Pratite nas

Povijesnice

14. lipnja 1993. – U napadu na Biograd ubijeno petero mladih osoba

Objavljeno

na

Prije 25 godina, 14. lipnja 1993. godine, ničim izazvani pobunjeni Srbi napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve.

U samo nekoliko trenutaka, na plaži Soline, poginulo pet mladih osoba –  Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero bilo teško ranjeno.

Brutalan napad na civile do danas je ostao nekažnjen, ali i nedovoljno ispričan.

HRT donosi dijelove potresnog svjedočanstva Damira Vrankulja, brata poginule Lidije Vrankulj, objavljenog u knjizi „Krhotine djetinjstva“ pod nazivom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“.

Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika koji ima 13 godina i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa..Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva.

Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu. Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…

Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu. Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu. Bio sam baš skockan..Baš pred početak rata zaposlila se u ondašnjem SDK, čini mi se. Sada je to Fina. Svi su govorili da nije bilo ljepše djevojke u selu, a znali su reći i u Biogradu. Moj anđeo. Slaba utjeha, ali kažu da ni Bog neće svakoga.

Često mi se čini da su najbolji otišli. Koliko puta sam se pitao koga bi odabrala za životnoga suputnika, koliko bi djece imala, bi li rodila jednu tako lijepu curicu kakva je ona bila. Nitko ne može razumjeti tko nije doživio i hvala dragom Bogu što ne može. Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993. Tada sam bio u Vodicama kao pripadnik „Pauka“ jer se 134. brigada nakon akcije „Maslenica“ transformirala u 53. samostalnu bojnu Biograd, a dio nas se prijavio u 4. gardijsku brigadu. Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja.

Bio sam u društvu s prijateljima iz Bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj. Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu „Maglaj“. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji.

Muk, muk i samo muk. To je bila takva tragedija da to nikome ne mogu opisati. Prošle su 22 godine i mi se još nismo oporavili i nećemo nikada. Ja sam se oženio, brat Denis se oženio, brat Ante se oženio, dobili smo djecu, bila su rođenja, krštenja, rođendani, no u našoj kući se nikad nije zapjevalo. I dan danas je kod nas takva atmosfera. Kažu da vrijeme liječi rane. Kako kome, dok god su mama i tata živi, mi ne pjevamo, niti se možemo radovati. Ne nosimo pečat samo mi i naši roditelji, nego i naša djeca. Na licu moje majke Anke je i danas samo tuga i tuga i to nikad neće proći jer to je jače od svih nas.

Pitam se ponekad želi li Lidija gledati nas ovakve, bez radosti. Znam da ne želi i znam da nas gleda s neba. Znam da bi htjela da pričamo o njoj s osmijehom i da živi radosno kroz nas, ali moja majka nju nikad neće pustiti Bogu dok god i ona ne ode. Pokušali smo razgovarati s njom, ali ona ne želi ni čuti. Ni dan danas ona ne želi ići u Biograd. Njezin svijet je kuća, groblje, crkva i nekad ode prošetati do polja. To je njezin život. Dođu nam prijatelji i rodbina na feštu sv. Kuzme i Damjana i mi se malo opustimo, pokušavamo se našaliti. Tu budu ljudi koje mama jako voli, ali ona uđe na par minuta, javi se reda radi i ode u svoj svijet. Tata Mićo bi možda s nama i pokušao malo disati, ali ne ide. Često se pita zašto nije on ranjen na Viterincima jer par dana prije nego što je Lidija ubijena, ranjena su tri njegova prijatelja. Uvjeren je da ona ne bi bila tada na tom mjestu i da bi preživjela. Možda bi bila u bolnici u posjetu ili na bilo kojem drugom mjestu, pa i na njegovom grobu, samo da se nije našla na tom mjestu u to vrijeme.

A mama je znala govoriti da joj se baš nije išlo i da ju je pokojna Danijela jedva nagovorila da sjednu na motorić i odu malo do plaže. Tisuću pitanja, a odgovora nigdje. Zatvoreni smo u krug i guši nas to sve jer bismo htjeli da naša djeca osjećaju da je ona živa, samo da nije među nama. Ja tako osjećam. Moj sin to osjeća i sam ispituje o njoj, odlazi na groblje…I on je tužan kad gleda baku cijeli život takvu, a znam da Lidija to ne bi htjela. Samo smo je jednom na ljutu muku uspjeli natjerati da ode bratu u Švicarsku. Da joj nije zaprijetio da više neće ni on dolaziti, ne bi uspjeli ni to. Ta tragedija utječe na sve, mijenja živote svima. To je nasilni gubitak s kojim se nitko ne može pomiriti i povlači za sobom puno tuge i nesretnih života. Samo kad se sjetim još četiriju obitelji koje žive kao mi, a čiji su sinovi i kćeri s njom ubijeni na Solinama.

Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih. A tek u cijeloj Hrvatskoj. Bože dragi… Nikad mi neće biti jasno bi li nam svima bilo malo lakše da se još netko moje sestre sjeća. Vjerujete li vi da na grob moje sestre nitko ne dolazi? Nitko nas ne obilazi, nitko ne pita kako nam je…ni vlasti, ni drugi političari, ni moji ratni zapovjednici, ni općinari, osim kad su izbori. Čudan smo mi narod i kratko pamtimo, a još se manje brinemo za svoje. Njeno ime je zapisano samo na spomen obilježju stradalim braniteljima i civilima u Biogradu. U Polači nigdje ništa ne piše.
…….

Jesmo li se za ovakav život borili? Vjerojatno ste primijetili da često spominjem riječ nikad jer nikad mi ovo stanje nacije neće biti jasno, niti politike koje su sve što smo mi krvlju stvorili tako jednostavno uništile. Recite mi, kako da sina učim da bude ponosan što mu je otac kao dijete uzeo pušku u ruke da bi branio naše domove? Iako to teška srca radim, znam da bih unatoč svemu što osjećam postupio isto jer tko voli Boga, dom i obitelj, ne može stajati i gledati kako zlotvor to rastura. Nikad većina neće razumjeti što znači živjeti ni na nebu ni na zemlji i uvijek ćemo biti drugačiji. Sigurno i dobro osjećam se jedino u svojoj obitelji jer se držimo skupa i svi se čude što moja žena i ja živimo s roditeljima. Sad smo već 15 godina u braku i ona kaže da ni dana života ne bi mijenjala za neki drugi. Najveća mi je podrška i oslonac. Moja braća, iako su vani, svaku obljetnicu, njen rođendan, Uskrs, Božić…naručuju cvijeće i mise i čuvaju uspomenu na našu sestru. Ostat će naša Lidija živjeti u našim srcima i u srcima naše djece i NIKAD je mi nećemo zaboraviti. Lijepi naš anđeo čuvar s neba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. kolovoza 1715. – Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke

Objavljeno

na

Objavio

Turska opsda Sinja 1715. ,Virgil Meneghello Dinčić (kopija)

Sinjska alka, nadaleko poznata hrvatska viteška igra, ustanovljena je u znak sjećanja na veliku pobjedu mletačke vojske i naroda Cetinske krajine nad Osmanlijama 14. kolovoza 1715.

Tijekom tri stoljeća, sve do danas, sinjski alkari – vitezovi i njihovi momci u raskošnim odorama iskazuju odlike svojih predaka, ratnika – krajišnika, a to su muževnost, neustrašivost i odlučnost u junačkoj trci za pobjedom. Cilj je skupiti što više punata pogocima koplja u okruglu alku, čija su polja podijeljena na pogodak “u jedan”, “u dva” i “u sridu”.

Grad Sinj oslobođen je u borbama nakon osmanlijskog poraza kod Beča u Prvom morejskom ratu, ali se Osmanlije nisu mogli pomiriti s gubitkom Cetinske krajine.

U novome Sinjskom ili Malom ratu 1715. velika je osmanlijska vojska od oko 76 tisuća ljudi počela haračiti Krajinom i naposljetku je opkolila Sinj, koji je imao samo sedam stotina branitelja. Poslije šest dana opsade u zoru 14. kolovoza Osmanlije su poduzeli sveopći juriš na grad polurazrušen u topovskom bombardiranju. Na nižim dijelovima tvrđave, na Korlatu, čak su uspjeli istaknuti svoje zastave.

No branitelji su junački odbijali sve napade. Krvavo kolo trajalo je sve do podneva kad su se osmanlijski redovi raspali, a obeshrabreni napadači povukli preko rijeke Cetine ostavivši na bojnom polju više tisuća mrtvih.

Od samoga su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi.

Onamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada u koji je stigla iz samostana u Šćitu nedaleko od Rame. U znak zahvale providur Balbi s časnicima odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se izradi zlatna kruna i okruni Gospin lik.

Velika kršćanska pobjeda kod Sinja našla je odjeka u cijeloj tadašnjoj Europi. Čak je i u Duždevoj palači u Mlecima postavljena slika s prikazom pobjedničke bitke. Svjesni veličine svoga junačkog djela, Sinjani su nakon sklapanja Požarevačkog mira 1718. pokrenuli trčanje Alke u znak trajnog sjećanja na svoju veličanstvenu pobjedu.

Otada pa sve do danas Sinjska alka simbolizira duh narodnog otpora i podsjeća na junaštvo i borbenu tradiciju hrvatskog naroda. Kao jedina marcijalna igra alka je 2010. uvrštena na Unescov popis nematerijalne svjetske baštine. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. kolovoza 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari