Pratite nas

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Fojnički Hrvati: Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu.

Objavljeno

na

Objavio

Fojnički Hrvati obilježili su jučer, 13. studenog, još jednu tužnu 25. godišnjicu okrutnog ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Na pragu samostana ratne 1993. bez ikakva povoda ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, piše Večernji list BiH.

S Čengićem su bila još trojica pripadnika navedene postrojbe Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Tadašnji Vrhovni sud u Sarajevu ubojicu fojničkih fratara Miralema Čengića osudio je na 11 godina zatvora, a trojici njegovih pomagača izrekao kaznu od po šest mjeseci. Čengić je odležao tek dio kazne jer su ga više puta pomilovali bošnjački politički čelnici te je odavno na slobodi.

Najbliže otkrivanju nalogodavaca bilo se prije osam godina kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović. On se tada ispričao franjevcima za zločin, ali je isto tako u razgovoru za naš list rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. studenog 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Krenula je obnova postupka koja do današnjeg dana nije dala nikakvih rezultata. Tko je naredio zločin, ni danas se ne zna. Ipak, vjere za ostanak u Fojnici ne nedostaje. – Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu. Stoji samostan i stoji Bosna – poručio je gvardijan fojničkog samostana fra Miro Relota na misi u povodu 25 godina od ubojstva dvojice franjevaca.

Misu je u prepunoj crkvi, uz članove obitelji ubijenih svećenika, predvodio fra Žarko Relota iz Hrvatske uz koncelebraciju 20-ak svećenika iz Lepeničke regije. Relota je kazao da mu je povjeren iznimno težak zadatak, da su osjećaji jaki te da je ovo prilika za vaganje svake izgovorene riječi.

– Žrtva poginulih fratara zadužila je sve one koji žive u ovim krajevima jer će nastaviti odzvanjati kao i poruka koju su svojim životima posvjedočili ubijeni fratri, a to je poruka da nam je ovdje mjesto i kad je najteže ne želimo otići – istaknuo je fra Žarko.

Osvrnuo se i na posljednji istup pokojnog gvardijana u medijima kada je rekao da je kao fratar dobrodošao bilo gdje u svijetu, ali da se, ipak, u Bosni, najbolje osjeća.

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Prva privatna tužba protiv Srbije zbog mučenja u logorima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon lavine kritika, nezadovoljni radom institucija Vukovarci su sami krenuli po pravdu. Zbog premlaćivanja i logorskih mučenja podnesena je prva privatna tužba protiv Republike Srbije. Podnio ju je bivši zatočenik logora, Vukovarac Dragutin Guzovski. Angažirao je odvjetnika u Srbiji i podnio tužbu njihovom sudu, javlja dnevnik.hr.

Prošlo je 26 godina od izlaska Dragutina Guzovskog iz logora, u njemu je bio 6 i pol mjeseci. U srpnju ove godine podnio je tužbu sudu pravde u Beogradu. „Zbog nezakonitog lišavanja slobode, deportacije i odvođenja u koncentracijski logor, nehumanog i neljudskog ponašanja. I na kraju nepoštivanja ženevske konvencije“ kaže Guzovski.

Još prije desetak godina skupina logoraša pokušala je podnijeti zajedničku tužbu, no ona nikada nije predana pravosudnim institucijama u Srbiji. Predsjednik HDLSKL Danijel Rehak rekao je da svaki put dobiju odbijenicu.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 tisuća ljudi, a u logorima ih je ubijeno 300. Jedan od njih je bio gospodin Guzovski. “Deset tisuća Vukovaraca dotjerano je na Velepromet, u ta tri dana je ubijeno 724 čovjeka za koje nitko nikad nije odgovarao, niti je itko optužen“ kaže Guzovski.

Preživjeli logoraši i danas žive s posljedicama, kao i on sam. “Tri puta sam ranjen u Vukovaru. Prostrijel obje potkoljenice i geler od granate u 5 pršljenu“ objašnjava Guzovski.

Dragutin je 126 dana proveo u samici. Za sve pretrpljene zločine traži odštetu.

No Vukovarci se boje da mnogi neće doživjeti odštetu. “Svakom čovjeku je bitan pakao kojeg je preživio i kako i na koji način da se to riješi“ kaže Rehak koji surađuje s Guzovskim. “Ja i gospodin Rehak smo do sada obišli sve ministre pravosuđa, svi su nam tapkali po ramenima i rekli da će biti sve u redu“ izjavljuje Guzovski.

Ministarstvu pravosuđa poslali smo upit hoće li i na koji način sudjelovati u pomaganju u procesima, no odgovor još nismo dobili. Za više od 300 Hrvata Srbija je zabranila i slobodu kretanja. Dragutin je također na popisu. “Sljedeći korak koji ćemo poduzeti neovisno o tužbi da se pritisne Srbiju da briše i povuče taj spisak“ kaže Guzovski.

Vukovarci su optimistični i nadaju se da neće proći još 27 godina kako bi dobili svoja prava, ističu za dnevnik.hr.

“Pozivam logoraše da mi se obrate kao predsjedniku županijske podružnice HDLSKL-a i pomoći ću im da tužba bude dobro napravljena i uđe u pravnu proceduru. Mogu me zvati na broj telefona 098/207-405″, poručio je Guzovski u razgovoru za Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari