Pratite nas

Povijesnice

12. siječnja 1993. Uskoplje – nepoznati masakri Armije BiH nad Hrvatima uskopaljskog kraja

Objavljeno

na

Uskoplje 1993

Muslimanske snage Armije BiH napale su na današnji dan 1993. hrvatsko selo Lužani u općini Uskoplje i učinili pokolj nad Hrvatima. Tada je ubijeno i masakrirano više civila.

Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno, piše narod.hr

Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu – Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći, a ubijeno je i masakrirano više civila. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili).  Muslimansko-bošnjačka vojska granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne.

Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.

Koji dan kasnije u selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se ponovno užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići i ubijeni. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene.

Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.

Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.

U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.

Još je jedan zločin vezan uz Uskoplje, a radi se o konvoju humanitarne pomoći u Novu Bilu. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile.

Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvore, kako zapisa fra Franjo Grebenar, župnik iz Nove Bile.

Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan održan je legendarni koncert Prljavog kazališta

Objavljeno

na

Objavio

Na legendarnom koncertu Prljavog kazališta, koji je trebao biti zabranjen, 17. listopada 1989. okupilo se na Trgu bana Josipa Jelačića, tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu, prema nekim procjenama između 250 000 i 300 000 ljudi.

Bio je to dotad najveći skup u povijesti hrvatskog naroda.

Samo godinu dana ranije objavljen je njihov album ‘Zaustavite zemlju’, koji kao da je tu istu zemlju pokrenuo i probudio. Tada je po prvi put izvedena i pjesma ‘Mojoj majci’ koja postaje prekretnica u karijeri Prljavaca, ali i mnogo više od toga.

U to vrijeme spominjati hrvatstvo nije bio isplativ potez pa je i tako ovaj koncert bio skoro zaustavljen, no srećom policija nije uspjela isključiti struju iako im je bilo naređeno.

Jasenko Houra: -‘Dvadeset minuta prije početka koncerta policija je došla isključiti struju, ali se nije mogla probiti kroz gužvu. Onda je do mene došao jedan inspektor i rekao mi da obavijestim publiku da koncerta neće biti, a ja sam mu na to odgovorio: ‘Recite im to vi”.

Mladen Bodalec: -“Nismo mogli pretpostaviti da će pjesma ‘Mojoj majci’ poprimiti takve razmjere. Činilo se kao da ljudi imaju tu potrebu za neovisnošću i ta pjesma im je upravo to značila. Poslije je čak dobila nagradu kao pjesma stoljeća na izboru Večernjakove ruže. To nam je mnogo značilo. Sam koncert je bio nabijen emocijama, a koliki je povijesni značaj imao taj koncert dovoljno je reći da ga se i u TV kalendaru na nacionalnoj televiziji spominje kao jedan od važnijih događaja..”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1990. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 17. listopada 1990. godine, hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu povijesnu utakmicu.

Na Maksimiru je gost bila ekipa SAD-a, a Hrvatska je golovima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića slavila 2:1.

U toj legendarnoj utakmici za Hrvatsku su nastupili Dražen Ladić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Darko Dražić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Marko Mlinarić, a još su zaigrali i Tonči Gabrić, Gregor Židan te Mladen Mladenović. Izbornik je bio bivši hrvatski nogometaš, reprezentativac, trener, danas nažalost pokojni Dražan Jerković.

Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati.

Ideja provedena u tajnosti

Kada je Nogometni savez SAD-a objavio da želi u Europi odigrati dvije prijateljske utakmice za koje traže suparnike, tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi prvi je inicijator ideje dovođenja američke reprezentacije u Hrvatsku.

Tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Mladen Vedriš i dopredsjednik Rudolf Sabljak zbog političke situacije u tom trenutku proveli su tu ideju u velikoj tajnosti, najviše uz pomoć hrvatskog iseljenika Ivana Opačka i Vinka Hotka, te Jure Klarića, direktora tvrtke Voće koja je platila 90.000$ za troškove dolaska gostujuće reprezentacije.

Nakon što su dobili ukupno četiri ponude, Amerikanci su se odlučili za utakmice s Hrvatskom i Poljskom, koju su pobijedili u Varšavi (2:3) par dana prije utakmice s Hrvatskom.

Ante Pavlović je tada kao glavni tajnik Jugoslavenskog nogometnog saveza potpisao dozvolu za odigravanje utakmice bez znanja ikoga drugoga u Beogradu i prijavio je Fifi, s obzirom da je Hrvatski nogometni savez u to vrijeme bio član Jugoslavenskog nogometnog saveza.

Unatoč pokušajima Jugoslavenskog nogometnog saveza da spriječi odigravanje utakmice, to im nije uspjelo jer je FIFA izdala dozvolu za odigravanjem. Slična stvar se dogodila i sa slijedećom utakmicom hrvatske reprezentacije protiv Rumunjske u Rijeci.

Kako je Jugoslavenski nogometni savez u pokušaju sprječavanja utakmice zaprijetio da će kazniti sve nogometaše uz Jugoslavenske lige koji nastupe na ovoj utakmici, Izbornik Jerković je, da bi izbjegao eventualne kazne, momčad sastavio uglavnom od igrača koji su tada već igrali izvan Hrvatske. Igor Štimac, Davor Šuker, Željko Petrović i Borislav Cvetković nisu bili u sastavu zbog ozljeda, a Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting), Srećka Bogdana (Karlsruher SC), Harisa Škoru (Torino FC) i Davora Jozića (AC Cesena) unatoč njihovim osobnim željama za sudjelovanjem njihovi klubovi nisu pustili na utakmicu jer nisu imali tu obvezu, s obzirom se utakmica nije igrala u terminu predviđenom za nastupe A reprezentacija.

Vlado Kasalo je došao na utakmicu iz Nürnberga bez dozvole svoga kluba i za to je po povratku platio klupsku kaznu od 25 tisuća njemačkih maraka, a Aljoša Asanović, strijelac povijesnog prvog pogotka, je također imao problem s klubom, francuskim FC Metzom, koji je imao važnu utakmicu četiri dana poslije, ali je uspio nagovoriti vlasnika kluba da mu ustupi mali privatni zrakoplov kako bi došao na utakmicu i zanimljivo je da je morao izaći u 58′ minuti utakmice samo zato da bi stigao na zrakoplov, koji je morao sletjeti nazad u Francusku do ponoći.

Izbornik Jerković složio je svoj stručni stožer tako da je uključio glavne trenere iz tadašnja četiri hrvatska prvoligaša, to su bili Zdenko Kobeščak iz Dinama, Joško Skoblar iz Hajduka, Vladimir Lukarić iz Rijeke i Ivica Grnja iz Osijeka.

Prije utakmice bogat kulturno-zabavni program

Prije same utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u velikom mimohodu prodefilirali su 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, šibenska limena glazba, folklorni ansambli KUD-ova ‘Petar Zrinski’ iz Vrbovca i ‘Ivo Lozica’ iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama, te viteško društvo ‘Kumpanija’ iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu su nastupili Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu je nastupilo još i Prljavo kazalište.[

Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme.

U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić kojemu je nagradu uručio doajen hrvatskoga sportskog novinarstva Mladen Delić.

Ova utakmica ima poseban značaj i po tome što na njoj promoviran dres hrvatske nogometne reprezentacije, koji će poslije postati i ostati jedan od najvećih hrvatskih brandova uopće. Taj prvi dres, prema kojemu su nastali sve ostale inačice dresa do danas, dizajnirao je akademski slikar Miroslav Šutej, kao i plakat za utakmicu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari