Pratite nas

Religija i Vjera

12. rujna – Presveto Ime Blažene Djevice Marije

Objavljeno

na

Crkva na današnji dan 12. rujna slavi blagdan Imena Marijina, koji se počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513.

Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama.

Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.

Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.

Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao.

Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije.

Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.

U tim teškim trenucima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.

Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: ‘Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!’

No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošla su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje.

I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: ‘Dolaze nam u pomoć Poljaci!’ S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.

Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica vođa zagrliše se u crkvi Majke Božje.

Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: ‘Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!’

Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12. rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.

Teolog Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: ‘Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.’ Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.

Leo Scheffczyk dalje kaže: ‘U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.’

Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.

Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao ”bedem kršćanstva”, nalazeći se u opasnoj situaciji, stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan ”Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih:

”Ti pomoćnice svijeta!”, ”Ti utočište kršćana!”, ”Ti naša nado i naša snago!” Na Zapadu istu vjeru izriče molitva ”Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

(Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Ideologije nisu završile, ni komunizam ni sekularizam nisu završili

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HBK zadarski nadbiskup Želimir Puljić u razgovoru za Hrvatski katolički radio u nedjelju 11. studenoga predstavio je značenje, sadržaj i na koji se način odvija pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum, apostolskim pragovima, papi Franji, Državnom tajništvu, vatikanskim kongregacijama i papinskim vijećima, koji se od 12. do 17. studenoga održava u Vatikanu.

U svojoj realizaciji pohod Ad limina podrazumijeva dvosatne razgovore hrvatskih biskupa s predstojnicima u svakoj od osam vatikanskih kongregacija i jedanaest papinskih vijeća.

Biskupi će tom prigodom predstaviti crkvene i društvene okolnosti života Crkve u Hrvatskoj za razdoblje od 2005. g., kada je bio posljednji pohod Ad limina hrvatskih biskupa.

Svaki se biskup za pohod Ad limina pripremio obvezom priređivanja pismenih izvješća koja obuhvaćaju najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji, a dostavljena su kongregacijama: za nauk vjere, za liturgiju sakramenata, za kauze svetih i blaženih, za biskupe, za evangelizaciju naroda, za kler, za posvećeni život i društva apostolskog života i za katolički odgoj.

U svim kongregacijama svi će hrvatski biskupi biti zajedno, a tijekom susreta odvija se obostrano postavljanje pitanja i davanje odgovora, od strane kongregacije i biskupa koji, svatko sa svoje strane, žele informacije u svezi određene teme koja ih zanima. U papinska vijeća, zbog termina njihovog istovremenog održavanja, ide više biskupa iz određenog područja, u skladu s njihovim nadležnostima u tijelima HBK i preferencijama.

Pismena izvješća dostavljena su kongregacijama i vijećima barem pola godine prije susreta Ad limina. Pitanja iz Vatikana obuhvaćaju razna područja: kakva je organizacija rada u biskupiji, upravna struktura, sakramentalni i liturgijski život, struktura katoličkog odgoja i kateheze, kakav je život i rad svećenika, kako je organiziran apostolat laika, koliki je angažman laika, ekumenizam, međuvjerski dijalog, medijsko djelovanje Crkve, Caritas, pastoral migranata, kultura i umjetnost itd.

Izvješća sadrže niz statističkih podataka o svakom pojedinom području te odgovore na teoretska i praktična pitanja koja se odnose na konkretni život čovjeka današnjice u pojedinoj biskupiji i u razgovoru se raspravljaju na susretima u kongregaciji i vijeću.

Nadbiskup je rekao da se na tim susretima otvoreno govori i o teškoćama s kojima se suočava Crkva u svom djelovanju i koje pogađaju današnjeg čovjeka, jer su teškoće koje svijet proživljava i crkvene teškoće. „Mi smo u kontekstu. Mi smo u određenom svijetu, u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, teškoće i radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i o tome ćemo otvoreno popričati, bez ikakvog straha, bojazni ili glume. To je stanje i o tome ćemo govoriti jer problema, poteškoća ima, ali ima i puno radosnoga što treba reći“, istaknuo je mons. Puljić.

Na pitanje znači li to i spomen rodne ideologije i općenito promijenjenog pogleda u antropološkom poimanju pojedinca i obitelji koje odudara od kršćanstva, nadbiskup je rekao da ideologije postoje i one imaju svoje posljedice. „Nisu one završile. Ni komunizam ni sekularizam nisu završili, ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. Te su teme mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. To je poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti“, istaknuo je nadbiskup Puljić, ustvrdivši da su, nažalost i mnogi podlegli zabludama i zavedeni su.

Pritom je citirao misao kardinala Franje Kuharića: „Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha“. „To je činjenica. Ali zato pokušavamo osvješćivati, govoriti, zato upozoravamo – ‘Ne dajte se, braćo!’ Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Crkva se ne boji“, poručio je nadbiskup Puljić.

„Baš u kontekstu Ad limina, Crkva je svjesna te sigurnosti. U tih nekoliko puta kad smo bili Ad limina, svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove godine ćemo započeti upravo misom na grobu sv. Petra, to je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. Onda se sjetiti toga krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, kaže: ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost i biskupa, vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu“, poručio je predsjednik HBK u razgovoru za HKR.

Pohod Ad limina sadrži i liturgijski dio po sudjelovanju biskupa na zajedničkim misnim slavljima u rimskim bazilikama. Nakon mise na grobovima apostola Petra i Pavla, biskupi će pohoditi četiri bazilike: Lateransku koja je katedrala rimskog biskupa, pape, „da se biskupi i na taj način bolje povežu s Petrom naših dana“. Tu će služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika koje je 641. g. pokupio opat Martina, izaslanik Svetog Oca. To je bio prvi susret Hrvata sa Svetim Ocem, s kršćanstvom. „To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. Zato nam je Lateran jako važan i taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika“, rekao je mons. Puljić.

Biskupi će završiti svoj boravak u Rimu slavljenjem mise u bazilici Marije Velike. „Počeli smo sa Svetim Petrom, sa susretom s nasljednikom sv. Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom i njenom bazilikom, poput izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom.

Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. Zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u bazilici koja je Mariji posvećena“, rekao je nadbiskup Puljić.

Govoreći o terminološkom značenju izraza Ad limina, nadbiskup je istaknuo njenu znakovitost a upotrebljavana je od prvih stoljeća kršćanstva. Nakon stradanja apostola, kršćani su počeli obilaziti njihove grobove i moliti se na tim mjestima njihova mučeničkog stradanja. Tada bi rekli: „Idemo Ad limina“. Riječ limina znači prag. To je značilo pohod pragovima s kojega je mučenik prešao u drugi svijet.

Kad je kršćanstvo zadobilo slobodu, organizirala su se hodočašća u prigodama neke Svete godine ili dana stradanja pojedinih apostola te se govorilo „Idemo Ad limina“, u smislu, „Idemo pohoditi grobove, pragove kršćana mučenika“.

U tom je kontekstu nadbiskup Puljić upitan o značenju mučeništva, jer i sada živimo u vremenu progona kršćana. Pohod Ad limina odvija se u pohodu grobovima mučenih apostolskih prvaka i stoga može biti poticaj svakom vjerniku u preispitivanju koliko smo mi danas spremni posvjedočiti vjeru, u odnosu na ono kako su to činili prvi kršćani.

„Mučenici su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste“, rekao je mons. Puljić, izražavajući žalost zbog trpljenja braće kršćana. „Ali smo ponosni na one, poput Asije Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila.

Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija“, upozorio je nadbiskup Puljić.

Nadbiskup Puljić istaknuo je da je pohod Ad limina kanonski utemeljio papa Siksto V. 1585. g., a taj je papa bio hrvatskog podrijetla. On je odredio sadašnju formu tog pohoda, da biskupi tijekom pohoda pragova apostola podnesu i izvješća Papi i kongregacijama o životu u svojim biskupijama.

Nadbiskup je podsjetio da su sva ta izvješća tijekom stoljeća pohranjena u Vatikanskom arhivu i važan su povijesni izvor u proučavanje života Crkve po pojedinim biskupijama. „Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest“, rekao je mons. Puljić, istaknuvši da je papa Pavao VI. na susretu s arhivistima u Rimu rekao kako arhivi predstavljaju prostore u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju.

U spomenu na apostolske prvake mučenike čije grobove pohode, predsjednik HBK smatra da će i pohod Ad limina „pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba nešto podnijeti, patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana.

Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bi mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili“, poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK osobito potiče sve vjernike da mole za pohod hrvatskih biskupa Ad limina. „Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje tog pohoda. Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo“, istaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši da hrvatski biskupi idu u Vatikan uime svih vjernika koji su im povjereni: uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih te su vjernici pozvani molitvom pratiti pohod Ad limina.

„Mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. Zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnoga ploda u našoj državi, u našem narodu“, potaknuo je predsjednik HBK u razgovoru za HKR u povodu pohoda Ad limina apostolorum koji se održava od 12. do 17. studenoga u Vatikanu i Rimu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Objavljeno

na

Objavio

Sveti Martin rođen je oko 316.g. u Sabariji, današnjoj Mađarskoj.

Njegov otac Talijan doselio se tu kao rimski časnik. Martin je svoj kršćanski odgoj stekao u očevu zavičajnom gradu Paviji. Po očevoj želji postao je vojnik i časnik.

Ime mu je zapravo umanjenica Marsa, boga rata. Tako ga je nazvao otac, želeći odati počast svojoj službi.

Sasvim sigurno nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po ratnim podvizima, već po djelu milosrđa, koje je postalo simbolom kršćanske ljubavi prema siromasima. Evo toga slavnog događaja:

Neke studene zimske večeri časnik Martin, nakon dužnosti ophodnje, vraćao se u svoj vojnički tabor, sjeverno od Pariza. Odjednom se uz rub ceste stvorio neki siromah u dronjcima, koji je drhtao od hladnoće i zamoli ga za milostinju. Martin kod sebe nije imao ni novca ni što drugo da mu dade. Tada mu na pamet dođe misao; uzeo je svoj širok časnički ogrtač, mačem odsjekao polovicu i podao promrzlu siromahu.

Legenda pripovijeda da je sljedeće noći ugledao Isusa koji je bio odjeven u polovicu njegova ogrtača. I čuo je kako je Isus govorio anđelima: “Martin koji je tek na putu da bude pokršten, odjenuo me ovim ogrtačem”. Tim je riječima Isus zapravo ponovio onu svoju nama iz Evanđelja poznatu pouku: “Što učinite jednom od moje najmanje braće, to činite meni.”

Kratko po tom doživljaju Martin napušta vojničku službu, vraća se kući i nakon priprave dao se pokrstiti. Oduševila ga je ta vjera koja je živjela i vršila ljubav.

I Martina je uporno progonila jedna misao: želja da bude misionar u svojoj domovini, da se bori protiv poganstva i krivovjerja. Kao prvo, obratio je na kršćanstvo svoju majku. Na kratko vrijeme povukao se u samotništvo na otoku Gallinaru, da bi potom pošao u Poitiers, gdje ga je biskup Hilarije zaredio za svećenika.

Također mu je poklonio kuću u mjestu Liguge, koju je Martin pretvorio u samostan, želeći život provesti u samoći i molitvi. No, 371.g. preminuo je sveti Hilarije, a grad Tours nije pronašao nikoga boljega tko bi ga mogao naslijediti osim Martina.

I tako je Martin: vojnik iz prisile, redovnik po odabiru, morao radi dužnosti postati biskup. Bio je sjajan pastir. Kao veliki evangelizator, obraćao je na kršćanstvo barbarska galska plemena, umirivao arijance i ostale krivovjerce i opirao se civilnoj vlasti koja se htjela uplesti u upravljanje Crkvom.

Jako su ga voljeli siromasi i nevoljnici kojima je uvijek bio bliz; nešto manje plemići i onaj dio klera koji su-ljubeći bezbrižan život – strogog biskupa smatrali malo odveć zahtjevnim, jer je tražio uzoran život i obrazovanje primjerno službi. Radi toga je bio izložen klevetama i netrpeljivosti.

Nikada nije zaboravio redovnički život, svoju prvu ljubav. Nakon najstarijeg europskog samostana u Ligugeu, utemeljio je još jedan u Marmoutieru, svega nekoliko kilometara od Toursa, koji će postati prvim središtem redovničkoga života u Francuskoj.

Hagiografi smatraju sv. Martina jednim od najvećih biskupa svih vremena.

On je i prvi svetac koji nije bio mučenik, a ipak ima svoj blagdan. On je jedan od onih ljudi o kojem su govorili čitavi naraštaji. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, ispunjala je maštu mnogih slikara i umjetnika.

Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika, a u poljoprivrednim i vinogradarskim krajevima Francuske, Italije, pa i naših vinorodnih predjela “novo se vino pije na blagdan svetog Martina”.

Sveti i skromni biskup umro je 8. studenoga 397.g.

Zaštitnik je Francuske, vojnika, konjanika, siromašnih, prosjaka, putnika i vinogradara.

 

Doživite Martinje u Osječko-baranjskoj županiji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari