Pratite nas

Povijesnice

13. Rujna 1943. godine – Proglas o priključenju Istre matici zemlji

Objavljeno

na

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13.rujna 1943.godine.

U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao i pred odbornicima pročitao.

Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati.
Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima.

U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!
Što se tiče Titovih zasluga za povratak Istre u Hrvatsku, kako su komunisti trubili 70 godina i to ne Hrvatskoj, nego Jugoslaviji, treba reći da u stvaranju otpora fašizmu najvažniju ulogu nisu imali komunisti, već istarski hrvatski narodnjaci (uglavnom ugledni seljaci s velikim političkim utjecajem u narodu koji su svoju antifašističku djelatnost započeli već dvadesetih godina 20. stoljeća) i istarsko narodno svećenstvo (Božo Milanović, Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić, Srećko Štifanić i mnogi drugi). Naime, o djelovanju Titovih komunista u Istri do kapitulacije Italije u rujnu 1943. nema nigdje vjerodostojnih pisanih dokumenata, tako da neko tadašnje političko djelovanje Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Istri nije moguće dokazati.

Prvi otpor talijanskom fašizmu pružili su istarski seljaci sa Proštine ( Sela Šegotići, Pavićini, Krnica…) Proštinska buna, pobuna seljaka Proštine protiv fašističkog terora, odreda Squadrista započeta na početak veljače 1921., a ugušena 5.travnja 1921. godine.

Istodobno u susjednoj Labinštini odvijao se pokret rudara poznat kao Labinska Republika, To je otpor ugnjetavanoga stanovništva fašističkim paravojnim i paradržavnim grupacijama, koje su nakon talijanske okupacije uz prešutan pristanak službenih vlasti, terorizirale Hrvate i Slovence te ideološke neistomišljenike u Istri. Radi zastrašivanja pučanstva fašističke su skvadre upadale u istarska sela.

Prvi takav pohod u Krnicu i Proštinu poduzele su u noći 2. na 3 veljače 1921,godine , drugi sredinom ožujka, a treći početkom travnja iste godine. Zbog toga su Proštinari odlučili pružiti organizirani otpor. Glavni organizator otpora bio je dr. Ante Ciliga iz sela Pavićini.

Postrojbe regularne talijanske vojske i policije s 400-tinjak pripadnika, te sa 100-tinjak članova fašističkih squadra upale su u proštinska sela 5. travnja 1921. i slomile otpor tamošnjih tristotinjak slabo naoružanih seljaka.

Fašisti su spalili selo Šegotiće te još nekoliko kuća u ostalim selima. Od 400 osoba privedenih u puljski istražni zatvor, protiv 12-orice pokrenut je kazneni postupak, ali su odlukom talijanske vlade potpali pod opću političku amnestiju i oslobođeni daljnjega sudskoga progona.

Opći oružani narodni otpor u Istri protiv fašizma započeo je odmah nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.godine, spontanim vojnim akcijama većega broja stanovnika Istre. Pod oružjem bilo ih je oko šest tisuća.

Ponovno, osim individualnog sudjelovanja pojedinih članova KPH, nema njezine zabilježene organizirane aktivnosti, a vodstvo KPH nije ni znalo što se tamo događa. Nadalje, u Pazinu 13. rujna odbor sastavljen od istarskih seljaka, narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana prihvatio je proglas (Pazinske odluke),.

Ni o tom događaju KPH tada nije znala ništa. Saznaje to tek kada istarski izaslanik donosi proglas u Otočac, njihovo tadašnje sjedište. Dakle, najvažniji vojno-politički događaji u Istri dogodili su se bez znanja i organizacije KPH.

Nakon saznanja o događajima u Istri, Tito šalje svoje političke komesare Jakova Blaževića i Savu Vukelića da te istarske rodoljube stavi pod zapovjedništvo KPH .

U Pazinu je 25. i 26. rujna 1943.godine održan Sabor istarskih narodnih predstavnika na kojem je izabran privremeni Pokrajinski odbor za Istru, te potvrđena odluka o sjedinjenju s Hrvatskom i Jugoslavijom.

Donesene su i odluke o ukidanju talijanskih fašističkih zakona, o promjeni nasilno potalijančenih imena i prezimena i toponima, o otvaranju hrvatskih škola, i o priznavanju nacionalnih prava talijanske manjine. Te su odluke potvrđene na drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom a u studenom je odluke ZAVNOH-a potvrdio i AVNOJ na drugom zasjedanju u Jajcu.

U odlukama od 26. rujna 1943. godine se pod očitim utjecajem političkih komesara koje je Komunistička partija Jugoslavije bila uputila u Istru – spominje ime Jugoslavije, kojega u ranijoj odluci od 13. rujna 1943. godine uopće nema, pa je naravno taj dan uzet kao datum pripojenja ,a ne 13.rujan kako je u stvarnosti bilo.

A još je zanimljivije da se IDS sasvim oglušio i zanemario tekst Proglasa iako su se stalno razmahivali svojim antifašizmom i antihrvatstvom.
Preporučam im da ga nauče napamet! Trebati će im!
ŠTO JE PRETHODILO PROGLASU ?

Raspadom Austro-Ugarske monarhije nakon 1.svjetskog rata, Istra je Londonskim ugovorom iz 1915 godine, kojim je za ulazak u rat Italije na strani sila Antante, Italiji obećana Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te slobodna država Rijeka. To je sve potvrđeno Rapallskim ugovorom 12. studenog 1920, godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Međutim talijanski odredi squadre- squadristi ušli su u Istru i prije potpisivanja Rapallskog ugovora.
U noći sa 31. listopada na 1.studeni 1918 godine talijanski diverzanti ušli su u pulsku luku i minirali admiralski brod Viribus Unitis. Sa njim je potonulo oko 400 mornara, pretežno Hrvata i zapovjednik Janko Vuković Potkapelski.
Nakon toga squadristi su neometano ušli u Istru, a Rapallskim ugovorom je samo potvrđeno!

Talijanski fašisti zaveli su teror! Tako su 13. srpnja 1920. godine . zapaljeni i uništeni slovenski Narodni dom u Trstu i hrvatski Narodni dom u Puli; 24.ožujka.1921 godine fašisti su zapalili knjižnicu čitaonice Bratimstvo u Narodnom domu u Voloskom; 8.studenog 1921 godine . zapaljen je Narodni dom u Svetom Ivanu, a sljedećega dana u Rojanu, oba na periferiji Trsta.

Uvedena je talijanizacija imena , prezimena, toponima, pa čak i nadgrobnih spomenika.
Hrvatski učitelji su protjerani, a iz Italije dovedeni talijanski.
U tom razdoblju Istru je napustilo preko 50 000 tisuća istarskih Hrvata, odselivši u Zagreb, Osijek i Ameriku. To je bio prvi egzodus Istrana.

Nakon kapitulacije Italije, dolaskom komunista na vlast, počela je velika odmazda protiv Talijana, istarskih narodnjaka i istarskog svećenstva. Komunisti su pobili sve istarske narodnjake, među kojima je bio i otac biskupa Ivana Milovana, kojem se izgubio svaki trag, nakon što su ga izvukli iz kuće. Strahom i progonom od strane udbaških i komunističkih struktura izazvan je i drugi egzodus istarskog stanovništva, pri kojem se računa da je iz Istre iselilo oko 200 tisuća stanovnika.

Ukupno je ubijeno 15 svećenika i 3 bogoslova u Porečko Pulskoj biskupiji. Među ubijenima je i Miroslav Bulešić, kojeg su komunisti zaklali , a proglašen je blaženim 29. rujna 2013. godine u velebnoj pulskoj Areni.

Kako proces pripojenja oružjem nije uspio u cijelosti, jer su saveznici inzistirali na pregovorima sa Talijanima koji nisu bili zadovoljni , Tito je poslao u Trst po Božu Milanovića , istarskog svećenika,koji je preuzeo mirovne pregovore u Parizu na strani jugoslavenske delegacije.

Uspjeli su savezničkoj komisiji dokazati da je većinsko stanovništvo u Istri hrvatsko i to na osnovu ‘Spomenice hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine’ donesene u Pazinu 12. veljače 1946 godine.’Spomenicu’ je donio ‘ Zbor Svećenika sv. Pavla za Istru, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miroslav Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora.

Svećenici su u ‘Spomenici’ prikazali sve strahote koje su od talijanskih fašista podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918 do 1943. godine. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.

Na pariškoj mirovnoj konferenciji donesena je odluka da Istra pripadne Hrvatskoj skupa sa gradom Zadrom i otocima Cres, Lošinj. Lastovo i Palagruža!

Talijani i svi ostali koji su iselili , jer nisu htjeli živjeti u komunizmu, osnovali su udrugu Esula ,i svakog 10, veljače , obilježavaju Dan sjećanja na stotine tisuća iseljenih iz Istre.

Hrvati koji se spominju u Proglasu, postali su žrtva dugogodišnje IDS-ove politike marginalizacije, odnarođivanja i negiranja, sa ciljem stvaranja neke njima istrijanske nacije, koja im ne prolazi.

Lili Bencik / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. počela bitka za Zadar – grad koji je trebao biti ‘najveća srpska luka’

Objavljeno

na

Objavio

15. rujna počinju otvorene borbe za Zadar. Prije toga borbe su se vodile u širem području grada. Zadar se u rujnu 1991. našao u vrlo teškom položaju praktičnog okruženja. Vojislav Šešelj i Milan Martić su otvoreno govorili o zauzimanju ovog starog hrvatskog grada. Prvi opći napad na Zadar bio je ovih rujanskih dana 1991., a borbe su nastavljene i tijekom idućih mjeseci. Grad je obranjen, a akcijom Oluja Zadar i okolica postaju slobodni na radost svih Hrvata.

15. rujna 1991. počela je bitka za stari hrvatski grad Zadar. Toga dana pale su prve granate na sam grad i počele žestoke borbe oko grada, a borbe za grad su se naročito intenzivirale krajem rujna, u listopadu i studenom 1991.

Taj grad je bio priželjkivano sjedište „srpske Dalmacije“ i zato je smatran legitimnim ciljem hrvatskih Srba, države Srbije i JNA. Prije Zadra, radi potpunog okruženja ovog grada trebalo je osvojiti drugi hrvatski biser sa Jadrana – grad Šibenik.

20.8.1991. New York Times je objavio citat Milana Martića, ministra obrane tzv. „SAO Krajine“: “Ubrzo ćemo osvojiti Petrinju, Karlovac i Zadar, jer je u našem interesu i interesu vojske da imamo veliku morsku luku”. Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i osnivač Radikalne stranke iz koje dolaze sadašnji predsjednik Srbije Nikolić i premijer Vučić, rekao je tih dana u blizini Zadra kako će se „unatoč oktobru, da okupa u srpskom moru i da ispije kafu na Zelenom trgu (danas Narodni trg u Zadru).”

Zbog važnosti osvajanja Zadra napade na grad i okolicu vodio je zapovjednik Kninskog korpusa ratni zločinac i ubojica iz Srebrenice, srpski general Ratko Mladić.

Plan JNA i Srbije – ispresijecati Hrvatsku na niz manjih izoliranih područja i onda uništiti

Srpski plan bio je ispresijecati Hrvatsku na što veći broj izoliranih područja, enklava, i tako pripremiti stratešku poziciju za završni udarac Hrvatskoj i stvaranje gotovo konsenzusom općeprihvaćene ideje Velike Srbije.

Jedan od najvećih ciljeva bilo je odsjeći južnu Hrvatsku od ostatka zemlje, što su i uspjeli zauzimanjem Masleničkog mosta u rujnu 1991. nakon pada Jasenica. Nakon toga trebalo je prekinuti ili su već bile prekinute i druge komunikacije između pojedinih hrvatskih područja (autoput kod Okučana, Podravska magistrala kod Slatine, prekid i nadzor Jadranske magistrale kod Zadra i Bibinja, odsjeći Dubrovnik i Vukovar, pokušaj osvajanja Šibenskog mosta i Šibenika itd).

Cilj je bio izmoriti i ispresijecati Hrvatsku i osvojiti sva izolirana područja koja su Hrvati branili, te tako ostvariti zlotvornu ideju koja i danas snažno živi čak i kod vodećih srbijanskih političara – Veliku Srbiju.

Vrlo težak strateški položaj Zadra 1991.

Zadar je u ljeto i jesen 1991. bio u vrlo teškom položaju iz tri razloga:

Grad je bilo vrlo teško braniti jer je bio u raštrkanom položaju poput Vukovara, ali srećom nije bio u neposrednom susjedstvu Srbije kao grad heroj na Dunavu.

JNA je još u ljeto 1991. izvlačila svoje snage prema Zemuniku, a dio njihovih snaga se pozicionirao u mjestima vrlo blizu Zadru – Crnom i Babindubu.

Zauzimanjem Bilica, gradu su odsjekli struju presijecanjem nadzemnih strujnih vodova. Držanjem područja Zrmanje, Zadru su odsjekli vodu te je Zadru tijekom cijelog rata bila ugrožena vodoopskrba.

Strateški plan Srba bio je odsjeći Zadar u potpunosti sa svih strana i tako osvojiti cijelu sjevernu Dalmaciju. Zbog toga su vrlo brzo počeli i opći napad na Šibenik (kao i Drniš i okolicu), da bi što prije zauzeli ta područja, te Zadar zaokružili i sa južne strane i doveli u okruženje kao Vukovar.

Za napad na grad neprijatelj je izabrao dva smjera, prvi od Murvice preko Briševa prema gradskoj četrvrti Bokanjac dok je drugi pravac išao preko Babinduda i Crnog prema istočnim dijelovima grada. Krajem rujna i pocetkom listopada 1991. grad se našao u potpunom okruženju i sa kopna i sa mora jer je mornarica JNA blokirala sve morske puteve prema gradu istodobno ga granatirajući.

Obrana Zadra – slabo naoružani ZNG i policija

Zadar i okolicu su branili dijelovi slabo naoružane 4. brigade, 112. brigada ZNG-a i policija.

Mnogi dojučerašnji stanovnici Zadra (u Zadru je živjelo 14% doseljenih Srba i 4% Jugoslavena) su prešli na već okupirana područja tzv. „SAO Krajine“ i priključili se napadima na grad i ljude sa kojima su donedavno živjeli.

Presudni momenti u zaustavljanju velike ofenzive na Zadar bili su:

  • Zauzimanje vojarne “Turske kuće” u predjelu Smiljevac, uz još niz objekata JNA u gradu. Time je osvojeno više tisuća cijevi lakog naoružanja. Dio naoružanja “Turskih kuća” je uništen sutradan ujutro iz vojnog zrakoplova JNA.
  • Zaustavljanje neprijateljskog napad tenkovima i pješadijom prema Dračevcu.
  • Najgori ratni dan za Hrvate u Zadru bio je 5. listopada, kad su od srpskih napada poginule 104 osobe. Završni srpski napad na Zadar bio je 6. listopada, a Hrvati su ih zaustavili na Dračevcu. Jedan je hrvatski branitelj tada uništio onaj legendarni tenk, a drugi je uništio transporter. Na Sokinom je Brigu, jedan hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još 4 srpska tenka. Srpski je osvajač doživio poraz i na moru. Iz Arbanasa su teško oštetili brod Koper, osramotivši JRM, te su prisilili razarač na povlačenje iz zadarskog kanala. Na sve to uslijedilo je rasulo među vojnicima JNA što je išlo na ruku zadarskim braniteljima.

Slobodni Zadar ostaje zauvijek hrvatski

Branitelji Zadra nisu nikada dozvolili da ovaj stari i nadasve lijepi hrvatski grad postane dio zločinačke države Velike Srbije. Grad je obranjen, a tijekom vremena u akcijama kod brda Križ u blizini Bibinja, akcijom Maslenica i drugim manjim uspjesima Zadar je doveden u bitno povoljniji položaj nego te teške 1991.

Veličanstvenom vojnom akcijom Oluja grad Zadar i cijela Dalmacija u potpunosti su oslobođeni od srpske okupacije i tako zauvijek pripali tamo gdje pripadaju – slobodnoj matici domovini Hrvatskoj, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1972. – Hrvatski emigranti oteli švedski zrakoplov

Objavljeno

na

Objavio

Prošlo je točno 47 godina otkad su hrvatski politički emigranti oteli švedski putnički avion.

Imali su samo jedan cilj – osloboditi Miru Barešića i ostale zatvorene emigrante

Tog 15. rujna 1972. sve švedske radiopostaje i televizijske kuće javile su alarmantnu vijest. Otet je putnički zrakoplov Scandinavian Airlines Systema sa 96 putnika koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm.

Letio je iz Torslande (kod Göteborga), a otet je u toj zračnoj luci.

To je bila prva otmica u povijesti Švedske i vlasti ni pod koju cijenu nisu željele ugroziti živote putnika. Nisu imale drugu mogućnost nego udovoljiti otmičarima. Odlučili su pristati na sve njihove uvjete. A otmičari Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo su htjeli samo jedno.

Nakon što su čuli da švedske vlasti namjeravaju Miru Barešića (22) i ostale istaknute hrvatske emigrante koji su ležali u zatvoru izručiti Jugoslaviji odlučili su napraviti sve kako bi sedmoricu prijatelja i istomišljenika izvukli iz zatvora.

Otmica zrakoplova činila se kao dobra ideja. I nisu pogriješili jer je njihov zahtjev da vlasti puste iz zatvora Miru Barešića i ostale emigrante te da sve zajedno avionom prebace u u Španjolsku bio je udovoljen. A kako i ne bi kad su zaprijetili da će eksplozivom raznijeti avion.

Sve je zapravo bio jedan veliki blef, ali u tom trenutku opasnost je izgledala itekako stvarno. Naime, oni nisu imali nikakav eksploziv. Umjesto eksploziva u torbi su držali smotane stare hlače.

Pregovori sa švedskom vladom trajali su 16 sati. Svi iz emigrantske skupine dali su izjavu u kojoj jamče svojim životima da se niti jednom putniku neće ništa dogoditi. Obećanje su održali.

I zaista, nije bilo žrtava, a policija je Miru i njegove suborce pustila u Španjolsku. Dovela ih je vojnim helikopterima u zračnu luku i razmijenila za putnike iz otetog zrakoplova. Španjolska je bila odredište jer je general Francisco Franco koji je tad bio na vlasti bio blagonaklon prema hrvatskim nacionalistima i veliki protivnik komunističke Jugoslavije.

Otimačima zrakoplova u Madridu se sudilo i osuđeni su na 12 godina. Jedno vrijeme bili su u zatvoru, ali ih je Franco pomilovao nakon dvije i pol godine, piše 24sata.hr

Autorica Mirjana Jurić napisala je ‘Let za Hrvatsku’, knjigu koja je rekonstrukcija događaja iz te 1972. godine kada su hrvatski emigranti s ciljem da spriječe izručenje sedmorice Hrvata Jugoslaviji otela zrakoplov. – Zbog velikog novca i velikog posla koji su bili u toj igri, njihovo izručenje i smrtna kazna bili su samo pitanje dana.

Na otmicu zrakoplova odlučili su se kada su iscrpili sve druge mogućnosti. U otmici koja je bila rezultat nepodnošljivih tortura koje su vladale u tadašnjoj Jugoslaviji, nitko nije stradao – kazala je autorica prije nekoliko godina na predstavljanju knjige.

Ova akcija je cijelu švedsku javnost zainteresirala za položaj Hrvata u Jugoslaviji. Nakon toga se pojavio Franjo Tuđman, a Vlado Gotovac je na švedskoj televiziji govorio o položaju Hrvata te su zbog tih izjava obojica suđeni u Hrvatskoj – istaknula je tada autorica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari