Pratite nas

Pregled

10. hodočasnički spomen-pohod u Gvozdansko

Objavljeno

na

Foto: Sisačka biskupija

Misno slavlje u spomen na 441. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 13. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.

Misu u sklopu jubilarnog 10. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak u zajedništvu s domaćim biskupom Vlado Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i vlč. Antom Rotimom, a služio je đakon Vjekoslav Uvalić.

Uz više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH general Marinko Krešić, ministar branitelja i izaslanik Vlade RH Tomo Medved, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić. Zahvalivši svima na dolasku, a posebno biskupu Huzjaku, Košić je podsjetio i kako je najzaslužnija osoba za obilježavanje ovog spomena g. Damir Borovčak koji je i pokrenuo ova hodočašća prije deset godina.

U homiliji biskup Huzjak je istaknuo kako blagdan Krštenja Gospodinova govori o navještaju objave poslanja Kristova. „Ono označava početak i smisao njegova dolaska među nas ljude jer ono što se događalo u povijesti, kako je Bog naviještao spasenje od pada prvih ljudi, konačno se dogodilo utjelovljenjem Kristovim, a koje smo mi ovih božićnih dana i slavili. Krštenje Gospodinovo je objava ljudima jer su se pitali i za Ivana i za druge proroke, nisu li oni spasitelj. Zato upravo Ivan javno pred svima obznanjuje narodu tko je on i tko je onaj kojeg će on krstiti na rijeci Jordan: ‘Ja mu nisam dostajan odriješiti remenje na obući’.

Ivan svjestan svog poslanja i da je došao pripremiti narod za Kristov dolazak, pokazuje njega i pred njim se klanja jer je svjestan toga da je to Bogočovjek i Spasitelj koji nas ne spašava radi naših djela i jer smo mi to zaslužili, nego zato jer nas ljubi od početka i jer nas gleda očima milosrdnim i sućutnim i brižnim. Zato Isusov ulazak u svijet jest objava njegova poslanja: ‘Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina’. On je taj koji objavljuje volju Božju, on je taj koji je Bogočovjek i koji svjedoči da je Bog s čovjekom, da je on Emanuel… Zato sv. Pavao lijepo tumači odgovor na to poslanje Kristovo i govori da treba nastojat pobožno, pravedno i iskreno živjeti u ovom svijetu jer neizmjerna Ljubav Božja došla je k nama, ona je tu s nama“.

Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu

U nastavku biskup Huzjak je rekao kako su upravo taj sustav vrijednosti imali i branitelji Gvozdanskog. „Nosili su u sebi Boga kao temelj i oslonac života, vjera im je dala snagu da mogu ljubiti čovjeka, svoj narod i svoju domovinu, ali i da budu pripravni dati život za vrijednosti koje u sebi nosi, da budu pripravni žrtvovati se jer znaju da se ne žrtvuju samo za ovo vrijeme nego da se žrtvuju za vječnost te da bi u vječnosti našli njegovu puninu.

Zato kad stanemo pred ovu crkvu, uputimo pogled na ostatke zidina tvrđave u Gvozdanskom te se u duhu prenesemo u povijest, vidimo da je tvrđava izgrađena upravo zato da bi čuvala identitet naroda i sustav vrijednosti koji je taj narod živio. Posada koja je bila u njemu nosila je u sebi snagu vjere i nošena tom snagom suprotstavila se sili osvajača koji je zatirao vrijednosti koji su oni nosili u srcima… Zato kada gledamo ljude koji su branili Gvozdansko pitamo se što su to čuvali.

Oni su prije svega čuvali svoj vlastiti identitet, identitet svoga naroda i svoje domovine, spremni žrtvovati živote za to. Oni su ostali uspravni, dokraja vjerni svojim idealima i svjesni da njihova žrtva nije uzaludna te da njihovo svjedočenje nije prolazni idealizam. Da je to doista tako bilo prepoznao je i Ferhat paša koji je našao smrznute branitelje i zadivio se snazi svjedočanstva tih ljudi te to posvjedočio time što je omogućio da ih dostojno pokopa katolički svećenik“, rekao je biskup Huzjak te dodao kako primjeri poput Gvozdaskog obvezuju i danas te su nam potrebni ljudi u društvu koji će ljubiti svoju domovinu i biti spremni žrtvovati svoj života ako treba za njezino dobro i boljitak.

Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić.

Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a predstavljeno je i drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje knjige „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ autora Damira Borovčaka. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.

(Sisačka biskupija)

 

Gvozdansko – Predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis

 

 

 

Gvozdansko – nepoznata priča o hrvatskom junaštvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Bandić: Prijedlog da se Blago Zadro posmrtno proglasi počasnim građaninom Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je zastupnicima Gradske skupštine da na sjednici zakazanoj za 9. prosinca general-bojnika Blagu Zadru posmrtno proglase počasnim građaninom Zagreba.

U prijedlogu se navodi da bi Zadro trebao biti proglašen počasnim građaninom “za izniman doprinos u organiziranju obrane Vukovara i uspostavi teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, čime je trajno zadužio Republiku Hrvatsku i Grad Zagreb”.

Zadro je jedan od najvećih heroja Domovinskog rata, a svojom je hrabrošću i istinskim domoljubljem dao izniman doprinos uspostavi teritorijalne cjelovitosti Hrvatske.

Po izbijanju bitke za Vukovar je zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzeo zapovijedanje obranom Vukovara u Borovu Naselju. Pod njegovim vodstvom je na Trpinjskoj cesti zaustavljena oklopna sila JNA i uništeno je na desetke tenkova i oklopnih transportera. Posmrtno je promaknut u čin general-bojnika.

Zadro sa svojim sinom Robertom, također poginulim u Domovinskome ratu, počiva na vukovarskome Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Ime Blage Zadre nosi Zapovjedno-stožerna škola Ministarstva obrane, Osnovna škola u Borovu Naselju i ulice u Grudama, Splitu i Zagrebu. Posmrtno je 2011. godine odlikovan Nagradom za životno djelo za iznimnu hrabrost i život položen u obrani Vukovara 1991. godine.

U neovisnoj Hrvatskoj relativno malom broju ljudi pripala je titula počasnih građanina Zagreba. Među njima su, primjerice, Majka Tereza, Franjo Tuđman, Margaret Thatcher, Dragutin Tadijanović, Janica Kostelić, Većeslav Holjevac, Edo Murtić, generali Ante Gotovina i Mladen Markač, te Branko Lustig. (Hina)

 

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Predrag Peđa Mišić: Srbin sam, branio sam grad i ponosim se

Objavljeno

na

Objavio

Predrag Mišić – Peđa priključio se ZNG-u. Završio je u logoru, gdje su ga Srbi mučili i maltretirali. Brata koji se priključio neprijateljskoj strani više nikad nije vidio. Peđa se danas bavi humanitarnim radom

Vukovarac Predrag Mišić Peđa (52) imao je 24 godine kad je počeo rat u Hrvatskoj. Roditelji su mu bili Srbi koji su se doselili u Vukovar početkom 60-ih. On je rođen u Vukovaru, kao i njegova dva brata. Djetinjstvo je, tijekom školskih praznika, provodio kod rodbine u Srbiji.

Unatoč tome, njegova svijest o nacionalnoj pripadnosti tad nije postojala. Roditelji su ga odgajali u vjeri u Boga, u poštenju, u suživotu s ljudima koji ga okružuju, ma kakve nacionalnosti bili. Imao je puno prijatelja, i Hrvata i Muslimana i Srba. Kako danas kaže, tad su mu ljudi koji se zovu Ibro ili Haso bili tek ljudi s čudnim imenima te o njima nije razmišljao kao o ljudima druge narodnosti.

Po želji roditelja, školovao se za rezervnog oficira u Bileći, ali vojska mu nikad nije bila prvi odabir. Rano se oženio i dobio dijete te se iz centra preselio na Mitnicu. A tad mu se dogodio prvi preokret u životu koji ga je zauvijek promijenio, pišu 24sata.hr

Radio sam tad u veleprodaji pića i, kao i svi, shvaćao da raspad Jugoslavije neće biti nimalo miran. Već se krajem 1990-ih osjetio rat, ali nekako smo se svi nadali da ipak neće biti krvoprolića. Poslije događaja u Borovu Selu situacija se promijenila i bilo mi je jasno da se moram prijaviti u obranu Vukovara. Da, Srbin sam, ali u mojoj glavi nije bilo dvojbe koga i što trebam braniti. U Vukovaru sam rođen, tu su mi kuća, obitelj, prijatelji… Jedno dijete sam već imao, a drugo je bilo na putu.

Od travnja sam se aktivirao u obrani i imao položaj na Mitnici. Danju sam radio, a noću bio na položaju. Bio sam u rezervnom sastavu ZNG-a, što je u to vrijeme bila dragovoljačka postrojba – nismo imali ni uniforme ni službeno oružje. Imali smo oružje koje smo sami nabavili ili koje ti je netko poklonio, kao meni moj kum – prisjeća se Peđa prvih dana rata i vatrenih krštenja.

Vjerojatno smo brat i ja pucali jedan na drugoga’

Njemu, kao 24-godišnjaku, sve je bilo poput filma. Tek danas, s odmakom, shvaća koliko je bio mlad i lud. Da mu život sve dodatno oteža, dogodilo se to da je njegov stariji brat uzeo oružje i stupio u obranu, ali s druge, srpske strane. Vjerojatno su pucali jedan na drugoga, a da to ni ne znaju. Od tada nisu se ni vidjeli ni čuli 28 godina.

– Svi su pričali kako je Borovo Selo tad već bilo puno četnika. Kako do tada nikad nisam vidio nešto što se zove četnik, sjeo sam u auto i krenuo za Borovo Selo. Na prvoj velikoj krivini barikada na pola ceste, na desnoj strani rov, a njih četvorica izlaze zarasli, s bradama do trbuha, čudnim kapama, ono, užasni. Uplašio sam se kad sam ih vidio. Rekli su mi da okrenem auto, a ja zablokirao, ne znam ni okrenuti – prisjeća se Peđa.

Srbi su tu imali sačekušu. Pucali su na svakoga tko je naišao. Morao si biti brz, a ispred Peđe vozio je traktor.

– Pogodili su me, ispuzao sam iz auta i dopuzao do rova naše vojske. U Bogdanovcima su me ‘skrpali’ – niže Peđa, koji je na bogdanovačkom putu ranjen u nos i glavu. Na položaju na Mitnici bio je od prvog do zadnjeg dana. Čvrsto su ga držali, zapravo više ostavljali takav dojam.

-JNA je sama sebi stvorila famu da u Vukovaru ima tko zna koliko ljudi i naoružanja. Nisu znali. Da su krenuli na nas prvih dana, pregazili bi nas – kaže Peđa, kojem su sljedeći dani, tjedni i mjeseci bili nevjerojatni. Grad u okruženju, hrane sve manje, gladan si, struju ni ne pamte, nema vode, nema kupanja. Tek kasnije doznao je da je u počecima rata, zbog toga što je Srbin a nosi oružje, dugo bio pod nadzorom, što KOS-a što hrvatskih službi, ali to mu je danas razumljivo.

Peđa je na srpskom popisu traženih osoba

– Imam nekoliko ružnih slika koje su mi se urezale u sjećanje. Jedno od njih je dvorište lučke kapetanije koje je bilo blizu bolnice. Kad god si otvorio vrata dvorišta, vidio si bezbroj trupala, koja smo tamo odnosili jer ih, zbog stalnoga granatiranja, nismo više imali mogućnost pokapati. Od raznesenih glava, tijela raskomadanih do neprepoznatljivosti… Do tada mi je vidjeti mrtvog čovjeka bilo vrlo traumatično, ali s vremenom oguglaš. Predaja, odvoženje na Ovčaru i zatočeništvo bili su mi osobno najgori životni period.

Kad čovjeku oduzmeš slobodu, kad ne odlučuješ sam o sebi, o svojoj sudbini, ni o čemu. Nema higijene, gladan si devet mjeseci, to je nešto strašno. Stalna psihoza, prijetnje ubojstvom dotuku te do kraja. S godinama, kad te dohvati i taj PTSP, tražiš sve više mira, samoće, tišine. Samo da sam negdje sam, da radim nešto što volim, bez suvišnih pitanja. Valjda ti to ostane od tih bezbrojnih ispitivanja u logoru – tiho zbori Peđa, kojeg su Srbi u zatočeništvu posebno maltretirali s obzirom na to da je bio Srbin, oficir JNA i još k tome izdajica.

O tim zlostavljanjima Peđa ne govori. Nakon devet mjeseci robijanja, 14. 8. 1992. godine razmijenjen je u Nemetinu. Tad je prvi put vidio svoje drugo dijete, rođeno u Slavonskom Brodu, te suprugu i starije dijete, koje je početkom granatiranja poslao iz Vukovara.

Brata više nikad nije vidio, majku, koja je 18. studenog otišla k sestrama u Beograd, vidio je tek godinama poslije u Mađarskoj. Samo jednom. Ne smije k njoj u Beograd jer je na srpskom popisu traženih.

Član je Hrvatske konzervativne stranke

– Tamo uopće ne želim ići. Sve ono što su mi učinili toliko mi je urezano u svijest da ja nemam tamo što tražiti. Odrastao sam u Surčinu, na aerodromu, s bratićem i sestričnom tamo provodio ljeta i sretne dane djetinjstva. Ali sve su mi te lijepe uspomene uništili i nemam nikakvu želju tamo otići – iskren je Peđa, koji se u privatnom životu okrenuo vjeri i obitelji.

Nakon što se neko vrijeme borio s vlastitim demonima zbog PTSP-a, još je jednom ustao kao feniks iz pepela i sad već godinama radi na dobrobiti Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o Gradu heroju, koji nije zaslužio biti grad slučaj.

– Uključio sam se u politiku jer nisam mogao više gledati i slušati što se radi. Smatrao sam da mogu pridonijeti boljitku grada u kojemu živim. Pristupio sam prvo HSP-u ‘Ante Paradžik’, a sad sam u Hrvatskoj konzervativnoj stranci. Dio smo većinske koalicije u Vukovaru s HDZ-om i gradski sam vijećnik.

Uglavnom radim na humanitarnim projektima, onima koji se tiču djece i potrebitih, i u toj priči nije mi bitno tko je Srbin a tko Hrvat jer svi zaslužuju bolje – kaže Predrag, koji je prije nekoliko dana završio prikupljanje novčane pomoći i kupnju 17 tableta za djecu u kninskoj osnovnoj školi.

On je 2014. razbio dvojezičnu ploču

Bio je ogorčen postupkom pravoslavnog svećenika koji je prilikom posjeta školi donio na dar sedam tableta za djecu Srbe koja pohađaju taj razred, a nije donio niti jedan ostaloj djeci.

– Desetak tisuća Srba sudjelovalo je u obrani Hrvatske i to su lojalni građani ove države, čije stavove i ja zastupam. SDSS nema ekskluzivno pravo zastupati srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. U Vukovaru, pa i u Borovu Selu, žive Srbi koji razmišljaju kao ja, koji mi prilaze na ulici, pružaju ruku i čestitaju na svemu što činim i govorim. Ja sam srpska nacionalna manjina, ali se sramim onoga što je moj narod učinio u Hrvatskoj.

Sa sigurnošću tvrdim da u Vukovaru živi većina lojalnih Srba, kojima sva ova natezanja oko ćirilice i uvećanih prava uopće ne trebaju jer ne žele da njihovu djecu čine drukčijima, a još manje da ih svrstavaju među ekstremiste – ističe Predrag, koji je nedavno osuđen jer je, kao i još 30-ak vukovarskih branitelja, 2014. godine razbio dvojezičnu ploču postavljenu u Vukovaru, pišu 24sata.hr

 

Predrag Peđa Mišić: Ako država pokuša dvojezične ploče postaviti silom, odgovoriti ćemo silom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari