Pratite nas

Povijesnice

12. kolovoza 1995. – Bitka kod Bosanskog Grahova

Objavljeno

na

Ova malo poznata, a slavna bitka Domovinskog rata trajala je tri dana i noći do 15. kolovoza 1995.

U noći 12./13. kolovoza 1995. počela je velika protuofenziva srpskih snaga na čelu sa ratnim zločincem generalom Ratkom Mladićem u namjeri povratka izgubljenog teritorija u oslobodilačkoj akciji Oluja.

Prva faza te protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, osobito osvajanjem prijevoja Derale koji još nazivaju „vrata Knina“.

U slučaju uspjeha prve faze nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju i stvaranjem uvjeta za povratak Knina u srpske ruke.

Ta malo poznata, a slavna bitka Domovinskog rata trajala je tri dana i noći do 15. kolovoza 1995., a bila je pripremljena u okviru prije planirane velike srpske vojne akcije „Vaganj 95“.

Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene „Oluje“na širem području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.

Kako je sve teklo?

U noći 12. kolovoza jedinice srpske vojske su izvele jedini pravi protuudar na položaje koje su držali pripadnici 141.brigade.

Tada neprijatelj, ne mireći se sa gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvom pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovjeda gen. Mladić u jedinom pravom protuudaru pokušava povratiti izgubljene položaje , te presjeći komunikaciju Knin – B.Grahovo ovladavanjem strateški važne točke „prevoja Derale“. Najžešći napad izvršio je na položaje: Biljeg, Cigelj,Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B.Grahovo, piše 141brigada-hv.eu

Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Nakon neravnopravne borbe, ostali sa više ranjenika izvlače se prema B.Grahovu. Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef te vojnici: Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više vojnika ranjeno. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspjeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba. Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. Bojne 141.brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspjeva odbiti napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno.

U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih rana umire. Istovremeno u okršaju sa neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6. domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali). Bez obzira na sve gubitke vojnici 141. brigade su smogli snage da zaustave napredovanje neprijatelja i zajedno sa interventnim snagama 3.bojne 7. gbr uz pomoć dva tenka i borbenom skupinom 6.d.p. tenkovskim vodom 113.pbr., 14.kolovoza povrate izgubljene položaje (u toj akciji pogibaju pripadnici 7. gbr: Romano Ribić i Stjepan Križanec), a već 15. kolovoza zajedno sa 126. dp. i 4.gbr koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju sa napadnim djelovanjima i odbacuju neprijatelja do pred Drvar. U toj bitci u jednom danu 13.kolovoza Hrvatska vojska je imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i preko 50 ranjenih pripadnika.

‘Slavila se Oluja, a sve poslije nje je palo u zaborav’

Zapovjednik 2. bojne 141. brigade Ante Šilović osobno svjedoči o žestini borbe tih dana:

“Sam udar odobrio je general Mladić s ciljem zauzimanja Bosanskog Grahova i izbijanjem na područje prijevoja Derale, odnosno ‘kninskih vrata’, kako bi mogao dalje prema Livanjskom polju. Druga bojna sudjelovala je u zaustavljanju toga njegova nauma. Uz pomoć 7.gbr. pokušali smo vratiti položaje koje smo imali prije djelovanja vojske Republike srpske. Sam napad 13. kolovoza bio je izuzeto jak, imali su jake topničke snage, jake oklopne snage, bile su ubačene diverzantske snage i sve to uz potporu zrakoplovstva, gdje su u naletima dva borbena zrakoplova tukla naše topničke položaje. Borbe su toga 13. kolovoza trajale cijeli dan, navečer je u pomoć došla 7. gbr. , već sutradan, 14. kolovoza svi su položaji bili vraćeni, a 15. kolovoza uz pomoć 7. gbr. svi položaji pomaknuti su šest do sedam kilometara prema Drvaru.“

Poručnik Tonči Jelavić, pripadnik 1. satnije 1. bojne 141. brigade kaže da malo ljudi u Hrvatskoj uopće zna za ovu veliku akciju jer je bila poslije veličanstvene Oluje kada je čitava Hrvatska slavila, a poslije nje sve je drugo palo u zaborav: „To je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije Oluja, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojba, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciji Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu“.

Pobjeda Hrvatske vojske u ovoj bitci otvorila je vrata prema Drvaru i ostalim uporištima srpske vojske u zapadnoj Bosni, a definitivno uništila srpske snove o povratku Knina i SAO Krajine. Zbog toga je sjećanje na ovu malo poznatu bitku Domovinskog rata jedan važan kamenčić kolektivne memorije hrvatskog naroda u velikom mozaiku koji se zove – slobodna Hrvatska.

141brigada-hv.eu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. kolovoza 1991. – Otet doktor Ivan Šreter

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi oteli su na barikadama u selu Kukunjevac pokraj Lipika doktora Ivana Šretera, jednog od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji.

Unatoč mnogim nastojanjima Šreterove obitelji i brojnih prijatelja, njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a pretpostavlja se da je mučen i ubijen u zloglasnom logoru Bučje, gdje je nađena njegova liječnička kuta.

Ivan Šreter rodio se 1951. u Pakracu. Srednju fizioterapeutsku školu završio je u Lipiku, a zatim Medicinski fakultet u Zagrebu.

Sredinom osamdesetih godina jedan bizaran događaj svrstao je Šretera u skupinu državnih neprijatelja. Naime, Šreter je pri upisu liječničkog nalaza, pacijentu Stevi Majstoroviću, u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir” zbog čega je 10 dana proveo u zatvoru.

Tijekom demokratskih promjena devedesetih godina, domoljub doktor Šreter aktivno se uključio u politiku i postao čelnik pakračkog ogranka HDZ-a.

Upravo je u Pakracu srpska oružana pobuna početkom ožujka 1991. dobila još žešće razmjere, no unatoč svemu, dr. Šreter zastupao je politiku nenasilja i pomirenja. Zbog političke djelatnosti često je bio meta provokacija i tjelesnih napada pakračkih odmetnika.

Otet je dan prije općeg napada na Pakrac, a kao predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju najviše je rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu. (Hina)

 

H. Hitrec: Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?

 

 

MLADEN PAVKOVIĆ: Džakula, gdje je ubijen i zakopan dr. Ivan Šreter?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pedeset godina od sovjetske invazije na Čehoslovačku

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1968. sovjetski tenkovi ušli su u komunističku Čehoslovačku kako bi ugušili pokret za demokratske reforme poznatiji kao Praško proljeće.

Ovo je sažetak te šokantne intervencije kojom je sovjetska vrhuška vratila zemlju pod svoju kontrolu, a njezine demokratske težnje odgodila za dvadeset godina.

Socijalizam s ljudskim licem

– U 23 sata su sovjetske, poljske, istočnonjemačke, bugarske i mađarske trupe prešle čehoslovačku granicu – objavila je agencija AFP rano 21. kolovoza preuzimajući vijest Radio Praga o invaziji.

Prethodno su do vrhunca narasle tenzije između tadašnjeg sovjetskog čelnika Leonida Brežnjeva i reformističke vlade koja je preuzela vlast u Čehoslovačkoj.

U siječnju je moskovskog poslušnika Antonina Novotnyja na mjestu čelnika čehoslovačke komunističke partije zamijenio Slovak Aleksander Dubček, a u ožujku na mjestu predsjednika republike Ludvik Svoboda.

Dubčekovom inicijativom uvedene su reforme kojima je cilj bio ‘socijalizam s ljudskim licem’. Uključivale su zabranu cenzure, slobodu okupljanja i udruživanja te oprezne ekonomske reforme.

Moskva je na to odgovorila upozorenjima i ultimatumom.

Tenkovi u gradovima

Radio Prag je u 4:59 ujutro objavio da su prijestolnica i ostatak države okupirani. Moskva i njezini komunistički saveznici prvi dan invazije u Čehoslovačku su poslali 200 tisuća vojnika, a broj je kasnije narastao na 600 tisuća.

Vlada u Pragu je pozvala građane da ‘ostanu mirni i ne koriste oružje protiv stranih trupa’.

Mnogi su o invaziji saznali putem svojih radio prijemnika.

Sovjetske snage u Pragu su bile koncentrirane u tri centra – u sjedištu Centralnog komiteta Komunističke partije, u Praškom dvorcu i sjedištu radija.

Stotine praških stanovnika okupljalo se od zore ispred radiostanice koja je bila okružena tenkovima. Vojnici su pucali iz strojnica na zgradu i obližnje kuće dok su ih Čehoslovaci zasipali uvredama poput ‘Gestapo’ ili ‘Živio Dubček’. U prvim danima invazije ubijeno je oko stotinu ljudi.

Čelnici uhićeni

Ruska novinska agencija Tass objavila je da je intervencija izvedena na zahtjev ‘čehoslovačkog državnika’. Povjesničari su kasnije ustvrdili da je to bio Vasil Bilak, član politbiroa partije.

Sovjetska Crvena armija je u ranim satima invazije uhitila Dubčeka, premijera Oldricha Černika i druge, odvevši ih 22. kolovoza u Kremlj, a dan kasnije im se pridružila druga skupina koja je uključivala i predsjednika Svobodu.

Svi su nakon četiri dana pregovora primorani potpisati Moskovski protokol kojim je sovjetska okupacija formalizirana. Dubček je ostavljen na vlasti, ali mu je utjecaj sustavno slabljen.

Narodni otpor

Česi i Slovaci u međuvremenu su počeli nenasilan otpor okupaciji. Kako bi zbunili Sovjete uklanjali su table s nazivima ulica, a u provinciji postavljeni su putokazi u smjeru Moskve.

Dvanaest slobodnih radiostanica nastavilo je emitirati usprkos pokušajima Moskve da ih ugasi. Automobilske trube, tvornička i crkvena zvona svakodnevno su zajedno zvonila u znak podrške Svobodi i Dubčeku čiji se povratak iz Moskve nestrpljivo čekao.

Ugušeno Praško proljeće

Ujutro 27. kolovoza radio je objavio da se Dubček i Svoboda vraćaju. Ushićene su mase preuzele prometnicu koja vodi od zračne luke do Praškog dvorca na koji je vraćena državna zastava. Ali zanos je bio kratka vijeka.

Svoboda je u obraćanju naciji istaknuo da je odlazak ‘okupatora’ uvjetovan ‘normalizacijom situacije’.

– Sloboda će neko vrijeme biti ograničena kako bi se omogućio povratak u normalno stanje – dodao je Dubček slomljenim glasom, pisao je tada AFP.

Dogovor o privremenom stacioniranju sovjetskih trupa potpisan je u travnju 1969. godine.

Dubček je istog mjeseca uklonjen s funkcije čelnika Komunističke partije te su uslijedile masovne čistke.

Demokracija se u zemlji nije vratila do Baršunaste revolucije 1989., a četiri godine kasnije država se podijelila na Češku i Slovačku.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari