Pratite nas

Povijesnice

13. Rujna 1943. godine – Proglas o priključenju Istre matici zemlji

Objavljeno

na

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.

U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.

Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.

U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Što se tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, kako su komunisti trubili 70 godina i to ne Hrvatskoj, nego Jugoslaviji, treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema nigdje vjerodostojnih pisanih dokumenata, tako da neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

Prvi otpor talijanskom fašizmu pružili su istarski seljaci sa Proštine ( Sela Šegotići, Pavićini, Krnica…) Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora, odreda Squadrista započeta na početak veljače 1921., a ugušena 5.travnja 1921. godine.

Istodobno u susjednoj Labinštini odvijao se pokret rudara poznat kao Labinska Republika, To je otpor ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela.

Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2. na 3 veljače 1921,godine , drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je dr. Ante Ciliga iz sela Pavićini.

Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadra upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka.

Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.godine, spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća.

Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke),.

Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH.

Nakon saznanja o događajima u Istri, Tito šalje svoje političke komesare Jakova Blaževića i Savu Vukelića da te istarske rodoljube stavi pod zapovjedništvo KPH .

U Pazinu je 25. i 26. rujna 1943.godine održan Sabor istarskih narodnih predstavnika na kojem je izabran privremeni Pokrajinski odbor za Istru, te potvrđena odluka o sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.

Donesene su i odluke o ukidanju talijanskih fašističkih zakona, o promjeni nasilno potalijančenih imena i prezimena i toponima, o otvaranju hrvatskih škola, i o priznavanju nacionalnih prava talijanske manjine. Te su odluke potvrđene na drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom a u studenom je odluke ZAVNOH-a potvrdio i AVNOJ na drugom zasjedanju u Jajcu.

U odlukama od 26. rujna 1943. godine se pod očitim utjecajem političkih komesara koje je Komunistička partija Jugoslavije bila uputila u Istru – spominje ime Jugoslavije, kojega u ranijoj odluci od 13. rujna 1943. godine uopće nema, pa je naravno taj dan uzet kao datum pripojenja ,a ne 13.rujan kako je u stvarnosti bilo.

A još je zanimljivije da se IDS sasvim oglušio i zanemario tekst Proglasa iako su se stalno razmahivali svojim antifašizmom i antihrvatstvom.
Preporučam im da ga nauče napamet! Trebati će im!
ŠTO JE PRETHODILO PROGLASU ?

Raspadom Austro-Ugarske monarhije nakon 1.svjetskog rata, Istra je Londonskim ugovorom iz 1915 godine, kojim je za ulazak u rat Italije na strani sila Antante, Italiji obećana Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te slobodna država Rijeka. To je sve potvrđeno Rapallskim ugovorom 12. studenog 1920, godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Međutim talijanski odredi squadre- squadristi ušli su u Istru i prije potpisivanja Rapallskog ugovora.
U noći sa 31. listopada na 1.studeni 1918 godine talijanski diverzanti ušli su u pulsku luku i minirali admiralski brod Viribus Unitis. Sa njim je potonulo oko 400 mornara, pretežno Hrvata i zapovjednik Janko Vuković Potkapelski.
Nakon toga squadristi su neometano ušli u Istru, a Rapallskim ugovorom je samo potvrđeno!

Talijanski fašisti zaveli su teror! Tako su 13. srpnja 1920. godine . zapaljeni i uništeni slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski Narodni dom u Puli; 24.ožujka.1921 godine fašisti su zapalili knjižnicu čitaonice Bratimstvo u Narodnom domu u Voloskom; 8.studenog 1921 godine . zapaljen je Narodni dom u Svetom Ivanu, a sljedećega dana u Rojanu, oba na periferiji Trsta.

Uvedena je talijanizacija imena , prezimena, toponima, pa čak i nadgrobnih spomenika.
Hrvatski učitelji su protjerani, a iz Italije dovedeni talijanski.
U tom razdoblju Istru je napustilo preko 50 000 tisuća istarskih Hrvata, odselivši u Zagreb, Osijek i Ameriku. To je bio prvi egzodus Istrana.

Nakon kapitulacije Italije, dolaskom komunista na vlast, počela je velika odmazda protiv Talijana, istarskih narodnjaka i istarskog svećenstva. Komunisti su pobili sve istarske narodnjake, među kojima je bio i otac biskupa Ivana Milovana, kojem se izgubio svaki trag, nakon što su ga izvukli iz kuće. Strahom i progonom od strane udbaških i komunističkih struktura izazvan je i drugi egzodus istarskog stanovništva, pri kojem se računa da je iz Istre iselilo oko 200 tisuća stanovnika.

Ukupno je ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova u Porečko Pulskoj biskupiji. Među ubijenima je i Miroslav Bulešić, kojeg su komunisti zaklali , a proglašen je blaženim 29. rujna 2013. godine u velebnoj pulskoj Areni.

Kako proces pripojenja oružjem nije uspio u cijelosti, jer su saveznici inzistirali na pregovorima sa Talijanima koji nisu bili zadovoljni , Tito je poslao u Trst po Božu Milanovića , istarskog svećenika,koji je preuzeo mirovne pregovore u Parizu na strani jugoslavenske delegacije.

Uspjeli su savezničkoj komisiji dokazati da je većinsko stanovništvo u Istri hrvatsko i to na osnovu ‘Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesene u Pazinu 12. veljače 1946 godine.’Spomenicu’ je donio ‘ Zbor Svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.

Svećenici su u ‘Spomenici’ prikazali sve strahote koje su od talijanskih fašista podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918 do 1943. godine. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Na pariškoj mirovnoj konferenciji donesena je odluka da Istra pripadne Hrvatskoj skupa sa gradom Zadrom i otocima Cres, Lošinj. Lastovo i Palagruža!

Talijani i svi ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog 10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.

Hrvati koji se spominju u Proglasu, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja, sa ciljem stvaranja neke njima istrijanske nacije, koja im ne prolazi.

Lili Bencik / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. studenog 1991 – Napad na Split i pomorska bitka između HRM i ‘JRM’

Objavljeno

na

Objavio

U rano jutro 15. studenog 1991. godine s razarača “Split” “Jugoslavenske ratne mornarice” (JRM) počela je jaka topnička paljba po gradu Splitu.

Odabrani su ciljevi poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Pogođen je i trajekt “Vladimir Nazor” na kojemu su poginuli upravitelj stroja Dinko Maras i prvi časnik Jure Klapić. U napadu je ranjeno više splićana.

Plan JNA za hrvatsku obalu

14. i 15. studenog 1991. u splitskom akvatoriju vođena je bitka između malobrojnije i slabo naoružane Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno naoružanije “Jugoslavenske ratne mornarice”.

U skladu sa planom vojske JNA da preuzme nadzor na dijelovima teritorija mlade hrvatske države, osobiti značaj imala je kontrola nad obalom Republike Hrvatske.

Otegotna okolnost za okupatorske snage je što na hrvatskoj obali nije bilo ‘pete kolone’ – domaćeg srpskog stanovništva koje je podizalo oružane pobune diljem Hrvatske. Na hrvatskoj obali živjeli su isključivo Hrvati, domoljubi vrlo motivirani za obranu svojih mjesta i domovine Hrvatske, piše narod.hr

Zbog toga je plan osvajanja hrvatske Dalmacije trebao krenuti iz dva smjera: iz zaleđa s jedne strane i sa mora sa druge strane.

Boj u Splitskom kanalu

Situacija u južnoj Hrvatskoj od rujna do studenog 1991.

Djelovanjem JRM-a u tom razdoblju uvjeti života u Dalmaciji, posebno na otocima, bili su na granici preživljavanja. Svi gospodarski kapaciteti su gotovo prestali s proizvodnjom, kopnene komunikacije su bile presječene, sve veće luke blokirane, a uzduž obalni i međuotočni plovni putovi pod stalnim nadzorom brodova JRM-a.

U uvjetima potpune prevlasti JRM-a na moru 12. rujna 1991. počela se stvarati Hrvatska ratna mornarica (HRM). U početku su se ustrojavale postrojbe koje su mogle učinkovito djelovati s obzirom na naoružanje i opremu s kojom se je u to vrijeme raspolagalo.

Oslobađanjem grada i luke Ploče (14. na 15. rujna), gdje su se, između ostalog, nalazila skladišta streljiva u Malim Barama i skladišta podvodnih mina u uvali Tatinje, HRM je došla do prvih moćnih oružnih sustava, a osvajanjem obalnih topničkih bitnica na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli, te preuzimanjem brodova iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku, stvoreni su uvjeti za stvaranje i opremanje snaga HRM-a.

Prvi dio bitke – 14. studeni 1991.

Zbog stalnih uznemiravanja od strane obalnih topničkih bitnica i diverzanata HRM-a,  JRM je 14. studenoga u područje Splitskog kanala poslala Taktičku grupu “Kaštela”. Većina se brodova rasporedila u kanalu između otoka Šolte i Čiova dok je patrolni čamac PČ-176 Mukos upućen nešto jugoistočnije kako bi nadzirao Splitska vrata.

Diverzanti HRM-a su tada u svom naoružanju imali i lako radio vođeno torpedo koje je izrađeno u Trogiru. Torpedo je usmjereno na patrolni čamac PČ-176 i oko 17,30 sati pogodilo brod u pramčani dio i teško ga oštetilo. Preživjela posada je u panici napustila brod (spasio ih je torpedni čamac TČ-224) ostavivši za sobom tri poginula mornara i važne brodske dokumente.

Oštećeni brod, u čije je oštećene pramčane prostore prodrlo more, ostao je plutati tako da su ga mještani Šolte ribarskim brodom doteglili i nasukali u uvali Stomorska, čime je spašen od potonuća. Kasnije je dotegljen u šibensko brodogradilište gdje je obnovljen i nakon toga uvršten u sastav HRM-a pod oznakom PB-62 Šolta.

Drugi dio bitke – 15. studeni 1991.

Nakon toga događaja Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve brodove u najviši stupanj borbene pripravnosti i poslala brodove Taktičke grupe Kaštela i Taktičke grupe Vis u splitski akvatorij.

Ratni brodovi iz sastava TG “Vis” su u 00,50 sati 15. studenoga 1991. godine otvorili topničku paljbu po otocima Braču i Šolti gađajući mjesta Milnu i Grohote te topničke položaje HRM-a. Kako im topništvo HRM-a nije odgovorilo, nastavili su paljbu do 1,20 sati po naseljenim mjestima Milnoj na Braču i Gornjem Selu na Šolti, pri čemu je nanesena znatna materijalna šteta.

Kad je brodovlje JRM-a ponovo otvorilo paljbu po naseljima, zapovjednik šoltanske bitnice Marinča rat (4 x 88 mm) naredio je uzvraćanje paljbe.

Nakon izmjene paljbe, koja je trajala do 5,00 sati, brodovi TG “Vis” su bili prisiljeni povući se prema otoku Visu.

Istoga dana, u 6,00 sati, zapovjednik velikog patrolnog broda VPBR-31 Split je dao zapovijed za djelovanje po unaprijed “odabranim ciljevima” u Splitu. Ista je zapovijed upućena i drugim snagama JNA razmještenima po vojarnama u Splitu i Divuljama.

Snage JNA iz vojarni u nisu djelovale odmah sve dok brodovi iz sastava TG “Kaštela” nisu započeli žestoki topnički udar na grad Split oko 6,30 sati iz Splitskog kanala. U tom združenom napadu snaga JNA pogađani su “odabrani ciljevi” poput Arheološkog muzeja, zgrade Općine Split, dvorane na Gripama, Higijenskog zavoda, Tehničke škole, trajekte Bartol Kašić i Vladimir Nazor te mnogih drugih civilnih objekata.

Na trajektu Vladimir Nazor, koji je bio privezan u gradskoj luci, smrtno su stradali Jure Kalpić, vođa stroja i Dinko Maras, upravitelj stroja, koji su se u vrijeme napada zatekli u teretnom prostoru trajekta, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Osim tih žrtava u Splitu je bilo ranjeno još šest civilnih osoba.

Topničke posade sa splitskih Kašjuna, s položaja Vela Straža na Šolti i s položaja Golo brdo na Braču su odmah uzvratile paljbu. Nešto poslije 7,00 sati brodovi JRM-a su odustali od daljnjeg djelovanja po civilnim ciljevima i paljbu su preusmjerili na obalne topničke bitnice HRM-a. U međusobnoj razmjeni vatre HRM nije imala gubitaka, a pogoci obalnog topništva su bili sve precizniji i granate su padale sve bliže brodovima JRM, iako su to bili pokretni ciljevi.

Srušena dva zrakoplova JNA

U međuvremenu je i protuzračna obrana (PZO) HRM-a imala pune ruke posla. Nepovoljnim razvojem situacije za brodove TG “Kaštela” uSplitskom kanalu prisilila je JRM da im u pomoć pozove 6 zrakoplova tipa Jastreb.

Djelovanjem PZO-a s otoka Brača oborena su 2 zrakoplova.

Sve preciznijom paljbom topnici HRM-a su znatno jačeg protivnika uskoro prisilili na odustajanje od borbe i povlačenje. Naime, nakon što su se pogoci topničkih bitnica opasno približili vojnom patrolnom brodu VPBR-u i raketnoj topovnjači RTOP-u, zapovjednik TG “Kaštela” je oko 08,00 sati 15. studenoga zapovjedio povlačenje svih brodova iz Splitskog kanala.

S obzirom na prosudbu čelnika JRM-a da su svi prolazi iz Splitskog kanala prema Visu bili minirani, brodovi su se povlačili obilaznom rutom, odnosno Bračkim i Neretvanskim kanalom.

Značaj bitke u splitskom akvatoriju za Hrvatsku

Bitka u Splitskom kanalu je izuzetno značajna za noviju hrvatsku povijest. Naime, to je prva samostalna borba te velika i konačna pobjeda snaga Hrvatske ratne mornarice nad znatno nadmoćnijim pomorskim snagama Jugoslavenske ratne mornarice u Domovinskom ratu.

Tom je pobjedom Hrvatska ratna mornarica deblokirala sve hrvatske luke, osim Dubrovnika.

Jugoslavenska ratna mornarica je bila prisiljena na povlačenje iz unutarnjih morskih voda Republike Hrvatske u njena posljednja uporišta na otocima Visu i Lastovu.

(narod.hr)

 

U Splitu otvoren ‘Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju 2018.’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari