Pratite nas

Religija i Vjera

1. svibnja – sveti Josip Radnik

Objavljeno

na

Blagdan svetoga Josipa Radnika uveo je 1955. u crkvenu godinu papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja na dan „koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik“.

 

„Druga internacionala“, međunarodna udruga radnika, odlučila je 1889. da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdao je svoju encikliku o svetom Josipu, kojom je radnike i sve ljude skromnih životnih prilika uputio na svetog Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje.

Sveto pismo samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje i to u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin’” (Mt 13,54).

Uvođenjem blagdana svetog Josipa Radnika Crkva želi iskazati posebno poštovanje prema radu jer svojim radom kršćanin „pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli“. Josipov svakidašnji rad svjedoči naime o spremnosti služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. To treba biti smisao rada i svakoga kršćanskoga djelatnika.

Svaki radnik treba težiti da njegov posao postane apostolska služba i suradnja s Kristom na djelu spasenja. U tom slučaju svakidašnji rad, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere.

Posebno je zanimljivo da hrvatska riječ ‘radost’ ima korijen u riječi ‘rad’. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima naziva radost jednim od prvih plodova Duha Svetoga uz ljubav i mir, a blaženi Alojzije Stepinac smatra rad pravom radošću jer je to u obliku pokore i predanja vlastitog rada Bogu sredstvo pokore i posvećenja čovjeka koji imao smisao spasa ljudske duše.

Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.

Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali,  usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo.

Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka? Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Gvardijan fra Danko Perutina: Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha tadašnje države, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Današnji gvardijan fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini.
On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati.

Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

(Hina)

Likvidacija franjavaca u borbama za Mostar u veljači 1945. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari