Pratite nas

Povijesnice

12. siječnja 1993. Uskoplje – nepoznati masakri Armije BiH nad Hrvatima uskopaljskog kraja

Objavljeno

na

Uskoplje 1993

Muslimanske snage Armije BiH napale su na današnji dan 1993. hrvatsko selo Lužani u općini Uskoplje i učinili pokolj nad Hrvatima. Tada je ubijeno i masakrirano više civila.

Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno, piše narod.hr

Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu – Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći, a ubijeno je i masakrirano više civila. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili).  Muslimansko-bošnjačka vojska granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne.

Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.

Koji dan kasnije u selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se ponovno užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići i ubijeni. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene.

Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.

Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.

U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.

Još je jedan zločin vezan uz Uskoplje, a radi se o konvoju humanitarne pomoći u Novu Bilu. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile.

Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvore, kako zapisa fra Franjo Grebenar, župnik iz Nove Bile.

Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime piše narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

VELIKE POBJEDE HRVATSKE VOJSKE: MASLENICA 22-27. SIJEČNJA 1993.

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč svim upozorenjima hrvatskog državnog vodstva srpskim teroristima da prekinu okupaciju Masleničkog ždrila i zadarskog zaleđa, oni su tvrdoglavo nastavljali s ostvarivanjem svojih planova u kojima je bitnu stavku igrala namjera izlaska „sao krajine“ na Jadran, preko Zadra i Novigrada, te njezino „ujedinjenje“ s okupiranim dijelovima BiH, koji su se potom trebali „pripojiti“ Srbiji.

Hrvatska koja je od rujna 1991. i okupacije Maslenice bila u prometnom smislu praktično presječena (bez kopnene veze s jugom) tako da se iz sjevernog i zapadnog dijela Hrvatske na priobalje južno od Zadra moglo jedino trajektom preko Paga, više nije mogla trpjeti takvo stanje, te se u siječnju 1993. godine krenulo u oslobađanje ovog kraja i komunikacije preko Masleničkog ždrila.

Operacija „Maslenica“ započela je 22., a završila 27. siječnja i u njoj su sudjelovale Oružane snage i postrojbe policije Republike Hrvatske, dok se na drugoj strani nalazila tzv. srpska vojska krajine pojačana elitnim paravojnim postrojbama iz Srbije (Arkanovi „Tigrovi“) i srpskog dijela BiH („Vukovi sa Vučjaka“ kojima je zapovijedao Veljko Milanković).

S naše strane operacijama su zapovijedali: Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mladen Markač, Mirko Šundov i Mirko Norac.

U tih 7 dana oslobođeno je 92 četvorna kilometra područja od životne važnosti za Hrvatsku, ali operacija je bila vrlo značajna i zbog motivacijskog učinka koji je imala na pripadnike vojske i policije. Ona je pokazala vrhunsku uvježbanost hrvatskih stratega, časnika, dočasnika i vojnika i snagu našeg oružja i jasno dala do znanja i teroristima i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska neće pomiriti s okupacijom svoje zemlje i tolerirati srpski terorizam u nedogled, neovisno o žrtvama što će ih morati podnijeti.

Na našoj strani poginulo je ukupno 127 bojovnika (do 31. ožujka 1993.), a ranjeno 158, dok su gubici na strani neprijatelja bili oko 490 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo, zrakoplovna luka Zemunik i u kasnijoj fazi i brana Peruča koju su srpski teroristi (neuspješno) pokušali minirati i dići u zrak. Da je taj teroristički akt uspio, Hrvatskoj bi se uzrokovala nesaglediva i nenadoknadiva ekološka šteta.

Iz srpskih izvještaja (koji su nakon naših oslobodilačkih operacija došli u posjed hrvatskih obavještajaca), vidljivo je kako je na strani terorista već nakon nekoliko dana borbi zavladala panika i potom rasulo. Unatoč svemu, teroristi i njihovi pomagači pokušali su protunapad (s ciljem osvajanja područja oko samoga Zadra) u kojemu su koncentrirali svoje najjače snage, ali bili su poraženi, te se već krajem siječnja u njihovim redovima javljaju učestali slučajevi dezertiranja i odbijanja poslušnosti zapovjednicima.

Stari Maslenički most

 Preko Masleničkog ždrila odmah je postavljen privremeni pontonski prijelaz preko kojega se odvijao promet sve do 2004. godine i otvaranja novoga suvremenog mosta.

Hrvatske oružane snage i policija mogli su osloboditi daleko veće područje, ali su nažalost, bili zaustavljeni pritiscima međunarodne zajednice, što je srpskog agresora spasilo totalnog debakla i uništenja svih njegovih snaga.

Evo što o tomu kaže general Janko Bobetko:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju ‘Maslenica’ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Maslenica)

U svakom slučaju, operacija Maslenica ostaje zapisana u našoj povjesnici kao jedna od velikih i blistavih pobjeda u Domovinskom ratu.

Na nama je da se sjećamo i čuvamo istinu o prošlosti ne zaboravljajući nikad žrtve koje su pale za slobodu Lijepe naše.

SLAVA IM I POČIVALI U MIRU BOŽJEM.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari