Pratite nas

Povijesnice

12. listopada 1995. Operacija Južni potez – Zašto je zaustavljen napad na Banja Luku?

Objavljeno

na

Zauzimanjem Banja Luke, svaki otpor Srba u BiH bio bi zaustavljen, neprijateljska vojska potpuno poražena i danas bi politička i geostrateška situacija na Balkanu izgledala drukčije.

Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice u trenutku kad su se hrvatske snage nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, nezaustavljivo napredovale progoneći srpsku vojsku u bijegu.

Srpski civili u panici bježe prema Srbiji, a sve točke otpora do samog grada Banja Luke su slomljene u prethodnim žestokim borbama (Šipovo, Mrkonjić grad, HE Bočac).

Banja Luka je bila na dlanu hrvatskog vojnika u zenitu njegove vojne snage.

Srpske snage, I. i II. korpus bosanskih Srba, potpuno su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci. Također, stvorila se velika kolona desetina tisuća srpskih izbjeglica koje su se našle u Banja Luci i namjeravale bježati prema istočnoj Bosni i Srbiji.

Posvuda se glasno špekuliralo o padu Banja Luke, panika u redovima demoralizirane srpske vojske je bila na vrhuncu. Srpski vrh je u panici: eventualni pad Banja Luke psihološki bi odjeknuo poput pada Knina.

Sve to bi potpuno demoraliziralo Srbe u Bosni i Hercegovini, pa bi padom Banja Luke praktički bi pala i cijela Republika Srpska jer bi vrlo brzo cijeli srpski teritorij zapadno od Brčkog vjerojatno pao ili u ruke HV-a ili ABiH. piše blog.dnevnik.hr

No, politička i geostrateška situacija nije bila sklona ulasku savezničkih hrvatskih i bošnjačkih snaga, u središte srpske paradržave u BiH nastale na genocidu -Banja Luku. Valja napomenuti da je Banja Luka, čak i prije ovog posljednjeg rata, uvijek imala dominantnu hrvatsku i muslimansku većinu, a osobito prije II. svjetskog rata.

Sve je to učinjeno prvenstveno zbog toga što bi se time pokrenula nova, ovaj put možda najveća izbjeglička kriza u Srbiji koja bi mogla izravno uključiti tadašnju Vojsku SR Jugoslavije u rat čime bi se situacija znatno zakomplicirala, čak i eventualnim ulaskom vojske Srbije u BiH.

Stoga je počeo znatan pritisak međunarodne zajednice na vođu pobjedničke Hrvatske vojske –  predsjednika dr. Franju Tuđmana.

Naime, HV je bila glavni nositelj sloma i poraza Srba u Hrvatskoj i BiH. Tražilo se da nikako ne nastavi napadne operacije, pri čemu se izravno prijetilo i napadom NATO zrakoplovstva na HV i HVO, premda je Alija Izetbegović poručivao Franji Tuđmanu da je on spreman riskirati i ipak zauzeti Banja Luku.

Akcija Južni potez je tako prekinuta na ultimativni zahtjev međunarodne zajednice u trenutku dok su se hrvatske snage u velikom napredovanju nalazile na samo 23 kilometara od Banja Luke, a Armija BiH na ulazu u Prijedor.

Pad tih gradova znači da je sljedeći veliki grad istočno pod kontrolom Srba bio tek Brčko (cestovno udaljen gotovo 200 km od Banja Luke), a  koji bi pao kao „latica od ruže“ zbog svog nezavidnog položaja u odnosu na Hrvatsku i južnu tuzlansku regiju pod kontrolom Bošnjaka. A do granice sa Srbijom bi ostala samo Bijeljina, neveliki grad u sjevernoj Bosni.

Padom Banja Luke pala bi cijela fašistička tvorevina – Republika Srpska.

Što je htjela, zapravo, Europa i međunarodna zajednica?

Europa, kao i zapadna diplomacija, je uvijek bila leglo cinizma i to se moglo iščitati i na primjerima tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, a poglavito u politici prema Bosni i Hercegovini.

Nakon pregršt optužbi u smjeru Tuđmana kako je otvoreno planirao izvršiti podjelu BiH, Europa i SAD čine upravo to – Daytonskim sporazumom. Ali to rade mudro i lukavo. U trenutku kada je bilo jasno da snage HV-a i ABiH nezaustavljivo napreduju i da će Srbi potpuno biti poraženi, alarmni sustavi po svim euro državama su se upalili.

Dok je Hrvatska krvarila, dok se događao Vukovar i Srebrenica, nije bilo nikakvog takvog vojnog pritiska ili djelovanja NATO snaga kontra višestruko nadmoćnije JNA i Srba protiv braniteljskih snaga.

Što se ustvari događa?

Odlučnom diplomatskom reakcijom, dapače i uz prijetnju uporabe NATO snaga protiv savezničkih HV-a i Armije BiH, međunarodna zajednica zaustavlja veliku vojnu operaciju i spašava Srbe unaprijed određenim mirovnim planom, prema kojemu Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH s koridorom koji ih spaja sa Srbijom!

Jedan od glavnih razloga može biti upravo taj što međunarodna zajednica u tom trenutku nije htjela stvarati dominantno prevladavajuću bošnjačko-muslimansku BiH, jer bi egzodus Srba iz BiH i prisutnost bitno malobrojnijih Hrvata u BiH mogao značiti upravo to.

Ustvari, to je još jedno potencijalno osiguranje u slučaju nekakvog budućeg vojnog pokušaja Bošnjaka, pa Bošnjaci, zajedno s Hrvatima dobivaju tek preostalih 51 posto teritorija BiH (danas se vidi da je to bitno na štetu Hrvata).

Ta formula i taj omjer bio je dovoljan da održi vagu u vodoravnom položaju jedno duže vrijeme.

Razlog može biti i taj što se BiH htjelo stvoriti „stanje ravnoteže“ u odnosu na Hrvatsku i Srbiju, stanje bez stvarnog ratnog pobjednika i gubitnika, te ostaviti BiH kao potencijalno trajno „bure baruta“ u nekakvim budućim preslagivanjima svijeta.

Zato je i Srbima dopušteno toliko (pre)velikih ustupaka, iako su bili doslovno slomljeni i vojno poraženi do kapitulacije, jer ako oni, kao druga po veličini etnička zajednica u BiH, imaju autonomiju unutar tripnarodne države, onda će na taj način uvijek uspijevati, naravno uz pomoć međunarodne zajednice, obuzdavati želju Bošnjaka za potpunom kontrolom Bosne i Hercegovine.

Kada se tu još uključe i Hrvati, što je bilo za očekivati, onda Bošnjaci više nemaju većinu i mogućnost stvaranja većinski muslimanske države u Europi, što je možda tada bio i glavni cilj međunarodne zajednice.

Bosna i Hercegovina i danas potencijalna tempirana bomba

Danas, nakon više od dvadeset godina, karte su u Europi izmiješane dosta drugačije. Europa je velikim djelom bitno promijenila svoj identitet i izgled, milijuni izbjeglica iz Afrike i Azije, većinom muslimana, su pristigli su velikih marševima preko „otvorenih granica“ EU u samo srce Europe. Bombe, eksplozije i teror vladaju diljem velikih gradova Europe.

U međuvremenu, Rusija je pod Putinom vratila status svjetske velesile, a Kina postala jedna od najutjecajnijih država svijeta, te čak i ona ima (ekonomskih) interesa na ovim prostorima. Kao i Njemačka. Turska pod Erdoganom planira u BiH provođenje Davatogluovog plana neosmanizma, oslanjajući se i na svoj jak utjecaj u dominantno islamskom Kosovu i Albaniji, ali i utjecaju na velike turkofilne zajednice u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj.

Dok pokreti za neovisnost ili jake autonomije jačaju u Kataloniji, Škotskoj, Vojvodini, Korzici i drugdje, kao voda na mlin fašističkoj tvorevini stvorenoj na genocidu – Republici Srpskoj.

Karte se ponovno naveliko miješaju, a BiH ostaje nakon 140 godina od ulaska vojske Austro-Ugarske i dalje potencijalna ratna bomba broj jedan u Europi.

Je li zaustavljanje HV-a pred ulaskom u Banja Luku, što bi vjerojatno i značilo izbijanje savezničkih HV-a, HVO-a i Armije BiH na granicu sa Srbijom na Drini, bio mudar potez međunarodne zajednice pokazati će dani i godine koje dolaze…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1848. godine objavljen je Komunistički manifest

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 21. veljače 1848. godine objavljen je Komunistički manifest, omalena knjižica koja u svojim završnim riječima poziva na beskompromisno nasilje nad svima koji misle drukčije.

Doslovno nasilje do istrebljenja. Ovo (ne)djelo poslužilo je kao ideološka podloga za formiranje lijevih političkih stranka diljem svijeta.

Manifest komunističke partije, je poznat i pod imenom Komunistički manifest (Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 21. veljače 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Objavila ga je Komunistička partija, a napisali utemeljitelji teorije komunizma Karl Marx i Friedrich Engels, kako bi se obznanili i postavili ciljevi i program Partije. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i ‘konačno uspostave besklasnog društva’.

Uvod počinje pozivanjem na nepodvrgavanje vlastima:

“Duh ne daje mira Europi – duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Metternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.

Gdje je oporbena stranka koju kao komunističku nisu ocrnili protivnici na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakcionarnih protivnika ?”

Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.

Nije nam poznato da se iti jedna lijeva politička stranka ili partija u Hrvatskoj do dana današnjeg službeno ogradila od Komunističkog manifesta, pa čak ni one koje su službene sljednice parija i saveza kojima je ovo djelo bilo službeno upisano kao programsko opredjeljenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sibinj – Krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpsko krvoproliće u kraljevskoj Jugoslaviji nad nevinim hrvatskim pukom Slavonije – Sibinj 19. veljače 1935.

Sibinjske žrtve nisu samo simbol Sibinja, Slavonije, oni su simbol obrane Hrvatske

Mirna slavonska ravnica od kraja 19. do sredine 20. stoljeća bilježi nekoliko krvavih obračuna seljaka, ponesenih hrvatskom nacionalnom ili stranačkom politikom, s oružanim odredima vladajućih ražima. Od Bošnjaka, preko Andrijevaca i Perkovaca, do Sibinja lila se krv hrvatskih seljaka koji su nastojali legalno prakticirati političke ideje drugačije od onih koje su favorizirali khuenovci ili Karađorđevići. Osobito okrutno ugušena je posljednja pobuna seljaka u Slavoniji prije Drugoga svjetskog rata – ona u Sibinju, selu nedaleko od Slavonskog Broda.

Povijesni i društveni kontekst uoči krvoprolića u Sibinju – položaj Hrvata u kraljevskoj Jugoslaviji

Zbivanja u Sibinju iz veljače 1935. valja promatrati kao posljedicu društvenih, gospodarskih i političkih prilika koje su u Kraljevini Jugoslaviji vrijedile od stvaranja »zajedničke države«, a napose od uvođenja »ustavnosti« 1931. Nasuprot službenoj politici beogradskog dvora većinsko hrvatsko stanovništvo Brodskog posavlja velikim dijelom opredjeljivalo se za ideje Stjepana Radića i politiku HSS-a.

Naime, političke odnose u Brodskom posavlju još od 1918. čvrsto je određivala i nacionalna podređenost Hrvata, koja je bila očigledna još od trenutka ulaska u zajednicu sa Srbijom i Slovenijom, a napose nakon uvođenja »Vidovdanskog ustava« 1921., kojim se ozakonio centralizam i unitarizam, te nakon ubojstva Stjepana Radića u Beogradskoj skupštini i uvođenja otvorene diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Osim političkih pretpostavki, za pobunu seljaka ključni su i društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali na hrvatskom selu.

Gospodarska kriza koja je započela 1920. ostavila je duboke posljedice na hrvatske seljake. Pad cijena poljoprivrednih proizvoda, dugovi i nezaposlenost pogoršali su njihov ionako loš položaj. Naime, hrvatsko je selo osiromašilo već nakon ulaska u novu državu, a nakon stvaranja jedinstvenoga monetarnog tržišta (pritom su dvije krune mijenjane za jedan dinar) te obvezom plaćanja većeg poreza.

Kulminacija nepravdi velikosrpskog režima prema hrvatskom seljaku – Sibinj 1935.

Svi ti problemi kulminirali su u sibinjskim događajima 1935. No, najkonkretnija prethodnica pobuni seljaka iz Sibinja odvijala se u razdoblju 1932-1935. U tom razdoblju zbilo se nekoliko incidenata koji su uvelike odredili smjer razvijanja događaja u Brodskom posavlju 1935. Najteži događaj bilo je ubojstvo Pavla Birtića, člana HSS-a iz Starih Perkovaca. Njega je 9. lipnja 1933. ustrijelio Petar Rusić, član JRSD-a (Jugoslavenska radikalna seljačka demokracija) i jedini Srbin u selu.

No, policija nije uhitila ubojicu, već najuglednije Perkovčane, koji su prosvjedovali pred ubojičinom kućom. Nadalje, policija je okružila i izolirala cijelo selo. Nije se smjelo otići ni na rad u polje. Takav postupak policije ponajbolje ilustrira trajnu i snažnu potporu režima JRSD-u. Ubojstvo Pavla Birtića, preseljenje andrijevačkog župnika Ferde Gerstnera (imao je velik utjecaj u Perkovcima) te maltretiranje seljaka diljem brodskoga kraja zbog nošenja hrvatske trobojnice i drugih znakova nacionalne posebnosti zaoštrili su odnose između Hrvata i vlasti do krajnjih granica.

S druge strane, četnička organizacija iz Starog Slatnika dobila je 1934. pravo na isticanje vlastite zastave. Po zastavu, koja je iz Beograda upućena vlakom, krenula je velika, organizirana povorka, koja je prisustvovala primanju zastave, a zatim se, uz bučno odobravanje Karađorđevićima i režimu, vratila u selo. Pri povratku su na hrvatskim kućama porazbijani prozori. Krv nije prolivena, ali nije reagirala ni policija.

Nakon svih tih događaja spontano političko djelovanje Hrvata u okolici Slavonskog Broda poprimilo je organiziraniji oblik. Veliku su ulogu pritom imali katolički svećenici, koji su, osim što su bili dušebrižnici seljaka te se svakodnevno s njima susretali, bili pravi bastion hrvatske nacionalne misli.

Počelo je skidanje ploča po hrvatskim selima sa dvojezičnim natpisima na latinici i ćirilici (Dubovik, Glogovica, Zdenci, Podvinje). Zbog tih događanja bilo je uhićeno i fizički maltretitano nekoliko Hrvata iz tog kraja, kao i župnik. Došlo je do spontanog okupljanja i bunta hrvatskih seljaka brodskog kraja, pa su slijedila nova uhićenja što je izazvalo nove proteste Hrvata brodskog kraja koji su zahtijevali da se uhićenici oslobode.

Krvoproliće srbijanskog režima nad nevinim hrvatskim seljacima

Centar okupljanja seljaka postao je pitomo hrvatsko selo pored Broda – Sibinj – gdje su se okupili seljaci iz Sibinja i okolnih sela. Dočekala ih je žandarmerijska jedinica razvijena u strijelce, no to nije uplašilo hrabre slavonske seljake.

Neki iz grupe seljaka povikali su: „Ne pucajte, gospodo, mi se nećemo tući!“ Ne obazirući se na ove pozive, žandari su zapucali u masu. Pogođeni dum-dum mecima, na poprištu pred kućom Ivana Juretića ostalo je ležati 8 seljaka, neki su bili ranjeni, dok se najveći broj razbježao. Žandari su zašli među poginule i ranjene te nogama i kundacima karabina gurali njihova tijela provjeravajući jesu li još živi. Ranjenog Đuku Štimca, koji se previjao od bolova, dotukli su udarcima kundaka. Među ranjenima u Sibinju nalazio se i Andrijevčanin Petar Luić-Šarić. On je na licu mjesta uhićen i sproveden u Brod.

Žandari su ubili na mjestu 8 Hrvata i 3 teško ranili. Mnogi su uhićeni odvedeni u Brod, gdje su mučeni te isti dan odvedeni u Zagreb. Najmlađi ubijeni mladić Antun Ecegović imao je 19 godina, a najstariji Stjepan Dunčević, otac petero djece, svega 38 godina.

Poginuli su:

1. Petar Topalović, iz Jakačine Male
2. Antun Ercegović, iz Jakačine Male
3. Đuka Štimac, iz Jakačine Male
4. Ivan Katalinić, iz Jakačine Male
5. Stjepan Gunčević, iz Grižića
6. Antun Perković, iz Andrijevca
7. Mato Pejić, iz Jakačine Male
8. Ivan Janković, iz Jakačine Male

Sutradan, 20. veljače, palo je od metaka brodskih žandara na istočnom ulazu u Brod, kod groblja, šest seljaka iz Ruščice i Gornje Vrbe(Vrbske žrtve).  Oni su krenuli protestirati protiv ubijanja seljaka u Sibinju koje se dogodilo dan ranije. Tako je ukupan broj poginulih u dva dana bio četrnaest Hrvata brodskog kraja.

Kod groblja na ulazu u Brod su poginuli:

1. Ivan Martić, iz Ruščice
2. Mirko Milec, iz Ruščice
3. Stipo Mirković, iz Ruščice
4. Franjo Borevković. iz Gornje Vrbe
5. Ivan Borevković, iz Gornje Vrbe
6. Tomo Vargić iz Gornje Vrbe.

Rasplet događaja u Sibinju

Jugoslavenska žandarmerija uhitila je preko 70 osoba i sprovela u Zagreb. Dio njih je nakon saslušanja kažnjen zatvorskim kaznama u trajanju do 30 dana ili manjim novčanim kaznama, a dio je vraćen u Brod. Ondje je kotarsko načelništvo neke pustilo kućama, a druge kaznilo s nekoliko dana zatvora.

Šesnaestorica prvooptuženih upućena su Državnom sudu u Beograd. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u istražnom zatvoru (do sredine rujna 1935.) protiv desetorice je obustavljen postupak, a protiv četvorice nastavljen u okružnom sudu u Požegi. Oni su dobili robiju u trajanju od jedne do tri godine.

Nakon veljačkih zbivanja u Brodskom kotaru žandarmerijske su patrole svakodnevno krstarile selima i pazile na svaki korak žitelja. Zaredali su pregledi seoskih kuća, od seljaka je oduzeto oružje – ponajviše lovačke puške. Seljaci su se zbog takvih postupaka žalili mjerodavnim organima. Tako su se žene uhićenih požalile »zbog zlostavljanja njihovih muževa, djece i njih samih«. Službenik im je odgovorio da ih »treba sve poubijati, poklati i ponaticati na bajunete.«

Upravo taj mali i opori dijalog seljanki i službenika režima predstavlja najbolji sukus situacije i zbivanja u Brodskom kotaru tijekom 1935, ali i ranijih godina. Ondašnje društvo bilo je jasno podijeljeno na dva modela ponašanja i dva smjera političkog djelovanja. Izrazita je nesnošljivost režima prema narodu koji je izražavao snažnu odanost HSS-u i hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog te ideje i njezina oživotvorenja seljaci sela iz okolice Slavonskog Broda bili su spremni dati i život.

Zadušnice za poginule u Sibinju te njihovu braću u žrtvi koji su pali u Brodu, održane su 23. veljače u zagrebačkoj katedrali. Zadušnicama je, uz mnoštvo naroda, prisustvovao i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček.

Cijeli hrvatski narod suosjećao je sa brodskim seljacima znajući da su svoje živote položili za slobodu hrvatskog naroda i običnog čovjeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari