Pratite nas

Religija i Vjera

12. rujna – Presveto Ime Blažene Djevice Marije

Objavljeno

na

Crkva na današnji dan 12. rujna slavi blagdan Imena Marijina, koji se počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513.

Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama.

Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.

Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.

Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao.

Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije.

Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.

U tim teškim trenucima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.

Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: ‘Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!’

No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošla su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje.

I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: ‘Dolaze nam u pomoć Poljaci!’ S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.

Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica vođa zagrliše se u crkvi Majke Božje.

Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: ‘Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!’

Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12. rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.

Teolog Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: ‘Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.’ Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.

Leo Scheffczyk dalje kaže: ‘U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.’

Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.

Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao ”bedem kršćanstva”, nalazeći se u opasnoj situaciji, stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan ”Akathistos” u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih:

”Ti pomoćnice svijeta!”, ”Ti utočište kršćana!”, ”Ti naša nado i naša snago!” Na Zapadu istu vjeru izriče molitva ”Zdravo Kraljice”, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,
O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

(Laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 20. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, a služio je đakon Milan Daniel Jurić.

Slavlju su nazočili i predsjednik sinode Evangeličke crkve u Hrvatskoj g. Pavao Krešić te protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve.

Na početku homilije biskup je podsjetio na riječi pape Franje izgovorene na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, ali i kako su tekstove ovu godinu sastavili kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. „Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: ‘Teži za samom pravdom’ (Pnz 16,20a). Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: ‘Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo’. To i svi mi trebamo slijediti“.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’.

Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju.

No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji nisu braća istine?

No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece.

Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država!

Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

Biskup Košić: Blaženi Alojzije Stepinac je najplemenitiji izraz svih naših narodnih i vjerskih stremljenja

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene.

U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta.

Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom.

Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom.

Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“.

Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“.

No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.

(Sisačka biskupija)

 

Biskup Košić: Ja vas ovdje molim u ime malenih: Spasite nerođeno dijete, prepoznajte prisutnost Isusa u njemu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska biskupska konferencija

Danas je u Požegi u Biskupskom domu održan susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Na susret je pozvao požeški biskup i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog Antun Škvorčević.

Iz Srpske pravoslavne Crkve na susretu je sudjelovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić; episkop gornjo-karlovački Gerasim Popović; episkop slavonski Jovan Ćulibrk; episkop dalmatinski Nikodim Kosović te episkop osječko-poljski i baranjski Heruvim Đermanović.

Uz domaćina, biskupa Škvorčevića, Hrvatsku biskupsku konferenciju na susretu su predstavljali zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić te hvarski biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Petar Palić, priopćeno je iz Hrvatske biskupske konferencije.

Biskupi i episkopi su u razgovoru obrazložili važnost njihovih susretanja u službi promicanja otvorenosti, povjerenja, dobrohotnosti, razumijevanja, uklanjanja predrasuda. Istaknuli su da je u Hrvatskoj na javnoj sceni velika količina negativnih stavova, zlonamjernih pristupa, bavljenja negativnostima kod drugih, a prelaženja preko vlastitih, što razdvaja ljude, stvara nepovjerenje i udaljuje jedne od drugih. Biskupi i episkopi istaknuli su kako žele ohrabriti vjernike da promiču zajedništvo iznad svake nacionalne i političke isključivosti, dodaje se u priopćenju Hrvatske biskupske konferencije.

Razgovaralo se o aktualnostima iz javnog života, s obzirom na rasprave o stradanjima brojnih ljudi u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega, te o još neizliječenim ranama koje je u dušama mnogih ostavio rat od 1991. do 1995., kako Hrvata tako Srba. O tome su katolički biskupi i episkopi Srpske pravoslavne crkve dali i posebnu Izjavu.

‘Spomenuli smo se teških stradanja srpskog i hrvatskog naroda te drugih građana Hrvatske tijekom nedavne prošlosti u ratnim sukobima, progonima i ubijanjima, uzrokovanima mržnjom. Svjesni smo da međusobnim optuživanjem, manipuliranjem povijesnom istinom, interpretacijom ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri, ostajemo zarobljenicima prošlosti i gubitnicima u sadašnjosti. Zauzimamo se da se znanstveno istraži i argumentirano utvrdi istina o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati s brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.

Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti, te svjedočimo da sve zlo i nepravde nanesene prema njima „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Polazište našeg pastirskog djelovanja u hrvatskom društvu jest čvrsto uvjerenje da nas je Bog »pomirio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18). Stoga molimo da se na nama ostvari Isusova riječ: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36), da svojim praštanjem budemo veći od počinjenog zla koje nas je ponizilo, te bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju čuvamo spomen na naše nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, promičemo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i na taj način evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka.

Neka Gospod blagoslovi naše bratske osjećaje, dobrohotne misli i iskrene nakane’, stoji u zajedničkoj Izjavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari