Pratite nas

Religija i Vjera

1. svibnja – sveti Josip Radnik

Objavljeno

na

Blagdan svetoga Josipa Radnika uveo je 1955. u crkvenu godinu papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja na dan „koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik“.

 

„Druga internacionala“, međunarodna udruga radnika, odlučila je 1889. da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdao je svoju encikliku o svetom Josipu, kojom je radnike i sve ljude skromnih životnih prilika uputio na svetog Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje.

Sveto pismo samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje i to u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin’” (Mt 13,54).

Uvođenjem blagdana svetog Josipa Radnika Crkva želi iskazati posebno poštovanje prema radu jer svojim radom kršćanin „pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli“. Josipov svakidašnji rad svjedoči naime o spremnosti služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. To treba biti smisao rada i svakoga kršćanskoga djelatnika.

Svaki radnik treba težiti da njegov posao postane apostolska služba i suradnja s Kristom na djelu spasenja. U tom slučaju svakidašnji rad, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere.

Posebno je zanimljivo da hrvatska riječ ‘radost’ ima korijen u riječi ‘rad’. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima naziva radost jednim od prvih plodova Duha Svetoga uz ljubav i mir, a blaženi Alojzije Stepinac smatra rad pravom radošću jer je to u obliku pokore i predanja vlastitog rada Bogu sredstvo pokore i posvećenja čovjeka koji imao smisao spasa ljudske duše.

Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.

Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali,  usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo.

Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka? Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Korizmena poruka kardinala Vinka Puljića

Objavljeno

na

Objavio

Draga braćo misnici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!

Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, koja ove godine pada na 26. veljače, započinje korizma (četrdesetodnevnica) kao posebno milosno vrijeme u kojemu svaki vjernik produbljuje i učvršćuje svoju vjeru, i istinski se pripravlja da može biti dionik slavlja Kristova uskrsnuća – Uskrsa.

I ove godine ovom porukom želim pomoći sve članove naše mjesne Crkve u hodu kroz ovo milosno vrijeme, kojega promatram u svjetlu priprave za održavanje prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije pod geslom ‘SVE OBNOVITI U KRISTU’.

Neka stoga ova korizma bude dodatna prigoda da što bolje upoznamo Krista, osobno i kao zajednica, produbimo svijest vjere i osvježimo nanovo našu nadu u Božju ljubav prema svakom čovjeku. Tada ćemo biti postojaniji u svjedočenju i ispovijedanju naše opredijeljenosti za Krista, ponašati se i živjeti dostojno evanđelja Kristova. To je ujedno način da s Kristom pobijedimo zlo i grijeh.

U tome od pomoći mogu biti korizmene pobožnosti, koje jednako obilježavaju osobnu, obiteljsku i župsku pripravu za susret s uskrslim Kristom.

Molitva i pobožnost Križnog puta. U vrijeme korizme, vjernici s posebnom pobožnošću sudjeluju u molitvi Križnog puta. Čine to u crkvi svakog petka, a mnogi i u svojim obiteljima i privatno. Dok razmatraju Kristov križni put i muku, mole utjehu i hrabrost da svoj vlastiti križ mogu nositi poput Isusa, s više nade i pouzdanja u Božju pomoć, vjerno i do kraja. Svoje patnje sjedinjuju s Kristovim patnjama, postaju slični Kristu, i u Kristu patniku nalaze duhovnu utjehu. O tome sv. Pavao piše: ‘Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva’ (Kol 1,24). Svatko od nas nosi nekakve rane na duši i tijelu. One su prisutne i u ovo korizmeno vrijeme. Ali, ne klonimo duhom. Razmatranje Kristove muke može izliječiti naše rane, koje svoj smisao nalaze upravo u Kristovom križu. Uživimo se u Kristovu muku žrtvu kako bismo ojačali naš duh u borbi protiv zlih sklonosti, postali hrabriji u borbi protiv napasti, te tako sve obnovili u Kristu.

Molitva i razmatranje krunice – žalosna otajstva. Molitvu krunice možemo radosno doživjeti na svakom mjestu i u svako vrijeme. U vrijeme korizme, posebno je dragocjena molitva krunica u obitelji. Tu je praksu itekako potrebno vratiti u naše obitelji. Ona je, naime, od prevelike važnosti upravo zato jer u središte obitelji stavlja Isusa. Gdje je Isus, tu je mir i ljubav, uz pomoć kojih se izgrađuje svaka ljudska obitelj, kao i cijelo društvo. Krunica je evanđelje u malom i tko ju moli s pobožnošću i vjerom obnavlja svoje srce i daje svoj doprinos obnovi obiteljske i župske zajednice, opet u Kristu.

Čitanje i razmatranje Božje Riječi. Teško je vjerovati da postoji obitelj koja nema Bibliju ili barem Sveto pismo Novog zavjeta. U vrijeme korizme, potrebno je posegnuti za tom Knjigom koja je izvor života, kako bismo Krista što bolje upoznali, u svoj ga život prihvatili i slijedili ga svojim životnim stavovima i dobrim nakanama. Svoju Majku Mariju, Isus je proglasio blaženom jer je riječ Božju slušala i vršila (usp. Lk 11,28). Štoviše, sve one koji to isto čine smatra svojim najbližima: ‘Evo moje majke i moje braće! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’ (Mk 3,34-35). Neka, stoga, i ova korizma bude vrijeme koje ćemo posvetiti čitanju i razmatranju Svetog pisma, riječi Božje preko koje Bog progovara svakom čovjek svih vremena – pa tako i svatkome od nas.

Uskrsna ispovijed. Razmatranje Kristove muke i križa budi u nama svijest o našoj grešnosti kao i osjećaj skrušenosti. To je jedan od razloga da u vrijeme korizme vjernici češće odlaze na ispovijed, a posebno pred Uskrs. U tome se prepoznaje njihova odluka da se odreknu grijeha, otvorenost iskrenom kajanju i prihvaćanje pokore za učinjene grijehe. Zbog svega toga, korizmene ispovijedi su, na neki način, temeljitije i potpunije. Neka vjernici svakoga staleža i dobi nastave njegovati ovu prelijepu praksu kao izvor mnogih duhovnih milosti. Vjernike koji iz bilo kojeg razloga ne mogu pristupiti svetoj ispovijedi potičem da u sebi stvore raspoloženje kajanja i predanja u volju Božju, i nastave neizmjerno se pouzdavati u milosrđe Božje.

Osobna pokora. Uz ispovijed grijeha i kajanje, potrebno je također steći sposobnost odricanja od loših i negativnih navika. Upravo je korizmeno vrijeme vjernicima drago i dragocjeno jer uz pomoć pokore koju si sami odaberu mogu okončati neke loše navike koje im u životu smetaju i pogoduju grijehu. U toj odluci o odricanju i izbjegavanju onoga što je zlo, kao i u odluci o činjenju onoga što je dobro, treba prepoznati čežnju za tim da budemo bliže Bogu, koji je izvor svakog dobra i blagoslova. Svrha bilo kojeg oblika osobne pokore nije u tome da mučimo same sebe, nego da rastemo u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je najbolji put postojanosti u vjernom činjenju dobra.

Praštanje i pomirenje. U ispovijedi, mi se predajemo Božjem milosrđu, ali u molitvi ‘Oče naš’ Isus od nas traži da i ‘mi jedni drugima praštamo’. Korizma je, dakle, posebno milosno vrijeme u kojemu mi od Boga oprost tražimo, i ujedno jedni drugima pružamo ruku oproštenja. Isusova molitva Bogu Ocu s križa za one koji su ga razapeli, snažan je poticaj da i mi smognemo snage jedni drugima praštati i tako izgrađivati mir i pomirenje, povjerenje i spremnost na suradnju. To je posebno važno u Crkvi u malom, odnosno u obitelji, u kojoj je prevažno trajno obnavljati ljubav i spremnost na žrtvu jednih za druge. Iz takvog obiteljskog ozračja moguće je širiti ljubav i sebedarje prema onoj većoj obitelji, a to je Crkva.

Nedjelja – dan Gospodnji. Svojim uskrsnućem Isus je pobijedio zlo i grijeh i donio nam je nadu, koja daje smisao našem životu. Obnovio je cjelokupno čovječanstvo i otpočeo je vrijeme u kojemu možemo biti bliže Bogu i trajno sudjelovati u proslavi uskrsnog događaja. Taj se događaj obnavlja u svakoj Svetoj Misi, nedjeljnoj i u onoj koja se slavi tijekom tjedna. U tim euharistijskim slavljima, mi ugrađujemo ‘Radosnu vijest Kristova Uskrsnuća u svagdanji život ovog društva, kako bi naši sunarodnjaci i drugi sugrađani otkrivali istinski smisao života u ljubavi prema Bogu i bližnjima te u čuvanju svega stvorenoga na zajedničko dobro'(Molitva za Sinodu).

Isus umire pod imenom Nazarećanin. Isus se utjelovio u Mariji po Duhu Svetog u gradu Nazaretu. U tom istom gradu je odrastao i u njemu je započeo svoje poslanje spasenja. Na križ na kojemu je bio razapet i umro, postavili su natpis ‘Isus Nazarećanin, kralj židovski’ (Iv 19,19). Nazaret je bio Isusov rodni kraj, i zauvijek ostaje dio Isusovog identiteta. U vrijeme korizme, pozvati smo, na neki način, i o tome razmišljati, tim više jer s tugom promatramo da se naša braća i sestre odriču svojih korijena i olako zaboravljaju gdje su nikli i stasali. Slika Krista koji je bio razapet pod imenom Nazarećanin, neka i nama bude poticaj da znamo svoje korijenje voljeti, čuvati i predati budućim pokoljenjima. Naša je gruda natopljena krvlju mučenika, znojem i suzama naših predaka: savjest nas obvezuje to cijeniti i voljeti!

Neka ova poruka za korizmu 2020. bude dodatni poticaj da se još više zauzmemo oko obnove svega u Kristu. Neka svaki vjernik, bez obzira kojega staleža i dobi, poraste u vjeri u uskrslog Krista, hrabro svjedoči svoj kršćanski identitet i bude gorljivi evangelizator na ovim prostorima i u ovim vremenima.

Na sve zazivam obilje Božje blagoslova i predajući vas zagovoru i zaštiti naše nebeske Majke i sv. Josipa, iskreno vas pozdravljam!

Kardinal Vinko Puljić,
nadbiskup metropolit vrhbosanski

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Papa Franjo protiv ‘nepravednih rješenja’ na Bliskom istoku

Objavljeno

na

Objavio

Papa Franjo u nedjelju je upozorio protiv “nepravednih rješenja” izraelsko-palestinskog sukoba, kazavši da će ona biti samo uvod u nove krize, u očitoj referenci na bliskoistočni mirovni prijedlog Donalda Trumpa.

Franjo je te komentare iznio u Bariju kamo je otputovao na sastanak biskupa svih zemalja sredozemnog bazena.

“Sredozemnoj regiji trenutno prijeti izbijanje nestabilnosti i konflikta na Bliskom istoku i raznim zemljama sjeverne Afrike i između raznih etničkih, vjerskih i konfesionalnih skupina”, rekao je Papa.

“Niti možemo zanemariti još uvijek neriješen sukob između Izraelaca i Palestinaca, s opasnošću zbog nepravednih rješenja i stoga uvoda u nove krize”, rekao je.

Među sudionicima bio je nadbiskup Pierbattista Pizzaballa, apostolski upravitelj Latinskoga jeruzalemskog patrijarhata, pod čiju jurisdikciju spada Izrael, palestinski teritoriji i Jordan.

Vjeruje se da je ovo prvi put da Papa, koji je često branio i palestinska prava i izraelsku potrebu za sigurnošću, javno govori o izraelsko-palestinskom sukobu otkad je Trump objavio plan 28. siječnja.

Planom se priznaje izraelska vlast u židovskim naseljima na Zapadnoj obali i zahtijeva da Palestinci ispune niz uvjeta za državu s glavnim gradom u selu na Zapadnoj obali istočno od Jeruzalema.

Premda je Trump izjavljivao da mu je cilj okončati desetljeća sukoba, njegov plan ide u korist Izraela, što je naglašeno palestinskom odsutnošću za vrijeme njegove objave u Bijeloj kući dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu stajao pored njega. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari