Pratite nas

Komentar

Biskup Košić: Komunisti se se jednako borili i protiv katolika i protiv pravoslavnih i protiv evangelika

Objavljeno

na

Ekumenska molitva za jedinstvo kršćana održana je u crkviBlaženoga Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatin,i molitvu je predvodio sisački biskup Vlado Košić, uz sudjelovanje pastorice Evangeličke crkvene općine iz Kutine Eline Braz de Almeida, paroha iz Stupovače jereja Dalibora Petkovića te vjernika kršćanskih Crkava s ovog područja, a biskup Košić pozvao je Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) da odustane od neargumentiranih zahtjeva i izjava o kardinalu Stepincu.

 [ad id=”68099″]

Blaženi Alojzije živio je u teškom vremenu prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, naglasio je biskup Košić na molitvenom skupu održanom u subotu navečer, priopćeno je u nedjelju iz Sisačke biskupije.

 “Nama katolicima”, dodao je,  “bl. Alojzije bio je uzorni pastir, zagrebački nadbiskup i metropolita od 1937. te od 1952. godine i kardinal Svete Rimske Crkve. On se brinuo za život Crkve u kraljevini Jugoslaviji, u kojoj je bila pogažena sloboda katoličke vjere i zatirano pravo dostojanstva hrvatskoga naroda – i u tim se uvjetima borio za Crkvu i za svoj narod. U Drugom svjetskom ratu on je pozdravio i volio samostalnu hrvatsku državu, ali se razočarao postojećim režimom i oštro ga kritizirao, osobito njegove rasističke aktivnosti, progone i ubijanja nevinih te je svim silama pomagao konkretnim ljudima u nevolji, bez obzira na vjeru, rasu i naciju i mnoge spasio. Nakon Drugog svjetskog rata prihvatio je i tu treću državu, ali komunistički režim nije mogao blagosloviti nego ga je ponovno, kao i u prvoj i drugoj državnoj tvorevini,  kritizirao i štitio ponovno brojne progonjene i obespravljene. To se komunističkom režimu, kao i prijašnjima, nije sviđalo, pa je bio  i sam progonjen, lažno optužen i u montiranom procesu osuđen, mučen u zatvoru i umro kao zatočenik u rodnom Krašiću 10. veljače 1960.”, naglasio je biskup Košić.

Ocijenio je da je  “blaženi Alojzije postao  simbol patničkog katoličkog hrvatskog naroda i sv. Papa Ivan Pavao II. nazvao ga je ‘najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata’ te ga postavio svima  ‘za kompas’ koji treba slijediti i prema kojem se treba orijentirati“.

Sisački biskup također je naglasio da je kao “grom iz vedra neba, na kraju procesa kanonizacije, došlo pismo patrijarha SPC g. Irineja, nakon kojeg je papa Franjo taj proces zaustavio, načinivši time kako je kardinal Josip Bozanić rekao – ‘presedan, jednu ekumensku gestu’ “.

 „Tako je bl. Alojzije postao ekumenski svetac, jer se poveo dijalog između katolika i pravoslavnih o njemu i njegovoj ulozi u odnosu Hrvata i Srba”, kazao je Košić te dodao: “Nadam se da će taj dijalog započeti i pomoći pravoslavnoj braći da bolje upoznaju našeg blaženika, ali među katoličkim vjernicima u Hrvatskoj sve više raste nezadovoljstvo i na žalost ogorčenje na tu inicijativu SPC”.

 Biskup Košić je “u ime bratske kršćanske ljubavi, i u ime istine i dobrih odnosa, zamolio predstavnike Srpske pravoslavne Crkve da odustanu od svojih neutemeljenih zahtjeva”, dodavši da “SPC nema argumenata, nego ponavlja već odavno prokazane neistinite komunističke optužbe na račun bl. Stepinca”.

 Upitao je “nije li ispod svake razine da jedna Crkva ponavlja komunističke izmišljotine”, kada se “zna da su se komunisti jednako borili i protiv katolika i protiv pravoslavnih i protiv evangelika jer nisu podnosili vjernike koji u Boga vjeruju i ispovijedaju sveto ime Isusovo?”

  “Ako međutim vrh SPC ne odustane od protivljenja našem blaženiku i nastavi ga optuživati bez ikakvih razloga, tada molim one istinoljubive i poštene predstavnike i vjernike pravoslavne Crkve da iznesu svoje drukčije mišljenje i želju da se naši odnosi ne truju, jer znam da takvih ima, ali oni šute. Neka progovore. To bi bilo jedino ispravno u ovom slučaju”, kazao je Košić.

  Izrazio je i nadu da će “bl. Alojzije učiniti još jedno čudo pa će i vrh SPC progledati i priznati istinu te se ispričati hrvatskim katolicima. Bez toga bojim se da je naš ekumenizam lažan i neiskren“, zaključio je sisački  biskup.

  Dodao je kako se iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, prema onome što je objavljeno ovih dana, kao glavni krimen b. Stepincu “pripisuje to što nije volio Jugoslaviju više nego što je volio samostalnu Hrvatsku”.

 „Ako je to krimen, tada nitko u Katoličkoj Crkvi među Hrvatima ne bi nikad mogao biti svet jer svi mi najviše volimo svoju domovinu Hrvatsku. Zar nam to itko ima pravo zabraniti, i zar to uopće može biti krimen? Evo, ja se ove večeri u ovoj crkvi blaženog Alojzija Stepinca molim na ovu nakanu, da se odustane od vrijeđanja hrvatskih katolika i da se ne osporava svetost ‘najsvjetlijeg lika Crkve u Hrvata“, zaključio je biskup Košić.

 Paroh Dalibor Petković istaknuo je na ekumenskoj molitvi za jedinstvo kršćana kako je upravo Stupovača primjer kako se gradi međusobno uvažavanje, tolerancija i mir.

 „Mi kršćani smo radosni i ponosni na svoj križ da svjedočimo Krista i njegovu nauk. Mi vjerujemo zajedno u jednoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, a vođeni tim Duhom ovdje smo okupljeni. Iz jedinstva i ljubavi moramo priznati da smo u prošlosti bili razdvojeni mnogo godina, ali kako se svijet osuvremenio danas razmišljamo s više ljubavi i tako se približavamo jedni drugima. Potrebno je da uvažavamo jedni druge kako bismo osjetili puninu Božje ljubavi koju on šalje nama, svojoj djeci“, poručio je paroh Petković.

Pastorica Elina Braz de Almeida ocijenila je da su ovakvi susreti i molitve posebna radost.

 „Moj dom nije tako daleko od ove crkve i svakog dana mogu čuti zvuk njenih zvona, a on mi govori da nas kršćana ima, da ja nisam sama, i da mi evangelici nismo jedini kršćani u ovome kraju. Izvor naše radosti je i naš zajednički život u Kristu. Katkad se ekumenizam čini previše kompliciranim, ali ipak radosno zajedništvo, zajednički objedi, ali prije svega molitva i slavljenje, putevi su apostolske jednostavnosti. Time činimo zapovijed da ljubimo jedni druge i iskazujemo naš ‘amen’ na Kristovu molitvu za jedinstvo“, ustvrdila je pastorica Braz de Almeida.

 Na ekumenskoj molitvi sudjelovali su i drugi svečenici iz Sisačke biskupije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Grabar-Kitarović o Milanoviću: Svatko se ima pravo kandidirati

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kratko je iz Estonije komentirala ulazak bivšeg premijera Zorana Milanovića u utrku za Pantovčak, rekavši da se svatko tko zadovoljava uvjete iz Ustava ima pravo kandidirati.

“Kao što sam i ranije rekla svatko u Hrvatskoj tko zadovoljava uvjete iz Ustava Republike Hrvatske ima se pravo kandidirati”, rekla je kratko u izjavi novinarima, koje se ranije iz predsjedničina okruženja zamolili da je ne ispituju kada ona ima namjeru objaviti kandidaturu.

Danas je premijer Andrej Plenković kazao da će Grabar-Kitarović imati snažnu podršku HDZ-a za drugi mandat, a zašto još nije objavila kandidaturu, ni on ne zna.

SDP je u ponedjeljak odlučio da će njihov predsjednički kandidat biti Milanović, koji je ušavši u utrku uz slogan “Predsjednik s karakterom” kazao da želi biti predsjednik moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske.

Iako je rekao da neće komentirati mandat aktualne predsjednice, rekavši da će to nakon četiri i pol godine ocijeniti ljudi, ipak je dodao da bi se u slučaju njegove pobjede “prema Hrvatskoj odnosili s više poštovanja”

“Ne zato što to osobe koje koje vode Hrvatsku ne žele, nego zato što to ne znaju”, ocijenio je. (Hina)

Plenković o Milanovićevoj kandidaturi: Ovo je demokratska država i svatko se može kandidirati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Skidanje i uklanjanje zastava nekog naroda u Bosni i Hercegovini znak je kako rat u toj zemlji još uvijek traje

Objavljeno

na

Objavio

I prije negoli je i krenulo s radom dvonacionalno beha Predsjedništvo tri beha naroda je, gotovo, stalo. Bošnjački članovi, Džaferović i Komšić, bi u građaniziranje, odnosno oba su za islamiziranje, srpski član Dodik u srbijaniziranje. I sva trojica odmah krenula u realizaciju obećanja datih svojim biračima. Bošnjaci muslimani Džaferović i Komšić bi kroz ubrzan proces građanizacije sve nemuslimane preveli u muslimane, Dodik bi, s pravom, svoj narod obranio od te opasnosti i zadržao ga u njegovom nacionalnom srpskom i vjerskom pravoslavnom identitetu.

Dodikova povijesna zadaća je ne samo da spasi pravoslavlje već i katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, budući da je današnji položaj kršćana u Džaferovićevo Komšićevoj vladavini u najtežem, odlučujućem položaju biti ili ne biti, opstati ili nestati.

Muslimansko bošnjačkom dvojcu, Komšić pripadnik muslimanske terorističke armije, Džaferović

obavještajac muslimanskog unitarističkog režima, u beha Predsjedništvu smeta sve što nije njihove nacionalne i vjerske boje, i građanske, zapravo muslimanske, opcije kao sredstva islamiziranja Bosne i Hercegovine.

Poput svih okupatora i ovaj bošnjački duo žestoko se obrusio na zastavu srpskog naroda. Hrvatsku su već davno poskidali, pocijepali, zgazili, i o njoj se nema tko više ni brinuti, braniti je i s ponosom ispred sebe držati. Znalo se već onog momenta kada su Bošnjaci spaljivali, gazili, i skidali zastave hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini da poslije toga dolazi na red i srpska. I došla je.

Bošnjačko muslimanski obavještajac Džaferović, i Komšić vojnik u ratu ratnik u miru muslimanske abih pred Predsjedništvom spavaju kako odnekud ne bi u njegove prostorije ušla srpska zastava, jednog od tri suverena i konstitutivna beha naroda. U beha Predsjedništvu rezervirana su mjesta samo za muslimansku i „bosansku” zastavu.

No koja je to bosanska zastava. Zasigurno nije ona avnojska, nije komunistička, jer Bosna i Hercegovina je, barem tako Bošnjaci govore raskinula sve sveze i veze s komunizmom i njegovom

ideologijom. Nije, a ne može ni biti ni ona s ljiljanima što ju je Izetbegović u ratu ukrao od Hrvata katolika i s njom pred svijet išao skrivajući opasne namjere islamiziranja B osne i Hercegovine. Bošnjaci su tu, zastavu s ljiljanima sada proglasili ratnom muslimanskom zastavom. Ljiljane katolički simboli

mira Muslimani proglašavaju ratnim znakovljem.

Stječe se dojam kako u Bosni i Hercegovini traje jedna sveopća krađa Bošnjaka svega onoga što je kršćansko, i na tim ukradenim znakovljima pokušavaju ukorijeniti svoj novoizabrani bošnjački nacionalni identitet. Gradi li bi bošnjačku naciju a pjevaju Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati“.

Kradu nam Kulina Bana, kradu nam Bobovac, kradu nam Bosančicu, kradu nam ljiljane. Kradu sve, i kada tu krađu dovrše, a time i nestanak kršćanstva u zemlji tada će odbaciti i sve te pokradene

kršćanske simbole. Tako su postupili i sa svim onim hrvatskim izdajnicima, Judama, koji su radili za njih, i kada su posao odradili onda su ih kao poderane cipele odbacili na smetište gdje zapravo i pripadaju

Bosanska zastava ne može biti, bez obzira koliko je Bošnjaci voljeli i njome kitili beha gradove, ni ona turska kojom je Bosna i Hercegovina sve pokrivenija, i pod njom krvavija. Jednako krvava kao što je bila i u petsto godišnjoj osmanlijskoj okupaciji.

Braniti isticanje nacionalne zastave s onom bosanskom nametnutom voljom visokih predstavnika a ne htijenjem i izborom beha naroda, na bilo kojem beha području, ili u bilo kojoj beha instituciji znak je muslimansko bošnjačkog nepriznavanja naroda čija im zastava smeta.

I to bošnjačko negiranje i nepriznavanje srpske i hrvatske zastave, a time i Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, bio je i uzrok građansko vjerskog beha sukoba, i to je politika kontinuiteta koju provode sve od početka devedesetih godina Dvadesetog stoljeća, otkako je svijet priznao Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu suverenih i konstitutivnih naroda, Muslimana, Srba i Hrvata.

Zastava je svetinja za svaki narod. To je njegov simbol, njegova osobna iskaznica. Zastava je narod. Šta drugo pokazuje, i potvrđuje, postojanje naroda na određenim prostorima osim izvješene i slobodno lepršajuće zastave. Samo izvješena nacionalna zastava tamo gdje taj narod živi, jednako tako i u institucijama slojevitih zemalja kakva je Bosna i Hercegovina, pokazuje njihov identitet, njihovu slobodu, jednakost i ravnopravnost. Tamo gdje nema slobodno izvješene nacionalne zastave, tamo ili nema tog naroda, ili nije slobodan, nepriznat je i on je u stalnoj opasnosti nestanka ispred agresije onog naroda koji njegovu zastavu skida, bilo po noći ili danu

Okupatorska je politika onog naroda u Bosni i Hercegovini koji skida zastavu drugog naroda. Ako nisu zastave beha naroda jednakopravne i slobodne u svom lepršanju, vijorenju i pokazivanju koga

predstavljaju i čije su, onda u beha entitetu nisu slobodni i jednakopravni ni njeni narodi. Po čemu bi

se vidjelo u Bosni i Hercegovini koji narodi u njoj žive, ako ne po zastavi, i bogomoljama.

Katoličke bogomolje su Muslimani rušili i porušili u ratu, i tim zločinačkim činom danas svijetu

govore da Hrvata katolika i nema, što im je svijet i povjerovao pa im dozvolio da umjesto Hrvata biraju još jednog svog predstavnika u beha Predsjedništvo. Skidanje i uklanjanje zastava nekog naroda u Bosni i Hercegovini znak je kako rat u toj zemlji još uvijek traje.

Stoga je potrebno zemlju urediti na principima jednakosti i ravnopravnosti gdje će sve tri nacionalne zastave se slobodno vijoriti jedna pored druge, čak bez one koju je svjetski šerif osmislio, izabrao, iscrtao, oslikao i prisilio Muslimane, Srbe, i Hrvate da je prihvate. Taj čin visokih predstavnika zločin je kao i bošnjački koji brani isticanje stoljećima postojećih nacionalnih zastava srpski i hrvatskih u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci teroriziraju nebošnjake na način kako ih teroriziraju visoki predstavnici, njihovi politički i vojni partneri. Stoga, dok neki od njih umre Bošnjaci po beha gradovima brišu hrvatske nazive ulica i preimenuju ih ulice zločinaca visoki predstavnika

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari