Pratite nas

Povijesnice

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Objavljeno

na

Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili Lovas – hrvatsko selo u Srijemu. Divljanje, iživljavanje, ubijanje i palež trajali su do 18. listopada. Tijekom listopada i studenog 1991. ubijeno je najmanje 70 Hrvata u Lovasu.

Mjesto se nalazilo na putu JNA i srpskih postrojbi prema Vukovaru i kao takvo bilo je smetnja koja se trebala „očistiti“ zajedničkim djelovanjima komunističke vojske i četničkih dragovoljaca.

Tako 10. listopada u sinkroniziranom i zajedničkom napadu JNA i četničkih postrojbi „Dušan Silni“ i „Beli Orlovi“ napadaju Lovas. JNA je napala s juga, a srpska paravojska sa sjevera.

Prema izvještajima, prve žrtve tog dana bile su: Antun Sabljak, koji je ubijen u svojem automobilu u predgrađu sela; Danijel Badnjak i njegova supruga Cecilija; Vida Krizmanović, umirovljenik; Antun Jovanović i njegova supruga Anka. Ivan Ostrun, umirovljenik, je odveden u kafić i strijeljan. Drugi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali te smaknuti.

Dana 10. listopada ubijeno je 23 Hrvata.

Palež, ubijanja i bijele trake za Hrvate kao u Hitlerovim konc-logorima

Lovas1Hrvati su u Lovasu, kao i u Tovarniku, morali nositi bijele trake na ruci, a na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Bila je to u praksi metoda označavanja ljudi i imovine koju su srbijanski okupatori, udruženi četnici i komunisti, primijenili po uzoru na Hitlerov nacizam.

Dana 17. listopada srpska paravojska je ponovno upala u selo. Među mještanima ubijenima tada bili su Jozefina Pavošević i njena 18-godišnja kći Marijana te svekrva Slavica. Josip Rendulić, 75-godišnjak je pretučen te potom strijeljan. Svi zarobljeni muškarci u dobi od 18 do 55 godina su potom pozvani na sastanak gdje su im dodijeljene zadaće za prisilni rad.

Ujutro 18. listopada izabrano je 15-ak muškaraca među njima. Srpska paravojska ih je potom pretukla i zaklala noževima. Ostalih 50-ak muškaraca je odvedeno u divljinu gdje im je rečeno da će otići u berbu. Na putu, paravojska je ubila dvoje: Stjepana Luketića i Boška Bodjanaca.

Četnici natjerali Hrvate u minsko polje – 21 Hrvat ubijen i 14 teško ozlijeđenih

Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala 18. listopada 1991 g. srpske postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Natjerali su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju.

Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Ivan Mujić, jedan od preživjelih, ovako je opisao situaciju: “Nismo znali gdje idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt”.

Kada je jedna mina pokrenula cijelu seriju eksplozija, vojnici su istodobno otvorili vatru na skupinu. Pri toj akciji, 21 osoba je ubijena, a 14 je ozlijeđenih. Leševi su ostali ležati na polju sve do sljedećeg dana, kada su zakopani u masovnu grobnicu.

Dana 18. listopada srpske postrojbe ubile su još 19 Hrvata u samom Lovasu.

Valja napomenuti hrabri istup časnika JNA koji se dovezao vozilom do lokacije te zaustavio taj pokolj, psujući četničku paravojsku. Time je spašeno 30-ak života. Na naredbu časnika, 11 ranjenih je odvezeno do Šida na zdravstveni pregled, no osoblje je bilo odbojno te im dalo samo nužnu njegu.

„Beli orlovi“ i „Dušan Silni“ – četničke postrojbe iz Srbije u Hrvatskoj

U napadu na Lovas sudjelovale su i postrojbe četničkih jedinica iz Srbije „Dušan Silni“ i „Beli Orlovi“, kako dokazuje i izvješće UN-a. To su bili srpski dragovoljci koje je organizira SNO – Srpska Narodna Obnova. Te postrojbe su počinile mnoge neljudske zločine po istočnoj i zapadnoj Slavoniji.

To su bile samo dio ljudstva koji je iz Srbije sudjelovao u agresiji na Hrvatsku.

SNO su, kao četničku stranku, utemeljili 1989. značajne osobe srpske političke scene kao Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi. Prije toga, svi oni bili su članovi Saveza komunista Jugoslavije.

Tako je npr. osnivač SNO-a Vuk Drašković bio ugledni član Saveza Komunista Jugoslavije i šef kabineta poznatog hrvatskog partizana i predsjednika Predsjedništva SFRJ Mike Špiljka. 2006. isti taj bivši komunist, pa zatim deklarirani nacionalist i četnik postaje ministar vanjskih poslova Srbije. Slična situacija je i danas kada premijer i predsjednik Srbije dolaze iz deklariranih četničkih krugova.

Odjel za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudio je 14 pripadnika JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne formacije “Dušan Silni” na ukupno 128 godina zatvora zbog zločina nad najmanje 70 civila tokom listopada i studenog 1991. u Lovasu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari