja – bilo je jasno da se operacija dobro odvija.

U enklavi se branio 18. korpus SVK sastava tri lake brigade (s četvrtom na desnoj obali Save), jačine oko 4000 vojnika, ali je pružio mlitav i neorganizirani otpor i počeo se u rasulu povlačiti u Bosnu preko mosta kod Stare Gradiške; prvog dana u Bosnu je prešao i zapovjednik korpusa. Zajedno s vojskom bježalo je i srpsko stanovništvo, kojih 18.000 ljudi.

Drugoga dana operacije zaposjednuti su Okučani i svaki otpor u južnom i središnjem dijelu enklave je prestao, a rijeke civila pomiješane s vojnicima koji su izgubili vezu sa svojim postrojbama, prelazile su u Bosnu. Na sjeveru, zapadno od Lipika i Pakraca, na području koje nije bilo pod prvim udarom, ostale su snage 51. lake brigade SVK koja je nastavila s borbom i u sljedeća dva dana. 4. svibnja poslije podne Hrvati u to područje desantiraju jednu ojačanu pješačku satniju, nakon čega je uslijedio topnički i pješački napad drugih hrvatskih snaga iz dodira i s oboda sektora. Borba je trajala svega nekoliko sati, a potom su se srbočetnici počeli predavati. U brdskim selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno je oko 1500 srbočetnika.

Srpska odmazda

Nemoćno suočena s porazom, vodstva RSK i SVK odlučuju se za terorističku odmazdu te 2. i 3. svibnja naređuju raketne napade na Zagreb te granatiranje Karlovca i Siska. Središte grada Zagreba zasuto je raketama s kazetnim punjenjem iz VBR Orkan pri čemu gine petero civila, a 203 je ranjeno. Rakete su ispaljene sa područja Pokuplja, negdje oko sela Trepče, a cilj je bio “zvončićima” zasuti Trg bana Jelačića i učiniti što veće ljudske žrtve.

Ova zločinački čin bio je unaprijed smišljen. Naime, suočeni s rastućom prijetnjom HV-a, srpski su časnici usvojili doktrinu realne prijetnje – znajući da je Hrvatska posebno osjetljiva na ljudske žrtve, strategija odmazde bila je temelj održanja RSK. Odvratiti HV od napada značilo je napad na stanovništvo hrvatskih gradova, Zagreba, Siska, Karlovca, Novske, Dubrovnika, Vinkovaca, Osijeka, Kutine, Zadra, itd.

Predsjednik tzv. srpske Krajine Milan Martić se na radiju i televiziji otvoreno pohvalio kako je osobno izdao zapovijed za raketiranje. Milan Martić je došao u Bosansku Gradišku i pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio je da mu je žao, i da je zbog napada HV na njih osobno naredio raketiranje Zagreba. Upravo je to Martićevo javno hvaljenje postalo temelj Haške optužnice i jedan je od rijetkih primjera javnog hvaljenja ratnim zločinom.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari