Pratite nas

Povijesnice

11. travnja 1937. – Snažna propovijed nadbiskupa Stepinca za sveučilišnu mladež

Objavljeno

na

Snažna propovijed nadbiskupa Stepinca za sveučilišnu mladež, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, izgovorena 11. travnja 1937.

Katolički akademičari i akademičarke!

Kad su u svoje doba po nalogu masonske lože imali biti odstranjeni svi križevi iz francuskih škola, jedan katolik na uglednom položaju našao se u dilemi: ili odbiti takav uvjet i poslušati glas savjesti, pa prema tome izgubiti mjesto, ili poslušati nalog i pogaziti glas savjesti. Dotičnik, katolik žive vjere, nije krzmao ni jednog časa. Slijedio je glas svoje savjesti, tj. glas Božji. Izgubio je mjesto, jer ga smjesta svrgnuše.

Na to je objelodanio slijedeću izjavu: ‘Moje svrgnuće je najveća slava moga života. Dekret kojim sam skinut dat ću uokviriti, i da počasna diploma ima da uči moju djecu, da se ima prije slijediti glas savjesti, nego li nalog bezbožnika uperen protiv slobode savjesti.’

Dragi katolički akademičari! U činu ovog muža odsijeva nekoliko divnih crta, koje bi morale da budu uzor Vama, uzdanici naroda. A te crte su: živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost; crte, kojima slabo obiluje naše doba, a kojih danas treba kao korica kruha, napose hrvatskim katolicima.

Ja nimalo ne sumnjam, da u vašim mladim dušama bukti želja, da budete pobjednici u životu; da pregazite sve što je nisko, sve što je sramotno, sve što je nepošteno; sve što vam pokvareni svijet narivava, a protiv čemu se buni čitava Vaša mladenačka duša.

Zaista, mladiću i djevojci u naše doba nije se lako održati na površini. Teško je onima na selu, koji imadu krov nad glavom i osiguran kruh kakav takav, a još teže, rekao bih Vama, akademskoj omladini, koja više put nema ni kruha ni ruha. A ipak održati se morate na visini, koju traži razumna ljudska narav, koja nije i ne može biti isto što i životinjska, makar istu marksisti i njima slični crtali najljepšim bojama.

Ali odakle snaga, da se održite? I stari je poganin odobravao ono, što je bolje – video meliora proboque! a ipak? Slijedio je zlo i mora da zavapi – dete- riora sequor!

Odakle snaga, da pobijedite svijet, griješni, podli svijet? To si je pitanje postavio bio već sv. Ivan apostol: ‘Quis est, qui vincit mundum – tko je, koji svijet pobjeđuje?’

Ali on daje i siguran odgovor: – ‘Quis est, qui vincit mundum, nisi qui credit, quoniam Jesus est Filius Dei. – Tko je koji pobjeđuje svijet, osim onoga, koji vjeruje, da je Isus Sin Božji?’ (1 Iv 5, 5)

Jedan je samo, koji može da Vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. –’ Haec est victoria, quae vincit mundum fides nostra – Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša!’ (1 Iv 5,4)

Ali ja sam rekao na početku: ne vjera nego živa vjera. Ima njih mnogo danas kojima je na jeziku vjera u Boga, a tim istim jezikom svaki dan istog Boga proklinju. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a ne srame se živjeti, ‘sicut equus et mulus, quibus nonest intellectus« – Kao konj i mazga, koji nemaju razuma (Ps 31, 9).

Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a tu istu vjeru prodat će za zdjelu leće, ako ustreba, kao Ezav svoje prvorodstvo. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a nema ih nikad kod sv. mise, ni kod svetih sakramenata ili propovijedi. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a žive u divljoj mržnji i ne žacaju se ni samih ubojstava, da zadovolje strasti. To je mrtva vjera, za koju govori apostol: – ‘Fides sine operibus mortua est! – Vjera bez djela mrtva je.’

Ali vaša vjera, katolički akademičari i akademičarke, ima da bude živa, to jest ispunjena dobrim djelima. Onakova vjera, kakovoj je spjevao prekrasan slavospjev sv. Pavao u poslanici Židovima. Ta i takova bila je neslomivo uporište starozavjetnim patrijarsima i prorocima, apostolima i evanđelistima, mučenicima i ispovjednicima, kao i svima velikim ljudima sviju naroda i vjekova.

Takova vjera rađa onu drugu divnu crtu koja resi čovjeka kršćanina na zemlji, a to je neslomljivo ufanje. Jer zaista, čega da se plaši čovjek, koji vrši zakon Božji, savjesno? Može li ga Bog ostaviti na cjedilu, pretpostavivši dakako da vrši savjesno zakon Božji? Velim savjesno! Jer ne može govoriti o savjesnom vršenju Božjeg zakona čovjek koji možda daje dnevno pol dinara milostinje, a uskraćuje radniku zasluženu plaću. Ili koji brblja o moralnom podizanju društva, a živi u priležništvu. Takovi valja da vrše prije svega zapovijedi prema onoj:- observa mandata, haee est totus homo!

A onda da vidimo, hoće li ih Bog pustiti da budu uništeni. Zar je Bog danas možda manje moćan nego prije hiljadu godina? Zar On danas manje znade nego li prije hiljadu godina? Zar je On danas manje dobar nego li prije hiljadu godina? On je i danas onaj isti sveznajući Bog! On je i danas onaj isti svemogući Bog! On je i danas onaj isti dobri Bog.

Zato je kralj David na koncu svoga života, poučen životnim iskustvom, mogao izustiti one lijepe riječi: – Junior fui, etenim senui et non vidi justum derelictum nec semen eius quaerens panem (Ps 36, 25 – Bio sam mlad i ostario, ali nisam odbio pravednika ni potomstva njegova, da prose hljeba.

Neka Vas dakle, kao što rekoh, draga akademska omladino, resi prije svega živa vjera. Iz nje će narasti ufanje, koje vas ne će ostaviti ni onda, kad vam se bude činilo ljudski sudeći, da je sve izgubljeno. Vi ćete onda slijediti onog velikog muža Abrahama, za kojega govori Sv. pismo, da je ‘vjerovao i protiv nade – credidit Abraham contra spem.’ Takovih ljudi treba naše doba, takovih ljudi treba naš ispaćeni narod.

Čovjek pak koji je prožet takovom vjerom i takovim ufanjem, može i mora da bude ponosan na svoju religiju, može i mora da bude ponosan što je kršćanin, što je katolik.

Ta čime se ljudi uglavnom ponose? Vrlo često svojim rodom, ako potječu od glasovitog oca ili majke. No tko se ipak od smrtnika može podičiti takovim ocem kao čovjek kršćanin, katolik? Sav začuđen nad dobrotom Božjom zavapio je sv. Ivan apostol: ‘Videte, qualem caritatem dedit nobis Pater, ut FiIii Dei nominemur et simus! (1 Iv 3,1) – Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja zovemo i jesmo!’

Jest! To je jedino realno plemstvo, koje ne svršava smrću, nego traje dovijeka. Drugi se mogu samo zvati plemići, ali sve je to plemstvo ‘flos agri, quod hodie est et cras in clibanum mittitur!’

Mi se pak djecom Božjom ne samo ‘nominamur sed et sumus!’

Ljudi se, velim, diče ocem i majkom. No tko može uprijeti prstom na takovu majku kao mi katolici, kojima je majka Crkva katolička. Ona Crkva koja je preživjela Nerona i Nerončiće i još će ih preživjeti. Ona Crkva, koja nije ograničena granicama pojedinih plemena ili naroda, već je obuhvatila čitavu zemlju; ona Crkva, koja je dala Europi i svijetu pravu izvornu civilizaciju, kojoj je temelj Bog.

Čime se još diče ljudi i ponose? Svojim bogatstvom. Ako se je tim uopće vrijedno ponositi, onda se jedino mi imademo pravo ponositi, mi kršćani katolici, koji posjedujemo Boga, izvor svega bogatstva. Zato je mogao apostol reći: ‘In omnibus divites facti esti. – U svemu ste postali bogatiji.’ Jer blago naše nije zemaljsko, koje ‘moljac i rđa kvari’, nego nebesko, kojeg ni moljac ni rđa ne kvari niti tat može da ukrade.

Ljudi se konačno ponose znanjem. No ima li ljepšeg znanja nego li je znanje o Bogu, izvoru svih znanosti bez razlike, nego li je znanje onih istina, koje čovjeka čine sretnim i u ovom i u preko grobnom životu?

Ako tko dakle može i smije da bude ponosan, to možemo i moramo mi kršćani katolici.

I sami vidite, da čovjek prožet živom vjerom i nepokolebljivim ufanjem imade najbolju podlogu, da postane dobar karakter, kakovih danas krvavo treba. Jer što je karakter? Ništa drugo, negoli svjesno, stalno djelovanje po stalnim principima. Koji ako su dobri, imadete pred sobom dobar karakter, kojemu skida kapu i protivnik i divi mu se.

A tko će stalnije djelovati, tko će čvršće stajati negoli onaj, koji se uhvatio za nepomičnu pećinu, Boga! Zato i sam Krist gledajući onog velikog muža Ivana Krstitelja pun udivljenja govori: ‘Quid exivistis videre? Arundinem vento agitatam?’ – ‘Što ste izašli da vidite? Trsku, koju vjetar ljulja? … Zaista vam kažem, nije se rodio od žene veći od Ivana Krstitelja!’

Taj se nije sustezao da pokvarenom Herodu zavapi: ‘Ne smiješ imati žene brata svojega.’ A kad je trebalo i više, to jest, da položi glavu pod mač krvnikov, nije se ustručavao.

Karaktera treba danas više nego ikada. Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, još jači život.

Vi ste, katolički akademičari i akademičarke, obavili danas skupa vašu uskrsnu dužnost, pristupivši svetim sakramentima. Dokumentirali ste ovime svoju živu vjeru i ufanje u Boga pravde i istine! Neka vas sve ovo napuni svetim katoličkim ponosom i učini karakterima u životu. Da svojim primjerom svjetlite svojim drugovima i drugaricama, kako bi svi upoznali, kako nema  drugog imena, u kojem bi se ljudi mogli spasiti nego li je Isus Krist, kojemu slava i čast u vijeke!

Hrvatska straža, 13. travnja 1937., br. 83., str. 4.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 164-168.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1483. godine otisnuta prva hrvatska tiskana knjiga: Misal po zakonu rimskoga dvora

Objavljeno

na

Objavio

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije.

Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda.

Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena.

Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju.

Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena.

Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga.

Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova).

I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto.

Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo.

Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misalpo zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali.

Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista.

Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom.

Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.

Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari