Pratite nas

Povijesnice

12. travnja 1931. Španjolska – moderni progoni Crkve i zašto o njima treba govoriti

Objavljeno

na

Madrid 1931. Zapaljena Crkva

Današnji vjernik mora poznavati modernu povijest vjerskih progona kojima su bili izloženi u 20. stoljeću da bi mogli u začetku reagirati na svaki pokušaj gušenja vjerske slobode ili bilo kakvog oblika vjerskog progona, koji se često naziru u zahtjevima militantnog sekularizma 21. stoljeća, često skrivenog u rječnik slobode i tolerancije.

Gotovo je neshvatljiva pozicija u koju su katolici dovedeni da se u 21. stoljeću neprestano i ponovno ispričavaju za ratove od prije 1000 godina, kada je cijela moderna povijest Europe puna progona i ubijanja njihove kršćanske subraće koji su nemilosrdno ubijani samo zbog vjere u Boga, piše Narod.hr

Katolička Španjolska je odličan primjer gdje se može vidjeti, kako gotovo preko noći, dolazi do progona, ubijanja i paleži onih koji misle drugačije ili žele samo slobodu vjere ili slobodu govora. Španjolska je u 20. stoljeću postala mjesto, do tada neviđenih, progona katolika od strane ljevičarskih stranaka koje su preuzele vlast u zemlji.

Teški zločini koje su počinili socijalisti, anarhisti, lijevi republikanci i komunisti nakon pobjede na izborima 12. travnja 1931. u Španjolskoj postali su predmet (namjernog) zaborava u svijetu. Sličnu sudbinu zaborava doživljavaju i žrtve crvenog terora u baltičkim zemljama, Rusiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini i svim mjestima gdje je ljevica ostavila svoje krvave tragove.

Međutim, razmjeri ovog ljevičarskog zločina u Španjolskoj daleko nadilaze do tada sve poznato u Zapadnoj Europi: uništeno je 20.000 crkava, ubijeno 6800 svećenika i časnih sestara, muški sjemeništarci od 18-21 godine u Oviedu, ubijeno tisuće ljudi koji su samo išli na nedjeljne mise…

O razmjerima ovog zločina svjedoči 1725 mučenika kanoniziranih od pape Ivana Pavla II. kao žrtave španjolskog ljevičarskog terora.

Svake godine, početkom studenoga Katolička crkva u Španjolskoj obilježava kršćane-mučenike koji su mučeni od strane socijalista i komunista tijekom i prije Španjolskog građanskog rata. Tijekom Crvenog terora 1930-ih, komunisti su pogubili više od 6.800 biskupa, svećenika, redovnika i redovnika, te desetine tisuća drugih ljudi.

Ipak, izvan Španjolske, njihova je priča uvelike zaboravljena, kao i priče mnogih naroda i ljudi koji su trpjeli pod Crvenim terorom u 20. stoljeću.

Kao da su globalni komunistički zločini koji su se događali od 1917. do kraja 20. stoljeća, pa čak i danas u državama poput Sjeverne Koreje, jednostavno stvar namjernog zaborava i prešućivanja. To je skandalozno osobito s obzirom na dimenzije strašnih zločina koji su poharali cijeli planet tijekom krvavog 20. ‘crvenog stoljeća’, te predstavljaju najveće masovne zločine u povijesti našeg planeta.

Izbori 1931. – početak Crvenog terora, a crkve gore pet godina prije građanskog rata! 

Izbori u Španjolskoj održani su 12. travnja 1931. godine. Monarhistički kandidati osvojili su brojna mjesta diljem zemlje (40.324 gradskih vijećnika), međutim 41 od 51 velikih gradova provincija dobili su ljevičari (38 za republikansko-socijalističku koaliciju , a tri za katalonsku nacionalističku stranku poznatu pod nazivom “Esquerra Republicana” – “republikanska ljevica” u  Kataloniji).

Mnogi monarhisti su ovo shvatili kao veliki poraz, osobito generali Dámaso Berenguer i José Sanjurjo. Dva dana kasnije proglašena je Republika, a kralj Alfonso XIII napustio je Španjolsku jer je htio da njegov narod izbjegne građanski rat. Niceto Alcalá-Zamora postao je predsjednik.

Ovo je bio i početak nove političke ere i vala antikatoličkog i anticrkvenog nasilja koji je proizašao iz republikansko-socijalističke koalicije. Nešto kasnije, 10. svibnja monarhisti su otvorili centar političke agitacije u Madridu, Círculo Monárquico Independiente, koji je odmah podvrgnut masovnim napadima ljevičara. Kao rezultat toga, od 11. do 13. svibnja, mnoge su crkve u cijeloj Španjolskoj zapaljene i  izgorjele, počevši od Madrida, te se proširivale na gradove kao što su Sevilla, Cordoba, Murcia i Malaga.

Malaga – poprište najgore antikatoličke mržnje i paleža

Malaga je bila poprište najgorih slučajeva “antiklerikalne mržnje”. Njezin vojni guverner nije intervenirao sve do podneva 12. svibnja, kada je naredio policiji da se povuče iz sukoba. Za nekoliko dana izgorjelo je tisuće zgrada – pa čak i klasičnih umjetničkih djela slikara poput Francisco de Zurbaran i Alonso Cano.

Komunistička partija organizirala je u Malagi mnoga od tih akcija paleža za koja privremena vlada nije učinila ništa da se zaustave.

Ministar unutarnjih poslova, Miguel Maura, odbio je poslati Civilnu gardu u pomoć katolicima i civilima Malage. Vladina stajališta sažeo je ministar  Manuel Azaña, koji je izjavio da sve ‘ovo ne vrijedi života jednog republikanca’.

U listopadu je Socijalistička stranka, nakon regionalnih i lokalnih izbora, pobijedila na parlamentarnim izborima: 445 od 470 mjesta zastupnika Kongresa pripadalo je ljevičarskim strankama, a Manuel Azaña postao je šef države.

Dva mjeseca kasnije, parlament Španjolske usvojio je ustav koji zabranjuje katoličko obrazovanje, vjerske sprovode i druge restrikcije slobode javne vjeropispovjedi.

1934 – revolucija u Asturiji i novi progoni katolika dvije godine prije rata!

Tri godine kasnije, ljevičarske stranke kao što su Komunistička partija, Socijalistička stranka, Generalna unija radnika (na španjolskom, Unión General de Trabajadores ili UGT), Iberijska anarhistička federacija i Nacionalna konfederacija počinju opći štrajk između 5. i 19. listopada u znak prosvjeda protiv predsjednika Alejandra Lerrouxa.

I to samo zbog toga jer je imenovao članove katoličke i konzervativne stranke CEDA na tri ministarske pozicije.

Podsjeća li ovo, pomalo, na situaciju iz Hrvatske 2016. kada je počela opća javna medijsko-politička hajka kada su ministri postali osobe konzervativnih svjetonazora poput Zlatka Hasanbegovića, Predraga Šustara i drugih?

Regije Asturije i Katalonije bile su središta tog štrajka, a čak je proglašena i „Asturijska socijalistička republika“. Ovo je pokrenulo novo razdoblje protukatoličkih progona. U Asturiji su ubijena 34 vjernika i izgorjelo 58 crkava. U Turronu, devet vjernika koji su bili povezani s kršćanskim školama su mučeni i ubijeni.

Čak polovica muškaraca studenata sjemeništa Ovieda, u dobi od 18 do 21 godine, ubijena je.

Ista sudbina zadesila je župnike u malim selima kao što su Rebolledo i Valdecuna. Brutalnost je uvjerila generala Francisca Franca i Manuelu Godeda da pošalju španjolsku legiju stranaca i marokanske kolonijalne trupe u tu sjevernu regiju, a socijalistički pokret je bio poražen.

No, najozbiljniji progon je tek trebao doći.

1936 – Crveni teror i strašni zločini nad katolicima i civilima Španjolske

“Popularni Front” – koalicija ljevičarskih stranaka, uključujući Socijalističku partiju, Esquerra Republicanu i Komunističku partiju – preuzela je vlast 1936. godine, čak i putem izborne prijevare, prema povjesničarima Álvarez Tardío i Villa Garcíi.

To je rezultiralo razdobljem bezakonja i terora, tako karakterističnim kada radikalne ljevičarske stranke preuzmu negdje vlast. Ljevičarske snage organizirale su demonstracije čiji je cilj potaknuti revolucionarno nezadovoljstvo. Napušteno je poštivanje privatnog vlasništva. “Izaslanici policije” – koji su ranije bili socijalistički aktivisti – vodili su arbitrarno uhićenje mnogih desničarskih političara, prisilno raspuštanje desničarskih i monarhističkih skupina i dolazi do eskalacije političkog nasilja tijekom ovih mjeseci.

To je potaknulo vojni ustanak 18. srpnja 1936., koju su dijelom promovirali Francisco Franco i general Emilio Mola. Tijekom tog vremena, područja kojim  vlada republikanska strana bila su scenama dramatičnog vjerskog progona.

U razdoblju između 1936. i 1939. godine ubijeno je od ljevičarskih ekstremista 6.832 vjerske osobe – uključujući 13 biskupa i 4.184 svećenika.

Čak 20.000 crkava je uništeno ili oštećeno.

U jednom od najsmrtonosnijih masakra u jesen 1936. u gradu Paracuellos del Jarama ubijeno je najmanje 5.000 katolika po nalogu Madridskog odbora odbrane, kojim su vladali komunisti.

Ljudi, osobito žene, ubijeni su za pohađanja misa.

Svatko tko je povezan s političkom opozicijom likvidiran je.  Bivši tajnik Komunističke partije, Santiago Carrillo, prije nego što je završio svoj život kao “socijalistički demokrat”, snosi veliku odgovornost za ove pokolje. Antikatolički teror pratio je socijalističku ili komunističku dominaciju bilo koje regije, sve dok Španjolski građanski rat nije završio 1939. godine s Francovom diktaturom.

Crkva u Španjolskoj pamti moderne mučenike – zašto je to potrebno?

Počevši od pape Ivana Pavla II, ukupno je 1.725 španjolskih mučenika kanonizirano kao žrtve komunističkih vjerskih progona. Tijekom beatifikacije 498 mučenika španjolskog građanskog rata, crkvene su vlasti Španjolske  izdvojile 6. studenog kao svoj službeni liturgijski praznik.

Oni koji se bore za vjersku slobodu, koja je zaglavni kamen zapadne kulture, moraju se sjetiti ovih ključnih događaja koji su bili zahvaćeni desetljećima zaborava zahvaljujući glavnim medijima i španjolskom obrazovnom sustavu.

Svaki katolik mora poznavati, donedavno nepoznatu, povijest progona vjernika u modernom 20. stoljeću, da bi svjestan mogao reagirati na bilo kakve društvene pojave gušenja vjerskih i drugih sloboda već u samom začetku. Jer povijest se vrlo lako ponavlja, a kao što smo vidjeli Crveni teror kada dođe na vlast je – bez milosti za druge i drugačije, a osobito kršćane.

Ljevičarski režimi i kadrovi bili su u Španjolskoj, a prije toga i u Portugalu, predvodnici netolerantnog sekularizma koji je prerastao u pravi teror. Ta netolerancija se, i danas, ponovno probija kroz našu kulturu. Kolektivizam i militantni ateizam rastu kao glavna prijetnja ljudima bilo koje vjere, uključujući i vjeru u našu zajedničku zapadnu civilizaciju.

Stoga: dužnost svakog građanina, a osobito katolika, je da bude dobro informiran, poznaje modernu povijest i reagira na svaki pokušaj militantnog sekularizma u pokušajima gušenja dviju najvećih tekovina Zapadne civilizacije: slobode govora i slobode vjeroispovjesti.

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Hrvoje Mandić: Povijest nastanka inicijative ‘Tri mora’

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler i dr. Ivo Pilar potaknuti složenim društvenim i političkim procesima u Monarhiji vrijeme sutona Velikog rata napisali su „Promemorija o rješenju južnoslavenskog pitanja” i dostavili je austrijskom caru i kralju Karlu I. (odnosno IV.).

Njihova politička misao sadržavala je jednu ključnu polazišnu točku, to je dualističko uređenje Monarhije u kojem bi se hrvatsko pitanje riješilo jačanjem hrvatske autonomije u Austrougarskoj monarhiji. Stadlerova i Pilarova Promemorija odbačena je 1918. godine od političkih utjecajnih krugova a da bi 1930-ih bila ponovno aktualizirana od hrvatskih intelektualaca koji su pripadali miljeu hrvatskog katoličkog odnosno nacionalnog pokreta protiv režima Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatski katolicizam 1930-ih bio je prepoznatljiv po obrani posebnosti hrvatskog naroda i po tome da je katoličanstvo duhovna jezgra hrvatske nacije. Potonju tezu zagovarao je nadbiskup Stadler još puno prije okončanja Velikog rata. Osim navedene političke misli Josipa Stadlera, kod hrvatskih katoličkih intelektualaca okončanjem Drugog svjetskog rata pažnju je okupirala još jedna Stadlerova zamisao. Riječ je o obnovi konfederacije katoličkih država na vertikali Baltik – Jadran što ima za cilj ponovno ujediniti katoličkih država Srednje Europe.[1]

Nadbiskup Stadler smatrao je rješenjem najboljim za opstanak i samim time napredak hrvatskog naroda i Katoliče crkve čime bi se konačno riješilo hrvatsko pitanje. Navedena inicijativa „Baltik – Jadran“ temeljila se na sasvim logično postavljenim pretpostavkama a riječ je o ugrozi brzorastućeg jugoslavenskog nacionalizma čiji predstavnik je Kraljevina Srbija, zatim amnestija bosanskih muslimana preko ideologije Starčevićevog hrvatskog nacionalizma s unutarnje strane dok s vanjske strane najveću prijetnju za Katoliče države na vertikali Baltik – Jadran predstavljala je brzorastući imperij boljševizma u Rusiji s istoka i sa zapada anglosaksonski utjecaj protivan Katoličkoj crkvi.

Utemeljenjem nove državne tvorevine, NDH u travnju 1941. godine, prouzrokovalo je val oduševljenja kod katoličkih krugova po vertikali, od crkvene hijerarhije do članova hrvatskih katoličkih društava. Razlog je ponajviše bio državotvorni jer se očekivalo kako će nove vlasti poboljšati položaj Katoličke Crkve i samim time katolika. Ubrzo su se hrvatski katolički intelektualci razočarali u vlasti NDH i pojedini intelektualci prema kraju vodili su oporbu protiv režimske Pavelićeve politike. Hrvatska katolička inteligencija okupljala se oko tadašnjih tjednih novina Spremnost koje su postale intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.[2]

Fra Radoslav Glavaš i odnos prema Pavelićevu režimu

Među spomenutim intelektualcima nalazio se fra Rade Glavaš, ondašnji državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, odjel za bogoštovlje. U navedenim tjednim novinama u jesen 1943. godine objavio je članak Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“ u kojem ističe kako je talijanski iredentizam vrhunac dosegao u vrijeme vladavine fašizma na čelu sa Benitom Mussolinijem.[3]

Desetljećima komunistička historiografija i publicistika između ostalog optuživala je fra Radoslava Glavaša kako je bio pristaša Pavelićevog režima. Međutim, najnovija historiografska istraživanja ukazuju na dijametralno suprotnu društvenu stvarnost. Fra Radoslav Glavaš kao književni kritičar bio je jedan od intelektualaca koji je kritizirao novi pravac u hrvatskoj književnosti, kulturi i umjetnosti koji je nametao ustašku ideologiju. Nije podilazio ideologiji nego je zagovarao slobodu kulturnog stvaranja i lijepoga u književnosti i umjetnosti. Svoje književno-kritičke članke objavljivao je također u Hrvatskoj reviji.[4] Kao intelektualac pripadao je intelektualno žarište anglofilske političke orijentacije u NDH.

Inicijativa „Baltik – Jadran“ u sutonu Drugog svjetskog rata

Hrvatska katolička inteligencija u sutonu Drugog svjetskog rata zalagala se za staru Stadlerovu incijativu „Baltik – Jadran“ kako bi se privezali uz područje interesa zapadnih Saveznika po uspostavi mira u Europi i na taj način izbjegli ralje boljševičke ideologije predvođenom Rusijom i revolucionarnom Jugoslavijom na boljševički pogon. Njihova politička nastojana uzburkala su tadašnje komunističke vođe. Tako komunistički vođa Andrija Hebrang u rujnu 1944. godine na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom označio je metom hrvatske katoličke intelektualce koji propovijedaju rimokatoličku državu u Srednjoj Europi u koju bi trebale ući Hrvatska, Italija, Mađarska, Njemačka, Poljska i još neke druge zemlje i pod plaštem katolicizma uskrsnuti novu Austriju Franje Josipa. Označio je takvu ideju „protuslavenskom reakcionarnom tvorevinom iza koje se kriju određeni katolički interesi“.[5]

Inicijativi „Baltik – Jadran“ ispriječila se ne samo komunistička Hrvatska kakvu je predstavljao Andrija Hebrang nego i pristaše Pavelićeva režima. Jedan od najgorljivijih protivnika „federalne katoličke države od Baltika do Jadrana“ bio je Stjepan Horvat, rektor zagrebačkog sveučilišta. Njegova politička misao uključivala je ideju potpune političke samostalnosti Hrvatske koja isključivo može pružiti slobodu hrvatskom narodu odnosno rješenje hrvatskog pitanja. Unatoč navedenim protivnicima nitko od njih nije imao političku snagu zabiti posljednji čavao u lijes „inicijative Baltik – Jadran“.

Upravo je na jaltskoj konferenciji od 4. do 11. veljače 1945. na otoku Krimu održan sastanak predstavnika SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije na kojem je sporazumom između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a između ostalog dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave vođa KPJ Josip Broz Tito i predstavnik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu Ivan Šubašić. Tim potezom okončana je sudbina „inicijative Baltik – Jadran“ i geopolitički prostor poznat kao „Tri mora“ prepušten je utjecaju komunističkog bloka, odnosno utjecaju boljševičke Rusije.

Hrvoje Mandić – Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH


[1] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017), 76.
[2] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 313.
[3] Radoslav Glavaš „Talijanska bilanca i Hrvati. Držanje talijanskih vojnih svećenika u okupiranim našim krajevima“, u: Spremnost, misao i volja ustaške Hrvatske, 10. listopada 1943. br. 85: 3.
[4] Stipe Kljaić, Nikada više Jugoslavija, 57.
[5] Isto, 314.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari