Pratite nas

Povijesnice

Katinska šuma – komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda

Objavljeno

na

Katinska šuma bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Tu su komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda.

Kada je konačno istina izašla na vidjelo 1990., nakon polustoljetnog skrivanja i laži komunističkih zločinaca, dogodio se skandal: Rusija je obustavila 2004. istrage pod izgovorom da zločinci nisu više živi. To je kod Poljaka izazvalo dodatno ogorčenje.

Malo Hrvata uopće zna gdje je Katinska šuma. Do početka Drugog svjetskog rata bila je u sastavu Poljske, a nakon završetka rata područje je anektirano i pripojeno tadašnjem SSSR-u, možda upravo i zbog tajne koje je to područje skrivalo. Danas je Katin u sastavu Bjelorusije.

U Katinskoj su šumi 3. i 4. travnja 1940. nakon odobrenja Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Staljina, počela smaknuća zarobljenih poljskih časnika i inteligencije. Prve je noći dovezena prva grupa poljskih zarobljenika, njih 390 koji su do zore pobijeni metkom u potiljak i pokopani u masovne grobnice. Krvnici su imali problema u jednoj noći pobiti toliko ljudi pa je sljedeće noći stiglo 250 zarobljenika.

Do kraja travnja  strijeljano je ukupno 21 857 pripadnika poljskih oružanih snaga raznih činova, liječnika, profesora, odvjetnika, svećenika, zemljoposjednika, pisaca, novinara i liječnika. Ukratko, elita jednog naroda koja je predstavljala prijetnju u obliku opozicije režimu koji je SSSR kanio uspostaviti na tom području.

Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja poljskih časnika, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20ak sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i veliki broj svećenika.

Smaknuća i pokop žrtava izvršavala je ekipa od 30 krvnika, vozača, stražara i grobara sastavljena od pripadnika NKVD-a, odnosno komunističkog Komesarijata unutarnjih poslova. Ekipu je predvodio glavni krvnik NKVD-a general Vasilij Blohin koji je u 28 dana osobno likvidirao 7000 Poljaka. Katinska smaknuća obavljana su mjesec dana, noću, pojedinačno, metkom u potiljak.

Nacistička Njemačka je 13. travnja 1943. objavila kako je u Katinskoj šumi pronašla leševe Poljaka koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su masovne grobnice našli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom.

Hitlerova je promidžba  odmah iskoristila otkriveno stratište kako bi dodatno ocrnila SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Crvenog križa kako bi se uvjerili u istinu. Staljin je nakon toga prekinuo sve veze s Crvenim križem.

Međunarodna komisija stručnjaka koja je krajem travnja 1943. istraživala grobnice utvrdila je kako su nastradali Poljaci ubijeni u prvoj polovici 1940., dakle u vrijeme kad se to područja nalazilo pod sovjetskom vlašću. Sovjetske su vlasti odmah odbile optužbe tvrdeći da su poljski ratni zarobljenici navodno bili zaposleni na građevinskim radovima  poslije njemačkog napada na SSSR pali u ruke nacista, i da je za njihovu smrt odgovorna nacistička Njemačka.

Ubrzo je to područje došlo pod kontrolu Sovjeta, pa je u akciju krenuo NKVD. Odmah je uništeno groblje koje je, uz njemačku dozvolu uredio Crveni križ. Formirana je i komisija koja je uskoro podastrla  nekoliko “nepobitnih” dokaza koji su potvrđivali sovjetsku verziju događaja.

Značajna uloga u nastanku “katinske laži” pripada i zapadnim saveznicima. Iako nije bilo mnogo razloga za sumnju  u sovjetsku krivicu, vojni savez sa SSSR-om pokazao se mnogo važnijim od eventualnih moralnih dilema, pa su zapadne velesile  za vrijeme rata službeno podržavale sovjetsku verziju. Izvještaji koji su dokazivali suprotno odbacivani su ili uništavani.

SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za katinski masakr, no te su godine priznali krivnju Staljinove policije za zločin. Rusija je otvorila istragu masakra 1990. godine, ali je procedura obustavljena 2004. uz zaključak koji je ogorčio Poljake, a to je kako krivci nisu više živi te kako se nema koga kazniti.

Tekst te odluke bio je tajan, a usprkos brojnim zahtjevima, obitelji žrtava nisu dobile na uvid te dokumente. Obitelji žrtava nisu tražile odštetu, već su inzistirale na punoj rehabilitaciji svojih pobijenih rođaka, te su tražile od Rusije pun popis strijeljanih i mjesta gdje su sahranjeni.

Poljska posthumno oduzima vojne činove svojim generalima iz doba Hladnog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Bitka za Šibenik – Prva pobjeda u obrani od velikosrpske agresije

Objavljeno

na

Objavio

U bezizglednoj situaciji hrvatske su snage uspjele obraniti grad od srpskih osvajača. Dan prije krenuo je veliki napad na Zadar. Šibenska je bitka bila iznimno strateški važna, jer se moralo obraniti šibenski most, grad Šibenik i položaji na Jadranskoj magistrali.

16. rujna 1991. počinje jedna od velikih bitaka Domovinskog rata – bitka za hrvatski kraljevski grad Šibenik. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda u Domovinskom ratu koja je pokazala odlučnost i hrabrost Hrvata da brane svoju domovinu do posljednjeg čovjeka. Sam napad na grad bio je izveden iz jednog smjera Bribirske Mostine – Čista Mala – Zaton – Šibenski most, te drugog Drniš – Pakovo Selo – Šibenik sa primarnim ciljem zauzimanja Šibenskog mosta na ulazu u grad.

Time bi Zadar bio u potpunosti odsječen kopnenom vezom od drugih dijelova Hrvatske (osim Paškog mosta koji bi tada bio žestoko napadan), a Šibenik i Split odsječeni od ostatka Hrvatske.

Dalmacija bi bila podijeljena na par većih ili manjih džepova koji bi se našli u teškoj situaciji. Bio bi to strašan udarac za Dalmaciju i vrlo teška situacija za obranu južnog dijela naše domovine.

Tako bi Srbi došli do praga ostvarenja svojih želja da taj stari hrvatski kraj i središte hrvatskog kraljevstva etnički očiste od Hrvata i stvore izlaz na more fašističkoj Velikoj Srbiji, što je bila njihova želja gotovo 150 prethodnih godina.

Velike snage JNA i dalmatinskih Srba napadaju Šibenik

Grad je napadao 9. korpus JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Kao glavni nositelj napada bila je 221. mtbr s pridodanom oklopnom bojnom i TO „SAO Krajine“. Istovremeno, jedan pravac napada je išao prema Sinju sa ciljem zaokruživanja i izolacije Splita.

Osim snaga za napad, u gradu i okolici nalazile su se u vojarnama, ratnoj luci, obalnim topničkim bitnicama na otocima Žirju i Smokvici te na obali u Zečevu i Rogoznici jake snage JNA.

Jugoslavenska ratna mornarica uputit će skupinu ratnih brodova s otoka Visa u bitku radi prodora i deblokade svojih brodova u šibenskoj luci, a Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo podupirat će kopnene i pomorske snage iz zrakoplovnih luka Pule, Zadra, Splita i Mostara.

Šibenik brane brojni, ali vrlo slabo naoružani Hrvati

Veliko šibensko-drniško područje je branila 4. bojna 4. brigade iz Splita sa oko 500 bojovnika, 1300 pripadnika 113. brigade ZNG-a iz Šibenika, preko tisuću policajaca i lokalni stanovnici sa lovačkim puškama ili gotovo bez oružja . Na velikom drniško-šibenskom području hrvatski bojovnici bili su vrlo slabo naoružani, a od težeg naoružanja bilo je tu svega par minobacača, desetak protuzračnih topova, dva policijska transportera, te nešto protuoklopnog naoružanja.

S druge strane, JNA je sa cijelim korpusom naoružana do zuba krenula je tenkovsko-topničkim napadima praćena zračnim udarima zrakoplovstva uz potporu topovnjača s mora. Uz to ih je pratila brojna vojska domaćih Srba teritorijalaca iz Knina i srpskih sela u široj okolici, snage domaćih „martićevaca“, kao i skupine paravojnih postrojbi iz Srbije.

Šibenik se nakon Zadra našao u vrlo teškoj situaciji.

JNA i Srbi došli do samog ulaza u grad

Agresor dolazi do Šibenskog mosta u kasnim večernjim satima 16. 9 1991. što je sam ulaz u grad. Tu se vode borbe, ali čak i kao u svakom pogledu nadmoćni Srbi se ne usuđuju na frontalni juriš prema mostu znajući za izuzetnu motivaciju hrvatskih snaga iskazanu već u borbama oko Kijeva, Kruševa, Skradina i drugih dalmatinskih mjesta. 17. 9. 1991. neprijatelj ponovno iz pravca mosta granatira grad i mnoge civilne objekte među kojima i katedralu Sv. Jakova, možda najljepšu hrvatsku crkvu pod zaštitom UNESC-a.

Tijekom 18. i 19. 9. 1991. neprijatelj je doživio poraze pokušavajući tenkovski proboj prema Vodicama gdje je odbijen i na samom Šibenskom mostu gdje branitelji ojačani sa pojačanjima iz Pirovca te specijalnom policijom iz Šibenika i dijelom 113. brigade HV uspješno odbijaju neprijateljski napad i potiskuju ga od mosta.

Predaja Žirja i vojarni u gradu – poraz za porazom JNA

Za obranu Šibenika jako je važno bilo ovladavanje topničkom bitnicom na otoku Žirje čiji se zapovjednik 14. 9. 1991. mirno predaoHrvatima sa ispravnim topovima i velikim količinama granata. JNA je saznala da se bitnica predala tek nakon što su prve granate ispaljene na ratne brodove JRM 16. 9. 1991. kada je jedan brod pogođen a ostali su napustili to područje.

Istog dana osvojena je vojarna Šubicevac i Dom JNA smješten u središtu Šibenika. Branitelji su nizali uspjeh za uspjehom i do 19. 9. 1991. mnoštvo objekata bivše JNA biva oslobođeno a među njima i Remontni zavod Velimir Škorpik kada je zarobljeno više brodova JRM.

Istog dana neprijatelj se vratio na Šibenski most i dovodeći velike snage na ulaz u grad planirao je zajedno sa jedinicama koje su napadale iz pravca Drniša ući u grad. No i taj napad propada jer su neprijateljske jedinice zaustavljene i razbijene u Pakovom selu dok kod Šibenskom mosta u topničkom udaru neprijatelj trpi velike gubitke.

21.9.1991. srušena su dva zrakoplova JNA što vidjela na snimkama i cijela Hrvatska dobivajući tako dodatni motiv da je moguće se obraniti od treće vojne sile u Europi.

Dolazi 23. 9. 1991. dan kad je osmodnevna bitka za grad završila, a razbijeni neprijatelj započeo sa povlačenjem sa Šibenskog mosta.
Tako je hrvatski narod šibenskog kraja hrabrom i odlučnom borbom obranio svoj grad i njegovu okolicu.

Kraj snova o Velikoj Srbiji

Kasnijim manjim i većom akcijama Hrvatske vojske poput oslobađanja Miljevačkog platoa 1992., brane Peruča 1993. načet je borbeni moral i odvažnost srpske vojske, pa je već krajem 1994. osvajanjima na području Dinare bio predvidljiv kraj i definitivni krah srpske vojske.

Stvorivši respektabilnu vojnu silu akcijom Oluja 1995. Hrvatska Vojska je jednom zauvijek pomela srpsku vojsku iz područja Šibenika i Dalmacije. Na taj način propali su svi njihovi planovi o Velikoj Srbiji, suludoj ideji koja je nanijela velike boli i gubitke hrvatskom narodu, a na kraju i onima koji su je zdušno podržavali i pokušavali ostvariti 1991. napadajući Šibenik i cijelu nam domovinu.
Šibenik i Dalmacija ostali su hrvatski.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. prvi put emitirana ‘Moja domovina’ najtrajnija glazbena ostavština Domovinskoga rata

Objavljeno

na

Objavio

‘Moja domovina’ po prvi je put emitirana upravo na današnji dan 1991., točno prije 28 godina, na kraju HRT-ovog Dnevnika.

“Moja domovina” je hrvatska domoljubna pjesma koju su 1991. godine skladali i tekst napisali Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, a snimio je Hrvatski Band Aid sastavljen od brojnih hrvatskih glazbenika.

Pjesmu je priredio Nikša Bratoš, a glazbu za solo-gitare skladali su i odsvirali Vedran Božić, Husein Hasanefendić i Damir Lipošek.

Pjesma je objavljena početkom Domovinskog rata. Tijekom Domovinskog rata, često se je puštala kao podizač morala kod hrvatskih branitelja i građana smještenih u skloništima.

“Moja domovina” se, uz novije domoljubne i rodoljubne pjesme, uvijek na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja pušta u programima hrvatskih radijskih i televizijskih postaja.

Sve one koji su proživjeli razdoblje 1991./1992. zvuci ove pjesme uvijek će podsjetiti na te dane patnje, borbe, ali i ponosa i zajedništva.

 

MOJA DOMOVINA 1992.g – Jedinstvena izvedba najbolje domoljubne pjesme (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari