Pratite nas

Povijesnice

10. srpnja 1856. rođen Nikola Tesla

Objavljeno

na

Na današnji dan 10. srpnja 1856. rođen je u Smiljanu u Lici, svega 5 kilometara od Gospića, slavni i genijalni znanstvenik Nikola Tesla.

Tesla je podrijetlom iz kršćanske pravoslavne obitelji, a otac mu se zvao Milutin Tesla i bio je pravoslavni svećenik. Majka Georgina bila je iz obitelji Mandić, također pravoslavnih svećenika. Odgoj u kršćanskom duhu od bogobojaznih roditelja ostavio je duboki pečat u životu genijalnog znanstvenika iz Hrvatske.

Osnovnu školu završio je u Lici, a Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (Rakovac). Pošto je obolio od teške bolesti kolere, usprkos željama roditelja da postane svećenik, upisao je studij politehnike u Grazu, a pet godina kasnije u Pragu. Nakon završetka studija radi u Budimpešti, a 1894. odlazi u SAD gdje se u potpunosti razvio i otkrio Teslin genijalni um.

Prijepori Teslinog porijekla

Nikola Tesla se zanimao za svoje porijeklo, pa se potrudio i istražiti ga. Zaključio je da je hrvatskog plemićkog porijekla i o tome je sam navodno zapisao u svome dnevniku: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji predci hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemići u 16. stoljeću došli su u Liku i tu ostali. U Liku su moji prapredci došli preko Novog Vinodola.

Predci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku krajinu (nekadašnja turska Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki kojom se obrađuje drvo i otud i moje sadašnje prezime Tesla. To je zapravo nadimak.

Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Dakle, prezime Tesla navodno je zanatlijsko prezime poput Kovač ili Drvodjelić, a dano je jednom Teslinom pretku. Sam Tesla je smatrao da su njegovi predci zapravo bili hrvatskih korijena, a da su tek kasnije prešli na pravoslavlje, te da su ih stvaranjem modernih nacija koje su se vezivale uz vjeroispovijest počeli smatrati Srbima. Oko takvog gledišta još postoje nesuglasice među povjesničarima.

No svakako tezu o hrvatskom porijeklu podržava i Talijanska Enciklopedija znanosti, književnosti i umjetnosti “Treccani” što se smatra najveći talijanski napor istraživanja kojoj je Republika Italija dala zlatnu medalju za kulturu i umjetnost 1988. Godine.

Bez obzira je li Tesla bio Hrvat ili Srbin, važno je da se ponosio s obje te svoje identifikacijske oznake. Danas Teslino ime predstavlja cijenjeni brand u svijetu, pa se za njega otimaju i velike korporacije. Primjerice, kompanija iz Silicijske doline koja proizvodi poznata električna sportska vozila prozvala se Tesla Motors, a elektronička tvrtka Nvidia prozvala je Teslinim imenom svoje komercijalno superračunalo i liniju svojih grafičkih kartica.

Genijalnost Nikole Tesle

Nikola Tesla je zahvaljujući svojim izumima postao najpoznatiji znanstvenik svjetskog glasa iz naše domovine.

Tesla se bavio elektrotehnikom u raznim oblastima, pa su tako i njegovi izumi raznovrsni, a primjenjuju se u širokom spektru od energetike, strojarstva, telekomunikacija, medicine i drugdje.

Neki od najpoznatijih izuma su: Teslin transformator struja visoke frekvencije, indukcijski motor, teledirigirani čamac, prijenos električne energije bežičnim putem i svakako – izmjenična struja koja je promijenila svijet.

Otkriće izmjenične struje Nikole Tesle temelj je proizvodnje, prijenosa i uporabe električne energije i cjelokupne današnje industrije, kao i cijele današnje civilizacije. Kao što je otkriće kotača vječni pokretač ljudskog napretka, tako je i izmjenična struja prometejski promijenila svijet dajući mu svjetlo i energiju.

Svaki put kad upalite računalo sjetite se najvećeg znanstvenika iz Hrvatske, jer se izmjenična struja proizvodi u Teslinom trofaznom generatoru, prenosi se Teslinom visokonaponskom mrežom, Teslina zavojnica daje napon za sliku na monitoru, a bežični miš radi putem radiovalova koje je prvi proizveo Tesla.

I to je samo mali dio ostavštine ovog velikana iz naše ponosne Like.

 

Nikola Tesla je 1921. predvidio kako će izgledati pametni telefon

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. svibnja 1991. – Utemeljena postrojba za specijalne namjene Bojna ‘Zrinski’

Objavljeno

na

Objavio

“Junaci, prvi put u povijesti imamo svoju vojsku, a vi ste njen prvi odred. Za vaša junačka djela zna se samo dijelom u javnosti, ali znat će se, pisat će o njima povijest”

Dana 18. svibnja 1991. utemeljena je postrojba za specijalne namjene Bojna “Zrinski”. Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca, piše HRT

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata, kojima su priključena još dva pripadnika Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

Postrojba je smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu. Kandidati za bojnu Zrinski birani su prema najstrožim kriterijima; morali su biti mlađi od 25 godina, odličnoga zdravlja, neoženjeni te psihofizički spremni podnijeti i najveće napore.

Bojna “Zrinski” ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, te za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina.

Bojna “Zrinski” izvršavala je zadaće na najtežim bojišnicama: u zadarskom zaleđu, Vukovaru, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, potom u Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put završen je oslobodilačkom operacijom Maslenica.

Nakon toga ta je bojna Bojna “Zrinski” postala okosnica novoustrojene najelitnije postrojbe Hrvatske vojske: 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

Zdrug je imao vrlo važnu oslobodilačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez.

Za slobodu Hrvatske život je položilo 26 pripadnika Bojne “Zrinski”.

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. Poginuo legendarni zapovjednik obrane Mostara Tihomir Mišić

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Mišić, (Široki Brijeg/Ljuti Dolac, 25. lipnja 1958. – Mostar, 16. svibnja 1992.),

Smrt Tihomira Tihe Mišića odjeknula je u vječnost

Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka osnovna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda. – zapisao je Nenad Ivanković o Tihomiru Tihi Mišiću u knjizi Krvava zemlja, a toga se zapisa uvijek sjetim uz godišnjicu pogibije ovoga karizmatičnog zapovjednika Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Općinskoga stožera Mostar.

Piše: Darko Juka

Već samom pojavom, prodornih tamnih očiju, duge i valovite crne kose, upadao je u oči, a još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA, na mostarskomu Balinovcu, u svibnju 1991. godine, ne sluteći kako zakoračuje u posljednju godinu svojega života, dobio je nadimak Vojvoda i zakoračio u legendu.

Njegova smrt, dana 16. svibnja 1992. godine, duboko je potresla Mostar, toliko bolno da se rijetko tko mirio sa službenim izvješćima o nesretnomu slučaju, a nagađanja i uvjerenost u organiziranost njegova ubojstva nisu splasnula niti 27 godine poslije. Upravo na tomu sam tragu, prije deset godina, popio jednu podulju kavicu s (danas pokojnim) general-bojnikom Slavkom Puljićem, tada zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, koji je osobno svjedočio Tihinoj pogibiji koja je, iz tegobne tmine razorenoga mostarskog Starog grada, toga svibnja ratne 1992. eksplodirala u vječnost. Morao je pokojni general ishoditi i službeno odobrenje OS-a za razgovor o ovoj osjetljivoj temi, ali nakon svega najteže je bilo nagnati ga za odlazak na lice mjesta. Nije se bojao, uopće ne, samo su sjećanja bila preveć mučna…

S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao! – progovorio je Puljić oživljenim uspomenama, a mojom je kralježnicom prošla jeza, gledajući njegovo lice i slušajući ovu rečenicu koja opisuje završni pečat na jedan život, ali s druge strane i jedan početak – početak neumrle priče o junaštvu jednoga od neslomljivih nositelja obrane prkosnoga grada.

Sjećanja su navirala! Premda je sve oko nas bilo ulašteno, obnovljeno, pripravno za rijeku turista, Puljić se ponovno našao u paljevini, ruševinama, prijetećoj tišini i jarkoj mjesečini te kobne noći koju nikada nije zaboravio. Inače, kao prebjeg iz JNA s činom satnika, sudjelujući u obrani Mostara izrastao je u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije (Čagalj / Lipanjske zore op.a.), mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne, te Samostalne mostarske bojne / bataljuna s druge strane… – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli zapovjednik Četvrte bojne Tiho Mišić i zapovjednik Treće bojne mostarskoga HVO-a Ilija Vrljić.

Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna / bataljun, uz blagoslov Predsjedništva BiH koje je 29. travnja 1992. Odlukom prepustilo obranu Mostara HVO-u, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani.

Toga je svibnja 1992. godine, u ratu protiv srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna / bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.

Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u Bataljun najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima dvaju postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu, dakle imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedinom preostalom sponom s okupiranom istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage koje su i porušile sve ostale mostarske mostove.

Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko, a nemaš sigurnu svezu sa susjednom postrojbom! Četvrta je bojna posljednje naoružanje imala odmah pokraj mosta, tzv. garonju, odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo Bataljuna, u zgradu Vranice… – prisjećao se general, podsjećajući kako je Arif poprilično tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

Rečenice su, kao otključane, letjele iz Puljićevih usta i jedva sam ga mogao pratiti, ali nisam se usudio zaustaviti ga…
– Pašalića smo čekali gotovo čitav sat jer se otišao okupati. No, kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska terena. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do bivše Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu.

Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Mikija Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak ovolikoga broja zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje. – kazivao mi je Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu i drugim krhotinama, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći kako smo najavljeni na položajima Bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, koje je izgledalo poput omanjega trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala od kamen kaldrme.

Našli smo se, nesvjesni toga, na puškometu tzv. mrtve straže i, najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal…. Zrna su se odbijala od kamenje, prasci, fijukanje, pakao… Bacali smo se kuda je tko stigao… Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisao mi je general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi, namjesto na srpska uporišta preko Neretve i prema Staromu mostu, gledala na položaje Četvrte bojne HVO-a (?!).

Ne pucajte! Naši smo! Pogibe nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem, jeza koju ne ću zaboraviti… Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ”poštrapala”po čitavomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Nije imao šanse… Doslovce je izrešetan! Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, a da nije, bili bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

Zlo se zbilo nekih 15 minuta iza ponoći… Tiho je odmah izdahnuo. Pripadnici Bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je utvrdila smrt, a tijelo smo otud, na nosilima, odnijeli prema Franjevačkoj crkvi (spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, op.a.) do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga odmah do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti njegovim vojnicima i samomu Tihinu ocu Mladenu, poznatomu Dedi.

Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi, da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi, zasigurno ugrozile obranu grada. – vojnički je komentirao Puljić, priznajući kako se i on naslušao nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke o tomu kako Tihina smrt nije bila slučajnom.

Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, kao što su odrađeni i brojni drugi zapovjednici Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. S druge strane, činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine.

No, bez obzira na sve, jedno je sigurno, a to je da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčijim, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo. – zaključio je Puljić svoje svjedočenje koje sam imao sreću zabilježiti, prvi ga put dovevši u mostarski Stari grad, nakon onih apokaliptičnih 1990-ih.

Arif Pašalić u izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992. godine, piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne / bataljuna. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne / bataljuna Šemso Hasić.

Po opaljenju rafala čuo se jauk. Hasić je, podižući mu gornji dio tijela, posvjedočio posmrtnomu Tihinu hropcu i, nažalost, samo smo mogli ustanoviti kako je zapovjednik Mišić mrtav. Na položaju s kojega je pucano bila su četiri pripadnika 3. satnije, iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. Muharem Dugalić, Šerif Ćušić, Mirza Kazaz i Đemil Berberović. Na ispitivanju su sva četvorica kazali kako su imali zadatak promatrati i spriječiti prodor neprijatelja iz smjera Stari most, preko Jusovine, a od skupine su mislili kako je riječ o kretanju neprijateljskih vojnika. – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije Muharem Dugalić također napismeno potvrdio zaglavljenje strojnice, te kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča.

Zanimljivo je kako mostarski ratnici, veterani HVO-a, i danas svjedoče o tomu kako je taj Moha (koji je kasnije, u Staromu gradu, ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992. godine, također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja, jer im nije javio da je krenuo srpski protuudar, prije nego se sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke, koji su srećom preživjeli, zamalo pobili njihovi suborci, pošto su ih zamijetili na ”ničijoj zemlji”.

Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostar Petar Zelenika, 18. svibnja 1992. godine, zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Ovdje su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne / bataljuna s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a.

Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne bojne / bataljuna Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije HVO-a Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će, ”uvidom u sve raspoložive činjenice koje će prihvatiti stručna skupina”(Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), ”utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića”.

Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i Dekret kojim je Četvrtu bojnu preimenovao u Četvrta bojna Tihomir Mišić. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru, sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.

U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane HRHB stoji da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je i pokopan 17. svibnja 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj.

Pristupio je HVO-u 18. rujna 1991. godine, zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, a posthumno biva promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću i karizmom ušao je legendu, opjevan je u pjesmama Art forces banda HVO-a, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.

Dana 10. lipnja 2017. godine, u sklopu obilježavanja Lipanjskih zora, na Trgu Tihomira Mišića otvoren je veličanstven spomenik poginulim pripadnicima Četvrte bojne, rad mostarskoga ak. kipara Dalibora Dale Nikolića. Među tim časnim vitezovima i moj je rođak Emil Vrljić, čiji je životni put, na Dan državnosti (30. svibnja) 1992. godine, zaustavila srpska granata. Poginuo je u 21. godini života, noseći odoru HVO-a i braneći Mostar.

Vječna im slava!

Preuzeto s FB stranice Darko Juka

 

 

Na današnji dan prije 27 godina donešena odluka o povjeravanju obrane Mostara HVO-u

 

 

 

Široki Brijeg: 28. obljetnica zaustavljanja tenkova u Pologu (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari