Pratite nas

Povijesnice

10. travnja 1941. godine uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska

Objavljeno

na

10. travnja 1941. godine u ime Poglavnika Ustaškog pokreta, dr. Ante Pavelića, jedan od vođa domovinskih organizacija Pokreta pukovnik Slavko Kvaternik preko radija u Zagrebu proglasio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

Tim činom, u tom momentu, prekinuta je svaka veza s versailleskom Velikom Srbijom zvanom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati i izbrisana je sa zemljovida kao država.

Isto kao što će i 50 godina kasnije kada se hrvatski narod na demokratskim izborima ogromnom većinom glasova izjasnio za odcijepljenje od srbokomunističke Jugoslavije, na ovaj proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske ciknuo je Beograd, zajaukali su, zadrhtali i zacvilili Velikosrbi i domaći izdajnici, jer došlo ono za čime je hrvatski narod žudio punih 839 godina.

Proglašenju NDH prethodila je predaja vojske Jugoslavije i glavnog grada Beograda bez borbe u njemačke ruke nakon samo nekoliko dana rata. Time je došlo i do raspada prve Jugoslavije na čijem su teritoriju nastale države koje su bile dio te tvorevine, a jedna od njih je bila i Nezavisna Država Hrvatska.

Pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je 10. travnja 1941. uspostavu NDH preko Radio Zagreba u 16 sati, a njemačke čete započele su ulaziti u Grad Zagreb sat vremena kasnije. Hrvatski je narod oduševljeno dočekao stvaranje vlastite države, smatrajući da ne samo da je dobio državu, već da će izbjeći i veliki rat koji je već gotovo dvije godine bjesnio u Europi.

U toj objavi na 10. travnja 1941., hrvatski narod je najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan, posao na sređivanju i zaštiti svoje nove države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

Hrvatski narode!

Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika.

Bog i Hrvati! Za dom spremni!

Međutim, vrlo brzo dolazi do prvih razočaranja. U skladu sa ratnim prilikama u Europi i svijetu, sloma fašističke Italije i gubitaka Hitlerove Njemačke, dolazi i do propadanja NDH. Povlačeći se s njemačkom vojskom, vojne postrojbe NDH ali i civili napuštaju glavni grad Hrvatske Zagreb u koji 8. svibnja 1945. ulaze partizanske postrojbe. Time je prestala postojati Nezavisna Država Hrvatska, a državu su napustili uz vojsku i stotine tisuća civila: staraca, žena, djece i muškaraca. Hrvatski narod nakon toga je doživio egzodus, a nad njim su komunističke snage pod Titovim vodstvom počinile brojne zločine. Ubijen je cvijet mladosti i društvena elita tako da se hrvatski narod ni do dana današnjega nije oporavio.

Josip Hubl priča o zadnjim danima NDH i o egzodusu Hrvata

NDH – kako je uspostavljena i kakav je bio međunarodni položaj?

A kako je tekla uspostava NH? Pukovnik Slavko Kvaternik zamolio je dr. Vladka Mačeka da proglasi uspostavu NDH, kao zakoniti vođa hrvatskog naroda na temelju izborne pobjede 1938. Maček je odgovorio: „Pukovniče, moja politička koncepcija je doživjela slom. Proglasi Ti Hrvatsku Državu“. Nakon toga, Maček je na zamolbu pukovnika Kvaternika pročitao proglas preko Radio Zagreba, a koji je zatim bio tiskan u izvanrednom izdanju dnevnika „Hrvatski narod“ 10. travnja 1941.

U NDH su imenovane tri vlade: prva na čelu s dr. Antom Pavelićem 17. travnja 1941., druga također pod njegovim predsjedništvom 10. listopada 1942., a treća na čelu s dr. Nikolom Mandićem 11. listopada 1943. NDH je od 1941.-1945. bila priznata od 17 suverenih i nezavisnih država (tada ih je bilo svega šezdesetak u svijetu). Bile su to: Kraljevina Madžarska, Njemački Reich, Kraljevina Italija, Slovačka Republika, Carevina Bugarska, Kraljevina Rumunjska, Carevina Japan, Španjolska, Finska Republika, Kraljevina Danska, Carevina Mandžurija, Kraljevina Tailand, Nacionalna Kina, Država Burma, Talijanska Socijalna Republika, Filipinska Republika i Slobodna Indija. Iako nikada nisu priznale NDH, konzulat u Zagrebu i diplomatske odnose imale su: Švicarska, Francuska, Argentina, Portugal, dok je Švedska priznavala putovnice.

NDH je imala konzulat u Beogradu, glavnom gradu Srbije.

Zanimljivo je da je NDH bila primljena u Međunarodni crveni križ, Međunarodnu poštansku uniju (UPU) te da je pristupila Ženevskim konvencijama o poboljšanju postupka s ratnim zarobljenicima i ranjenicima na bojnom polju. Sudjelovala je i kao ravnopravni član u Savezu europskih književnika, pravnika, novinara, mladeži, filma, željeznica itd., a u tim savezima su sudjelovale i nezaraćene europske države. Sudjelovala je i u raznim trgovinskim međunarodnim ugovorima, zajedno s neutralnim državama…

Što je o ovom povijesnom nadnevku napisao 1968. ‘general Drinjanin’ pročitajte OVDJE

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari