Pratite nas

Povijesnice

Prije 11 godina, 30. lipnja 2006., Hrvatski sabor usvojio je Deklaraciju o Oluji

Objavljeno

na

Deklaracija o Oluji – HRVATSKI SABOR

Privrženi najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

Osnažujući smisao i sadržaj Deklaracije o Domovinskom ratu koju je Hrvatski sabor usvojio 13. listopada 2000. godine, u kojoj se Domovinski rat određuje kao »pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski«;

Prisjećajući se – s osjećajem uzbuđenja, ponosa i zahvalnosti – dramatičnih i tragičnih, ali i pobjedničkih i slavnih dana u kojima su ostvarene pobjedničke vojno-redarstvene akcije »Bljesak« (svibanj 1995.) i »Oluja« (kolovoz 1995.) kojima je naš narod ostvario povijesno pravo na slobodu i kojima je Republika Hrvatska ostvarila temeljne preduvjete za mirnu reintegraciju preostalih okupiranih područja, a time i postignuće teritorijalne cjelovitosti i punog suvereniteta;

Zabrinuti zbog činjenice što se u optužnicama Haškog tribunala pravedna, međunarodno-pravno legitimna i pobjednička vojno-redarstvena akcija »Oluja« kvalificira kao »udruženi zločinački pothvat« kojem cilj nije bilo samo oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i provođenje navodnog projekta etničkog čišćenja (»deportacije i prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine«);

Odlučni u nakani da povijesnu istinu o »Oluji« – njezinim sudionicima, zapovjednicima i kreatorima – branimo svim legitimnim sredstvima: prikupljanjem i sređivanjem arhivske građe, poticanjem i financiranjem slobodnih znanstvenih istraživanja, diplomatskom djelatnošću i pravnim postupcima pred Međunarodnim sudom prav­de u Haagu i Haškim tribunalom;

Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili tijekom i nakon operacija »Bljesak« i »Oluja«, a kojih su žrtve, nažalost – kako to i inače u ratovima biva – bili nevini i nemoćni civili;

Izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskoga rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država;

Upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim i bolesnim hrvatskim ratnicima;

Izražavajući posebnu zahvalnost svim pojedincima (novinarima, ratnim reporterima, znanstvenicima, nobelovcima, humanitarnim i karitativnim djelatnicima i tzv. običnim ljudima) i institucijama međunarodne zajednice koje su od samog početka velikosrpske i JNA agresije na Republiku Hrvatsku tu agresiju ispravno definirale i tretirale: kao »okupaciju suverenih dijelova hrvatskog teritorija« (Rezolucija Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske, 21. listopada 1994);

Upućujući posebne i trajne izraze zahvalnosti i poštovanja bivšem američkom predsjedniku Billu Clintonu i njegovim najbližim suradnicima (Al Gore, Madeleine Albirght, Richard Holbrooke, Anthony Lake, Peter Galbright i drugi) za odlučujuću ulogu u preuzimanju vodstva u procesu slamanja velikosprske agresije i sprečavanju daljnjeg genocida u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU O OLUJI

  1. Priroda, svrha i tijek akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. Krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Poštujući ratna pravila i običaje, zapovjedništvo Hrvatske vojske ostavilo je tom prigodom zarobljenim srpskim vojnicima kratko naoružanje.

    Svrha i istinski cilj akcije »Oluja« bili su oslobađanje okupiranoga hrvatskog teritorija i uspostava ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Na okupiranom su području srpske paravojne snage i snage Jugoslavenske narodne armije provodile velikosrpsku osvajačku i zločinačku politiku Slobodana Miloševića, »etnički čisteći« okupirane prostore od hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Uz to, s okupiranih su prostora Republike Hrvatske srpske snage organizirale i vršile sustavnu agresiju usmjerenu prema slobodnim i oslobođenim dijelovima naše zemlje i susjedne nam Bosne i Hercegovine. Krajnji je cilj srpske okupacije, agresije i etničkog čišćenja bio stvaranje Velike Srbije. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« bila je upravo zbog toga opravdana, nužna i pravedna ratna operacija. Republika Hrvatska odlučila je provesti »Oluju« tek onog trenutka kad su iscrpljene doslovce sve mogućnosti mirne reintegracije okupiranih područja u ustavni, prometni, gospodarski i društveni poredak Republike Hrvatske. Hrvatski sabor posebnu zahvalnost i poštovanje duguje predsjedniku dr. Franji Tuđmanu koji je, kao predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, imao ključnu ulogu u pripremi, zapovijedanju i nadzoru vojnih operacija.

  1. Međunarodno-pravno legitimna akcija. Vojno-redarstvena akcija »Oluja« pripremljena je i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnoga ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodno prihvaćenih obveza naše zemlje. »Oluja« je međunarodnopravni legitimitet temeljila na ovim dokumentima: (a) pravnim mišljenjima Arbitražne komisije o Jugoslaviji, (b) odredbama Zajedničke deklaracije predsjednika Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije usvojene u Ženevi 30. rujna 1992. godine tijekom Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, (c) Rezoluciji Opće skupštine UN 49/43 »Situacija na okupiranim područjima Hrvatske od 21. listopada 1994. godine, (d) Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN 779 (1992) o trećem proširenju mandata UNPROFOR-a, (e) rezolucijama Vijeća sigurnosti 815 (1993), 847 (1993) i 871 (1993), 981 (1995) kojima se potvrđuje teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske. Na sam dan početka »Oluje« Republika Hrvatska je posebnim pismom (koje je potpisao ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić) precizno obavijestila Vijeće sigurnosti o suštinskim razlozima i ciljevima operacije: uspostava vladavine prava, ustavnog poretka i vojne sigurnosti u RH te pružanje vojne podrške obrani Bihaća (u to doba Zaštićene zone UN). U pismu se spominju i drugi legitimni razlozi za akciju: propast pregovora na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji (srpsko odbijanje Plana Z-4), zajednička ofenziva bosanskih i hrvatskih Srba na Bihać, obveze RH iz Splitskog sporazuma Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani itd.
  2. Pobjednička akcija. Oluja je pobjednička vojno-redarstvena akcija u kojoj je, na strani osloboditelja, sudjelovalo oko 250.000 ratnika (80.000 u brigadama, 70.000 u domobranskim pukovnijama i 50.000 kao pričuva) koji su raspolagali s 350 tenkova, 3000 topova, 50 raketnih bacača, 18 zrakoplova i 50 helikoptera. Na strani neprijatelja, prema srpskim izvorima, borilo se oko 50.000 vojnika, koji su raspolagali s 200 tenkova, 350 topova i 25 raketnih sustava.
  3. Saveznička antiteroristička akcija. Promatrana iz suvremene perspektive borbe protiv terorizma, vojno-redarstvena akcija »Oluja« mora se shvatiti, između ostaloga, kao međunarodna, saveznička ratna operacija. Naime, »Oluja« je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća postala izraz dominantne političke volje slobodnog svijeta o nužnosti zaustavljanja velikosrpske osvajačke i agresivne politike i terora koji su provodile srpske regularne i paravojne snage želeći po svaku cijenu stvoriti Veliku Srbiju. Nakon Splitskog sporazuma Izetbegović-Tuđman (22. srpnja 1995. godine) o zajedničkoj obrani Bihaća buduća akcija »Oluja« i formalno je dobila status savezničke akcije. U suštinskom pogledu, ona je to postala znatno ranije, jer su u obavještajnoj, strategijskoj, operativnoj i diplomatskoj pripremi i realizaciji »Oluje« sudjelovali predstavnici mnogih zemalja, a hrvatski narod i Republika Hrvatska posebnu zahvalnost duguju administraciji i vodstvu bivšega američkog predsjednika Billa Clintona i snagama NATO-a koje su imale vrlo važnu ulogu u konačnom slamanju velikosrpske agresije.
  4. Odlučujuća bitka. Prema mišljenjima svih kvalificiranih stručnjaka »Oluja« je bila tzv. odlučujuća bitka ne samo za rat u Republici Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. Oluja je, naime, započela svega dvadesetak dana nakon genocida u Srebrenici (11. srpnja 1995. godine) u kojem je mučki ubijeno više od 7.000 Bošnjaka. Oluja je, po svemu sudeći, organizirana i provedena u posljednji čas, jer je poraz srpskih snaga spriječio ponavljanje »scenarija« Srebrenice u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, posebice u Goraždu, Bihaću, Sarajevu, Tuzli, Cazinskoj krajini i Posavini. Atribut »odlučujuće bitke« Oluja zaslužuje zbog niza razloga: (a) jer je Republici Hrvatskoj donijela mir i slobodu, (b) jer je trajno promijenila (suštinski i psihološki) odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini i (c) jer je srušila mit (kojeg su podržavali ili su mu robovali mnogi zapadni novinari, diplomati i političari) o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske.
  5. Nezaboravna bitka. Obveza je Hrvatskoga sabora, hrvatske stručne javnosti, hrvatskih znanstvenih i obrazovnih ustanova i medija da »Oluju« tijekom vremena pretvore u bitku koja se ne smije i neće zaboraviti: u odlučujuću, slavnu, pobjedničku bitku Domovinskoga rata koja će postati dijelom hrvatske »korisne prošlosti« za buduće generacije. Čuvanje sjećanja na »Oluju« treba, dakako, sadržavati i pravo svih znanstvenika, novinara, aktivista za zaštitu ljudskih prava i drugih ljudi na sustavno slobodno istraživanje tamnih strana te i svih ratnih operacija: kršenja odredbi ratnog i humanitarnog prava, činjenja zločina, ljudskog stradanja i patnje.
  6. Posljednja bitka. Njegovanje sjećanja na »Oluju«, na junaštvo i patnju njezinih sudionika, ali i njegovanje sjećanja na tragične prilike u našoj zemlji u godinama koje su joj prethodile – godinama velikosrpske agresije i terora – nužni su nama i našim susjedima kako se ratovi ne bi ponovno vratili na naše prostore i kako bi bio ostvaren ideal svih nas: da »Oluja«bude u povijesti zabilježena i zapamćena ne samo kao pobjednička i odlučujuća, već i kao »posljednja hrvatska bitka«.

Klasa: 018-05/05-01/26

Zagreb, 30. lipnja 2006.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik

Hrvatskoga sabora

Vladimir Šeks, v. r.

Narodne Novine 1787

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari