Pratite nas

Povijesnice

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

Objavljeno

na

14. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.

Iako je odluku o obilježavanju toga dana donio Hrvatski sabor – 26. ožujka 2010. god. – sam naziv dana je odabran s nakanom kako bi umanjio učinjen zločin, a što nam svakodnevno, s aktualnom vlašću, postaje sve jasnije. Naime, bez preciziranja da je riječ o srpskim i crnogorskim logorima, i to koncentracijskim logorima, taj dan je samo farsa koja bivšim logorašima doslovno “baca prašinu u oči”. Zbog toga ga oni i nazivaju jednostavno “Dan logoraša”, kao što su ga nazivali i prije službenog “utemeljenja”, a svoju udrugu Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora. Zbog toga i mi taj dan nazivamo onako kako on zaslužuje: Dan sjećanja na zatočenike srpskih koncentracijskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj.


Spomen ploča Nemetin


Na teritoriju Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranih dijelova Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo se 64 logora i zatvora za koje se zna lokacija (od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske), a u koje su bili odvođeni i svakodnevno mučeni i ponižavani hrvatski branitelji, ali i drugi civili, među kojima je bilo i puno žena, staraca i djece. Neki od logora su bili u ovim mjestima: Stajićevo, Begejci, VIZ Beograd, Novi Sad, Sombor, Šid, Srijemska Mitrovica, Niš, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Vukovar, Ovčara, Negoslavci, Stara Gradiška, Knin, Glina, Okučani, Banja Luka, Manjača, Zenica itd.

Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je  koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Iz 64 logora razmijenjeno je ukupno 7.666 hrvatskih branitelja i civila, dok se za 804 zatočenika ne zna mjesto zatočenja.

Uz te podatke treba dodati kako se za mnoge agonija ni nakon 22 godine nije završila, jer Hrvatska još uvijek traga za više od 1600 nestalih osoba tijekom Domovinskog rata, a apsurd čini činjenica kako za te zločine nije nitko odgovarao, kako Srbija i njoj pridružena tzv. Republika Srpska uopće ne žele priznati postojanje takvih logora, kako je “naša” aktualna vlast spremna sve to prepustiti zaboravu, a još više činjenica kako sudbinu velikog broja nestalih znaju oni koji su ih mučili i ubijali, ali ne žele reći, nego slobodno šetaju Hrvatskom.

S druge pak strane, mnogi od bivših logoraša još uvijek nisu ostvarili svoja prava, nego ih se, s ovakvom protudomovinskom i protubraniteljskom politikom kakva se u Hrvatskoj provodi više od jednog desetljeća, a posebno za aktualne vlasti, ponovno muči, ponižava i tjera na samoubojstvo, te ih se na takav način doslovno još jednom osuđuje na logor.

Dovoljno je samo pratiti bilo koju od stranica koje donose informacije o smrti i pokopu branitelja, pa se itekako mogu zapaziti ovakvi i slični zapisi: Umro u 47 godini; Umro u 49 godini; Umrla u 54 godini; Umro u 51 godini itd., a ono što iza njih stoji nenapisano svjedoči da su ih u tim godinama u smrt potjerale s jedne strane posljedice logora i samožrtvovanja u obranu Domovine, a s druge strane svakodnevna nepravda koja štiti agresore, a osuđuje žrtvu.

Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora – i to isključivo na hrvatskom teritoriju, što je itekako pokazatelj ne samo da Srbija i tzv. Republika Srpska ne žele priznati svoje zločine, nego ih ne želi sačuvati ni u spomenu ni tzv. “naša” vlast.

Unatoč činjenici kako se Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora svakodnevno bori za otkrivanje istine o tim strašnim zločinima, unatoč činjenici kako je objavilo veliki broj knjiga i drugih materijala iz kojih je itekako razvidno što se u logorima činilo i tko je činio, unatoč činjenici da Republika Hrvatska posjeduje mnoge autentične dokumente na temelju kojih bi se mnogi zločinci mogli odmah procesuirati i bez imalo dvojbi osuditi, to se jednostavno namjerno ignorira, te dok si branitelji i bivši logoraši u sve većem broju oduzimaju život, zločinci uživaju blagodati amnestije i “razmjene”.


Doček branitelja

Doček branitelja na osječkom trgu nakon razmjene kod Nemetina 14. 8. 1992.

NEMETIN – RAZMJENA ZATOČENIKA 14. kolovoz 1992.

Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata – Dan logoraša!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: [email protected]

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari