Pratite nas

Povijesnice

12. listopada 1995. Operacija Južni potez – Zašto je zaustavljen napad na Banja Luku?

Objavljeno

na

Zauzimanjem Banja Luke, svaki otpor Srba u BiH bio bi zaustavljen, neprijateljska vojska potpuno poražena i danas bi politička i geostrateška situacija na Balkanu izgledala drukčije.

Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kad su se hrvatske snage nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, nezaustavljivo napredovale progoneći srpsku vojsku u bijegu.

Srpski civili u panici bježe prema Srbiji, a sve točke otpora do samog grada Banja Luke su slomljene u prethodnim žestokim borbama (Šipovo, Mrkonjić grad, HE Bočac).

Banja Luka je bila na dlanu hrvatskog vojnika u zenitu njegove vojne snage.

Srpske snage, I. i II. korpus bosanskih Srba, potpuno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se velika kolona desetina tisuća srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci i namjeravale bježati prema istočnoj Bosni i Srbiji.

Posvuda se glasno špekuliralo o padu Banja Luke, panika u redovima demoralizirane srpske vojske je bila na vrhuncu. Srpski vrh je u panici: eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina.

Sve to bi potpuno demoraliziralo Srbe u Bosni i Hercegovini, pa bi padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao ili u ruke HV-a ili ABiH. piše blog.dnevnik.hr

No, politička i geostrateška situacija nije bila sklona ulasku savezničkih hrvatskih i bošnjačkih snaga, u središte srpske paradržave u BiH nastale na genocidu -Banja Luku. Valja napomenuti da je Banja Luka, čak i prije ovog posljednjeg rata, uvijek imala dominantnu hrvatsku i muslimansku većinu, a osobito prije II. svjetskog rata.

Sve je to učinjeno prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala, čak i eventualnim ulaskom vojske Srbije u BiH.

Stoga je počeo znatan pritisak međunarodne zajednice na vođu pobjedničke Hrvatske vojske –  predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Naime, HV je bila glavni nositelj sloma i poraza Srba u Hrvatskoj i BiH. Tražilo se da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, premda je Alija Izetbegović poručivao Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku.

Akcija Južni potez je tako prekinuta na ultimativni zahtjev međunarodne zajednice u trenutku dok su se hrvatske snage u velikom napredovanju nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, a Armija BiH na ulazu u Prijedor.

Pad tih gradova znači da je sljedeći veliki grad istočno pod kontrolom Srba bio tek Brčko (cestovno udaljen gotovo 200 km od Banja Luke), a  koji bi pao kao „latica od ruže“ zbog svog nezavidnog položaja u odnosu na Hrvatsku i južnu tuzlansku regiju pod kontrolom Bošnjaka. A do granice sa Srbijom bi ostala samo Bijeljina, neveliki grad u sjevernoj Bosni.

Padom Banja Luke pala bi cijela fašistička tvorevina – Republika Srpska.

Što je htjela, zapravo, Europa i međunarodna zajednica?

Europa, kao i zapadna diplomacija, je uvijek bila leglo cinizma i to se moglo iščitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini.

Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to – Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro i lukavo. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi potpuno biti poraženi, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili.

Dok je Hrvatska krvarila, dok se događao Vukovar i Srebrenica, nije bilo nikakvog takvog vojnog pritiska ili djelovanja NATO snaga kontra višestruko nadmoćnije JNA i Srba protiv braniteljskih snaga.

Što se ustvari događa?

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju uporabe NATO snaga protiv savezničkih HV-a i Armije BiH, međunarodna zajednica zaustavlja veliku vojnu operaciju i spašava Srbe unaprijed određenim mirovnim planom, prema kojemu Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom!

Jedan od glavnih razloga može biti upravo taj što međunarodna zajednica u tom trenutku nije htjela stvarati dominantno prevladavajuću bošnjačko-muslimansku BiH, jer bi egzodus Srba iz BiH i prisutnost bitno malobrojnijih Hrvata u BiH mogao značiti upravo to.

Ustvari, to je još jedno potencijalno osiguranje u slučaju nekakvog budućeg vojnog pokušaja Bošnjaka, pa Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju tek preostalih 51 posto teritorija BiH (danas se vidi da je to bitno na štetu Hrvata).

Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme.

Razlog može biti i taj što se BiH htjelo stvoriti „stanje ravnoteže“ u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, stanje bez stvarnog ratnog pobjednika i gubitnika, te ostaviti BiH kao potencijalno trajno „bure baruta“ u nekakvim budućim preslagivanjima svijeta.

Zato je i Srbima dopušteno toliko (pre)velikih ustupaka, iako su bili doslovno slomljeni i vojno poraženi do kapitulacije, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica u BiH, imaju autonomiju unutar tripnarodne države, onda će na taj način uvijek uspijevati, naravno uz pomoć međunarodne zajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunom kontrolom Bosne i Hercegovine.

Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i mogućnost stvaranja većinski muslimanske države u Europi, što je možda tada bio i glavni cilj međunarodne zajednice.

Bosna i Hercegovina i danas potencijalna tempirana bomba

Danas, nakon više od dvadeset godina, karte su u Europi izmiješane dosta drugačije. Europa je velikim djelom bitno promijenila svoj identitet i izgled, milijuni izbjeglica iz Afrike i Azije, većinom muslimana, su pristigli su velikih marševima preko „otvorenih granica“ EU u samo srce Europe. Bombe, eksplozije i teror vladaju diljem velikih gradova Europe.

U međuvremenu, Rusija je pod Putinom vratila status svjetske velesile, a Kina postala jedna od najutjecajnijih država svijeta, te čak i ona ima (ekonomskih) interesa na ovim prostorima. Kao i Njemačka. Turska pod Erdoganom planira u BiH provođenje Davatogluovog plana neosmanizma, oslanjajući se i na svoj jak utjecaj u dominantno islamskom Kosovu i Albaniji, ali i utjecaju na velike turkofilne zajednice u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj.

Dok pokreti za neovisnost ili jake autonomije jačaju u Kataloniji, Škotskoj, Vojvodini, Korzici i drugdje, kao voda na mlin fašističkoj tvorevini stvorenoj na genocidu – Republici Srpskoj.

Karte se ponovno naveliko miješaju, a BiH ostaje nakon 140 godina od ulaska vojske Austro-Ugarske i dalje potencijalna ratna bomba broj jedan u Europi.

Je li zaustavljanje HV-a pred ulaskom u Banja Luku, što bi vjerojatno i značilo izbijanje savezničkih HV-a, HVO-a i Armije BiH na granicu sa Srbijom na Drini, bio mudar potez međunarodne zajednice pokazati će dani i godine koje dolaze…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari