Pratite nas

Povijesnice

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

Objavljeno

na

Nekad su Zagrebom hodali noćobdije kako bi proglasili uzbunu ako plane požar ili ako se neprijatelj približi gradu.

Taj se doista pojavio u krvavom 16. stoljeću, kada su Osmanlije zaprijetili ne samo Zagrebu nego i samom opstanku Hrvatske.

U srpnju 1556. siloviti osvajači zauzeli su Kostajnicu, probivši bojnu granicu na rijeci Uni, i tako postali stalna prijetnja gradu pod Medvednicom.

Zagreb je za ono doba imao snažnu obranu: 100 njemačkih vojnika, 100 banskih haramija i veći broj konjanika. No ni to ne bi bilo dovoljno za snažniji napad Turaka koji su stalno provaljivali preko Kupe, pustošeći čak Turopolje i zagrebačku okolicu.

Povijest pamti da je jedan turski odred 13. kolovoza 1556. prešao Savu i prvi put stigao do zagrebačkih bedema. Na sreću, budući ban Petar Erdödy u žestokom je sukobu odbio osmanske osvajače, izgubivši pritom desetak vojnika.

Sljedećih desetljeća Osmanlije su osvojili mnoge hrvatske utvrde pa se slobodni teritorij Hrvatske, i uz očajnički otpor branitelja, smanjio na njezine ”ostatke ostataka”.

Nova i najveća opasnost Zagrebu zaprijetila je početkom devedesetih godina kada je ratoborni Hasan paša, Sulejmanov namjesnik u Bosni, odlučio zauzeti biskupsku tvrđavu Sisak kako bi nastavio pohod prema sjeverozapadu.

Dva puta mu to nije uspjelo. Zato je u velikom bijesu pustošio po Posavini i Turopolju, spalivši sva sela. Tih dramatičnih dana pljačka, palež i ubijanje unijeli su u žitelje Zagreba i okolice toliki strah da su mnogi izbjegli u Štajersku i Kranjsku.

Okupivši 30 tisuća vojnika Hasan paša je u lipnju 1593. i treći put napao Sisak. Iznemoglim su braniteljima tada u pomoć došli ban Toma Erdödy i austrijski odredi te na bojnom polju teško porazili turske osvajače.

U nabujaloj Kupi život je izgubio i sam Hasan paša, a s njim i mnogi turski velikaši. Ta je znamenita pobjeda nad Turcima navijestila Zagrebu sigurnije dane. Poslije pada turske Petrinje osmanska se sila nikada više nije približila gradu i ozbiljnije ga ugrozila.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan hrvatski domoljub Bruno Bušić

Objavljeno

na

Objavio

Uz najviše državne počasti, 15. listopada 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan je Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatički prognanik i jedan od predvodnika hrvatske emigracije. Dvadeset i jednu godinu nakon mučkog ubojstva u Parizu našao je mir uz branitelje iz Domovinskog rata.

Bruno Bušić nije navršio ni 40 godina kada ga je u jednoj pariškoj veži sustigao metak plaćenog ubojice iz Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, koja je htjela spriječiti njegovo darovito pero u borbi za slobodnu hrvatsku domovinu.

Rođen 1939. u Vinjanima Donjim, kod Imotskog, Bruno Bušić vrlo se rano sukobio s komunističkim režimom. Iako mu je bilo zabranjeno školovanje, uspio je maturirati i diplomirati. Radio je kao asistent na Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje je tada direktor bio Franjo Tuđman.

U svojim se radovima bavio provokativnim temama o podređenosti Hrvatske unutar Jugoslavije te i stvarnim brojem žrtava Drugoga svjetskog rata. Zbog stalnih progona bio je prisiljen izbjeći iz zemlje. Stalno mijenjajući boravišta, pisao je za emigrantski listove i u svojim tekstovima promicao ideju o hrvatskoj pomirbi kao temelju stvaranja hrvatske države.

Za Jugoslaviju je to bila ideja opasnija od borbe oružjem, pa su ga sve vrijeme pratili Udbini tajni agenti, koji su ga naposljetku i brutalno ubili. Bruno Bušić postao je simbol borbe za hrvatsku pomirbu i slobodu. Najprije je pokopan na pariškome groblju Pere Lachaise. Nakon stvaranja neovisne hrvatske države, za koju se cijeli život borio perom, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu. (HRT)

 

Trubaču sa Seine

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

27. Rujna – 14. Listopada 1529. Neuspjela osmanlijska opsada Beča

Objavljeno

na

Objavio

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske.

Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari