Pratite nas

Kronika

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Objavljeno

na

24.10. je u u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta održano predstavljanje knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“, koju je priredio dr. sc. Ante Čuvalo.

O knjizi su govorili: prof. dr. sc. Ivo Banac, Hrvoje Hitrec, dr. sc. Stjepan Matković i dr. sc. Tomislav Jonjić.

U nastavku donosimo izlaganje književnika Hrvoja Hitreca.(hkv)

Kada jednoga dana bude napisana cjelovita knjiga o hrvatskim stradanjima u dvadesetom stoljeću, njezin bi naslov trebao biti „Od Odese do Ovčare“.

Nedavnih je dana održan prosvjed u Vukovaru protiv samozatajnog rada hrvatskih ustanova u potrazi za srpskim zločincima. Preživjeli Hrvati i Hrvatice govorili su o svojim patnjama, toliko potresnim da ih ni nacionalna televizija nije prenosila kako ne bi ozlojedila osjetljivoga partnera u današnjoj vladajućoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Osim tih usmenih svjedočanstava imamo već cijelu biblioteku pisanih sjećanja,s imenima žrtava i krvnika, te načinima na koje je razularena rulja srpskih četnika vođena rukom jugoslavenske vojne sigurnosne službe mučila i ubijala hrvatske zarobljenike, vojnike i civile.

Kada se ta svjedočanstva usporede s onima iz pravaške saborske interpelacije 1918. nema ama baš nikakvih razlika: prebijanja, prolazak kroz dvorede batinaša, ponižavanja, lomljenja kostiju, polijevanja kipućom vodom, bičevanja, ranjavanja, masakriranja, odsijecanja glava i strijeljanja.

Rukopis je ostao isti, kao i politički ciljevi koje je Supilo podosta akademski nazvao ortodoksnim srbijanskim ekskluzivizmom.

O Hrvatima koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo i njihovim sudbinama znade se premalo, osim možda o nekima koji su se nakon oktobarske revolucije pridružili komunistima. O tome kako su domobrani iz ruskih ruku došli u srbijanske, znade se se još manje – da su u listopadu 1916. desetci tisuća njih, ratnog roblja, pokupljeni s njiva i iz rudnika prevezeni u Odesu, te što se ondje događalo. Zato je knjiga koju večeras predstavljamo, nastala trudom Ante Čuvala, doista dragocjen podsjetnik i prinos hrvatskoj martirologiji. Prije svega poradi uvida u gotovo zaboravljenu pravašku interpelaciju koju je usred negodovanja zastupnika većinske Hrvatsko-srpske koalicije u srpnju 1918. pročitao Aleksander Horvat i koja je, da je bilo pameti, trebala makar i u zadnji čas probuditi hrvatske narodne instinkte. Jer, Odesa je bila zlokobna poruka što će se zbiti s Hrvatima i Hrvatskom u jugoslavenskoj utopiji pod batinom srbijanskoga terora.

Govornici Odesa tribinaGodinu dana prije krvave kupelji u Odesi, Supilo je u poznatoj promemoriji ucrtao put kojim je trebalo krenuti, pun sumnja u sposobnosti Srbije da se reformira, kako kaže, odnosno krajnje rezerviran prema mogućnosti pravedne zajednice u kojoj bi Hrvatska imala ravnopravan položaj sa Srbijom, te on govori o okupljanju svih hrvatskih zemalja i njihovu sjedinjenu s Hrvatskom, s tim da se političko ujedinjenje svih južnih Slavena odgodi do povoljnijih dana. To se, doduše osamnaeste i dogodilo nakon sloma Austro-ugarske, ali samo kao kratkotrajna epizoda jer je zamka ujedinjenja već bila dobro postavljena u zajedničkom pothvatu Pašića, Trumbića i Pribićevića, uz asistenciju mnoštva hrvatskih političara nedoraslih povijesnom trenutku.

Jugoslavenski je odbor glede Hrvata u ruskom zarobljeništvu imao svoju viziju oblikovanu u prijedlogu dr. Ljube Leontića o osnivanju organizacije dragovoljaca regrutiranih iz hrvatskih i slovenskih zemalja, pod imenom Jadranske legije. Potom je ime modificirano u Jugoslavensku legiju, ali ni ta nije bila prihvatljiva za Srbijance koji su znali da bi ona mogla postati vojnom silom nad kojom nemaju nadzora i ojačati političku poziciju Jugoslavenskog odbora. Za njih je bio prihvatljiv samo Srpski dobrovoljački korpus u koji bi uz Srbe bili uvršteni Hrvati, Slovenci, Česi i bosanski muslimani koje su ionako proglasili poturčenim Srbima.

Publika Odesa tribinaSrbiji skloni krugovi u carskoj Rusiji podržali su zamisao i izručili hrvatske zarobljenike srbijanskoj soldateski, slično kao Englezi 1945. jugoslavenskim komunistima. Tada počinju zvjerstva u Odesi te traju skoro do sredine devetsto sedamnaeste. Nekoliko mjeseci nakon februarske revolucije, skupina hrvatskih časnika obraća se novoj vlasti Deklaracijom koja je dobrim dijelom na tragu Supila, traže ravnopravnost srpskih, hrvatskih i slovenskih zemalja po uzoru na Švicarsku i Sjedinjene države, spominju federativnu Jugoslaviju, a veliku Srbiju nazivaju plodom šovinističkog i prirodnog ludila, s naglaskom na prirodnom. Točno defniniraju ideju velike Srbije kao parazitizam u vezi s ekspanzivnošću…

U sljedećim se mjesecima Korpus osipa, nove vlasti ne pokazuju simpatije prema Srbiji, a ne pomaže ni dolazak s Krfa generala Živkovića, intimusa Aleksadra Karađorđevića. Na kraju u Srpskom dobrovoljačkom korpusu ostaje manje od tisuću Hrvata i Slovenaca i oko sedamnaest tisuća Srba iz Dvojne monarhije. Njihov je put do Soluna posebna priča, dio odlazi transsibirskom željeznicom do Tihoga oceana, drugi do Sjevernoga mora, pa se odatle prevoze brodovima. Nevelika vojna snaga, koja se na solunskoj fronti priključuje srbijanskoj vojsci strahovito oslabljenoj nakon povlačenja iz Srbije kroz albanske gudure. Nije uspjelo ni regrutiranje dragovoljaca iz Sjeverne i Južne Amerike, ponešto se uspjelo naći među Hrvatima u Italiji koji su imali i komičnih poteškoća da se predaju Talijanima, budući da su se Talijani htjeli njima predati.

No, vratimo se pojedincima iz naroda, čiji su iskazi navedeni u interpelaciji koja nije ostala na općenitostima, pa je zato toliko snažna. Zagorci uglavnom, seljaci, Prigorci, poneki s Banovine ili iz Like jednostavnim izričajem svjedoče o grozotama u Odesi. Oni su se osjećali pripadnicima hrvatske vojske u sastavu austro-ugarskih snaga. Kada ih srbijanski oficiri isprva nagovaranjem a zatim brutalnim načinima tjeraju da se uključe u Srpski dobrovoljački korpus, naši ljudi izjavljuju da su „vojnici kraljevine Hrvatske, a ne kraljevine Srbije“. Najveći dio njih ne da slomiti, makar ih i ubijali, a tako i hrvatski časnici . Hrvati se bune,u Kanatnom zavodu usred Odese nemaju šanse zbijeni u omanjim prostorijama i na hodnicima, ali na Kulikovu polju goloruki uspijevaju razbiti mučitelje, a gube tek kada ovima dolaze u pomoć Kozaci.

Članovi Jugoslavenskog odbora koji dolaze u Odesu, nimalo im ne pomažu. Kao ni Hrvat Ivan Šubašić koji se štoviše pridružuje mučiteljima, o čemu svjedoči Franjo Malčić iz Čučerja koji će u trenutku stvaranja Banovine Hrvatske biti zaprepašten kada ugleda bana. „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju u kojoj je of človek bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli i u nekoj cukerfabriki pa su ih utapali u šekretu a onda po noći hitali na platone i vozili vu Crno more, da ih tam pojedu morski cucki .“ Tako. Ili su ih zakapali bez imena.

Doista, stota obljetnica interpelacije pravo je vrijeme za ovu knjigu koju je priredio Ante Čuvalo, s odličnim tekstom o povijesnom okviru iz pera Đure Grlice. No, vrijeme je i da se hrvatski književnici prihvate ove teme, pogodne za potresan film ili televizijsku seriju na podlozi zbivanja u Odesi, zbivanja koja se, imam dojam, i danas pokušavaju predati trajnom zaboravu ili tumačenjima srbijanskog korpusa jugoslavenske historiografije.

Hrvoje Hitrec/hkv

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pandža: Teška situacija za Hrvate povratnike u prijedorskom kraju

Objavljeno

na

Objavio

“Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava. Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti. Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira,” kaže Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika “Altruist” Prijedor

Piše: Anto PRANJKIĆ

Tijekom ratnih događanja u 90-tim godinama veliki broj Hrvata iz prijedorske regije je raseljen. Samo su rijetki ostali na svojim kućnim pragovima. Veliki broj prijedorskih Hrvata završio je u logorima. Neki su ubijeni, nestali,… a svi ostali su prognani. Nakon 24 godine Hrvati prijedorskoga kraja se pokušavaju vratiti u svoje domove. Neki su se i vratili. Mirko Pandža je predsjednik udruge povratnika “Altruist” iz Prijedora, koja se bavi rješavanjem problema Hrvata povratnika na ovom području. Prema njegovim riječima aktualna situacija je vrlo loša:

– Stanje je jako loše. Što se tiče života hrvatskih povratnika moram reći da oni jako loše žive. Nemamo nikakva prava . Nemamo niti osnovna prava oko obnove svojih ratom porušenih domova. Ne možemo doći do obnove domova i po tom pitanju je stanje uistinu loše, kaže Pandža i napominje da je vrlo teško i kada je u pitanju sigurnosna situacija. Napominje kako su u posljednje vrijeme sve učestalije prijetnje po nacionalnoj osnovi gdje se Hrvate vrijeđa s konstatacijama da nemaju što tražiti na području Republike Srpske. Prema riječima gospodina Pandže nema ih tko zaštiti jer Hrvata nema u lokalnim institucijama i oni koji ih predstavljaju na razini Republike Srpske u zadnje vrijeme ne rade dovoljno:

– Što se tiče zastupljenosti Hrvata u gradskim ustanovama možemo reći da Hrvata nema uopće. Prijedor je jedna od onih lokalnih zajednica koja u tim tijelima nema niti jednog Hrvata, vijećnika, odbornika, niti u određenim povjerenstvima. Nemamo nikoga. U policiji imamo samo dvojicu Hrvata, ali u svim drugim institucijama, gdje se donose odluke, uopće nemamo Hrvata. Što se tiče hrvatskih predstavnika u institucijama RS u zadnje vrijeme, moram biti iskren, stanje je vrlo loše. Njihove aktivnosti su izuzetno slabe kada je u pitanju grad Prijedor i prijedorska regija. Ranije smo imali u Skupštini predstavnicu gospodičnu Lovrić koja za četiri godine nije progovorila niti jedne riječi, a kamoli da je nešto učinila za i jednog povratnika izuzev svojih osobnih interesa, napominje predsjednik udruge Altruist i napominje kako je teško govoriti o broju hrvatskih povratnika u Prijedor.

– Sada je teško o tome govoriti. Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava. Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti. Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira i oni se više ne žele vratiti.

Gospodin Pandža ipak napominje kako tračak nade daju aktivnosti i pomoć koju pruža Središnji državni ured za Hrvate izvan RH:

– Ured za Hrvate RH nam je prošle godine izrazio želju pomoći i radio je s nama. Željeli su nam pomoći kako bismo imali svoje predstavnike barem u određenim povjerenstvima, ali u Prijedoru i Skupštini nisu imali sluha. Nama bi to bila jedina nada, jer kada bismo u određenim povjerenstvima imali svoje ljude, onda bismo preko njih mogli kanalizirati neke svoje probleme i tražiti rješenja, a ovako smo sami bez šanse. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH čini koliko može, ali za sada je to nedovoljno, ističe pandža i napominje kako je veliki broj prioritetnih potreba prijedorskih Hrvata povratnika:
– Veliki problem su situacije kada nam ljudi ostaju odsječeni. Bager koji smo dobili napravio je velike stvari u pripremi terena za prilaz, obnovu, ali potrebna nam je prateća oprema, jer mi ne smijemo više dozvoliti da nam ljudi umiru zbog toga što su cestovno odsječeni, a bilo je takvih situacija. Naša je i obveza i odgovornost pomoći ljudima, a vjerujemo da će nam se po tom pitanju pomoći, nada se Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika prijedorskih Hrvata “Altruist”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

KAD VRIJEME STANE A BOL NE PROLAZI…

Objavljeno

na

Objavio

Ne možemo zaboraviti.
Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi.

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni  žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.
Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.
Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima. Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.

Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.
Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.
Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.
Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote.
Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.
Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.
Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.
Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.
Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.
Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.
Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari