Pratite nas

Religija i Vjera

13. lipnja. – Sveti Ante

Objavljeno

na

Sveti Ante je omiljeni svetac Katoličke crkve, kojega vjernički puk štuje i pozna kao sv. Antuna Padovanskoga, jer mu se u glasovitoj Padovi čuvaju zemni ostaci, iako je sv. Antun Portugalac Rođen je u Lisabonu 1195. godine, a s 20 godina stupio je u red regularnih kanonika u samostan sv. Vinka kod Lisabona. Tu je proveo dvije godine a potom došao u samostan sv. Križa u Coimbru (KOIMBRU). Gdje je proučavao Sveto pismo i crkvene oce, posebice Augustina.

Tako se pripravio na službu propovjednika i naučitelja. Za svećenika je zaređen vjerojatno 1219. godine. Već sljedeće godine putuje u Maroko kao misionar. Ipak, to nije bio njegov put, pa ga je Providnost bolešću i drugim nedaćama odvratila od misionarskog i mučeničkog puta kojim je kanio poći.

Na povratku iz Maroka dospio je na Siciliju, a potom i na glasoviti franjevački Kapitul ‘na rogožinama’ koji se održao 1221. godine. Čini se da sv. Franjo nije u Antunu otkrio nešto posebno, pa ga nitko na kapitulu nije ni za što zadužio. Antun je zamolio fra Gracijana da neko vrijeme boravi u njegovoj provinciji u pokrajini Emiliji.

Tamo je molio i činio veliku pokoru, sve do zgode kad je propovijedao na nekom svećeničkom ređenju gdje je zablistao svojim propovjedničkim darom. U Hercegovini je nadaleko poznato Svetište Svetog Ante na Humcu, slavi se u Uzarićima kod Širokog Brijega te u mnogim drugim župama i mjestima.

“Drugima propovijedajmo o poniznosti, siromaštvu, strpljivosti, poslušnosti samo onda kada to osjećamo nazočno u nama samima. Propovijed je uspješna svaki put kada ima svoju govorljivost u djelima i kada djela govore. Učini i potvrdi djelom ono što propovijedaš. Nažalost bogati smo riječima, a siromašni djelima”. (Ante je znao svoje propovijedi naizust i riječima i djelima.) Sv. Grgur

Sveti Ante Padovanski (1195 – 1231.) se slavi 13. lipnja. Svetac je za izgubljene stvari, zaštitnik bolesne djece, pomoćnik u bračnoj neplodnosti, zaštitnik siromaha, zatvorenika…

Sveti Ante je svetac cijeloga svijeta, a ne samo Padove ili Portugala, gdje je rođen. Njegov život veoma dobro oslikava Devetnica, pobožnost Svecu u kojoj na kraju svakoga zaziva molimo, da ako milost Božju izgubimo grijehom ili kojim drugim zlom, da je ponovno zadobijemo i u nju sve vratimo.

Tako je sa i izgubljenim materijalnim stvarima, ali uvijek dajemo prednost duši i milosti Božjoj, a Svetac nas neprestano zagovara i pomaže da se vratimo putu Milosti Božje.

Njemu se jedamput dogodilo, zato je i proglašen pomoćnikom u izgubljenim stvarima, da je mislio da je zaboravio gdje je stavio jednu veoma vrijednu-skupocjenu knjigu Psalama. Knjiga je bila skupa jer je od kože ili pergamene i, naravno, ručno pisana. Lopov mu je ju bio ukrao. On je molio Boga da nađe izgubljenu knjigu i lopov mu je ubrzo donio ukradenu knjigu.

Mi za našega današnjega zaštitnika i sveca kažemo da je čudotvorac, i tako ga i zovemo, i to on i jest. Sveta Crkva nas uči da je čudo nevidljivo izvanredno djelo koje može samo učiniti nadnaravna moć, to jest Bog i njegovi sveci. Sveti Ante je učinio tolika čudesa i posjedovao ovu nadnaravnu moć koju je primio od Boga. Za razliku od tolikih on je uvijek ponizno bio svjestan ovoga i tako se ponašao. Sve je pripisivao Bogu i Kristu da oni to preko njega čine. Zato je i imao toliki uspjeh u svom življenju Evanđelja.

Svetac u svome življenju, propovijedanju i također pisanju uvijek veliča Krista i naširoko govori o njegovoj muci i Kristu kao Kralju svega stvorenja. Neki životopisci i kritičari kažu da je to još vidljivije poslije njegova susreta sa Svetim Franjom na La Verni. Naime, tada je on u Franjinim ranama vidio samoga raspetoga i proslavljenoga Krista (znamo da je Sveti Franjo na svom tijelu dobio i nosio pet rana Isusovih, zvane stigmate).

Zato kada se govori o čudesima Svetoga Ante onda treba gledati kao i on na njegova čudesa. To ne čini Sveti Ante. Sva čudesa je učinio i čini Krist preko Svetoga Ante, služeći se Svetim Antom kao svojim sredstvom, a Svetac je upravo to tako i želio i radio i, drugima u svojoj poniznosti, činio. Stoga sam odlučio donijeti upravo nekoliko manje poznatih i poznatih čudesa u kojima se Krist proslavio po Svetomu Anti i sveti Ante po Kristu.

Svetac je došao u Rimini propovijedati a okupljeni protivnici-heretici se nisu htjeli ušutjeti tako da su rastjerali svijet, zapravo su oni svojim propovijedanjem protiv Sveca to učinili. To je samo bio plod tadašnjega života Crkve u tom kraju. Crkve su bile prazne a moral na niskom nivou.

Razočarani Ante je otišao na obalu i započeo propovijed ribama: “Čujte o vi ribe Riječ Božju što je ljudi odbijaju”. U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje a iza veće sa glavama van vode i slušale pozorno svečevu propovijed. Pozvao ih je da slave Boga svoga Stvoritelja kada to ne žele ljudi. Ribe su otvarale usta i kimale glavom u znak odobravanja. Tek poslije riba okupio se čitav grad i zahvalio Bogu da ih Svetac nije napustio i da mognu čuti njegovu riječ. Krist je progovorio u Svecu.

Nisu se tako lako obraćali krivovjerci. Neki je Bonvillo došao Svecu i rekao mu ako da ako se njegova mazga pokloni tom kruhu za koji vi držite da je Krist da će povjerovati. Ante je i to prihvatio. Ovaj je krivovjerac držao tri dana gladnu mazgu i kada se trebao susresti sa Svecom i u rukama Presvetim da drugu stranu bacio za mazgu sijena. No, mazga je poklekla i ostala takva pred Presvetim. Krist je opet na djelu i preko domaćih životinja, a Svetac je samo sredstvo čina.

Drugom zgodom je smetao velikašima zbog svoga propovijedanja. Oni ga pozovu na objed da ga počaste, ali su stavili otrov u jelo. Svetac je to osjetio Božjim darom i namjerno je jeo s njima otrovanu hranu. Poslije su ga svi slavili i hvalili, a ovi su se obratili. Bog je uvijek sa onima koji ga ljube. A Sveto Pismo kaže ako uzmu što i otrovno, ne neće im naudti (Mk 16,19).
d. Blizu samostana u Montpellieru je postojala velika baruština tako da su žabe neprestano krekećale i smetale mlade fratre u učenju. Svetac je otišao i na zadovoljstvo sviju ušutio ih da se nisu više javljale. Životinje se pokoravaju Bogu preko njegovih miljenika.

Na Uskrs 1225. je propovijedao u Katedrali i sjetio se da ga je red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi aleluja. Bog pomaže i samome Svecu u izvršavanju njegovih ovozemaljskih zadaća.

U Pay-u je susreo nevjernika odvjetnika i pozdravio ga proričući mu da će mučenički umrijeti kao vjernik. Ovaj mu se narugao i nasmijao. Za nekoliko godina je poginuo braneći vjeru među muslimanima u Maroku. I budućnost svakako pripada Bogu, a čitati je mogu samo njegovi miljenici.

U Limogesu je propovijedao na gradskome trgu jednom zgodom kad eto velikoga nevremena. Svi su počeli bježati, a on je obećao da oni koji ostanu da će ostati netaknuti, Tako je i bilo. Grad je bio pun vode ali na trgu i oko njih ni kapi. Krist je opet na djelu preko maloga fratra Ante.

Vraćajući se u Italiju iz Francuske pratio ga je jedan fratar pomalo nezgrapan. Svi su željeli da kod njih odsjedne ili da se okrijepi. Tako je putem ušao u jednu kuću da se okrijepe i odmore. Tko je sretniji bio od majke da ih ugosti i dočeka. Otišla je u susjede u pozajmila staklenu čašu (tada velika rijetkost) da počasti sveca vinom. Od dragosti i radosti se izgubila pa je zaboravila i zatvoriti česmu na bačvi i kad se sjetila požurila je dolje u podrum, a sve vino iscurilo. Vraćajući se tužna gore onaj Svečev fratrić nespretno se okrenuo u razbio staklenu čašu. Svetac je sve u tili čas uredio. Zapovjedio je vinu da se vrati u bačvu, a čašu s poda vratio neoštećenu dobroj domaćici koja ih je ugostila. Bog spašava ponizne; kako domaćicu tako i onoga fratrića koji je doveo u neugodan položaj sve u kući, ali to je sve da se Bog ponovno proslavi i na ovaj način.

Popravljao je Gospinu crkvicu. Tuda je prolazio neki čovjek s kolima na kojima je spavao njegov sin pokriven. Svetac ga zamoli da mu pomogne dovesti koji kamen. Ovaj je rekao da mu se žuri i ne može jer mora odvesti mrtvaca na groblje, ovoga što leži na kolima. Nakon nekoliko desetaka metara gurnuo je u sina htijući se pohvaliti kako je nasamario Sveca. No, gurnuo je rukom sina, a sin uistinu mrtav. Vratio se Svecu zatražio oproštenje i Svetac je učinio što je tražio. Gospod daje i uzima život, Svetac je to dobro znao.

Neki je jadni grješnik nogom udario svoju majku i došao Svecu na ispovijed. On mu je rekao da je ta noga zaslužila da bude osječena. Jadnik je došao kući zabolila ga je strašno ta noga i oj je odmah odsjekao. Svetac je to dočuo i odmah došao i vratio mu nogu na mjesto kako je i bila prije. Božje zapovijedi treba izvršavati – poštuj oca i majku svoju…

Neki je grješnik toliko griješio da od suza i žalosti nije mogao reći ni riječi, samo je jecao. Svetac mu je rekao da napiše grijehe i da ih čita pred njim. Kako je grješnik čitao svoje grijehe tako su slova nestajala s papira na kojem su bili napisani grijesi. I nestajanje slova kazuje Božje milosrđe grješniku brisanjem grijeha.

U Firenci je umro neki škrti bogataš. Gvardijan namjerno pošalje Antu na pogreb. Tražili su od njega da održi lijep govor. Ante je doslovce rekao: “On je umro i pokopan je u paklu”. Odmah su počeli protestirati, psovati i galamiti kako to govori o jednom dobrom čovjeku i vjerniku. Ante im kaže da idu u njegovu kuću i da mu otvore škrinju-sanduk sa blagom i da će tamo naći njegovo srce. Dok su došli i otvorili škrinju na vrhu blaga njegovo je srce davalo zadnje otkucaje, a srca nije bilo više li u lešu škrtaca. Tko može znati gdje je pokojnik? Isus kaže to ne znam ni on dvojici sinova Zebedejevih, ali znaju oni kojima je dano.

Svetac je doznao da su mu oca u Lisabonu optužili da je ubio jednoga čovjeka. Preselio se odmah čudesno u Lisabon i pozvao nazočne suce da dođu do groba ubijenoga. Nad grobom je Ante upitao da javno kaže tko ga je ubio. Grob se otvorio, mrtvac je izašao i kazao da ga nije ubio Antin otac već drugi, pa se vratio u grob i grob se zatvorio. Bog je na djelu da spasi čast i ugled svojih prijatelja, pa tako i oca našega Sveca. Dužnost je pomoći i ne stidjeti se svoga.

Isus je rekao svojim apostolima, učenicima i ne prestaje danas govoriti nama da ako imadnemo vjere koliko je i gorušičino zrno – najmanje od svih sjemenja – moći ćemo premještati brda i gore. Bilo je i još onih koji su u njegovo ime izgonili zloduhe i činili druga čudesa, ali im Isus reče idite od mene zlotvori (usp. Mt 7,25) jer su činili u oholosti da sebe proslave dok je Ante sve činio s Kristom, u Kristu i po Kristu za Krista i njegovu slavu ovdje na zemlji.

Kako je to činio za života tako je nastavio činiti i do dana današnjega u Božjoj Crkvi. On kaže: “Tebi Isuse Kriste, ljubljeni Sine Očev koji djeluješ u nama i u svakom našemu dobru svaka hvala, čast i slava i poštovanje, jer ti si Početak i Svršetak, Alfa i Omega, što si meni nedostojnomu sluzi dopustio svoju milost da dođem do konca ovih poteškoća u dolini suza. Početku i svršetku koji nema kraja neka je svaka čast i slava i blagoslov u svu vječnost”.

I nama je danas reći ovu hvalu Bogu zajedno sa Svetim Antom, ali još jednu hvalu nadodati da mi Bogu zahvaljujemo što nam je podario ovakvoga jednoga svoga slugu našega zaštitnika i zagovornika kog Boga. Bože, primi našu hvalu za ovaj neizmjerni dar i tolike druge darove koje nam daješ.

Život sv. Antuna Padovanskog

Mladost sv. Antuna do svećeništva

Sv. Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Antun, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao (Santo António de Lisboa) .

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Sv. Antun franjevac i vjerovjesnik

U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnikom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Antun pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Antun. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Antun svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antuna pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je – govorio si je – tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.

Sv. Antun u Italiji

Simone Martini:Sv. Antun i sv. Franjo Asiški

Lađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antuna, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Antun na put iz Mesine u Asis.

Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.

Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Antunu i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.

Sv. Antun dolazi na glas

U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Antunu, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antuna tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Antun stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.

U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Antun pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.

Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Antun. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.

U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Antun. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Antun u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.

God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Antun bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu četri mjeseca.

Smrt sv. Antuna u Padovi

Bazilika svetog Antuna u Padovi

Mjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Antun iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.

Ali već 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Antunu Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Antuna prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Antuna i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.

Sv. Antun čudotvorac za života

Razna čudesa

Domenico Beccafumi: Sv. Antun i čudo s magarcom, koji se poklonio hostiji.

Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Antunu i na njegov zagovor. Sv. Antun proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Antuna, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Antun propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.

Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Antuna i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.

Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u kolijevki mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Antun reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim prijateljima igra.

Iza jedne propovijedi sv. Antun tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Antunu, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.

Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Antun pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Antun propovijeda ribama

Kako je bilo rečeno u doba sv. Antuna haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Antun. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Antun, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Antuna nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca.

Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Antun povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Antuna.

Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.

Čudoviti putovi sv. Antuna

Često puta, pojavio se, sv. Antun na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Antunu obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.

Dok je sv. Antun bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon.

Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Antun povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Antun ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.

Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Antun s malim Isusom

Gaetano Lapis:Sv. Antun i Isus

Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Antun od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u Camposampieru. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanošću se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi.

Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Antuna kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Antunu i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Antun onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično i slika sv. Antun.

Sv. Antun proriče

Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama.

Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.

Jednom zamole sv. Antuna da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova

Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.

Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.

Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

Kamenjar.com

 

Sveti Ante najdraži nam sveče, molimo te i kličemo od sreće

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Proslavljena 425. obljetnica Sisačke bitke

Objavljeno

na

Objavio

Četiristo dvadeset i pet godina od čuvene Sisačke bitke s Turcima i spomen na sve branitelje Siska i Europe, te blagdan sv. Akacija i deset tisuća mučenika proslavljeni su u petak, 22. lipnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s pomoćnim biskupima zagrebačkim Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim te članovima Prvostalnog kaptola zagrebačkog i sisačkog Stolnog kaptola Sv. Križa.

Uz domaće vjernike slavlju su nazočili i biskupovi kolege iz Nabiskupijske klasične gimnazije u Zagrebu koji su tom prigodom proslavili 40 godina od mature, te članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva iz Zagreba predvođeni predsjednicom prof. dr. Danicom Galešić Ljubanović.

Na početku sve okupljene pozdravio je biskup Košić:

POZDRAVLJAM biskupe mons. Ivana Šaška i mons. Miju Gorskog, kanonike PKZ – biskup Ivan je i prepozit Kaptola, te druge članove zagrebačkog Kaptola, kao i mons. Marka Cvitkušića i kanonike Stolnog Kaptola sv. Križa iz Siska…

Pozdravljam svoje kolege iz generacije maturanata sa Šalate koji smo maturirali prije 40 godina… na čelu s p. Josipom Sremićem, te svim dragim prijateljima i kolegama… Srdačan pozdrav i zahvala svima!

Pozdravljam 50 hodočasnika iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva iz Zagreba sa Predsjednicom podružnice Zagreb prof. dr. Danicom Galešić Ljubanović. Gospoda i gospođe liječnici žele upoznati naš Sisak i Banovinu i Pounje, a vodi ih gosp. Damir Borovčak. Dobro nam došli i hvala na vašem dolasku!

Draga braćo i sestre, poštovani prijatelji i sudionici ovog slavlja!

Na današnji dan prije točno 425 godina, dakle, 22.lipnja 1593. u Sisku se odigrala važna bitka u kojoj se kršćanska vojska, predvođena hrvatskim banom Tomom Bakačem, oduprla osmanlijskom vojsci i zaustavila njezin prodor na zapad. Bila je to, kako je u svojoj čestitki napisao papa Klement VIII. banu Bakaču, velika pobjeda kršćanstva.

U toj su pobjedi sudjelovali zagrebački kanonici… od kojih su dvojica i poginula, a za obranu od Turaka podigli su i utvrdu, Stari grad u kojem su bili zapovjednici. I današnji kanonici, kako zagrebački tako i sisački, nastavljaju tu tradiciju brige i obrane naših vjerskih i nacionalnih svetinja. Stoga nih posebno srdačno pozdravljam!

Dok se zahvalna srca sjećamo tih dramatičnih povijesnih događaja molimo se braćo i sestre, da naša domovina Hrvatska i danas i sutra zna sačuvati svoj identitet te braniti i obraniti svoje kršćanske vrijednosti.

Pred Bogom se skrušimo i molimo Božje milosrđe…

U homiliji, zahvalivši se biskupu Košiću na pozivu, prepošt Prvostalnog kaptola zagrebačkog biskup Šaško zapitao se zašto danas slavimo ovu euharistiju te zašto se spominjemo jednoga događaja koji, posebno za današnje ubrzano življenje, djeluje previše udaljen u prošlosti, da bi mu trebalo pridavati pozornost.

mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u euharistijskome slavlju povodom 425. obljetnice Bitke kod Siska (1593.)

1. Zahvaljujući tebi, dragi brate u biskupstvu, sisački biskupe Vlado, poglavito na zauzetosti u građenju kulture plodonosnoga spomena, na gorljivosti u zalaganju za istinu i na pozivu da budemo dionici ovoga slavlja ovdje u sisačkoj katedrali, srdačno pozdravljam biskupa Miju te ostalu subraću kanonike, članove Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i sisačkoga Stolnog kaptola svetoga Križa.

U ljepoti kršćanske vjere i Crkve pozdravljam braću svećenike, redovnike i redovnice te sve vas, braćo i sestre, koji ste osjetili potrebu danas biti u zajedništvu zahvaljivanja i molitve o 425. obljetnici obrane Siska od osvajačke turske vojske. Ovomu je slavlju prethodio znanstveni kolokvij koji je potaknuo na nova istraživanja i donio nove uvide u okolnosti i važnost događanja te 1593. godine.

No, postoji nešto do čega ne dopiru povijesni izvori, što nije izrijekom zapisano niti u jednome dokumentu niti to može sačuvati neki arhiv, a osjećamo da je ključno, kako u tadašnjoj obrani ovoga grada tako i u novijim iskušenjima i obrani hrvatske domovine, koje kao narod ne bismo smjeli zaboraviti.

I baš tu javlja se i pitanje zašto danas slavimo euharistiju, zašto se spominjemo jednoga događaja koji, posebno za današnje ubrzano življenje, djeluje previše udaljen u prošlosti, da bi mu trebalo pridavati pozornost.

2. Na to pitanje može se dobiti istinski odgovor tek ako odgovorimo na drugo, puno važnije pitanje: Zašto? Zašto su branitelji u ono vrijeme ustrajali na obrani Siska i izložili se nasilju, mogućoj smrti ili barem dvojbama o tome što ih čeka, ako budu poraženi? Zašto nisu jednostavno prepustili i grad i zemlju i svoju budućnost neprijatelju, čuvajući svoje živote, pokušavajući se prilagoditi novim uvjetima, pa ako treba i ropstvu silnika?

Taj zašto presijeca stoljeća i tisućljeća i dopire do nas, do našega vremena i naših života. I možemo ga čitati od današnjice unatrag, počevši od nama najbližih sličnih okolnosti, od žrtve hrvatskih branitelja pred velikosrpskim osvajačem. No, to pitanje zašto naći ćemo i u takozvanim mirnijim vremenima, u kojima se pokušava oduzeti sloboda mišljenja, govorenja, vjerovanja; sloboda savjesti; u kojima se zanemaruje istina ili se ljude drži u pokornosti s pomoću ideoloških ucjena, povezanih s gospodarstvom i politikom, a s neposrednim učincima na odgoj, obrazovanje i kulturu.

To pitanje ‘zašto’ očito ne dobiva ni potpuni ni konačni odgovor u tome da je netko branio samo svoj imetak, svoje posjede, svoje granice. Zato, na tragu odgovaranja na to pitanje, zajedno s vama stojim pred Božjom riječju.

3. Iz Druge knjige o Kraljevima dolazi nam opis jednoga vremena prepunoga nasilja, pogubljenja, pokušaja održanja na vlasti, izmjena na prijestolju, obračuna u kojima je našoj današnjoj osjetljivosti teško iščitati Božju prisutnost i način Božjega djelovanja. Tu, kao i kroz cijeli Stari zavjet, osjeća se kako struji uska povezati vjerskoga i političkoga života.

No, u svemu tome ne smijemo previdjeti važnost saveza s Gospodinom, potrebu za vjernošću, oslanjanje na Božje zapovijedi i konačni obzor koji ne pripada političkim ili gospodarskim interesima, nego ih nadilazi.

Početak odgovora nalazi se Isusovoj riječi: Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. Kakvo blago skupljamo; u što se i u koga pouzdajemo? Što je u našim očima? Ima li svjetla koje daje sjaj?

U konačnici ostaje pitanje kojim se u hrvatskome društvu, u zarobljenosti uvijek nekim novim oblicima materijalizma, zapravo i ne bavimo: Vjerujemo li u vječni život? Jer onaj tko ne vjeruje u vječnost teško se odriče prolaznoga, jer onaj tko ne vidi nebesku stvarnost teško daruje zemaljsku.

Na toj razdjelnici prolaznoga i neprolaznoga razlikuju se svjetovi, oblikuju se vrijednosti, mijenjaju se pristupi i razlučuju stavovi.

4. Branitelji Siska, zašto ste ustrajali? Pitamo to u ovoj katedrali koja se uzdiže ponad rimskih ruševina, ponad tragova velike civilizacije koja je osvajala dalje i više i kanila prekriti svojom moći tada poznati svijet, a onda se urušila, pitajući nas: od čega živite, što vas pokreće, gdje vam je blago – gdje vam je srce? Jeste li odgovorili na najvažnije pitanje za čovjeka, obitelj i narod: Vjerujete li u život vječni? I, ako vjerujete, kakav je on; tko vam ga daje i kako se do njega dolazi?

Francuski povjesničar, orijentalist René Grousset (u djelu Bilan de l’histoire, 1946.) kaže: „Niti jedna civilizacija ne biva razorena izvana, a da se prije toga nije sama urušila; niti jedno carstvo ne biva osvojeno izvana, a da prije toga već nije postalo samoubojicom. Neko društvo, neka civilizacija razara se vlastitim rukama i to onda kada prestane shvaćati razlog svoga postojanja, onda kada je nosiva misao, ideja oko koje je bila organizirana postala stranom i njoj samoj.“

Ili još jasnije rečeno riječima našega pjesnika: „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“ (S. S. Kranjčević, Mojsije) Kada se izgube „vječiti i silni ideali“ otvara se prostor umiranja. Usuđujemo li se to primijeniti danas na našu Hrvatsku?

5. Zašto ste vi, hrvatski ljudi, stali pred silnu vojsku u Sisku, u Gvozdanskom, a onda u Vukovaru, u Sunji, Dvoru i Petrinji? I zašto ste stavljali krunice oko vrata, zazivali Majku Božju i zagovor svetih; čemu molitva na koljenima i križ na vašim čelima i, pri rastancima, na čelima vaše djece za koju niste znali hoćete li ju ponovno vidjeti u zemaljskome životu?

Konačni razlog se, nažalost, ne nalazi u odgovorima u školskim udžbenicima, u raznim raščlambama i prikazima; razlog koji treba reći djeci i mladima, na koji treba uputiti ljude u svakome vremenu. Ne bojmo ga se izgovoriti, jer tamo je blago na koje je zalijepljeno srce: Vjerovali su, vjerovali ste u vječnost!

Zato smo danas ovdje, jer u pobjedi branitelja Siska, nošenih kršćanskom vjerom, vidimo odgovor na pitanje ‘zašto’. Taj je odgovor na razne načine uskraćen našoj sadašnjoj hrvatskoj zbilji, a bez njega ne možemo, jer se drukčije sve svodi na zgrtanje „blaga na zemlji“, čime su ljudi lak plijen raznih tjeskoba, nezadovoljstva, ogorčenja i sukoba. Živimo posljedice pogleda na život, svjetonazora oslonjenog na prolaznu korist i dobit u kojoj je žrtvovan čovjek.

Taj prostor zemlje bez neba, ljudskosti bez vječnosti, donosi odumiranje čovjeka i društva. U prenošenju vrjednota novim naraštajima naročito smo dužni podsjetiti na vrijeme u kojemu je sustavno promicano bezboštvo i materijalizam, nošen komunističkom ideologijom i pripadajućim mu zločinima.

5. Suvremena neovisna Hrvatska nastala je kao izravna suprotnost komunističkomu sustavu. A komunizam nije mogao opstati, jer nema konačni odgovor na pitanje s početka: ‘zašto’. Ipak, posljedice toga i takvih sustava, zatvorenih u zemaljsku, materijalnu zbilju ostaju, lako se obnavljaju i predstavljaju kao privlačne. One ne ovise o predznaku, nego o nutarnjoj snazi sebičnosti koja postaje samorazarajućom, odnosno: predvidivi su svi njeni plodovi.

Razumljivo je da u svim, i najraskošnijim pojavama materijalizma, vjera smeta, smeta i istina, najviše istina o otajstvu života i čovjeka; a sve, baš sve je ponuđeno na prodaju. Uslijed toga, ne začuđuje što se jedna gospodarska kriza nadovezuje na drugu; što se ne vidi kraj procesâ koji su nazvani ‘tranzicijama’, prjelascima u kojima se neprestano prelazi, a da se nikada ne prijeđe, dakle, bez dolazišta i završetka, dok se ne shvati da život ne prestaje izmicati te da se trči u zatvorenome krugu.

Vjeruješ li u život vječni? Vjeruješ li u nešto što je vrjednije od svega prolaznoga? Važno je to pitanje, jer o njemu ovisi sustav vrijednosti, u njemu se zrcali način ponašanja i zalaganja za dobro, on pokazuje koliko je ustroj države podložan pokvarljivosti, nutarnjemu izjedanju korupcijom.

Za odgovor na to nije dovoljna religija koja ne zahvaća dubinu bića, nije dovoljno interesno se pojaviti na obredima, pokazati se bliskim s nekim biskupom ili svećenikom; nije dovoljno prekrivati sasvim prizemne ciljeve nekom nejasnom pobožnošću i duhovnošću po vlastitoj mjeri. Očito nije dovoljno zvati se kršćaninom i tu stvarnost zatim prilagođavati a onda je se – ako bi to dovelo u pitanje neku materijalnu povlasticu – i odreći…

A što jest dovoljno? I taj se odgovor dobije, ako se pitamo gdje nam je srce; ako uspijemo dati uvjerljiv odgovor u iskrenosti pred samima sobom, a zatim i pred onima koje volimo.

6. Braćo i sestre, spominjemo se davne bitke ovdje u Sisku, jer osjećamo da u tami, koja je željela vladati snagom beznađa, postoji bistrina očiju koje su vidjele dalje od tame. Ovdje nam tadašnji junaci, svjedoci vječnosti u Kristu, nude pogled u blago koje nije moguće oduzeti, oteti, ni uništiti.

Danas se u spomenu o toj bitci može govoriti na razne načine. Mi molimo Gospodina da ne dopusti da svjetlost u nama postane tamna. Ako se to dogodi, tada se nećemo usuditi reći istinu; tada ćemo uvijek tražiti riječi iz rječnika one ‘političke korektnosti’ koja je gluha i nijema, koja ne liječi i ne otvara nove prostore nade.

Dok poniremo u osjećaje kršćana koji su iz svojih utvrda gledali prijetnju, znajući da je to prijetnja ne samo njima, nego cijeloj Hrvatskoj i Europi, i mi promatramo pojave u suvremenosti koje mogu unijeti i zebnju o budućnosti, prepoznajući da je najopasnija ona koja dolazi iz nuatrnje vezanosti srca uz prolazno.

Ako se ukloni obzor vječnosti i nadnaravnoga, život u svojoj darovanosti ostaje neprotumačiv, što za sobom povlači najteže posljedice. Jer, ako nema odnosa prema vječnosti, ima li išta što sprječava širenje sebičnosti? Ako je sebičnost glavni pokretač ima li drukčijega ishoda osim urušavanja? Tko je na sebičnosti izgradio radost zajedništva, slogu naroda i čvrstoću države? Sebičnost nije dopuštala slobodu pojedinca i naroda; sebičnost je krojila sliku čovjeka po mjeri koja je uništavala ljudskost; sebičnost je gušila ljepotu kreativnosti, oduzimala oduševljenje i smisao…

7. Braćo i sestre, sve oko nas u Hrvatskoj, u biću hrvatskoga naroda govori drukčijim jezikom – jezikom koji proizlazi ponajprije iz kršćanske nesebičnosti. Toliko je plodova koji pokazuju što stvara oduševljenost Duhom Svetim; što uspijeva prevladati povijesne mijene i udare; što se može suprotstaviti besmislu.

U pitanju o vječnosti nalaze se i danas najvažnija pitanja za našu domovinu: Jer, tko ubija život u majčinu krilu, ne vjeruje u vječnost i život mu izmiče. Tko ne želi doprijeti do istine u valovima komunističkih laži, prihvaća biti neslobodan. Tko ugrađuje u zakone i propise nove ideologije, strane duši hrvatskoga naroda, možda će imati trenutnu korist, ali svoj narod, osobito djecu i mlade, osuđuje na tugu i nesreću.

Zašto ste, branitelji Siska, ustrajali do pobjede? Odakle vam snaga? Zašto se danas toga spominjemo? Treba nam ista snaga, da ne podlegnemo pred prijevarama prolaznoga koje nas guraju u razaranje iznutra. Stvarne obnove društvenoga života i zemaljskih stvarnosti jedva da može biti bez nadzemaljskih razloga. Ako i dalje mislimo da je moguće raznim programima, prijedlozima planova, bez povezanosti s dubljim nadahnućem, razvijati Hrvatsku, ne želimo razumjeti nužnost preobrazbe koja započinje suzbijanjem zaraze korupcije koja izvire iz komunističkoga totalitarizma i koja i dalje ozbiljno narušava zdravlje Hrvatske. I čini se da je upravo kod onih koji na takve pokazatelje odmahuju rukom, lako pronaći rukavce baš do toga izvora, premda je tih rukavaca sve više i teže je zamjetan glavni tok.

Znamo da postoji dovoljno hrvatskoga srca koje može snažnije zakucati, ali moramo se pitati što nam je blago. I ako nađemo srce privezano uz zemaljsko, i dalje ćemo se čuditi kako je došlo do ruševina civilizacija. A pozvani smo vidjeti uzdignut križ koji u naslovu i ove katedrale u Sisku i u rukama blaženoga Alojzija Stepinca ispred nje drži i odgovor na početno pitanje: Zašto? Vrati nam srca k sebi, Gospodine!

Amen.

(Sisačka biskupija)

 

22. lipnja 1593. – Slavna pobjeda Hrvata nad Turcima kod Siska

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

21. lipnja 1970. Nikola Tavelić – prvi Hrvat proglašen svetim

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 21. lipnja 1970. proglašen je svetim Nikola Tavelić, hrvatski franjevac koji je umro mučeničkom smrću u Jeruzalemu u 14. stoljeću. Fra Nikola Tavelić je prvi Hrvat u povijesti koji je postao svetac Katoličke crkve.

Slučaj Nikole Tavelića, osim toga, ponovno je potvrdio Crkvu u Hrvata kao čuvaricu nacionalnog identiteta i hrvatske svijesti.

Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.

Premda je Bosna bila misijska zemlja gdje je Nikola Tavelić djelovao prema bogumilstvu, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija.

Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sveti Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme.

Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju.

Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.

Mučenička smrt u Jeruzalemu

U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista.

Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove.

Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog hrvatskog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere – biti “ostatak ostataka” – “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritiješnjena Hrvatska, ali ipak – pritisnuta, ali ne i pritiješnjena.

Crkva kao čuvarica hrvatskog identiteta u komunizmu

Papina bula ili apostolsko pismo Divini magistri koja potvrđuje Nikolinu svetost i koja se od 1970. godine čuva u matičnom Tavelićevu samostanu sv. Frane u Šibeniku, urešena je s razlogom papinim grbom, ali i hrvatskom grbom s prvim bijelim poljem!

Za to vrijeme komunizma i mraka to se može smatrati i presedanom iz najmanje dva razloga: prvo, Hrvatska nije bila samostalna država, a na takve se bule obično stavlja grb države iz koje je podrijetlom dotični svetac; drugo, Sveta je Stolica svega tri mjeseca ranije uspostavila diplomatske odnose s Jugoslavijom pa je takvom simbolikom mogla ozbiljno ugroziti konstruktivan napredak u međusobnim političkim odnosima.

Osim toga, dolazak tisuća Hrvata iz Jugoslavije na kanonizaciju ozbiljno je zabrinuo komunističke vlasti koje su na svaki način nastojale uništiti hrvatsku nacionalnu svijet i katoličku vjeru.

Uz prisutnost tisuća Hrvata iz dijaspore koji su donijeli u Jugoslaviji zabranjene hrvatske zastave s povijesnim grbom, situacija sa kanonizacijom podigla je alarmne lampice komunističkim i velikosrpskim ideolozima.

Ovom kanonizacijom hrvatski je narod u „tamnici naroda Jugoslaviji“ dobio veliki vjetar u leđa kako u vjerničkom, tako i u nacionalnom smislu. Nakon ove kanonizacije slijede i druga veća okupljanja Hrvata katolika, od kojih se najveća broje u stotinama tisuća ljudi: prvo u Solinu 1976. na proslavi Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i osobito 1984. u Mariji Bistrici na Nacionalnom euharistijskom kongresu pred više stotina tisuća ljudi koji se je završavalo obilježavanje ove obljetnice.

Time je hrvatski narodni i katolički identitet snažno javno istupio u totalitarističkom komunističkom režimu koji ga je htio uništiti. Ono što je slijedilo, Domovinski rat i agresija, značilo je samo potvrdu istog.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori