Pratite nas

Povijesnice

11. travnja 1937. – Snažna propovijed nadbiskupa Stepinca za sveučilišnu mladež

Objavljeno

na

Snažna propovijed nadbiskupa Stepinca za sveučilišnu mladež, u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, izgovorena 11. travnja 1937.

Katolički akademičari i akademičarke!

Kad su u svoje doba po nalogu masonske lože imali biti odstranjeni svi križevi iz francuskih škola, jedan katolik na uglednom položaju našao se u dilemi: ili odbiti takav uvjet i poslušati glas savjesti, pa prema tome izgubiti mjesto, ili poslušati nalog i pogaziti glas savjesti. Dotičnik, katolik žive vjere, nije krzmao ni jednog časa. Slijedio je glas svoje savjesti, tj. glas Božji. Izgubio je mjesto, jer ga smjesta svrgnuše.

Na to je objelodanio slijedeću izjavu: ‘Moje svrgnuće je najveća slava moga života. Dekret kojim sam skinut dat ću uokviriti, i da počasna diploma ima da uči moju djecu, da se ima prije slijediti glas savjesti, nego li nalog bezbožnika uperen protiv slobode savjesti.’

Dragi katolički akademičari! U činu ovog muža odsijeva nekoliko divnih crta, koje bi morale da budu uzor Vama, uzdanici naroda. A te crte su: živa vjera, čvrsto ufanje, katolički ponos i karakternost; crte, kojima slabo obiluje naše doba, a kojih danas treba kao korica kruha, napose hrvatskim katolicima.

Ja nimalo ne sumnjam, da u vašim mladim dušama bukti želja, da budete pobjednici u životu; da pregazite sve što je nisko, sve što je sramotno, sve što je nepošteno; sve što vam pokvareni svijet narivava, a protiv čemu se buni čitava Vaša mladenačka duša.

Zaista, mladiću i djevojci u naše doba nije se lako održati na površini. Teško je onima na selu, koji imadu krov nad glavom i osiguran kruh kakav takav, a još teže, rekao bih Vama, akademskoj omladini, koja više put nema ni kruha ni ruha. A ipak održati se morate na visini, koju traži razumna ljudska narav, koja nije i ne može biti isto što i životinjska, makar istu marksisti i njima slični crtali najljepšim bojama.

Ali odakle snaga, da se održite? I stari je poganin odobravao ono, što je bolje – video meliora proboque! a ipak? Slijedio je zlo i mora da zavapi – dete- riora sequor!

Odakle snaga, da pobijedite svijet, griješni, podli svijet? To si je pitanje postavio bio već sv. Ivan apostol: ‘Quis est, qui vincit mundum – tko je, koji svijet pobjeđuje?’

Ali on daje i siguran odgovor: – ‘Quis est, qui vincit mundum, nisi qui credit, quoniam Jesus est Filius Dei. – Tko je koji pobjeđuje svijet, osim onoga, koji vjeruje, da je Isus Sin Božji?’ (1 Iv 5, 5)

Jedan je samo, koji može da Vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. –’ Haec est victoria, quae vincit mundum fides nostra – Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša!’ (1 Iv 5,4)

Ali ja sam rekao na početku: ne vjera nego živa vjera. Ima njih mnogo danas kojima je na jeziku vjera u Boga, a tim istim jezikom svaki dan istog Boga proklinju. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a ne srame se živjeti, ‘sicut equus et mulus, quibus nonest intellectus« – Kao konj i mazga, koji nemaju razuma (Ps 31, 9).

Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a tu istu vjeru prodat će za zdjelu leće, ako ustreba, kao Ezav svoje prvorodstvo. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a nema ih nikad kod sv. mise, ni kod svetih sakramenata ili propovijedi. Ima mnogo njih, kojima je na ustima vjera u Boga, a žive u divljoj mržnji i ne žacaju se ni samih ubojstava, da zadovolje strasti. To je mrtva vjera, za koju govori apostol: – ‘Fides sine operibus mortua est! – Vjera bez djela mrtva je.’

Ali vaša vjera, katolički akademičari i akademičarke, ima da bude živa, to jest ispunjena dobrim djelima. Onakova vjera, kakovoj je spjevao prekrasan slavospjev sv. Pavao u poslanici Židovima. Ta i takova bila je neslomivo uporište starozavjetnim patrijarsima i prorocima, apostolima i evanđelistima, mučenicima i ispovjednicima, kao i svima velikim ljudima sviju naroda i vjekova.

Takova vjera rađa onu drugu divnu crtu koja resi čovjeka kršćanina na zemlji, a to je neslomljivo ufanje. Jer zaista, čega da se plaši čovjek, koji vrši zakon Božji, savjesno? Može li ga Bog ostaviti na cjedilu, pretpostavivši dakako da vrši savjesno zakon Božji? Velim savjesno! Jer ne može govoriti o savjesnom vršenju Božjeg zakona čovjek koji možda daje dnevno pol dinara milostinje, a uskraćuje radniku zasluženu plaću. Ili koji brblja o moralnom podizanju društva, a živi u priležništvu. Takovi valja da vrše prije svega zapovijedi prema onoj:- observa mandata, haee est totus homo!

A onda da vidimo, hoće li ih Bog pustiti da budu uništeni. Zar je Bog danas možda manje moćan nego prije hiljadu godina? Zar On danas manje znade nego li prije hiljadu godina? Zar je On danas manje dobar nego li prije hiljadu godina? On je i danas onaj isti sveznajući Bog! On je i danas onaj isti svemogući Bog! On je i danas onaj isti dobri Bog.

Zato je kralj David na koncu svoga života, poučen životnim iskustvom, mogao izustiti one lijepe riječi: – Junior fui, etenim senui et non vidi justum derelictum nec semen eius quaerens panem (Ps 36, 25 – Bio sam mlad i ostario, ali nisam odbio pravednika ni potomstva njegova, da prose hljeba.

Neka Vas dakle, kao što rekoh, draga akademska omladino, resi prije svega živa vjera. Iz nje će narasti ufanje, koje vas ne će ostaviti ni onda, kad vam se bude činilo ljudski sudeći, da je sve izgubljeno. Vi ćete onda slijediti onog velikog muža Abrahama, za kojega govori Sv. pismo, da je ‘vjerovao i protiv nade – credidit Abraham contra spem.’ Takovih ljudi treba naše doba, takovih ljudi treba naš ispaćeni narod.

Čovjek pak koji je prožet takovom vjerom i takovim ufanjem, može i mora da bude ponosan na svoju religiju, može i mora da bude ponosan što je kršćanin, što je katolik.

Ta čime se ljudi uglavnom ponose? Vrlo često svojim rodom, ako potječu od glasovitog oca ili majke. No tko se ipak od smrtnika može podičiti takovim ocem kao čovjek kršćanin, katolik? Sav začuđen nad dobrotom Božjom zavapio je sv. Ivan apostol: ‘Videte, qualem caritatem dedit nobis Pater, ut FiIii Dei nominemur et simus! (1 Iv 3,1) – Vidite, kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja zovemo i jesmo!’

Jest! To je jedino realno plemstvo, koje ne svršava smrću, nego traje dovijeka. Drugi se mogu samo zvati plemići, ali sve je to plemstvo ‘flos agri, quod hodie est et cras in clibanum mittitur!’

Mi se pak djecom Božjom ne samo ‘nominamur sed et sumus!’

Ljudi se, velim, diče ocem i majkom. No tko može uprijeti prstom na takovu majku kao mi katolici, kojima je majka Crkva katolička. Ona Crkva koja je preživjela Nerona i Nerončiće i još će ih preživjeti. Ona Crkva, koja nije ograničena granicama pojedinih plemena ili naroda, već je obuhvatila čitavu zemlju; ona Crkva, koja je dala Europi i svijetu pravu izvornu civilizaciju, kojoj je temelj Bog.

Čime se još diče ljudi i ponose? Svojim bogatstvom. Ako se je tim uopće vrijedno ponositi, onda se jedino mi imademo pravo ponositi, mi kršćani katolici, koji posjedujemo Boga, izvor svega bogatstva. Zato je mogao apostol reći: ‘In omnibus divites facti esti. – U svemu ste postali bogatiji.’ Jer blago naše nije zemaljsko, koje ‘moljac i rđa kvari’, nego nebesko, kojeg ni moljac ni rđa ne kvari niti tat može da ukrade.

Ljudi se konačno ponose znanjem. No ima li ljepšeg znanja nego li je znanje o Bogu, izvoru svih znanosti bez razlike, nego li je znanje onih istina, koje čovjeka čine sretnim i u ovom i u preko grobnom životu?

Ako tko dakle može i smije da bude ponosan, to možemo i moramo mi kršćani katolici.

I sami vidite, da čovjek prožet živom vjerom i nepokolebljivim ufanjem imade najbolju podlogu, da postane dobar karakter, kakovih danas krvavo treba. Jer što je karakter? Ništa drugo, negoli svjesno, stalno djelovanje po stalnim principima. Koji ako su dobri, imadete pred sobom dobar karakter, kojemu skida kapu i protivnik i divi mu se.

A tko će stalnije djelovati, tko će čvršće stajati negoli onaj, koji se uhvatio za nepomičnu pećinu, Boga! Zato i sam Krist gledajući onog velikog muža Ivana Krstitelja pun udivljenja govori: ‘Quid exivistis videre? Arundinem vento agitatam?’ – ‘Što ste izašli da vidite? Trsku, koju vjetar ljulja? … Zaista vam kažem, nije se rodio od žene veći od Ivana Krstitelja!’

Taj se nije sustezao da pokvarenom Herodu zavapi: ‘Ne smiješ imati žene brata svojega.’ A kad je trebalo i više, to jest, da položi glavu pod mač krvnikov, nije se ustručavao.

Karaktera treba danas više nego ikada. Treba nam ljudi, koji se neće sagibati ni lijevo ni desno, već prema tome, kako puše vjetar, nego ljudi, koji će stajati, kako veli riječ – kao klisura, kad navali na njih bura, koji će stajati kano čvrsti hrast, kojemu bura može pokidati grane, ali će iz čvrstog debla izbijati novi, još jači život.

Vi ste, katolički akademičari i akademičarke, obavili danas skupa vašu uskrsnu dužnost, pristupivši svetim sakramentima. Dokumentirali ste ovime svoju živu vjeru i ufanje u Boga pravde i istine! Neka vas sve ovo napuni svetim katoličkim ponosom i učini karakterima u životu. Da svojim primjerom svjetlite svojim drugovima i drugaricama, kako bi svi upoznali, kako nema  drugog imena, u kojem bi se ljudi mogli spasiti nego li je Isus Krist, kojemu slava i čast u vijeke!

Hrvatska straža, 13. travnja 1937., br. 83., str. 4.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 164-168.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. svibnja 1991. – Utemeljena postrojba za specijalne namjene Bojna ‘Zrinski’

Objavljeno

na

Objavio

“Junaci, prvi put u povijesti imamo svoju vojsku, a vi ste njen prvi odred. Za vaša junačka djela zna se samo dijelom u javnosti, ali znat će se, pisat će o njima povijest”

Dana 18. svibnja 1991. utemeljena je postrojba za specijalne namjene Bojna “Zrinski”. Njezin prvi zapovjednik bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, a njegovim zamjenikom imenovan je bojnik Miljenko Filipović, obojica dočasnici elitnih postrojbi francuske Legije stranaca, piše HRT

Od 300 pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca za novoosnovanu postrojbu strogom selekcijom odabrano je 27 kandidata, kojima su priključena još dva pripadnika Antiterorističke jedinice MUP-a iz Lučkog.

Postrojba je smještena u objektima bivše političke škole u Kumrovcu. Kandidati za bojnu Zrinski birani su prema najstrožim kriterijima; morali su biti mlađi od 25 godina, odličnoga zdravlja, neoženjeni te psihofizički spremni podnijeti i najveće napore.

Bojna “Zrinski” ustrojena je s namjenom samostalnog djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, te za izvođenja diverzantskih akcija u dubini neprijateljskog teritorija u obliku manjih borbenih skupina.

Bojna “Zrinski” izvršavala je zadaće na najtežim bojišnicama: u zadarskom zaleđu, Vukovaru, Hrvatskoj Kostajnici, Gospiću, potom u Metkoviću, Kupresu, dubrovačkom zaleđu, a ratni put završen je oslobodilačkom operacijom Maslenica.

Nakon toga ta je bojna Bojna “Zrinski” postala okosnica novoustrojene najelitnije postrojbe Hrvatske vojske: 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

Zdrug je imao vrlo važnu oslobodilačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez.

Za slobodu Hrvatske život je položilo 26 pripadnika Bojne “Zrinski”.

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. Poginuo legendarni zapovjednik obrane Mostara Tihomir Mišić

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Mišić, (Široki Brijeg/Ljuti Dolac, 25. lipnja 1958. – Mostar, 16. svibnja 1992.),

Smrt Tihomira Tihe Mišića odjeknula je u vječnost

Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka osnovna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda. – zapisao je Nenad Ivanković o Tihomiru Tihi Mišiću u knjizi Krvava zemlja, a toga se zapisa uvijek sjetim uz godišnjicu pogibije ovoga karizmatičnog zapovjednika Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Općinskoga stožera Mostar.

Piše: Darko Juka

Već samom pojavom, prodornih tamnih očiju, duge i valovite crne kose, upadao je u oči, a još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA, na mostarskomu Balinovcu, u svibnju 1991. godine, ne sluteći kako zakoračuje u posljednju godinu svojega života, dobio je nadimak Vojvoda i zakoračio u legendu.

Njegova smrt, dana 16. svibnja 1992. godine, duboko je potresla Mostar, toliko bolno da se rijetko tko mirio sa službenim izvješćima o nesretnomu slučaju, a nagađanja i uvjerenost u organiziranost njegova ubojstva nisu splasnula niti 27 godine poslije. Upravo na tomu sam tragu, prije deset godina, popio jednu podulju kavicu s (danas pokojnim) general-bojnikom Slavkom Puljićem, tada zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, koji je osobno svjedočio Tihinoj pogibiji koja je, iz tegobne tmine razorenoga mostarskog Starog grada, toga svibnja ratne 1992. eksplodirala u vječnost. Morao je pokojni general ishoditi i službeno odobrenje OS-a za razgovor o ovoj osjetljivoj temi, ali nakon svega najteže je bilo nagnati ga za odlazak na lice mjesta. Nije se bojao, uopće ne, samo su sjećanja bila preveć mučna…

S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao! – progovorio je Puljić oživljenim uspomenama, a mojom je kralježnicom prošla jeza, gledajući njegovo lice i slušajući ovu rečenicu koja opisuje završni pečat na jedan život, ali s druge strane i jedan početak – početak neumrle priče o junaštvu jednoga od neslomljivih nositelja obrane prkosnoga grada.

Sjećanja su navirala! Premda je sve oko nas bilo ulašteno, obnovljeno, pripravno za rijeku turista, Puljić se ponovno našao u paljevini, ruševinama, prijetećoj tišini i jarkoj mjesečini te kobne noći koju nikada nije zaboravio. Inače, kao prebjeg iz JNA s činom satnika, sudjelujući u obrani Mostara izrastao je u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije (Čagalj / Lipanjske zore op.a.), mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne, te Samostalne mostarske bojne / bataljuna s druge strane… – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli zapovjednik Četvrte bojne Tiho Mišić i zapovjednik Treće bojne mostarskoga HVO-a Ilija Vrljić.

Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna / bataljun, uz blagoslov Predsjedništva BiH koje je 29. travnja 1992. Odlukom prepustilo obranu Mostara HVO-u, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani.

Toga je svibnja 1992. godine, u ratu protiv srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna / bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.

Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u Bataljun najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima dvaju postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu, dakle imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedinom preostalom sponom s okupiranom istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage koje su i porušile sve ostale mostarske mostove.

Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko, a nemaš sigurnu svezu sa susjednom postrojbom! Četvrta je bojna posljednje naoružanje imala odmah pokraj mosta, tzv. garonju, odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo Bataljuna, u zgradu Vranice… – prisjećao se general, podsjećajući kako je Arif poprilično tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

Rečenice su, kao otključane, letjele iz Puljićevih usta i jedva sam ga mogao pratiti, ali nisam se usudio zaustaviti ga…
– Pašalića smo čekali gotovo čitav sat jer se otišao okupati. No, kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska terena. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do bivše Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu.

Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Mikija Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak ovolikoga broja zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje. – kazivao mi je Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu i drugim krhotinama, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći kako smo najavljeni na položajima Bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, koje je izgledalo poput omanjega trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala od kamen kaldrme.

Našli smo se, nesvjesni toga, na puškometu tzv. mrtve straže i, najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal…. Zrna su se odbijala od kamenje, prasci, fijukanje, pakao… Bacali smo se kuda je tko stigao… Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisao mi je general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi, namjesto na srpska uporišta preko Neretve i prema Staromu mostu, gledala na položaje Četvrte bojne HVO-a (?!).

Ne pucajte! Naši smo! Pogibe nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem, jeza koju ne ću zaboraviti… Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ”poštrapala”po čitavomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Nije imao šanse… Doslovce je izrešetan! Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, a da nije, bili bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

Zlo se zbilo nekih 15 minuta iza ponoći… Tiho je odmah izdahnuo. Pripadnici Bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je utvrdila smrt, a tijelo smo otud, na nosilima, odnijeli prema Franjevačkoj crkvi (spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, op.a.) do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga odmah do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti njegovim vojnicima i samomu Tihinu ocu Mladenu, poznatomu Dedi.

Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi, da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi, zasigurno ugrozile obranu grada. – vojnički je komentirao Puljić, priznajući kako se i on naslušao nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke o tomu kako Tihina smrt nije bila slučajnom.

Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, kao što su odrađeni i brojni drugi zapovjednici Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. S druge strane, činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine.

No, bez obzira na sve, jedno je sigurno, a to je da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčijim, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo. – zaključio je Puljić svoje svjedočenje koje sam imao sreću zabilježiti, prvi ga put dovevši u mostarski Stari grad, nakon onih apokaliptičnih 1990-ih.

Arif Pašalić u izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992. godine, piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne / bataljuna. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne / bataljuna Šemso Hasić.

Po opaljenju rafala čuo se jauk. Hasić je, podižući mu gornji dio tijela, posvjedočio posmrtnomu Tihinu hropcu i, nažalost, samo smo mogli ustanoviti kako je zapovjednik Mišić mrtav. Na položaju s kojega je pucano bila su četiri pripadnika 3. satnije, iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. Muharem Dugalić, Šerif Ćušić, Mirza Kazaz i Đemil Berberović. Na ispitivanju su sva četvorica kazali kako su imali zadatak promatrati i spriječiti prodor neprijatelja iz smjera Stari most, preko Jusovine, a od skupine su mislili kako je riječ o kretanju neprijateljskih vojnika. – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije Muharem Dugalić također napismeno potvrdio zaglavljenje strojnice, te kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča.

Zanimljivo je kako mostarski ratnici, veterani HVO-a, i danas svjedoče o tomu kako je taj Moha (koji je kasnije, u Staromu gradu, ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992. godine, također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja, jer im nije javio da je krenuo srpski protuudar, prije nego se sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke, koji su srećom preživjeli, zamalo pobili njihovi suborci, pošto su ih zamijetili na ”ničijoj zemlji”.

Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostar Petar Zelenika, 18. svibnja 1992. godine, zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Ovdje su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne / bataljuna s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a.

Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne bojne / bataljuna Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije HVO-a Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će, ”uvidom u sve raspoložive činjenice koje će prihvatiti stručna skupina”(Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), ”utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića”.

Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i Dekret kojim je Četvrtu bojnu preimenovao u Četvrta bojna Tihomir Mišić. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru, sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.

U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane HRHB stoji da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je i pokopan 17. svibnja 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj.

Pristupio je HVO-u 18. rujna 1991. godine, zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, a posthumno biva promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću i karizmom ušao je legendu, opjevan je u pjesmama Art forces banda HVO-a, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.

Dana 10. lipnja 2017. godine, u sklopu obilježavanja Lipanjskih zora, na Trgu Tihomira Mišića otvoren je veličanstven spomenik poginulim pripadnicima Četvrte bojne, rad mostarskoga ak. kipara Dalibora Dale Nikolića. Među tim časnim vitezovima i moj je rođak Emil Vrljić, čiji je životni put, na Dan državnosti (30. svibnja) 1992. godine, zaustavila srpska granata. Poginuo je u 21. godini života, noseći odoru HVO-a i braneći Mostar.

Vječna im slava!

Preuzeto s FB stranice Darko Juka

 

 

Na današnji dan prije 27 godina donešena odluka o povjeravanju obrane Mostara HVO-u

 

 

 

Široki Brijeg: 28. obljetnica zaustavljanja tenkova u Pologu (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari