Pratite nas

Kronika

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Objavljeno

na

24.10. je u u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta održano predstavljanje knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“, koju je priredio dr. sc. Ante Čuvalo.

O knjizi su govorili: prof. dr. sc. Ivo Banac, Hrvoje Hitrec, dr. sc. Stjepan Matković i dr. sc. Tomislav Jonjić.

U nastavku donosimo izlaganje književnika Hrvoja Hitreca.(hkv)

Kada jednoga dana bude napisana cjelovita knjiga o hrvatskim stradanjima u dvadesetom stoljeću, njezin bi naslov trebao biti „Od Odese do Ovčare“.

Nedavnih je dana održan prosvjed u Vukovaru protiv samozatajnog rada hrvatskih ustanova u potrazi za srpskim zločincima. Preživjeli Hrvati i Hrvatice govorili su o svojim patnjama, toliko potresnim da ih ni nacionalna televizija nije prenosila kako ne bi ozlojedila osjetljivoga partnera u današnjoj vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Osim tih usmenih svjedočanstava imamo već cijelu biblioteku pisanih sjećanja,s imenima žrtava i krvnika, te načinima na koje je razularena rulja srpskih četnika vođena rukom jugoslavenske vojne sigurnosne službe mučila i ubijala hrvatske zarobljenike, vojnike i civile.

Kada se ta svjedočanstva usporede s onima iz pravaške saborske interpelacije 1918. nema ama baš nikakvih razlika: prebijanja, prolazak kroz dvorede batinaša, ponižavanja, lomljenja kostiju, polijevanja kipućom vodom, bičevanja, ranjavanja, masakriranja, odsijecanja glava i strijeljanja.

Rukopis je ostao isti, kao i politički ciljevi koje je Supilo podosta akademski nazvao ortodoksnim srbijanskim ekskluzivizmom.

O Hrvatima koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo i njihovim sudbinama znade se premalo, osim možda o nekima koji su se nakon oktobarske revolucije pridružili komunistima. O tome kako su domobrani iz ruskih ruku došli u srbijanske, znade se se još manje – da su u listopadu 1916. desetci tisuća njih, ratnog roblja, pokupljeni s njiva i iz rudnika prevezeni u Odesu, te što se ondje događalo. Zato je knjiga koju večeras predstavljamo, nastala trudom Ante Čuvala, doista dragocjen podsjetnik i prinos hrvatskoj martirologiji. Prije svega poradi uvida u gotovo zaboravljenu pravašku interpelaciju koju je usred negodovanja zastupnika većinske Hrvatsko-srpske koalicije u srpnju 1918. pročitao Aleksander Horvat i koja je, da je bilo pameti, trebala makar i u zadnji čas probuditi hrvatske narodne instinkte. Jer, Odesa je bila zlokobna poruka što će se zbiti s Hrvatima i Hrvatskom u jugoslavenskoj utopiji pod batinom srbijanskoga terora.

Govornici Odesa tribinaGodinu dana prije krvave kupelji u Odesi, Supilo je u poznatoj promemoriji ucrtao put kojim je trebalo krenuti, pun sumnja u sposobnosti Srbije da se reformira, kako kaže, odnosno krajnje rezerviran prema mogućnosti pravedne zajednice u kojoj bi Hrvatska imala ravnopravan položaj sa Srbijom, te on govori o okupljanju svih hrvatskih zemalja i njihovu sjedinjenu s Hrvatskom, s tim da se političko ujedinjenje svih južnih Slavena odgodi do povoljnijih dana. To se, doduše osamnaeste i dogodilo nakon sloma Austro-ugarske, ali samo kao kratkotrajna epizoda jer je zamka ujedinjenja već bila dobro postavljena u zajedničkom pothvatu Pašića, Trumbića i Pribićevića, uz asistenciju mnoštva hrvatskih političara nedoraslih povijesnom trenutku.

Jugoslavenski je odbor glede Hrvata u ruskom zarobljeništvu imao svoju viziju oblikovanu u prijedlogu dr. Ljube Leontića o osnivanju organizacije dragovoljaca regrutiranih iz hrvatskih i slovenskih zemalja, pod imenom Jadranske legije. Potom je ime modificirano u Jugoslavensku legiju, ali ni ta nije bila prihvatljiva za Srbijance koji su znali da bi ona mogla postati vojnom silom nad kojom nemaju nadzora i ojačati političku poziciju Jugoslavenskog odbora. Za njih je bio prihvatljiv samo Srpski dobrovoljački korpus u koji bi uz Srbe bili uvršteni Hrvati, Slovenci, Česi i bosanski muslimani koje su ionako proglasili poturčenim Srbima.

Publika Odesa tribinaSrbiji skloni krugovi u carskoj Rusiji podržali su zamisao i izručili hrvatske zarobljenike srbijanskoj soldateski, slično kao Englezi 1945. jugoslavenskim komunistima. Tada počinju zvjerstva u Odesi te traju skoro do sredine devetsto sedamnaeste. Nekoliko mjeseci nakon februarske revolucije, skupina hrvatskih časnika obraća se novoj vlasti Deklaracijom koja je dobrim dijelom na tragu Supila, traže ravnopravnost srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja po uzoru na Švicarsku i Sjedinjene države, spominju federativnu Jugoslaviju, a veliku Srbiju nazivaju plodom šovinističkog i prirodnog ludila, s naglaskom na prirodnom. Točno defniniraju ideju velike Srbije kao parazitizam u vezi s ekspanzivnošću…

U sljedećim se mjesecima Korpus osipa, nove vlasti ne pokazuju simpatije prema Srbiji, a ne pomaže ni dolazak s Krfa generala Živkovića, intimusa Aleksadra Karađorđevića. Na kraju u Srpskom dobrovoljačkom korpusu ostaje manje od tisuću Hrvata i Slovenaca i oko sedamnaest tisuća Srba iz Dvojne monarhije. Njihov je put do Soluna posebna priča, dio odlazi transsibirskom željeznicom do Tihoga oceana, drugi do Sjevernoga mora, pa se odatle prevoze brodovima. Nevelika vojna snaga, koja se na solunskoj fronti priključuje srbijanskoj vojsci strahovito oslabljenoj nakon povlačenja iz Srbije kroz albanske gudure. Nije uspjelo ni regrutiranje dragovoljaca iz Sjeverne i Južne Amerike, ponešto se uspjelo naći među Hrvatima u Italiji koji su imali i komičnih poteškoća da se predaju Talijanima, budući da su se Talijani htjeli njima predati.

No, vratimo se pojedincima iz naroda, čiji su iskazi navedeni u interpelaciji koja nije ostala na općenitostima, pa je zato toliko snažna. Zagorci uglavnom, seljaci, Prigorci, poneki s Banovine ili iz Like jednostavnim izričajem svjedoče o grozotama u Odesi. Oni su se osjećali pripadnicima hrvatske vojske u sastavu austro-ugarskih snaga. Kada ih srbijanski oficiri isprva nagovaranjem a zatim brutalnim načinima tjeraju da se uključe u Srpski dobrovoljački korpus, naši ljudi izjavljuju da su „vojnici kraljevine Hrvatske, a ne kraljevine Srbije“. Najveći dio njih ne da slomiti, makar ih i ubijali, a tako i hrvatski časnici . Hrvati se bune,u Kanatnom zavodu usred Odese nemaju šanse zbijeni u omanjim prostorijama i na hodnicima, ali na Kulikovu polju goloruki uspijevaju razbiti mučitelje, a gube tek kada ovima dolaze u pomoć Kozaci.

Članovi Jugoslavenskog odbora koji dolaze u Odesu, nimalo im ne pomažu. Kao ni Hrvat Ivan Šubašić koji se štoviše pridružuje mučiteljima, o čemu svjedoči Franjo Malčić iz Čučerja koji će u trenutku stvaranja Banovine Hrvatske biti zaprepašten kada ugleda bana. „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju u kojoj je of človek bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli i u nekoj cukerfabriki pa su ih utapali u šekretu a onda po noći hitali na platone i vozili vu Crno more, da ih tam pojedu morski cucki .“ Tako. Ili su ih zakapali bez imena.

Doista, stota obljetnica interpelacije pravo je vrijeme za ovu knjigu koju je priredio Ante Čuvalo, s odličnim tekstom o povijesnom okviru iz pera Đure Grlice. No, vrijeme je i da se hrvatski književnici prihvate ove teme, pogodne za potresan film ili televizijsku seriju na podlozi zbivanja u Odesi, zbivanja koja se, imam dojam, i danas pokušavaju predati trajnom zaboravu ili tumačenjima srbijanskog korpusa jugoslavenske historiografije.

Hrvoje Hitrec/hkv

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

27. rujna presuda za zločin u Uzdolu bivšem zapovjedniku tzv. ABiH Enveru Buzi

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine u petak, 27. rujna izreći će prvostupanjsku presudu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji se tereti za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Uzdolu kod Prozora, javio je BIRN.

Buzi je na teret stavljeno kako je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Ipak, ostaje gorka činjenica kako nalogodavci ovoga zločina nikada nisu izvedeni pred sud, iako je sasvim jasno kako je netko pomno planirao masakr nad hrvatskim stanovništvom na Uzdolu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari