Pratite nas

Povijesnice

12. travnja 1931. Španjolska – moderni progoni Crkve i zašto o njima treba govoriti

Objavljeno

na

Madrid 1931. Zapaljena Crkva

Današnji vjernik mora poznavati modernu povijest vjerskih progona kojima su bili izloženi u 20. stoljeću da bi mogli u začetku reagirati na svaki pokušaj gušenja vjerske slobode ili bilo kakvog oblika vjerskog progona, koji se često naziru u zahtjevima militantnog sekularizma 21. stoljeća, često skrivenog u rječnik slobode i tolerancije.

Gotovo je neshvatljiva pozicija u koju su katolici dovedeni da se u 21. stoljeću neprestano i ponovno ispričavaju za ratove od prije 1000 godina, kada je cijela moderna povijest Europe puna progona i ubijanja njihove kršćanske subraće koji su nemilosrdno ubijani samo zbog vjere u Boga, piše Narod.hr

Katolička Španjolska je odličan primjer gdje se može vidjeti, kako gotovo preko noći, dolazi do progona, ubijanja i paleži onih koji misle drugačije ili žele samo slobodu vjere ili slobodu govora. Španjolska je u 20. stoljeću postala mjesto, do tada neviđenih, progona katolika od strane ljevičarskih stranaka koje su preuzele vlast u zemlji.

Teški zločini koje su počinili socijalisti, anarhisti, lijevi republikanci i komunisti nakon pobjede na izborima 12. travnja 1931. u Španjolskoj postali su predmet (namjernog) zaborava u svijetu. Sličnu sudbinu zaborava doživljavaju i žrtve crvenog terora u baltičkim zemljama, Rusiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Ukrajini i svim mjestima gdje je ljevica ostavila svoje krvave tragove.

Međutim, razmjeri ovog ljevičarskog zločina u Španjolskoj daleko nadilaze do tada sve poznato u Zapadnoj Europi: uništeno je 20.000 crkava, ubijeno 6800 svećenika i časnih sestara, muški sjemeništarci od 18-21 godine u Oviedu, ubijeno tisuće ljudi koji su samo išli na nedjeljne mise…

O razmjerima ovog zločina svjedoči 1725 mučenika kanoniziranih od pape Ivana Pavla II. kao žrtave španjolskog ljevičarskog terora.

Svake godine, početkom studenoga Katolička crkva u Španjolskoj obilježava kršćane-mučenike koji su mučeni od strane socijalista i komunista tijekom i prije Španjolskog građanskog rata. Tijekom Crvenog terora 1930-ih, komunisti su pogubili više od 6.800 biskupa, svećenika, redovnika i redovnika, te desetine tisuća drugih ljudi.

Ipak, izvan Španjolske, njihova je priča uvelike zaboravljena, kao i priče mnogih naroda i ljudi koji su trpjeli pod Crvenim terorom u 20. stoljeću.

Kao da su globalni komunistički zločini koji su se događali od 1917. do kraja 20. stoljeća, pa čak i danas u državama poput Sjeverne Koreje, jednostavno stvar namjernog zaborava i prešućivanja. To je skandalozno osobito s obzirom na dimenzije strašnih zločina koji su poharali cijeli planet tijekom krvavog 20. ‘crvenog stoljeća’, te predstavljaju najveće masovne zločine u povijesti našeg planeta.

Izbori 1931. – početak Crvenog terora, a crkve gore pet godina prije građanskog rata! 

Izbori u Španjolskoj održani su 12. travnja 1931. godine. Monarhistički kandidati osvojili su brojna mjesta diljem zemlje (40.324 gradskih vijećnika), međutim 41 od 51 velikih gradova provincija dobili su ljevičari (38 za republikansko-socijalističku koaliciju , a tri za katalonsku nacionalističku stranku poznatu pod nazivom “Esquerra Republicana” – “republikanska ljevica” u  Kataloniji).

Mnogi monarhisti su ovo shvatili kao veliki poraz, osobito generali Dámaso Berenguer i José Sanjurjo. Dva dana kasnije proglašena je Republika, a kralj Alfonso XIII napustio je Španjolsku jer je htio da njegov narod izbjegne građanski rat. Niceto Alcalá-Zamora postao je predsjednik.

Ovo je bio i početak nove političke ere i vala antikatoličkog i anticrkvenog nasilja koji je proizašao iz republikansko-socijalističke koalicije. Nešto kasnije, 10. svibnja monarhisti su otvorili centar političke agitacije u Madridu, Círculo Monárquico Independiente, koji je odmah podvrgnut masovnim napadima ljevičara. Kao rezultat toga, od 11. do 13. svibnja, mnoge su crkve u cijeloj Španjolskoj zapaljene i  izgorjele, počevši od Madrida, te se proširivale na gradove kao što su Sevilla, Cordoba, Murcia i Malaga.

Malaga – poprište najgore antikatoličke mržnje i paleža

Malaga je bila poprište najgorih slučajeva “antiklerikalne mržnje”. Njezin vojni guverner nije intervenirao sve do podneva 12. svibnja, kada je naredio policiji da se povuče iz sukoba. Za nekoliko dana izgorjelo je tisuće zgrada – pa čak i klasičnih umjetničkih djela slikara poput Francisco de Zurbaran i Alonso Cano.

Komunistička partija organizirala je u Malagi mnoga od tih akcija paleža za koja privremena vlada nije učinila ništa da se zaustave.

Ministar unutarnjih poslova, Miguel Maura, odbio je poslati Civilnu gardu u pomoć katolicima i civilima Malage. Vladina stajališta sažeo je ministar  Manuel Azaña, koji je izjavio da sve ‘ovo ne vrijedi života jednog republikanca’.

U listopadu je Socijalistička stranka, nakon regionalnih i lokalnih izbora, pobijedila na parlamentarnim izborima: 445 od 470 mjesta zastupnika Kongresa pripadalo je ljevičarskim strankama, a Manuel Azaña postao je šef države.

Dva mjeseca kasnije, parlament Španjolske usvojio je ustav koji zabranjuje katoličko obrazovanje, vjerske sprovode i druge restrikcije slobode javne vjeropispovjedi.

1934 – revolucija u Asturiji i novi progoni katolika dvije godine prije rata!

Tri godine kasnije, ljevičarske stranke kao što su Komunistička partija, Socijalistička stranka, Generalna unija radnika (na španjolskom, Unión General de Trabajadores ili UGT), Iberijska anarhistička federacija i Nacionalna konfederacija počinju opći štrajk između 5. i 19. listopada u znak prosvjeda protiv predsjednika Alejandra Lerrouxa.

I to samo zbog toga jer je imenovao članove katoličke i konzervativne stranke CEDA na tri ministarske pozicije.

Podsjeća li ovo, pomalo, na situaciju iz Hrvatske 2016. kada je počela opća javna medijsko-politička hajka kada su ministri postali osobe konzervativnih svjetonazora poput Zlatka Hasanbegovića, Predraga Šustara i drugih?

Regije Asturije i Katalonije bile su središta tog štrajka, a čak je proglašena i „Asturijska socijalistička republika“. Ovo je pokrenulo novo razdoblje protukatoličkih progona. U Asturiji su ubijena 34 vjernika i izgorjelo 58 crkava. U Turronu, devet vjernika koji su bili povezani s kršćanskim školama su mučeni i ubijeni.

Čak polovica muškaraca studenata sjemeništa Ovieda, u dobi od 18 do 21 godine, ubijena je.

Ista sudbina zadesila je župnike u malim selima kao što su Rebolledo i Valdecuna. Brutalnost je uvjerila generala Francisca Franca i Manuelu Godeda da pošalju španjolsku legiju stranaca i marokanske kolonijalne trupe u tu sjevernu regiju, a socijalistički pokret je bio poražen.

No, najozbiljniji progon je tek trebao doći.

1936 – Crveni teror i strašni zločini nad katolicima i civilima Španjolske

“Popularni Front” – koalicija ljevičarskih stranaka, uključujući Socijalističku partiju, Esquerra Republicanu i Komunističku partiju – preuzela je vlast 1936. godine, čak i putem izborne prijevare, prema povjesničarima Álvarez Tardío i Villa Garcíi.

To je rezultiralo razdobljem bezakonja i terora, tako karakterističnim kada radikalne ljevičarske stranke preuzmu negdje vlast. Ljevičarske snage organizirale su demonstracije čiji je cilj potaknuti revolucionarno nezadovoljstvo. Napušteno je poštivanje privatnog vlasništva. “Izaslanici policije” – koji su ranije bili socijalistički aktivisti – vodili su arbitrarno uhićenje mnogih desničarskih političara, prisilno raspuštanje desničarskih i monarhističkih skupina i dolazi do eskalacije političkog nasilja tijekom ovih mjeseci.

To je potaknulo vojni ustanak 18. srpnja 1936., koju su dijelom promovirali Francisco Franco i general Emilio Mola. Tijekom tog vremena, područja kojim  vlada republikanska strana bila su scenama dramatičnog vjerskog progona.

U razdoblju između 1936. i 1939. godine ubijeno je od ljevičarskih ekstremista 6.832 vjerske osobe – uključujući 13 biskupa i 4.184 svećenika.

Čak 20.000 crkava je uništeno ili oštećeno.

U jednom od najsmrtonosnijih masakra u jesen 1936. u gradu Paracuellos del Jarama ubijeno je najmanje 5.000 katolika po nalogu Madridskog odbora odbrane, kojim su vladali komunisti.

Ljudi, osobito žene, ubijeni su za pohađanja misa.

Svatko tko je povezan s političkom opozicijom likvidiran je.  Bivši tajnik Komunističke partije, Santiago Carrillo, prije nego što je završio svoj život kao “socijalistički demokrat”, snosi veliku odgovornost za ove pokolje. Antikatolički teror pratio je socijalističku ili komunističku dominaciju bilo koje regije, sve dok Španjolski građanski rat nije završio 1939. godine s Francovom diktaturom.

Crkva u Španjolskoj pamti moderne mučenike – zašto je to potrebno?

Počevši od pape Ivana Pavla II, ukupno je 1.725 španjolskih mučenika kanonizirano kao žrtve komunističkih vjerskih progona. Tijekom beatifikacije 498 mučenika španjolskog građanskog rata, crkvene su vlasti Španjolske  izdvojile 6. studenog kao svoj službeni liturgijski praznik.

Oni koji se bore za vjersku slobodu, koja je zaglavni kamen zapadne kulture, moraju se sjetiti ovih ključnih događaja koji su bili zahvaćeni desetljećima zaborava zahvaljujući glavnim medijima i španjolskom obrazovnom sustavu.

Svaki katolik mora poznavati, donedavno nepoznatu, povijest progona vjernika u modernom 20. stoljeću, da bi svjestan mogao reagirati na bilo kakve društvene pojave gušenja vjerskih i drugih sloboda već u samom začetku. Jer povijest se vrlo lako ponavlja, a kao što smo vidjeli Crveni teror kada dođe na vlast je – bez milosti za druge i drugačije, a osobito kršćane.

Ljevičarski režimi i kadrovi bili su u Španjolskoj, a prije toga i u Portugalu, predvodnici netolerantnog sekularizma koji je prerastao u pravi teror. Ta netolerancija se, i danas, ponovno probija kroz našu kulturu. Kolektivizam i militantni ateizam rastu kao glavna prijetnja ljudima bilo koje vjere, uključujući i vjeru u našu zajedničku zapadnu civilizaciju.

Stoga: dužnost svakog građanina, a osobito katolika, je da bude dobro informiran, poznaje modernu povijest i reagira na svaki pokušaj militantnog sekularizma u pokušajima gušenja dviju najvećih tekovina Zapadne civilizacije: slobode govora i slobode vjeroispovjesti.

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojeg su Bošnjaci ponovo grubo pogazili

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava 23. godišnjica parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na današnji dan 1995. godine, nakon trotjedne mirovne konferencije (od 1. do 21. studenog) u američkoj bazi Wright Patterson u gradu Daytonu, sporazum su parafirali predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik tadašnje SR Jugoslavije Slobodan Milošević.

Sporazum je parafiran u prisustvu tadašnjeg državnog tajnika SAD-a Warrena Christophera, a osim njega glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Na osnovu Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan četverogodišnji rat u BiH, Bosna i Hercegovina uređena je kao država tri konstitutivna naroda i dva entiteta- hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH i Republike Srpske. Republika Srpska danas je entitet pod potpunom dominacijom Srba, dok Bošnjaci Federaciju BiH nastoje pretvoriti u repliku RS dekonstituiranje Hrvata, piše Hrvatski Medijski Servis.

Obljetnica Datonskog sporazuma obilježava se samo dan nakon što je u Sarajevu konstituirano Predsjedništvo BiH, u koje su izabrana dva bošnjačka predstavnika Šefik Džaferović i Željko Komšić, te srpski predstavnik Milorad Dodik.

Izborom Željka Komšića Bošnjaci su majorizirali Hrvate u izboru hrvatskog člana Predsjedništva i time pogazili ne samo ustavnu poziciju Hrvata, već i presudu Ustavnog suda BiH, te Daytonski sporazum. (HMS)

 

Plenković: Komšića su izabrali Bošnjaci u BiH i smatram da je to zlorabljenje duha i ciljeva dejtonskog sporazuma

 

 

Raspudić: ‘Bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

 

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari