Pratite nas

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Potresno pismo o tragediji obitelji Goluža iz Hercegovine

Objavljeno

na

Objavio

U redakciju smo zaprimili pismo koje nam je uputio Luka Goluža iz Vancouvera u Kanadi. U pismu se opisuje tragedija obitelji Goluža.

Pismo donosimo u cjelosti:

Dobro se sjecam moga djeda Djure ,neki su zvali “Djurko”, to je bio dobar čovjek mirne naravi ,jako je volio djecu.Kad sam ja imao 10 godina, djed je imao problem s trbuhom i nakon tjedan dana bolovanja je umro. To se dogodilo 1950. godine. Baba Stana je bila dobra majka svojoj djeci i unučadima. Živila je nešto duže, umrla nakon 9 ili 10 godina iza djeda. Imali su četiri sina: Matan, Nikola, Ivan i Ilija.

Prvi sin Matan , moj otac, se rodio 1901 godine, drugi je bio Nikola pa Ivan a Ilija je bio najmlađi. Živjeli su u selu Pjesivac-Dubrave  općina Stolac  u Hercegovina. Bavili su se zemljoradnjom i nešto stočarstvom i time  prehranjivali svoju obitelj .Vrijeme je nosilo svoje. Djed i baba, sinove su poženili i jasno planirali bolju budučnost za cijelu obitelj. Moj otac Matan i Mama Janja (Salmanic iz Hodova) imali su već 7 sinova, dok se osma kčer rodila 1944.godine nedaleko od Vukovara gdje smo bili izbjegli kroz drugi svjetski rat.
Nikola i njegova žena Janja (Raguž s Bačnika) imali su  2 sina i dvije kčeri, Ivan i njegova žena Stoja (Saračević iz Bitunje) imali su isto 2 sina i  dvije kčeri. Žena najmalađeg Ilije Mara(Coko s Borevica) tek je bila u drugom stanju.

Drugi svjetski rat

Dolazi 1941. i sudbonosno vrijeme za cijelu Europu koje se proširilo kasnije na cijeli svijet tj drugi svjetski rat. Kako je svima poznato rat poštenom čovjeku ne donosi ništa dobra nego samo zlo. U tome  vrtlogu svakako, našla se obitelj moga djeda i babe  Djure i Stane.
Drugi sin po starini Nikola pozvan je u rezervnu vojsku u Trebinje. Ivan i Ilija otišli su iz Dubrava na Kostjelu da bi obrali duhan i ujedno pripazili na Nikolinu obitelj koja je u to vrijeme tamo i življela.
Jer je već u to vrijeme situacija bila ne sigurna jer su se neke naoružane horde pojavljivale po našim mjestima.Te naoružane osobe u to vrijeme nisu baš imali neko posebno ime. Neki su ih nazivali “četnicima”,jedino se znalo da su na srpskoj strain.

Stradanje obitelji od četnika

Ti takozvani četnici zarobili su moje striceve Ivana i Ilijiu povezali ih i odveli ih u srpsko mjesto “Bancice”,tu su ih kako sam saznao ispitivali i htjeli su ih pustiti jer se nije našlo nikakve krivnje što bi njih moglo teretiti. U mdjuvremenu pojavio se tu i naš susjed srbin Vlado Bodiroga te je rekao da ih se ne pusti jer su navodno neka njegova rodbina poubijana od Hrvata. Na tom mjestu je okončao život mojih stričeva i to uz veliko mučenje a poslije kad su i ubijeni bačeni su u jamu koja je jasno bila pripremljena za takve svrhe.

Vjerujem da je jos mnogo Hrvata na isti ili sličan način poubijano,ali za tu se jamu nije smjelo pitati ,jer koji su bili četnici poslije su se preobukli u partizane.Tužna vijest je dospjela i do Nikole u Trebinje te je žurno napustio vojsku da bi možda spasio svoju obitelj koja je kako sam rekao živjela u mjestu Kostjela. Prije nego je Nikola stigao na Kostjelu njegova obitelj je vec uspjesno pobjegla u Pjesivac-Dubrave. Ali na Kostjeli se dogodilo jos jedno zlo. Srbi iz Prebilovaca zarobise Nikolu i njegov život zavrsi kod susjeda koje je dobro poznavao a ništa im nije bio kriv. Tako stradaše tri sina od moga djeda Djure i moje babe Stane da oni sami nisu znali zašto se to trebalo dogoditi. Tragedija se dalje nastavlja, sada već pokojnog Ilije žena Mara i pokojnog  Nikole i Janje Bacnicke sin Pero 9 godina čuvali su ovce i goveda u mjestu Bandurica.Tu su ih našli naoružani četnici ili partizani, malome Peri stavili su veliki kamen na prsa, a moju strinu Maru odveli su do Prljevaca “mjesto prema Kostjeli”i tamo je ubili.Psmrtni ostatci strine Mare i rodjaka Pere preneseni su u mjesno Golužino groblje.

Upisani kao žrtve Jasenovca

Vijest o stradanju se prenosila od uha do uha javno ništa se nije smjelo govoriti. Vrijeme je prolazilo a oni koji su počinili te zločine čak su se nazvali prvoborcima takozvane N.O.B. i još  su primali peziju  iz Beograda kao borci. A imena moje strine Mare i rodjaka Pere našao sam na stranicama interneta ispod “jasenovac org”upisani su kao žrtve Jasenovca. To je nekakav institute za poučavanje srednjoškolaca Amerike i Canade.

Na tu e-mail adresu osbno sam pitao četiri puta šta oni znaju o sudbini moje strine i moga rodjaka. Nisam dobio odgovor.To je očiti dokaz da kad netko dobije internacionalnu dozvolu za laž, može lagati kako god on želi. Za takvo nešto zaustaviti ili dokazati obratno nemate šanse. Pa zar to nije zločin poubijati osobe i onda taj zločin pripisati drugome. Još sam 2005. godine saznao za živu osobu koja je bila na Bandurici kad je ubijena moja strina Mara i rodjak Pero.

Zelenovic Rako iz Gacka ovako prića “Poznam ja Goluze, bio sam u vašem mjestu kad su ubili Golužinu ženu i djete.Tada sam imao 17godina, bili smo svi naoruzani, nudili su mi da ubijem maloga.
Ja to nisam mogao učiniti već sam rekao malome da bježi. Mali je počeo bježati a ja sam opalio dva metka u zrak.Oni koji su bili samnom primjetili su da mali bježi, potrčali su za njime i uhvatili ga te su ga oni ubili. To mogu posvjedočiti perd svakim, rako je Rako.

Među četnicima i muslimani

”Informacije su jako šture ja sam ih dopbio drugih a ne osobno od Zelenovića. Rako priča da je prisilno bio naoružan i stavljen u tu grupu zločinaca. Kako se obično po nasim selima čuju priće od uha do uha tako smo i mi čuli da su u toj grupi bili i brača Hairlijići muslimani koji su čak i počinili zločin na Bandurici. Pitam se jesu li to antifašisti  ti ponosni Titini prvoborci koji su stavili temelje tugoslavije.
.Jednom prilikom našao sam se na Poplatu, to je mjesto iznad Stoca u Hercegovini. Bio je tamo nekakav “Dom” u kojeme su bile kao, prodavnice mješovitom robom te i jedna gostiona. Kad sam naišao kraj gostone čuo sam nekakvu galamu te sam svratio da pogledam što se to dogadja. Sjedila je za jednim stolom grupa meni nepoznatih ljudi i medju njima jedan postariji čovjek dosta pijan opjavava “Titu i partiju”. Svi se onako s njime šale i zafrkavaju. Ja ga slučajno upita kako se zove a on mi odgovori Hairlijic,a ja njemu velim da sam ja Goluza. On reče meni “znam ja Goluže oni su dobri ljudi” na što sam mu ja odgovorio “kad su Goluže dobri ljudi tko ubi Goluzinu ženu u drugom stanju i dečka od devet godina na Bandurici” . On onako malo pijanski pogleda uze času i nastavi piti i ništa mi ne odgovori.
Nastavi dalje slaviti svoga titonju.

Mesiću to su vaši ljudi

Takve ni Mesić ni Slavko Golstain ne spominju kao da njima ne pripadaju.To su baš vaši ljudi  gospodine Mesiću pišite kako su došli do prvoboračke spomenice i kako su uspjeli dobivati penziju iz Beograda

Mislim se, tko je uputio Raku Zelenovica i druge čak iz Gacka u naše selo i zasto. Naši  ljudi Hrvati iz naših sela nisu išli u druga mjesta da bi počinili nekome zlo ili da bi nekoga u crno zavili kao što to učinise naši susjedi Srbi mome djedu i babi kruševki.

Da je tada netko moga djeda ili babu upitao koje su nacije ne vjerujem da bi im znali odgovoriti. Jedino sam siguran da su znali kojoj vjeri pripadaju.Tako nevini i nedužni ipak su bili srpskim susjedima na oku kao neprijatelji. Zasto? Jer su bili rimokatolici te su znali za onu Isusovu izreku”Tko tebe kamenom ti njega kruhom.”Znali su da osvete neće biti.   Jer su imali veliku obitelj pa ih treba smanjiti, uništiti, jer su susjedi znali da pripadaju hrvatskoj strain. To je jedini razlog da su ubjena moja tri stica, strina Mara u drugom stanju i rodjak Pero od devet godina.Kao što je poznato svjetskoj javnosti pogani vjetar je puhao sa istoka,ali o tome se nije htjelo pisati. A za laži koje su uperene protiv Hrvata svi svjetski mediji s uživanjem su objavljivali. A jel to istina ili nije to uopće nije bilo vazno.

Ratne godine 1942.- 1945.

Dolazi Jesen 1942, u Hercegovini postaje neizdrživo. Od Sarajeva pa do Dubrovnika sve što je bilo hrvatskog življa moralo se iseliti, izbjeć jer za Hrvate više nije bilo sigurno u tim mjestima. Talijanska vojska zajedno s četnicima bili su veki neprijatelji hrvatskom pučanstvu te su Hrvati iz tih mjesta bili protjerani . Moj djed Djurko i baba kruševka s cijelom obitelji izbjegli su u Srijem kod Vukovara. Baba Kruševka bila je sa Bačnićkom, Saraćusom i njihovom djecom a djed Djurko bio je s nama to jest sa sinom Matanom i Salmanušom. Matan je već imao čir na stomaku i najviše je ležao u krevetu. U Vukovaru smo proveli 4-5 godina.

Moji roditelji su 1944.godine tu dobili osmo djete i to kčer. Čir na stomaku se nije smirivao nego je išlo samo na lošije. Kako kažu čir može nastati od tuge te predpostavljam da je naš otac Matan imao razloga za dobiti čir .Tuga za izgubljenom bračom, nevjestom Marom koja je bila u drugom stanju i malim Perom od brata Nikole nije mogla zaliječiti njegov čir već su nastupili jos jači bolovi te je odvezen u vukovarsku bolnicu odakle se više nije vratio.

Krvavo slavlje “osloboditelja”

Sječam se mame i babe Kruševke kako su plakale za mužem i sinom Matanom. Ali povratka nije bilo život morao ići dalje.To su bili teški dani za sve nas. Mama je znala da sada ostaje sama sa osmero sitne djece. Tako moji djed i baba izgubiše sva četiri sina nevjestu i unuka. Rat je još buktio, svjetski silnici planiraju kako rat zaustaviti jer oni trebaju mira a što će bit s drugim narodima to će već nekako samo po sebi završiti. Za nas i cijelu obitelj djeda i babe nema nikakve bolje nade, jedino se nadamo goremu.Čujemo neka bombardiranja,od kojega ni ptice na granama ne ostaju žive.

Mi djeca drčemo i čekamo kad će i nas to bombardiranje pokositi. Već je  1945. čujemo da govore za nekakvo oslobodjenje. Rekose nam da je “Drzava oslobodjena”te da ce u buduce biti bolje. Njemačka vojska se povlaći i žurno kupe što mogu ponijeti te nestaju s tih mjesta, odlaze. Ali poslije par dana dolaze takozvani Partizani poderanih odjela, ne obrijani ne ošišani, ušljivi i čudni za pogledati.
Zaigralo kolo usred Negoslavaca i to “kozaracko kolo”.Pjevaju neke ženske “druže Ttito joj druze Tito” pa tako po stotinu puta. Moja baba kruševka veli “što im je jadna im majka znaju li prestati”. Dok su one tu širile kolo i slavile titonju njihovi su drugovi partizani klali zarobljenike u podrumima. Jedan takav se pokazao medju narodom zavrnutim rukavima, krvavih ruku do lakata s džepnim nožem u ruci (čakijom). Stariji su znali što je njegov posao mi kao djeca nismo znal što se tada dogadja.To ti je bila partizanska čast kojom se i danas neki ponose.

Povratak u Hercegovinu

Uzelo je nekoliko mjeseci dok su se “oslobodioci”malo smirili,a nama se najavljuje da tu u Sremu za nas više nema mjesta te da trebamo nazd u Hercegovinu navodno da je sada zemlja slobodna.

1946 djed i baba s cijelom obitelji dolaze nazad na staro ognjište Pjesivac-Dubrave u Hercegovinu,sa tri udovice i sešnajestero nejake djece. Kad smo dosli u Hercegovinu našli smo prazne i opljačkane kuće otvorenih vrata, unutra se vidjela paučina i po koji miš se sakrivao po čoskovima. Za život smo imali samo ono što smo  sa sobom donijeli iz Srijema.To je s gorkom stedjevinom  trajalo par mjeseci a u Hercegovini nije bilo lako početi novi zivot sa sitnom djecom i već starijem djedom i babom.

Glad i neimaština zavladala je u obitelji Djurka i Krusevke. Ipak se nekako nastavilo živjeti. Imali smo jednu kozu koju smo doveli sa sobom iz Srijema, ne mogu se sjetiti otkuda nam ta koza uglavno znadem da je davala prilično dosta mlijeka tako da nam je to pomoglo prehraniti se.
Sjećam se da smo od tadašnje države dobili neku veliku šarenu kravu, bila je mnogo viša od onih naših hercegovačkih krava ali je bila jako skrta na mlijeku. Majke su bile mlade pa su na neki način pribavljale hrani i odjeću tako da se nekako preživilo dok su djeca malo porasla.

Izgubili smo djeda i babu

Prihvatili smo se posla na zemlji te probali ostvariti život kako su to nas djed i baba i naši pokojni očevi zamišljali i tako iz dana i dan životarili. Na kraju smo uvidjeli da tu budućnosti neće biti. Već dolazi 1950. godina proljece se ukazuje. Djeda je zabolio stomak i slabo se osječa.Tuži nam se da mu stomak nikako ne radi a još i godine su se izbrojile te da neće ići na bolje.
I tako se dogodilo,djed je nakon nekoliko dana preminuo. Bilo nam je svima tesko izgubili smo jos jednu osobu koja nas je vodila kroz zivot. I baba je umrla nakon nekih devet ili deset godina. Poceli smo se razilaziti.

Bijeg preko granice u Austriju

Od nas osmero djece, drugi po starini brat Vide smislio je plan da napusti zemlju kako bi sebi stvorio život i ujedno pomogao nama koji smo tamo ostali. Taj plan nije nikome rekao, tajnu je zadržao za sebe. Računao  je što se god dogodi sve jedno će se na kraju saznati. Cilj je bio preko granice za Austriju.

Tih godina bilo je opasno bježati preko granice ,Vide se ipak odlučio pa maker i po cjenu života. Znao je ako ga jugo-granicari ugledaju,on im se nece predati i tu ce biti sve zavrseno. Ali eto Bog je drugačije htio.Kad je Vide čuo da granična patrola prolazi, legao je iza nekog zelenog žbunja i mirno sačekao dok se oni udalje. Tada se podigao te polako i oprezno prešao na Austrijsku stranu. Poslije put mu je bio sigurniji,udaljo se dublje u Austriju  te se prijavio njihovim vlastma. Nakon toga osječao se puno sigurnijim jer mu je sada vlast iza ledja koja bi mu mogla suditi. Mi još nismo znali što se s Vidom dogodilo. Čule su se priće da je doveden u Stolac u zatvor te poslije da je čak i ubijen. Međutim to je bilo samo zastrašivanje,koji je razlog tome bio nije mi poznato,sigurno nisu bile dobre namjere. Uglavnom Vide je ipak dobro primljen u Austriji odaklen je kasnije otisao za U.S.A. pravo u Chicago


Odlazak u Kanadu

Brtu Vidi je Chicago bio malo preveliki grad te se odlučio za susjednu zemlju Canadu i to ravno za Vancouver. Poslije nekog vremena preselio se na vancouverski otok to jest u grad Victoriu gdje i danas živi sa svojom obitelji.

Prošlo je nekoliko godina kad se već malo slobodnije smjelo bježati odnosno prijeći granicu, odluči i drugi brat Djuka koji je radio negdje u Sloveniji da prijedje u Austriju. Djuka je s nekoliko svojih prijatelja prebjegao u Austriji a odatle su svi zajedno odlučili za Australiju. Nakon nekoliko godina australskog života i poslije dugog dopisivanja s bratom Vidom  Djuka se preseli u Victoriu na vancouverski otok kod Vide.
Sada treći na redu brat Luka, to jest ja pobjegao sam za Austriju te nakon nekoliko mjeseci sam se prabacio u Victoriju u Canadi. Poslije mene dolazi brat Martin a za par godina i brat Ante sa ženom.
Najstariji brat Bosko također se s obitelji želi preseliti k nama. Tada su se mogli već dobiti regularni papiri te smo preko kanadskog emigrantskog ureda dobavili Boska i njegovu zenu Danicu i dva sina im Stanislava i Branislava.
Čak je i naša sestra Danica došla u Canadu ali se nakon nekoliko godina vratila nazt za Hercegovinu gdje i danas živi.

Preživjela obitelj se rasula po svijetu

Djedove i babine tri nevjeste su pomrle bacnicka,saracusa i salmanusa. A unučad se razišla po svijetu. Tako da su od djeda Djurka i babe Stane krusevke sest unuka  u Canadi. Trojica na vancouvrskom otoku s obitelji a trojica Vancouveru isto sa obitelji.

Pobjegosmo od vlasti koja je bila puna obečanja a ta se obečanja nikada nisu ostvarivala. Našli smo zemlju Canadu u kojoj bez ikakvih obečanja stvorismo sebi život s obiteljima.

Ni u Hercegovini nije ostalo pusto ognjište.Tamo je ostao brat Stojan koji ima svoju obitelj.Od strine bacnicke jos je njezin sin Spasoje ostao ,žena mu je nedavno umrla a djeca su se razišla po svijetu. Bacnickina kći Stana je udata na Cemalovinu i danas tamo živi,druga kći Anica (Grana) negdje u Austriji.
Od strine saracuse bili su sin Marko i nevjesta Andja na Pjesivcu. Marko je poslije ovoga Domovinskog rata dobio tesku neizlijecivu bolest te je otpremljen u bolnicu u Zagreb, njegova žena Andja to je teško podnijela čak je govorila da bi želila umrijeti prije muža.Kao da je i sami Bog htio te je Andja i umrla od visokog krvnog pritisk nekoliko dana prije Marka. Mirko sin od saracuse je u Karlovcu ,kći Mara u Privlaki kod Vikovaca,dok je Cvija ranije umrla na Pjesivcu.Tako da nitko od strine saracuse nema na Pjesivcu. Kućna vrata su zatvorena.

komentar autora: Da sam slučajno ovo pismo napisao 1964 prije nego sam napustio domovinu,vjerujem da nebi dobro prošao s ondašnjim vlastodršcima. I ako je sve samo istina što sam napisao.Te se mislim koliko je vremena trebalo proći, trebao je još jedan rat nasupiti,trebalo je jos tisuće i tisuće Hrvata poginuti da bi se moglo nešto istine napisati. A sada jos čekam na vas odgovor.Luka Goluza

Luka Goluža

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Napadnuta u Sarajevu jer je nosila jaknu sa hrvatskim ‘kvadratićima’

Objavljeno

na

Objavio

Sarajevska skijašica Sedina Muhibić (27), poznata i kao legenda zagrebačke Snježne kraljice, napadnuta je u ponedjeljak navečer u tramvaju u Sarajevu, a povod je, kako je navela na svom profilu na Facebooku, samo to što je na sebi nosila jaknu sa hrvatskom šahovnicom.

– “Još sam pod utiscima onoga što se večeras desilo. U skoro punom tramvaju stajala sam i slušala muziku. Nisam ni shvatila da je u tramvaju kaos zbog mojih kockica. U jednom momentu su mi gospođe prišle i rekle kako je u tramvaju neki divljak koji me želi ubiti, prebiti kad izađem iz tramvaja jer, kako kaže, “šahovnici nije mjesto u Sarajevu”, “mrzi Hrvate”, “otkud mi hrabrost, treba me ubiti…” – napisala je Sedina na svom Facebook profilu.

Dodaje da su je drugi Sarajlije zaštitili te su pozvali policiju, nakon čega je “divljak otišao glavom bez obzira”.

Pojedinac ne čini populaciju

– Smatram da imam pravo svoju jaknu obući kad hoću i gdje hoću, pa i u Sarajevu. Danas je bilo hladno i svi znate da su se i snijeg i kiša smjenjivali… Zašto ne bih obukla najbolju jaknu koju imam? Nisam nacionalist i nikad neću biti, iako imam možda i više prava biti, nego taj divljak.

Da nije rata bilo, možda bih i ja imala roditelje i porodicu, drugi život, pa opet ne mrzim, sretna sam, volim život, jer pojedinac ne čini populaciju.

Ok mi je, možete me i ubiti, ali ja – Sarajka – muslimanka – ostajem pri svom, pa taman sama i jedina bila. I dalje s ponosom kockice moje drage će da me prate, jer su mi donijele najljepše trenutke života kao i super prijatelje.

Svi koji su protiv toga, neka kockice broje, a ne moraju me ni pogledati više – napisala je u statusu.

O Sedini se u Hrvatskoj pročulo lani, kada je njezina životna priča ganula sve.

Rođena je 1991. u Sarajevu u prosincu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Odrasla je u Domu Bjelave i SOS Dječjem selu.

Ne zna tko joj je majka, niti želi znati. Isto vrijedi i za oca. Inspirativnu priču o upornoj djevojci, koja je živi dokaz da se isplati slijediti vlastite snove donio je prije točno godinu dana portal Source.

‘Formirana sam osoba’

– Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Drugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih.

Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine.

Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu što pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih, kazala je lani Sedina.

Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike, a Sedina nijednu nije propuštala.

– Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom.

Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša suradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom.

Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje i nevjerojatna priča koja ju je spojila s obitelji Kostelić.

– Bila mi je ozlijeđena noga i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No, za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju.

Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor.

Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove.

Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu, ispričala je Sedina za Source opisujući kako se 2017. našla u Zagrebu, u vrijeme kada se održavala Snježna kraljica uz brojne popratne događaje u središtu hrvatske metropole, uključujući i postavljanje skijaške staze u samom srcu grada, u Bakačevoj ulici.

Upoznala i Janicu

– Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam.

Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram.

Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam u Bakačevu točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu za sutrašnju utrku na Sljemenu, a on mi kaže kako je to nemoguće.

Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu, rekla je i otkrila da je dobila kartu i sljedećih par dana provela gledajući utrke da bi nakon povratka u Sarajevo uslijedio zaplet koji joj je promijenio život.

Odlučila je Hrvatskom skijaškom savezu poslati pismo zahvale, a kako je tada pisao Dnevnik.hr, ono je proslijeđeno Reni Fleissu, šefu sljemenske utrke koji na njezinu želju da postane dio ekipe na Sljemenu nije ostao ravnodušan. Ponudio joj je suradnju u Zagrebu.

– Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godine radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt.

Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine (2018.) išla tamo i bilo mi je odlično.

Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla.

Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje, kazala je Sedina.

– Ona se toliko nametnula radom: ima za mene? ima za mene? ima za mene? Znam jako dobre radnike i znam tu već godinama na Sljemenu dolaze ljudi teške fizičke poslove raditi.

Međutim, ona jednostavno toliko cijeli dan, gotovo dosadna: što sad sa mnom? Šta ću ja? Šta ću ja?, ispričao je tada Reno Fleiss.

Na kraju joj je Ante Kostelić rekao: ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’, pisao je Source, prenosi Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari