Pratite nas

Religija i Vjera

1. svibnja sveti Josip Radnik

Objavljeno

na

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan “koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik”.

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov.

Mi isto tako ne znamo da li je sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva, ili u Nazaretu, gdje je živio i radio.

No poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas.

Josip je bio, kako rekosmo, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati.

Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – ako mi se dopusti da tako kažem – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti.

Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju.

Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.

Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali,  usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo.

U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje Oče, nego on to zavređuje više nego itko drugi. Apotom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otacšto je njegovo očinstvo bilo neporočno. Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin,Sermo 51,20; PL 38, 351) .

Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici.

Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka? Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.

Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sini Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi.

Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti

pred Bogom i ljudima (Lk 2,52).

Sv. Josemaria Escriva (preuzeto iz knjige “Susret s Kristom” – Verbum)

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Demonstracije su održane radi zahtjeva radnika za osmosatnim radnim vremenom. 1. svibnja se kao međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine. U 20. stoljeću se datum s vremenom etablirao kao anarhistički i socijalistički blagdan, te je baš u tim krugovima poznat i kao Međunarodni dan radnika, odnosno Praznik rada.
U ovom je obliku prvi svibnja postao međunarodno slavlje socijalnih i ekonomskih uspjeha radničke klase i sindikalnog pokreta. Nakon Oktobarske revolucije, Prvi svibanj je postao državni praznik u SSSR-u, a potom i u drugim komunističkim državama.
Kao državni praznik ga je ustanovila i Hitlerova Njemačka. Zbog komunističkih konotacija, u SAD se radnički pokret odrekao Prvog svibnja, i kao Praznik rada slavi prvi ponedjeljak u rujnu.
Godine 1955. papa Pio XII uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika. Još prije, papa Leon XIII. 1889. g. u svojoj enciklici o sv. Josipu pod naslovom ”Quamquam pluries” radnike i sve ljude skromnih životnih prilika upućuje na ovoga sveca kao uzor i primjer za nasljedovanje. Sv. Josip je radom svojih ruku uzdržavao Gospu i Isusa.
Uvodeći ovaj blagdan, papa Pio je htio potaknuti radnike na ”tiho i vjerno posvećivanje svagdanjega rada”, kako je to činio šutljivi sv. Josip. Radnik je u kršćanstvu bio častan već po Isusu Kristu koji je radio i tako posvetio rad, pa onda po Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu. Sv. pismo spominje sv. Josipa desetak puta poimence.
O njegovu zanimanju doznajemo iz Svetoga pisma Novoga zavjeta. Sv. Matej Evanđelist piše kako su se Nazarećani divili Isusovu nastupu u njihovoj sinagogi i pitali se: ”Zar on nije tesarov sin” (Mt 13,54). U Sv. pismu ne ćemo naći ni jedne riječi sv. Josipa niti bilo što o svršetku života njegova. U sv. Josipu imamo trajno nadahnuće kako se odnositi prema obitelji i svakidašnjim dužnostima. Sv. Josip je u radu nalazio svoju sreću. Radio je s voljom, radošću i zadovoljstvom jer je bio svjestan da tako provodi volju Božju. Radom je oplemenio svoju dušu i srce. Na taj način stjecao je zasluge za nebo i dokazivao svoju ljubav prema Mariji i Isusu. U Hrvatskoj su posvećene mnoge crkve sv. Josipu Radniku: crkva u Belišću, Borovu, Osijeku, Slavonskome Brodu, Karlovcu (Dubovac) i Novome Virju.
Pri posveti župne crkve u čast sv. Josipu Radniku u Novome Virju pokojni zagrebački kardinal Franjo Kuharić između ostalog je kazao: “Draga moja braćo i sestre, na ovaj oltar donosim vaš rad, vaše žuljeve, vaš znoj, koji zalijeva ova polja da bi iz njih izniknuo svagdašnji kruh…”Praznik rada se počeo obilježavati odmah od 1890. godine Prema tome, 1. svibanj je dio radničke tradicije, dan solidarnosti, dan poštovanja dostojanstva rada i radnika, dan prosvjedovanja protiv kršenja radničkih prava. Radnička klasa postoji i danas, iako se mnogi stide imena radnik, pa nas zovu djelatnicima ili zaposlenicima. Istina je da je ogroman broj radnih mjesta ili zanimanja klasičnih radničkih nestao zbog promjena u gospodarstvima i gašenja tradicionalne industrije. Sinonim za radnika je donedavno bio rudar, metalac, obućar, tekstilac, građevinski radnik.
stube sv josipa2Te promjene nisu mimoišle niti nas, pa je danas i u klasifikaciji djelatnosti ostala prerađivačka industrija kao klasično radnička djelatnost, što uz poljoprivredu, lov, ribarstvo, rudarstvo, građevinarstvo, trgovinu, hotele i restorane i transport, čini okosnicu radničke klase ili 65% od ukupnog broja zaposlenih.
U tu kategoriju spadaju zaposleni u obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj skrbi, vojska nezaposlenih, odnosno svi oni koji se ne srame imena radnik i prefiksa radnička klasa.Ukupno gledajući, položaj radnika u Hrvatskoj i BiH je katastrofalan.

Plaća koju prima radnik za svoj rad nije dostatna za pristojan život. Preko 150 tisuća radnika ne prima plaću za svoj rad. Politika i kapital ne idu jedno bez drugoga, udružuju se bez obzira na uvjerenja bilo koje vrste i ne prezaju od profita iz bilo kojeg izvora kako bi koncentrirali bogatstvo stvoreno na grbači radnika u korist jednom uskom ekskluzivnom broju ljudi. Proslave i okupljanja povodom praznika rada  politička elita vješto koristi uglavnom u vlastitu promociju i ne prezaju od lažnih obećanja i obmana obespravljenog i siromašnog radničkog puka.

Tesar čudotvorac posjetio Santa Fe u Novom Meksiku i izgradio senzacionalne stube!

Stube su načinjene od drveta kojega nema nigdje na Zemlji! U narodu se odavno priča da je taj čovjek bio sam sv. Josip poslan od Isusa Krista.

Ovo je zaista zapanjujuće čudo koje dogodilo časnim sestrama u Novom Meksiku (SAD). Kad je izgrađena kapelica časne sestre su došle u nju i primijetile da nedostaju stube za galeriju. Odlučile su moliti devetnicu sv. Josipu. Devetog dana došao je neki čovjek koji je bio tesar i ponudio svoju pomoć oko stuba. Taj čovjek je sam izgradio cijele stube bez upotrebe ijednog čavla ili lijepila, a što je još više čudno, stube nemaju nikakav potporni stup ili bilo kakav potporanj! Tri su čudne stvari u vezi ovih stepenica.

Prva je to što je taj čovjek nakon završetka gradnje stuba nestao, ne uzevši plaću. Ne zna se ni dan, danas tko je bio taj čovjek. Druga stvar je ta što svi znanstvenici i arhitekti svijeta ne mogu objasniti kako mogu stajati te stube bez potpornja. Treća stvar je to što stube imaju 33 stepenice, točno koliko je živio Isus Krist! A jako čudno je i to što su stube građene od drveta za koje se ne zna gdje raste. Stube su načinjene od drveta kojega nema nigdje na Zemlji! U narodu se odavno priča da je taj čovjek bio sam sv. Josip poslan od Isusa Krista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

21. studenog – Marija Majka Crkve

Objavljeno

na

Objavio

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi spomendan Marije Majke Crkve. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.

Stoga je papa Pavao VI. kao krunu Drugog vatikanskog sabora, 21. studenog 1964., proglasio Mariju „Majkom Crkve“, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom, i želi da tim imenom presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“, rekao je papa Pavao VI.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje hodi prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga.

Presveta Djevice, Majko Crkve, bezgrešna Marijo!
Tebi predajem svoju dušu i tijelo.
Sve molitve i djela i trpljenja.
Sve što jesam i što posjedujem.
Skrušena srca predajem ti se u okove ljubavi!
Ostavljam ti potpunu slobodu da se koristiš sa mnom
za izbavljenje ljudi i na pomoć svetoj Crkvi, kojoj si Majka.
Želim od sada činiti sve s tobom, po tebi i za tebe.
Znam da vlastitim snagama ništa ne mogu.
Ti, pak, sve možeš što je po volji tvoga Sina i uvijek pobjeđuješ.
Učini, dakle, Pomoćnice vjernih, da moja obitelj, župa i cijela Domovina
budu istinskim kraljevstvom tvojim i tvojega Sina.
Amen.

(vjeraidjela.com/Laudato)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Za Domovinu se moramo moliti i žrtvovati

Objavljeno

na

Objavio

Ako volite domovinu potpišite peticiju za promjenu izbornog zakona da svi mogu sudjelovati u upravljanju našom Domovinom a ne samo političke elite koje manipuliraju izbornim sustavom i neprestano se izmjenjuju, ali samo za vlastitu korist, dok narod propada!

Voljeti svoj narod znači izboriti se za njegovo dobro. Da nije bilo branitelja u Domovinskom ratu, danas naše domovine ne bi bilo.

Potrebno je nekada preuzeti odgovornost i za teške odluke i za opasno djelovanje… za Domovinu se moramo moliti i žrtvovati – rekao je u danas biskup sisački Vlado Košić u sisačkoj katedrali gdje je predvodio misno slavlje povodom blagdana Duhova.

Tom prigodom podijelio je sakrament svete potvrde 74 kandidata iz katedralne župe, te se osvrnuo i na subotnji Hod za život.

Jučer je, dragi krizmanici, braćo i sestre, bio Hod za život, koji mi katolici podupiremo jer naši državljani žele reći da su za život a protiv smrti!

No, neka šaka mrzitelja života su tzv. prosvjednici koji na žalost u našim medijima dobivaju jednaki prostor kao i tisuće naših vjernika koji su za život. Koja je to nepravda! Da mediji promiču smrt, da se bore protiv života! A naša Hrvatska biološki propada, nestaje… Čudna je to logika! Ja bih to nazvao đavolskim djelom jer đavla je sam Gospodin Isus nazvao ‘ocem laži i ubojicom ljudi od početka – istaknuo je u propovijedi mons. Košić pozvavši okupljene da ne propuštaju svakodnevnu molitvu i ne budu ni jedne nedjelje bez svete mise.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati