Pratite nas

Kronika

10. kolovoza 1991. kod Hrvatske Kostajnice poginuo je Gordan Lederer (Video)

Objavljeno

na

Od pogibije HTV-ova snimatelja Gordana Lederera prošlo je 25 godina.

Poginuo je 10. kolovoza 1991. dok je snimao hrvatske vojnike u akciji na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice. Do danas za taj zločin nitko nije odgovarao.

Na Milana Zorića, koji se javno pohvalio da je počinio ubojstvo, 1996. primijenjen je Zakon o općem oprostu.

Gordan_Lederer_0_0_468X10000Gordan Lederer diplomirao je filmsko i tv snimanje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kao trik-snimatelj bio je angažiran na dugometražnim animiranim filmovima „Čudesna šuma“ i „Čarobnjakov“ šešir“. Realizirao je dokumentarne filmove „Udruženje samaca“ i „Badanj“, a u suradnji i niz autorskih priloga arheološko-povijesne i putopisne tematike.

Snimao je i na iračkom ratištu pa je od toga nastao film „Kurdska kolijevka traži utočište“. Te 1991. Nastali su i filmovi „Zima u plavsko-gusonjskoj kotlini i „Knin bez komentara“. Iz materijala koje je snimao na Banovini posmrtno je na HTV-u snimljen glazbeni video „Banijska ratna praskozorja“.

Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958. u Zagrebu, a je na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991.

Budući da njegova inovativna snimateljska rješenja nisu išla na uštrb pouzdanosti snimka, već u ranoj fazi Domovinskog rata je bivao slan na snimanje i u rizičnim okolnostima. Njegov nemontirani snimak borbi za policijsku postaju u Pakracu iste je večeri 2. ožujka 1991. u zgradu HTV na Prisavlju došao vidjeti tadašnji hrvatski premijer Josip Manolić. Nakon rata u Sloveniji za snimanje mu je davana i jedna od naprednijih ENG-kamera kojom je raspolagao HTV, ali mu čuveni dokumentarni snimci poput avionskog raketiranja teretnih kamiona u cestovnoj blokadi tenkovske kolone pri emitiranju nisu autorski potpisani. Da bi uslijed takvih postupaka osigurao autorsku potpisanost svojih snimaka prihvaćao se i sve riskantnijih snimanja.

Snajperski pogodak na snimateljskom zadatku pred Hrvatskom Kostajnicom 10. kolovoza 1991. godine nije bio slučajan, jer je u skupini s vojnicima koji su mu pokazali bojište gađan samo on a potom ga se na padini niz koju se otkotrljao gađalo ručnim bacačem granata. Novinar Vlado Mareš i snimatelj Veljko Đurović su 11. kolovoza snajperista intervjuirali za informativni program RTS. Njegovu su anonimiziranu siluetu po tvrdnji novinskog članka od 22. kolovoza 1991. godine prepoznali sugrađani iz Siska i član obitelji. Po tim je tvrdnjama riječ o Milanu Zoriću, koji je za vrijeme ročne vojne službe bio uvježban za snajperista.

Iako se radilo o profesionalnom novinaru bez povezanosti s oružanim snagama, doskora i snimateljski aktivnom s obje strane crte razdvajanja, zapovjednik zagrebačkog zbornog područja JNA general Andrija Rašeta nije dozvolio helikopterski let do bolnice u Zagrebu. Sati izgubljeni u cik-cak prijevozu zapriječenim cestama bili su presudni za gubitak snimateljevog života.

Novine su objavile rukom pisani list majke poginulog snimatelja, primarijusa anesteziološko-reanimatološke službe Kliničke bolnice Sv. Duh Vlaste Lederer, kojim je javnosti obznanila da su za smrt njenog sina krivi četnici i JNA.

Milan Zorić je u odsutnosti osuđen na Županijskom sudu u Sisku 1999. godine. Na njegovu žalbu Vrhovni sud Republike Hrvatske je 18. rujna 2002. godine odbacio optužbu jer je Vojni sud u Zagrebu u ovom postupku obustavio kazneni postupak zbog primjene Zakona o općem oprostu.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kotorvaroški Hrvati se osjećaju prevarenim

Objavljeno

na

Objavio

Kotor-Varoš
MUKE PO POVRATNICIMA

Na području općine Kotor varoš prije rata živjelo je nešto više od 10 tisuća Hrvata,a nakon nemilih događanja 90-tih na svoja ognjišta vratilo se njih svega 200. Loša stopa povratka nije uvjetovana nezainteresiranošću, kako se želi u javnosti prikazati, nego nemogućnošću ostvarenja osnovnih uvjeta za  povratak. Jedan je od zaključaka sastanka povratnika i onih koji su izrazili želju za povratkom su loši uvjeti. Ali,  loši uvjeti povratka nisu samo problem u Kotor Varoši nego cijeloj Republici Srpskoj, u kojoj je prije rata živjelo oko 250 tisuća Hrvata, a danas ih je tamo manje od pet tisuća.

Hrvata na području Kotor Varoši je do početak rata bilo oko deset tisuća (10000), a  danas u cijeloj Općini Kotor Varoš živi svega oko 200 Hrvata.

„Kotorvaroški Hrvati koji se žele  vratiti u ovaj grad u svoja sela su zapostavljeni“, zaključak je sastanka Hrvata povratnika u Kotor Varoš i onih koji se žele vratiti. Prema riječima Tomislava Čolića, za loš povratak odgovorne su osobe koje skoro ništa ne rade za povratak Hrvata. On ističe da je u ovom trenutku na području entiteta RS registrirano više od 5000 zahtjeva hrvatskih obitekji, koji žele da im se obnove kuće. Ističe da je osobno predao zahtjev i potpisao ugovore ali kako materijal nikada nije vidio. Kaže da je upoznao Davora Čordaša, ministra za raseljene i prognane osobe RS, ali i Zvonka Milasa, predstojnika Državnog ureda za Hrvate izvan RH, ali rezultata nema.

– Ljudi se osjećaju prevarenim. Ništa nije obnovljeno. Nema nikakvih objašnjenja niti informacija, niti ja više znam koga bi išta pitao, kaže Čolić.

Prema riječima kotorvaroških Hrvata sredstava za povratak je bilo, ali nije bilo političke volje da se taj problem riješi te da se bosanski Hrvati vrate svojim kućama. Volje za povratkom od strane potencijalnih povratnika ima napretek,  ali sredstava i političke potpore i dalje nema.

Ministar Davor Čordaš često je u javnosti iznosio podatke kako je za obnovu kuća u entitetu u kojem obnaša dužnost entitetskog ministra izdvojio milijune za obnovu kuća. No,  hrvatski se povratnici osjećaju prevarenim, jer im 20 i nešto više godina obećavaju isto, a ništa ne bude ispunjeno. U Kotor Varoši ističu da je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik često isticao isto, ali konkretnih poteza još uvijek nema.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Obilježena 25. godišnjica stradanja Hrvata u Trusini

Objavljeno

na

Objavio

FENA

U Trusini kod Konjica u ponedjeljak je obilježena godišnjica ratnog zločina u kojem su pripadnici Armije RBiH 16. travnja 1993. ubili 22 mještana tog sela hrvatske nacionalnosti, civila i pripadnika HVO-a.

U znak sjećanja na žrtve zločina vijence je položilo izaslanstvo obitelji ubijenih Hrvata Trusine, izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH, predvođeno predsjednikom Federacije BiH Marinkom Ćavarom, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, predstavnici Ministarstva obrane BiH, Oružanih snaga BiH te općinska izaslanstva Konjica i Prozor-Rame.

Predsjednica Udruge poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic Dragica Tomić kazala je kako su se okupili u Trusini, na godišnjicu zločin, kako se nevine žrtve ne bi zaboravile.

– U isto vrijeme, ovo je i opomena za buduće generacije da se ovakvo zlo nikad i nigdje ne ponovi – istaknula je Tomić.

Na poziv Udruge obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu Konjic, a u organizaciji Centra za nenasilnu akciju, komemoraciji u Trusini ove godine nazočili su ratni veterani Armije BiH, HVO, HV-a, JNA, VJ i VRS-a.

– Ovdje smo, prije svega, da izrazimo solidarnost sa žrtvama i da poručimo nadležnim institucijama da ratni zločini moraju biti procesuirani – kazao je Amer Delić, veteran Armije BiH i aktivist Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd.

Podsjetio je da od 2008. godine Centra za nenasilnu akciju organizira posjet veterana stratištima u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.

– Tu smo da pošaljemo poruku mira. Mi koji smo nekad ratovali sada promičemo ideju nenasilja i suživot na ovim prostorima – dodao je Delić.

Nakon komemoracije misu je na mjesnom groblju predvodio biskup Pero Sudar.

Zločin u Trusini dogodio u jutarnjim satima 16. travnja 1993. godine, a počinili su ga pripadnici jedinice za posebne namjene Armije BiH “Zulfikar”.

Za taj zločin pred Sudom BiH pravomoćno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina, Rasema Handanović na pet i pol, Mensur Memić na deset, Nedžad Hodžić na 12 i Nihad Bojadžić na 15 godina zatvora.

Dževad Salčin i Senad Hakalović pravomoćno su oslobođeni odgovornosti za zločine.

Za zločin u Trusini optužen je i Zulfikar Ališpago, ali je zbog njegovog zdravstvenog stanja suđenje bilo prekinuto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati