Connect with us

Kolumne

12 staro normalnih odgovora na 12 novo normalnih pitanja

Objavljeno

on

Danas svak’ mora imati mišljenje o svemu, inače nije dovoljno pametan. No, da bi se taj privid postigao, moralo se malko redefinirati sâmo značenje pojma mišljenje. Više to nije rezultat misaonog, na razumu zasnovanog procesa, nego puko slijeđenje namisli srdaca. Mislim kako bih želio da bude ne obazirući se pritom na to kako uistinu jest, credo je ovog, toliko demokratskog doba da prihvaća i potiče različita mišljenja i o bjelodanim činjenicama.

Ako se činjenice s nekim mišljenjem, pravo na kojeg ima svatko, ne slažu, to gore po njih. To su, ukratko, draži novo normalnog načina razmišljanja koje ne trpi autoritete, a gotovo neprimijećeno je zavladalo znatno prije pojave korone.

I dok je „novo normalno“ ponašanje vezano uz mjere zaštite protiv zarazne bolesti zapravo staro normalno, jer ga čovječanstvo već stoljećima, ako ne i dulje, primjenjuje u takvoj situaciji, novo normalna su tek pitanja, koja evo i to, kao i sve zdravorazumsko, dovode u pitanje. Ipak, nisu toliko nova da za njih ne bi vrijedili stari odgovori, ne samo kad su posrijedi zdravstveni, nego i drugi aspekti korona krize.

  1. Je li 12 000 kuna ništa, a 42 kune nešto?

Reče protuvladina prosvjednica iz redova poslodavaca u ugostiteljstvu kako tijekom korona krize od Vlade RH nije dobila ništa. Vlada uzvraća da joj je u prosincu isplaćeno 12 tisuća kuna. Tko je u pravu? Čini se obje strane. Jer isplaćenih 12 tisuća kuna za nju doista nije ništa. Kao i za ugostiteljske glavešine svih onih toliko puta po ništa koliko je uplaćeno ugostiteljima tako da sumarno dostiže već solidnih 1,8 milijardi kuna. Za njih je, a i poslodavce uopće, izgleda nešto tek onih 42 kune „harača“ koje mjesečno moraju izdvojiti za HGK. E, to ih baca na koljena. I dok je nekima 1,8 milijardi kuna ništa, vrijedi se zapitati ima li onih kojima bi to ipak bilo nešto? Ako ima, možda bi bilo učinkovitije, da ne kažemo pravednije, preusmjeriti ih takvima?

  1. Čemu razdor umjesto zajedništva?

Za poslodavce koji tako olako barataju brojkama, bez obzira što im one u poslu nisu nevažne, sve je moguće. Tako i uvjeriti ih kako je epidemiološka mjera zatvaranja kafića i restorana, što je praksa u 24 od 27 država Europske unije, uperena protiv njih. Nikakva razumna objašnjenja tu ne pomažu pa tako ni da se radi o djelatnostima gdje se ljudi ponajviše okupljaju, pa poneseni pićem, okrenuti licem u lice glasno govore, k tome još u zatvorenom prostoru, a što očito, ne trebaju za to znanstvena istraživanja, izrazito pogoduje širenju bolesti kapljičnim putem. Predstavnicima ugostitelja nepodnošljivo smeta što su ograničenja uvedena u djelatnostima gdje je omjer rizika širenja zaraze u odnosu na štetu od gospodarske neaktivnosti najnepovoljniji. Smeta im i što se misli na njihovo dobro, budući da glavninu prometa (čak i do 80%) ionako ostvaruju za lijepog vremena, a smisao mjera je dočekati ga s uzornom epidemiološkom situacijom, što je naposljetku obostrani interes ugostitelja i države u cjelini. Čemu to stavljati na kocku, osim ako ti nije na umu zajedništvo, nego razdor i opstrukcija zajedničkog dobra?

  1. Inteligentan pristup ili dječja igrica „Sve otvori – sve zatvori“?

Rat protiv inteligentnih, optimalnih mjera medijski manipulatori, saborski politikanti i s njima povezani provokatori na čelu interesnih skupina vode okupljeni oko načela lažne pravednosti nauštrb sveobuhvatne učinkovitosti, uobličenog u moto – mjere DA, ali u svakom trenutku jednake za sve! Sve ostalo im je nepravedno i nelogično. Zanimljivo, na to podvaljeno, komunističkom mentalnom sklopu svojstveno kukavičje jaje ponajviše se hvataju oni koji se vole hvastati kako nikad nisu bili u Partiji. Kao da je to preduvjet da bi se (p)ostalo mentalnim komunistom. I dok je glavnina znanstvenika, barem onih kojima se velikodušno pruža medijski prostor, oštro, no, mora se priznati i dosljedno, podijeljena u dva tabora – „Sve otvori“ i „Sve zatvori“, medijski i saborski foliranti histeriziraju u rasponu od „Sve zatvori“ do „Sve otvori“ i natrag, pri čemu za brojeve uopće ne mare. Tako su jesenas, kad su epidemiološki brojevi bili nalik današnjima, simpatizirali pristup „Sve zatvori“, čak i urgirali da ga se uvede, dok im je sada na uvjetno rečeno pameti samo „Sve otvori“. Ovisno o tome koji je pristup trenutno IN, na naslovnice  guraju znanstvenike koji ga zastupaju, u suprotnom ih gase, odjednom samo nestanu. I tko bi normalan (bilo staro, bilo novo) takvima povjerovao?

  1. Je li svejedno imati puno više umrlih ili puno manje umrlih?

Kao ozebao sunce ugostiteljsko-medijski čušpajz dočekao je vijesti iz Srbije i BiH, kako te zemlje pobjeđuju koronu unatoč ograničeno otvorenim kafićima i restoranima. A „pobijedile“ su ju, barem ovaj prethodni val, tako što u 6 mjeseci drugog polugodišta 2020. Srbija bilježi umrlih koliko ih inače tamo bude u skoro 8 mjeseci, a Hrvati Hercegovine, čije se slobodoumlje sad hvali barem onoliko koliko se njihova rigidna društvena „zaostalost“ prezire, još i više, koliko ih bude u 9 mjeseci (detaljnija analiza dostupna je na poveznici https://kamenjar.com/je-li-hercegovina-pobijedila-koronu/). U Hrvatskoj sa zatvorenim kafićima i restoranima u istom je razdoblju umrlo ljudi koliko ih uobičajeno umre za nešto više od 7 mjeseci. Drugim riječima, s relativnim porastom broja umrlih na razini Srbije, u Hrvatskoj bi do kraja prošle godine (a tu još koroni nije kraj) umrlo 3 tisuće, a s onim poput Hrvata u Hercegovini dobrih 7 tisuća osoba više nego što jest. No, ugostiteljima i poduzetnicima okupljenima oko udruge Glas poduzetnika, te medijima koji ih zdušno podupiru to očito malo što znači. Ne stideći se tvrde kako je bez obzira na poduzete mjere stanje ionako posvuda isto. Štoviše, da je bolje tamo gdje je smrtonosna žetva obilno plodonosnija.

  1. Tko su danas paćenici?

Sve u svemu, što zaključiti nego – ili su zagriženi protagonisti protuepidemioloških akcija neliječeni psihijatrijski slučajevi, ili su, pak, korumpirani drugim motivima, na što navodi i oko njih načičkano politikantsko i medijsko podzemlje i nadzemlje. Vodu na mlin tjeraju im i viđeniji psihijatri i psiholozi, koji, možda i u namjeri da si osiguraju buduću klijentelu, ne ohrabruju ljude u teškoj situaciji, nego podgrijavaju ozračje u kojemu je puknuti k’o kokica posve normalno. Gotovo da se stvara dojam kako nešto nije u redu s onima koji ne osjećaju psihičke tegobe zbog pridržavanja naraštajima prokušanih, u konačnici ipak ne tako zahtjevnih epidemioloških mjera. Ako je vjerovati medijski promoviranim psihijatrima i psiholozima, paćenici su ovi koji lješkare po rivama i kalelargama, skijaju i sanjkaju se po sljemenima i platcima, opijaju se na gradskima trgovima u noćne sate… Pokraj tih silnih paćenika, tko ima vremena misliti na one koji u bolnicama imaju posla preko glave i suočavaju se s neviđenim brojem smrti? Pa to je njihov posao, za to su plaćeni, a to što ga imaju znatno više kad rade i oni koji samo žele raditi, ali im Vlada ne da, koga briga!

  1. Tko su moralne nakaze?

Korak ispred onih koji samo žele raditi (nered) su oni koji nered već godinama uporno rade, sad pod parolom „Tko o čemu, omalovažavatelji korone o očuvanju života“. Pa, evo, našli peticijom testirati tko je kriv a tko prav kad je očuvanje života posrijedi. Kao da već (ne)pridržavanje i poticanje na (ne)pridržavanje mjera zaštite protiv korone to na djelu nije pokazalo. I razotkrilo one koji su, našavši se u ne prevelikom iskušenju, zalaganje za zaštitu života od začeća do prirodne smrti malo preradili u – za očuvanje smo života sve dok nam u namislima srdaca zasađeno politikantstvo to nalaže. Takvi uopće ne moraju viriti u tuđe dvorište da bi pronašli moralne nakaze. Štoviše, stječe se dojam da bi tu potragu najbrže okončali zadrže li se makar na tren pred zrcalom. Koliko su narcisoidni, ne bi bilo čudo da pred njim provode i više vremena, no pitanje je što zaljubljeno zagledani u vlastiti lik u njemu vide?

  1. Ako nije od korone, od čega umiru svi ti silni ljudi?

Omiljeni „argument“ korona diletanata, koji ne prežu posvađati se s logikom i statistikom sve kako bi omalovažili njezinu smrtonosnu narav, je relativno mala smrtnost mjerena brojem umrlih s obzirom na broj zaraženih. No, odakle onda tako veliki, desetljećima nezabilježeni porast umrlih, i to unatoč poduzetim mjerama i ograničenjima, što očito usporava prijenos zarazne bolesti kapljičnim putem? Kako iz toga zaključiti da virus nije baš tako opasan? Pa čak i ako svi ti ljudi nisu umrli od korone nego od famoznih komorbiditeta, koji su, eto, slučajno baš s pojavom korone prodisali punim plućima naglo povećavši učinkovitost? A da smrtnost nije tako drastično porasla zbog mjera poduzetih radi sprječavanja širenja zaraze? Kad bi doista bilo tako, ne bi li i zapadne zemlje koje su se, poduzevši stroge mjere, najuspješnije oduprle koroni (Australija, Finska, Danska,…) bilježile značajniji porast smrtnosti, kad već ne od korone, onda od tih drugih uzroka uvjetovanih borbom protiv korone? A ne bilježe ga! Žive li tamo neki drugi ljudi koji mjere bez po’ muke psihički podnose? Ili možda samo nisu tako medijski silovani kojekakvim pravima na različito mišljenje?

  1. Bi li mjere epidemiološke zaštite imale smisla sve i da nitko nije umro od korone?

Na stranu sad što u Australiji, Finskoj, Danskoj,… očito misle da bi. Logika je neumoljiva – sve i da zarazna bolest ni za koga nije smrtonosna u kratkome roku, tj. da još nitko nigdje nije umro od korone, već i veliko dodatno opterećenje zdravstvenog sustava uslijed potrebe za liječenjem većeg broja oboljelih opravdava uvođenje mjera. Možda ne onakvih kakve trenutno vladaju u većem dijelu Europe, ali sličnih onima na snazi u Hrvatskoj – da! Inače, suprotno duboko uvriježenom mišljenju o bezbrojnim smrtima u budućnosti zbog odgođene dijagnostike drugih teških bolesti, čega se razmjeri još ne mogu utvrditi, najtežom se posljedicom COVID-a, ujedno i dodatnim izazovom za zdravstveni sustav, zasad pokazuje takozvani produljeni COVID i druge manje vidljive posljedice korone na organske sustave, koje mogu nastupiti čak i kod onih koji su preboljeli blaži oblik bolesti.

  1. Bi li umrli od korone ionako uskoro preminuli?

Omiljena mantra podcjenjivača korone glasi kako bi preminuli od korone ionako ubrzo umrli, sugerirajući kako se stoga oko njihovih smrti ne treba odveć uzrujavati. Ipak, primjer talijanske provincije Bergamo, najpogođenije koronom u Europi, pokazuje da bi vrlo malen broj proljetos tamo preminulih od korone umro do kraja prošle godine, a to je već razdoblje od nekih 8-9 mjeseci. Naime, da je takvih mnogo, to bi se već jasno odrazilo u znatnom padu broja umrlih u sljedećim mjesecima. No, Bergamo, koji u ožujku i travnju 2020. bilježi višak od preko 6000 umrlih u odnosu na iste mjesece 2019. (porast s 1700 na 7900), tek u lanjskom srpnju bilježi stotinjak umrlih manje u odnosu na isti mjesec preklani, dok u ostalim mjesecima nema znatnijih odstupanja.

  1. Tko je jači – „pobijeđena“, onemoćala korona (s mjerama) ili gripa (bez mjera)?

Zanimljivo kako je i ova „pobijeđena“, onemoćala korona, barem među Hrvatima Hercegovine, jača od prošlogodišnje gripe, kad nije bilo posebnih mjera zaštite. Naime, usporedba smrtnosti na reprezentativnom uzorku (prebrojavanjem osmrtnica na stranici https://www.nekros.info/) pokazuje kako je u siječnju 2021. u odnosu na siječanj 2020. ona bila za 20% veća (290 preminulih prema 241), pri čemu je, posve razumljivo, iz računice izuzeto 8 umrlih uslijed nezapamćene posuške tragedije. Štoviše, iako je gripa početkom 2020. bila nešto slabija od uobičajene, da ipak nije bila tako bezazlena, pokazuje to što je smrtnost među Hrvatima Hercegovine tada bila za nekih 20% veća od mjesečnog prosjeka u drugom polugodištu 2019. (241 prema 200).

  1. Valja li to cjepivo i što je u njemu – Radmanova bakterija ili čip Billa Gatesa?

Korona skeptici spremno su dočekali početak cijepljenja, ne kako bi se cijepili, nego kako bi plasirali tezu o povećanom umiranju poslije cijepljenja, sugerirajući da se radi o smrtima uzrokovanima štetnošću cjepiva. Na stranu sad što cjepivo puni učinak poprima dva tjedna nakon druge doze, ali što je tako neobično u tome da starija populacija, koja kao najugroženija pri cijepljenju ima prioritet, u prosjeku uobičajeno više umire i od drugih uzroka, ne samo od korone? Korona skeptici kao da su zaboravili da u cjepivu nije „Radmanova bakterija“ – ovdašnji su mediji tog glasovitog hrvatskog znanstvenika svojedobno veličali, jer je na primjeru neke bakterije navodno otkrio tajnu besmrtnosti, a sad mu sirotom nije jasno kako zarazne bolesti mogu biti masovno smrtonosne sve dok se opako ne razmašu – nego čip Billa Gatesa (hm… a kako to da u ruskom cjepivu nema čipa Vladimira Putina? Je li moguće da se toga nije sjetio?). A o tome valja li cjepivo ili ne možda najrječitije govori činjenica kako Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, na glasu sve samo ne kao blesave države, ne štede novca natječući se dobaviti ga što prije u što većim količinama i procijepiti svoje stanovništvo.

  1. Neka napokon odluče – jesu li za staro normalno ili za novo normalno dovijeka?

I sad, kad je rješenje u svođenju korone na gripu procjepljivanjem, a time i povratak na staro normalno, na vidiku – naime, statistike kretanja stope zaraženosti cijepljenih naspram necijepljenih u Izraelu, koji je u tome najdalje odmakao, uvelike ohrabruju – oni kojima staro normalno navodno najviše nedostaje opstruiraju cijepljenje. Čini se kao da im povratak na staro normalno procjepljivanjem remeti priču o novom normalnom, koje kao cilj podmuklog plana bjelosvjetske elite ima ostati za na vijeke vjekova. O tomu bi onda mogli unedogled jamrati, što im je zapravo i jedino korona poslanje, uz neizbježno popratno širenje osjećaja beznađa i psihičko ubijanje ljudi u pojam. Za čiji račun to rade, već će oni znati. No, je li onda grijeh upitati ih čeznu li zapravo više za povratkom na staro normalno ili ipak za vječnim novim normalnim? Potonje ima nemalu prednost – dok god traje novo normalno, moći će reći da su u pravu. K tome i dok su staro normalni prodavači magle morali pamtiti što su kome slagali kako ih se ne bi razotkrilo, novo normalna im inačica uživa daleko zahvalniju poziciju. Oni uopće ne moraju pamtiti što su prije govorili,… jednostavno zato što imaju rijetko zahvalnu publiku – lišenu ne samo zrna razuma, nego i tračka pamćenja.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari