Pratite nas

Povijesnice

10. lipnja 1995. – Poginuo hrvatski junak Thomas Crowley

Objavljeno

na

Tijekom Domovinskog rata stotine stranih dragovoljaca pridružile su se oružanim snagama Republike Hrvatske ne bi li pomogli u obrani od velikosrpske agresije. Jedan od njih, Irac Thomas Crowley koji je poginuo 10. lipnja 1995., ostavio je poseban pečat i postao legendom još tijekom života.

Crowley je rođen 1949. u Manchesteru, a kao profesionalni vojnik služio je u postrojbama SAS-a, zatim u Saudijskoj Arabiji, gdje je do 1991. bio instruktor regularnoj vojsci.

Kako je napisao u zahtjevu za hrvatskom domovnicom, TV snimka iz Osijeka kada je tenk pregazio fiću motivirala ga je, uz sve druge informacije da pođe u Hrvatsku i pomogne, prenosi HRT

U jesen 1991. pristupio je postrojbama HOS-a i sudjelovao u teškim borbama oko Novske i Jasenovca. Nakon obrane zapadne Slavonije, predosjetio je da rat nije gotov, te odlazi na jug, prema drniškom bojištu gdje pristupa IX. bojni HOS-a, Rafael Vitez Boban.

Kada su JNA i pobunjeni Srbi u proljeće 1992. izvršili agresiju u Bosni i Hercegovini, Crowley sudjeluje u teškim borbama na livanjskom i kupreškom ratištu, a poslije i u Mostaru.

Do kraja svojeg ratnog puta, Irac je s preustrojenom IX. bojnom HOS-a u sklopu 114. brigade Hrvatske vojske prošao mnoge teške bitke: na Južnom bojištu, u operaciji Maslenica tijekom 43 dana obrane opsjednute Škabrnje, te u operaciji Zima 94.

Thomas Crowley bio je poseban po tome što je inzistirao na obuci vojnika te je golemo iskustvo kao instruktor prenio na velik broj pripadnika raznih postrojbi. Više puta je bio ranjavan, a poginuo je nesretnim slučajem upravo onda kada su mu se počeli ostvarivati snovi.

Dobio je hrvatsku domovnicu, stan u Splitu, osjećao je da je pobjeda blizu te je kovao planove za budući život u Hrvatskoj. Na veličanstvenom pogrebu u Splitu tisuće ljudi oprostile su se od legendarnog Irca hrvatskog srca.

Bojnika Thomasa Crowleya posmrtno je 2012. godine predsjednika Republike odlikovao Redom Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

Došao sam u Hrvatsku na početku rata i imam veliku želju ostati u Hrvatskoj do konačnog oslobođenja njenog cjelokupnog teritorija a i poslije. Hrvatsku smatram svojom domovinom, spreman sam i svoj život dati za nju. Ako Bog da, da svršetak rata dočekam živ i zdrav , ostat ću živjeti u Hrvatskoj, napisao je 1991. u svom zahtjevu za hrvatsku domovnicu. Nažalost, nije uspio uživati u slobodnoj Hrvatskoj.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. kolovoza 1715. – Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke

Objavljeno

na

Objavio

Turska opsda Sinja 1715. ,Virgil Meneghello Dinčić (kopija)

Sinjska alka, nadaleko poznata hrvatska viteška igra, ustanovljena je u znak sjećanja na veliku pobjedu mletačke vojske i naroda Cetinske krajine nad Osmanlijama 14. kolovoza 1715.

Tijekom tri stoljeća, sve do danas, sinjski alkari – vitezovi i njihovi momci u raskošnim odorama iskazuju odlike svojih predaka, ratnika – krajišnika, a to su muževnost, neustrašivost i odlučnost u junačkoj trci za pobjedom. Cilj je skupiti što više punata pogocima koplja u okruglu alku, čija su polja podijeljena na pogodak “u jedan”, “u dva” i “u sridu”.

Grad Sinj oslobođen je u borbama nakon osmanlijskog poraza kod Beča u Prvom morejskom ratu, ali se Osmanlije nisu mogli pomiriti s gubitkom Cetinske krajine.

U novome Sinjskom ili Malom ratu 1715. velika je osmanlijska vojska od oko 76 tisuća ljudi počela haračiti Krajinom i naposljetku je opkolila Sinj, koji je imao samo sedam stotina branitelja. Poslije šest dana opsade u zoru 14. kolovoza Osmanlije su poduzeli sveopći juriš na grad polurazrušen u topovskom bombardiranju. Na nižim dijelovima tvrđave, na Korlatu, čak su uspjeli istaknuti svoje zastave.

No branitelji su junački odbijali sve napade. Krvavo kolo trajalo je sve do podneva kad su se osmanlijski redovi raspali, a obeshrabreni napadači povukli preko rijeke Cetine ostavivši na bojnom polju više tisuća mrtvih.

Od samoga su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi.

Onamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada u koji je stigla iz samostana u Šćitu nedaleko od Rame. U znak zahvale providur Balbi s časnicima odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se izradi zlatna kruna i okruni Gospin lik.

Velika kršćanska pobjeda kod Sinja našla je odjeka u cijeloj tadašnjoj Europi. Čak je i u Duždevoj palači u Mlecima postavljena slika s prikazom pobjedničke bitke. Svjesni veličine svoga junačkog djela, Sinjani su nakon sklapanja Požarevačkog mira 1718. pokrenuli trčanje Alke u znak trajnog sjećanja na svoju veličanstvenu pobjedu.

Otada pa sve do danas Sinjska alka simbolizira duh narodnog otpora i podsjeća na junaštvo i borbenu tradiciju hrvatskog naroda. Kao jedina marcijalna igra alka je 2010. uvrštena na Unescov popis nematerijalne svjetske baštine. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. kolovoza 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari