Pratite nas

Intervju

Siniša Kovačić: Dnevnik bez komentara i aktivizma naše je novo ogledalo

Objavljeno

na

Siniša Kovačić (39), nakon 20 godina na HRT-u tijekom kojih je vodio i uređivao udarne emisije Informativnog programa, na prijedlog Domoljubne koalicije postao je vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja HrT-a, pozicije s koje je smijenjen Goran Radman, piše jutarnji list

[ad id=”93788″]

U prvoj velikoj ispovijesti na mjestu vršitelja dužnosti glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniša Kovačić (39) otkriva zašto je baš njega predložila Domoljubna koalicija, iako predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka praktički ne poznaje.

Kovačić je upravo proslavio 20 godina rada na HRT-u, gdje je najveći trag ostavio kao urednik i voditelj Dnevnika, a u medijima se nagađa kako je simpatije i povjerenje političke desnice zadobio sredinom prošle godine kao jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskih novinara i publicista (HNiP), novinarske udruge koja je nastala kao “desna” protuteža Hrvatskomu novinarskom društvu (HND).

Koji su Vaši programski i poslovni ciljevi?

Poticanje proizvodnje programa, a ne kupnja gotovih proizvoda. To će biti glavni smjer kojim će ići Hrvatska radiotelevizija, jer nas na to obvezuje Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, ali i želja da naši gledatelji, slušatelji i čitatelji za svoj novac u većoj mjeri dobiju izvorne hrvatske proizvode, a u manjoj uvozne. Moramo se početi truditi razvijati vlastite izvorne sadržaje koji oslikavaju hrvatski identitet, kulturu i baštinu te potiču svijest o njima, a ne da kao naše najekskluzivnije i najskuplje proizvode nudimo ono što se na privatnim televizijama dobiva besplatno, tj. za nekoliko minuta gledanja reklama. Imamo vrijedne zaposlenike i sjajne stručnjake čiji potencijal nije bio iskorišten, i sada to želimo promijeniti. To je mnogo više od puke poruke da svi uvijek moraju zaraditi svoju plaću! Pitali ste za programske ciljeve. S novim vodstvom već se ostvaruje ono što javnost od nas očekuje, a to je podizanje objektivnosti izvješćivanja. Dnevnik bez komentara i aktivizma naše je novo ogledalo. U poslovnome smislu pred nama su tri ključna koraka: usvajanje godišnjega poslovnog i financijskog plana, nastavak kolektivnih pregovora u dijalogu sa sindikatima te daljnja optimizacija poslovanja i podizanje učinkovitosti na svim područjima.

Pretresanje financija

Kakvo ste poslovno stanje zatekli? Jozo Barišić kaže da je ustanovljeno kako samo na jednome projektu bivše uprave nedostaje 18 milijuna kuna, a vi ste kazali da se HRT zbog osiguranja tekuće likvidnosti treba kreditno zadužiti za oko 80 milijuna kuna, iako je bivša uprava krajem veljače u priopćenju isticala da su lani ostvarili čak 56,9 milijuna kuna operativne dobiti. Pretpostavljam da interna revizija još uvijek radi, ali što dosad već znate?

Pretresli smo financije za prošlu godinu do zadnje lipe i utvrdili brojna mjesta koja otvaraju sumnju u nezakonitost poslovanja, čime se sada bavi interna revizija. U manje od mjesec dana već smo utvrdili niz nepravilnosti pa sam već potpisao desetak opomena zaposlenicima te, nažalost, tri otkaza. Bojim se da je to tek početak. HRT je, nažalost, bio bankomat za neke zaposlenike jer smo utvrdili nezakonitosti u ispunjavanju putnih naloga, naknada za odvojeni život, a imovina se zloupotrebljavala u privatne svrhe. Napravili smo, primjerice, i reviziju troškova po službenim karticama te će neki morati sami platiti račune za ručkove koje ne mogu opravdati. Šokiran sam načinom na koji su pojedinci sitno potkradali kuću. Neke smo zaposlenike prijavili i Poreznoj upravi jer su zatečeni u poreznome prekršaju, a sumnje u počinjena kaznena djela mjerodavnim institucijama. Pravo raščišćavanje predstoji i u dijelu vanjske suradnje. Zamislite, imamo popis od četrdesetak suradnika koji su u samo dva mjeseca ove godine primili za hrvatske prilike izdašne honorare, neki više od 80 tisuća kuna. Iako je sve po zakonu, smatram da su ti honorari neprimjereno visoki. Sve ovo poduzimamo jer sam u prvome obraćanju i obećao: Čisti računi za zdravi početak! Ipak, svi znamo da su najveći iznosi u javnoj nabavi te poslovima povezanima s produkcijom, stoga ćemo i zahvaljujući državnoj reviziji provjeriti što se sve u tom području događalo i kako se radilo tijekom posljednje tri godine. Njihov nalaz bit će temelj za daljnje eventualne radikalne poteze, utvrdi li državna revizija postojanje štetnih ugovora. Već sada mogu reći da je bilo nepravilnosti u prikazivanju broja naših zaposlenika i, primjerice, naše dobiti. Ona za 2015. nije 56,9 milijuna kuna, kako se to prikazivalo, već triput manje – svega 18 milijuna kuna. Podatak koji više zabrinjava jest da smo postali nelikvidni. Pitam vas kako je moguće da smo se hvalili dobrim rezultatima, a trenutačno nemamo novca za isplatu naših honoraraca? Potpuno mi je neshvatljiva i logika da se javnosti prezentirao podatak o smanjivanju broja zaposlenih, a usporedno prikrivao podatak o povećanju tzv. agencijskoga zapošljavanja. Televizija čiju temeljnu djelatnost ostvaruju vanjski suradnici na poslovima montaže, snimanja, scenografije, pa čak i spikerskoga posla – nije održiva, a prema prvim analizama – ni isplativa.

Kako ocjenjujete mandat Gorana Radmana?

Ocijenio ga je Nadzorni odbor HRT-a, koji je utvrdio da nije obavljao dužnost u skladu sa zakonom, a potom ga je Hrvatski sabor zbog toga razriješio.

U kakvim ste bili odnosima s bivšim glavnim ravnateljem?

Strogo formalnim, ali korektnim. Prvi susret bio je na poziv gospodina Radmana nakon što sam izabran za predsjednika Hrvatskih novinara i publicista, a drugi na primopredaji dužnosti nakon što je razriješen.

Kakva je ocjena rada Saše Runjića, što on sada radi?

On je u nadležnosti Poslovne jedinice Program, kojoj je i bio na čelu. Privremeno je raspoređen sukladno potrebama programa, kvalifikacijama i iskustvu u Informativni medijski servis, a trenutačno je, koliko znam, na bolovanju.

Izloženi ste napadima zbog ukidanja satirične emisije “Montirani proces”. Smatrate li da je to bila dobra odluka programskoga vodstva?

Već sam rekao da sam na temelju odluke programskoga vodstva, kao zakonski zastupnik HRT-a, otkazao ugovor ekipi te emisije. Razlozi za to postoje na trima razinama – programskoj, pravnoj i poslovnoj. Programsko vodstvo je, što je njihovo pravo, reklo da tu emisiju ne želi nakon što su iz scenarija zaključili da postoji mogućnost raspirivanja vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti. Pravna služba potvrdila je njihov stav. Treći je razlog poslovne prirode. Serija je ugovorena izravnom pogodbom, a trebala nas je koštati 2,3 milijuna kuna – točnije, po epizodi više od 200 tisuća kuna. U trenutku kad kuća tone u nelikvidnost, zaista smatram nepotrebnim raspravljati o potrebi za emisijom koja je preskupa. Uostalom, i jedan od bivših članova News bara Domagoj Pintarić, nedavno je ustvrdio da nije satira sve što rade.

Dražen Majić u svojoj je istrazi o kontroverznome danskom dokumentarnom filmu “Masakr u Dvoru” žestoko napao novinara Sašu Kosanovića i bivšega urednika dokumentarnoga programa Roberta Zubera, koji mu nije ostao dužan, a HRT je pokrenuo istragu. Kakvi su rezultati istrage, kako vi vidite taj slučaj?

HRT se jasno ogradio od sadržaja toga dokumentarnog filma, pokrenuta je i završena revizija. No, ne bih iznosio daljnje pojedinosti dok postupak u cijelosti ne završi, i dok oni na koje se odnosi nalaz revizije ne budu upoznati s njezinim zaključcima.

Vratili ste prijenose utakmica hrvatske nogometne reprezentacije na HTV i to ste platili 98 tisuća eura, iako je HNS prvo tražio 260 tisuća. No, vi ste njima zauzvrat dali arhivu HTV-a sa svim utakmicama hrvatske za televizijski kanal koji osniva HNS. Mislite li da je to dobar poslovni potez?

Kad sam postao vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja, naišao sam na brojne molbe naših gledatelja da se poveća broj sportskih sadržaja. 600 tisuća gledatelja prijateljske utakmice hrvatske reprezentacije s Izraelom potvrda je da smo donijeli pravilnu odluku. Podvala je informacija da smo trajno ustupili dio arhive HNS-u. U trenutku kad nemate nikakva planirana sredstva za prijenose nastupa hrvatske nogometne reprezentacije, a pruža vam se mogućnost da za to iskoristite arhivske snimke samo 30-ak utakmica, i to isključivo za potrebe HNS-ova televizijskoga kanala, takav se poslovni potez nikako ne može nazvati štetnim.

Ukinuli ste zabranu gostovanja novinara portala Direktno i Dnevno na HTV-u. Tko je donio tu zabranu, postoji li danas zabrana gostovanja novinara bilo kojega medija na HTV-u, i zašto su važni baš novinari tih portala, s obzirom na to da oni nisu među najčitanijima?

Na HRT-u više nema zabranjenih gostiju, novinara ni tema. Smatramo to izravnim doprinosom pluralizmu i istraživačkom novinarstvu, iako će se urednici uvijek moći savjetovati s pravnom službom i ograditi se od određenih stajališta. No, to ne znači da trebamo imati crne liste. To je doprinos slobodi govora i kulturi demokracije te, ako baš hoćete, izravan udar aktivizmu.

Kako je došlo do toga da vas za mjesto glavnog ravnatelja predloži Jasen Mesić uime Domoljubne koalicije? Jeste li u prošlosti imali neke veze s HDZ-om i smije li novinar imati simpatije prema bilo kojoj političkoj opciji?

Ako ste čitali o meni, mogli ste primijetiti da sam počeo raditi još u gimnaziji na Radio Dravi u Koprivnici, potom sam studirao usporedno radeći nekoliko poslova te sam upravo jučer obilježio 20 godina na HRT-u, tijekom kojih sam napredovao radom i iskustvom bez političkih protekcija, prijava ili pritužbi na svoj rad. Predložen sam uime Domoljubne koalicije, uz podršku Mosta, a za moje postavljanje glasovali su, primjerice, i gospodin Prgomet te bivši predsjednik Hrvatskoga sabora, gospodin Leko iz SDP-a. To dovoljno govori o široj potpori koja je važna za izbor na takvu dužnost u javnome servisu.

Poznajete li Tomislava Karamarka, u kakvim ste odnosima?

Gospodina Karamarka imao sam prilike susresti samo jednom, davno, radeći nastupni intervju s njim za Dnevnik dok je bio ministar unutarnjih poslova.

Kažu da ste postali favorit Domoljubne koalicije lani u srpnju, kad ste postali predsjednik novoosnovanoga društva Hrvatski novinari i publicisti, koje je svojevrsna “desna” protuteža Hrvatskomu novinarskom društvu. Je li to točno? S kakvim ste motivima bili među osnivačima HNiP-a, kako ste se okupili, kakve rezultate ste imali kao predsjednik u nešto više od pola godine?

Zar ne mislite da je konkurencija u svakome području zdrava? Ovdje ne mislim da trebamo biti suprotstavljene strane, već da imamo različite, a katkad i slične poglede na neka od ključnih pitanja struke. Hrvatski novinari i publicisti nastali su kao reakcija na nezadovoljstvo stanjem struke, a ne kao politička aktivistička udruga i ponosan sam na podršku i sve što smo napravili za vrijeme mojega rada na čelu HNiP-a. Uspjeli smo ugroziti monopol na istinu, afirmirati stavove mnogih profesionalaca za koje, nažalost, nije bilo mjesta u javnome govoru.

Poznajete li Velimira Bujanca, kojega su mediji isticali kao jednoga od suosnivača HNiP-a? Kakav je vaš stav o njemu i njegovim emisijama, bi li za njegovu emisiju bilo mjesta na HTV-u?

Kolega Bujanec nazočio je osnivačkoj skupštini HNiP-a, no nije bio među inicijatorima njezina pokretanja. On je neupitna medijska činjenica jer je otvarao zabranjene teme te otvorio eter gostima čija mišljenja nisu bila dobrodošla u drugim medijima. Naš je odnos korektan, a on, koliko mi je poznato, planira ostati na televiziji preko koje se afirmirao.

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Snježana Šetka/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari