Pratite nas

Povijesnice

14. lipnja 1993. – U napadu na Biograd ubijeno petero mladih osoba

Objavljeno

na

Prije 25 godina, 14. lipnja 1993. godine, ničim izazvani pobunjeni Srbi napali su Biograd na Moru raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve.

U samo nekoliko trenutaka, na plaži Soline, poginulo pet mladih osoba –  Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero bilo teško ranjeno.

Brutalan napad na civile do danas je ostao nekažnjen, ali i nedovoljno ispričan.

HRT donosi dijelove potresnog svjedočanstva Damira Vrankulja, brata poginule Lidije Vrankulj, objavljenog u knjizi „Krhotine djetinjstva“ pod nazivom „Jedna obitelj ni na nebu ni na zemlji“.

Maloljetni sam dragovoljac hrvatskog obrambenog Domovinskog rata i aktivni pripadnik MORH-a. Ponosan sam otac predivnog dječaka Dominika koji ima 13 godina i suprug mojoj Nedi koja sa mnom dijeli dobro i zlo svih ovih godina. Odrastao sam u bogatom ravnokotarskom selu Polača s roditeljima, dvojicom braće i mojom sestrom Lidijom. Nakon rata vratili smo se u naše selo, ali nismo zatekli ništa..Nemam ni jednu sliku iz djetinjstva.

Ali znate li što još nemam? Nemam moju jedinu sestru Lidiju. Da, nemam je. Ona je na nebu, a mi svi negdje između. Ubili su je podmuklo, ubili su je zvončićima u Biogradu na plaži dok se smijala sa svojim prijateljicom uživajući u lijepom sunčanom danu. Strašno je ne imati vlastito djetinjstvo, izgubiti dom i uspomene, strašno je spašavati stare i nemoćne dan prije pada Polače i voziti ih traktorima prema Biogradu. Strašno je sutradan ne znati kako sam se uopće izvukao iz Polače. Strašno je bilo živjeti u kući u podrumu i osjetiti strah s nešto malo streljiva i čekati da počne rat…Strašno je sa svojih 17 godina uzeti pušku u ruke, prijaviti se u našu vojsku 1991. da bi branio svoju Domovinu zajedno s ocem. Strašno je živjeti kao prognanik u sobi u „Adriatiku“ jer su ona, majka i mlađi brat tada tako živjeli…

Sve je to strašno, ali najstrašnije je što su ubili baš nju!!! Djevojku u najljepšim godinama, lijepu i vedru, nasmijanu i nedužnu. Lidija je rođena 28. kolovoza 1969. godine. Bila je nešto najbolje što se našoj obitelji dogodilo. Uvijek sućutna i topla. Bila je marljiva, škola joj je jako dobro išla, učila je na vrijeme i završila ekonomsku školu u Benkovcu. Bila je najstarija i mi smo svi gledali u nju. Obožavali smo je. Brinula se za nas dok je još išla u srednju školu. Preko sezone bi radila i sve što je zarađivala dijelila je s nama. Meni je, sjećam se, kupila odjeću za krizmu. Bio sam baš skockan..Baš pred početak rata zaposlila se u ondašnjem SDK, čini mi se. Sada je to Fina. Svi su govorili da nije bilo ljepše djevojke u selu, a znali su reći i u Biogradu. Moj anđeo. Slaba utjeha, ali kažu da ni Bog neće svakoga.

Često mi se čini da su najbolji otišli. Koliko puta sam se pitao koga bi odabrala za životnoga suputnika, koliko bi djece imala, bi li rodila jednu tako lijepu curicu kakva je ona bila. Nitko ne može razumjeti tko nije doživio i hvala dragom Bogu što ne može. Nikad neću zaboraviti taj kobni 14. lipnja 1993. Tada sam bio u Vodicama kao pripadnik „Pauka“ jer se 134. brigada nakon akcije „Maslenica“ transformirala u 53. samostalnu bojnu Biograd, a dio nas se prijavio u 4. gardijsku brigadu. Cijeli taj dan imao sam neopisivo čudan osjećaj da će se nešto dogoditi. Osjećao sam se kao u šoku. Znao sam da nešto nije dobro. I sad se ježim kad se sjetim tog osjećaja.

Bio sam u društvu s prijateljima iz Bitnice jer sam bio na minobacaču, kad me je zapovjednik zvao. Prije toga sam na vijestima načuo da se nešto dogodilo u Biogradu. Odmah sam znao da je netko moj. Prvo sam pomislio na tatu jer on je bio na prvoj crti. Tražio sam da mi kažu što je bilo. Rekli su da je Lidija stradala, ali da nisu sigurni što je, samo znaju da je teško. Inzistirao sam da mi kažu, ali nisu htjeli. Odmah sam krenuo za Biograd. Moja obitelj je tada bila smještena u odmaralištu „Maglaj“. Čim sam se primakao i osjetio taj pakleni muk u odmaralištu, zaledio sam se, i nekako sam već znao. Mama i tata baš su se vraćali iz Zadra jer su bili na zadarskoj patologiji.

Muk, muk i samo muk. To je bila takva tragedija da to nikome ne mogu opisati. Prošle su 22 godine i mi se još nismo oporavili i nećemo nikada. Ja sam se oženio, brat Denis se oženio, brat Ante se oženio, dobili smo djecu, bila su rođenja, krštenja, rođendani, no u našoj kući se nikad nije zapjevalo. I dan danas je kod nas takva atmosfera. Kažu da vrijeme liječi rane. Kako kome, dok god su mama i tata živi, mi ne pjevamo, niti se možemo radovati. Ne nosimo pečat samo mi i naši roditelji, nego i naša djeca. Na licu moje majke Anke je i danas samo tuga i tuga i to nikad neće proći jer to je jače od svih nas.

Pitam se ponekad želi li Lidija gledati nas ovakve, bez radosti. Znam da ne želi i znam da nas gleda s neba. Znam da bi htjela da pričamo o njoj s osmijehom i da živi radosno kroz nas, ali moja majka nju nikad neće pustiti Bogu dok god i ona ne ode. Pokušali smo razgovarati s njom, ali ona ne želi ni čuti. Ni dan danas ona ne želi ići u Biograd. Njezin svijet je kuća, groblje, crkva i nekad ode prošetati do polja. To je njezin život. Dođu nam prijatelji i rodbina na feštu sv. Kuzme i Damjana i mi se malo opustimo, pokušavamo se našaliti. Tu budu ljudi koje mama jako voli, ali ona uđe na par minuta, javi se reda radi i ode u svoj svijet. Tata Mićo bi možda s nama i pokušao malo disati, ali ne ide. Često se pita zašto nije on ranjen na Viterincima jer par dana prije nego što je Lidija ubijena, ranjena su tri njegova prijatelja. Uvjeren je da ona ne bi bila tada na tom mjestu i da bi preživjela. Možda bi bila u bolnici u posjetu ili na bilo kojem drugom mjestu, pa i na njegovom grobu, samo da se nije našla na tom mjestu u to vrijeme.

A mama je znala govoriti da joj se baš nije išlo i da ju je pokojna Danijela jedva nagovorila da sjednu na motorić i odu malo do plaže. Tisuću pitanja, a odgovora nigdje. Zatvoreni smo u krug i guši nas to sve jer bismo htjeli da naša djeca osjećaju da je ona živa, samo da nije među nama. Ja tako osjećam. Moj sin to osjeća i sam ispituje o njoj, odlazi na groblje…I on je tužan kad gleda baku cijeli život takvu, a znam da Lidija to ne bi htjela. Samo smo je jednom na ljutu muku uspjeli natjerati da ode bratu u Švicarsku. Da joj nije zaprijetio da više neće ni on dolaziti, ne bi uspjeli ni to. Ta tragedija utječe na sve, mijenja živote svima. To je nasilni gubitak s kojim se nitko ne može pomiriti i povlači za sobom puno tuge i nesretnih života. Samo kad se sjetim još četiriju obitelji koje žive kao mi, a čiji su sinovi i kćeri s njom ubijeni na Solinama.

Koja mladost pod zemljom i koliko tuge oko njih. A tek u cijeloj Hrvatskoj. Bože dragi… Nikad mi neće biti jasno bi li nam svima bilo malo lakše da se još netko moje sestre sjeća. Vjerujete li vi da na grob moje sestre nitko ne dolazi? Nitko nas ne obilazi, nitko ne pita kako nam je…ni vlasti, ni drugi političari, ni moji ratni zapovjednici, ni općinari, osim kad su izbori. Čudan smo mi narod i kratko pamtimo, a još se manje brinemo za svoje. Njeno ime je zapisano samo na spomen obilježju stradalim braniteljima i civilima u Biogradu. U Polači nigdje ništa ne piše.
…….

Jesmo li se za ovakav život borili? Vjerojatno ste primijetili da često spominjem riječ nikad jer nikad mi ovo stanje nacije neće biti jasno, niti politike koje su sve što smo mi krvlju stvorili tako jednostavno uništile. Recite mi, kako da sina učim da bude ponosan što mu je otac kao dijete uzeo pušku u ruke da bi branio naše domove? Iako to teška srca radim, znam da bih unatoč svemu što osjećam postupio isto jer tko voli Boga, dom i obitelj, ne može stajati i gledati kako zlotvor to rastura. Nikad većina neće razumjeti što znači živjeti ni na nebu ni na zemlji i uvijek ćemo biti drugačiji. Sigurno i dobro osjećam se jedino u svojoj obitelji jer se držimo skupa i svi se čude što moja žena i ja živimo s roditeljima. Sad smo već 15 godina u braku i ona kaže da ni dana života ne bi mijenjala za neki drugi. Najveća mi je podrška i oslonac. Moja braća, iako su vani, svaku obljetnicu, njen rođendan, Uskrs, Božić…naručuju cvijeće i mise i čuvaju uspomenu na našu sestru. Ostat će naša Lidija živjeti u našim srcima i u srcima naše djece i NIKAD je mi nećemo zaboraviti. Lijepi naš anđeo čuvar s neba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. prosinca 1991. – VRO ‘Đavolja greda’ poznatija pod nazivom ‘Kopački rit’

Objavljeno

na

Objavio

Niti jedan pedalj hrvatskog teritorija neprijatelj više nije okupirao na ovoj istočnoj bojišnici i na taj način vratio se moral i hrvatskoj vojsci i stanovništvu u gradu Osijeku

Prije točno 27 godina vojno-redarstvenom akcijom “Đavolja greda” poznatijom pod nazivom “Kopački rit” spriječen je daljni prodor neprijateljskih snaga nakon pada Vukovara i obranjen Osijek.

Nakon okupacije Paulina Dvora 16. prosinca 1991., odnosno nakon što su srpske postrojbe izbile na lijevu obalu Drave i nasuprot Donjogradskom groblju, Luci Tranzit i Nemetinu, hrvatska strana morala je krenuti u protunapad.

Naime, prednji kraj obrane Osijeka sada je bio izložen izravnoj vatri s boka, dok je istočni dio grada bio izložen u cijelosti.

Štoviše, preko Kopačkog rita agresoru se otvarala mogućnost povezivanja sa snagama istočno od Osijeka, a kako je bila riječ o području prohodnom za tenkove, postojala je čak i opasnost od presijecanja grada na dva dijela.

Stoga je cilj akcije „Đavolja greda“ bio potisnuti agresora sa šireg prostora Kopačkog rita i proširiti zonu obrane na lijevoj obali Drave, i kako bi se onemogućio prilaz sjevernim dijelovima grada.

No, agresorske snage bile su vrlo dobro ukopane i opremljene, te su imale dobre izvore informacija, zbog čega je već u prvom sukobu 16. prosinca bilo žrtava na hrvatskoj strani.

Stoga je udar 18. prosinca 1991. izveden u strogo kontroliranim uvjetima, a komuniciralo se isključivo u šiframa motorolama i telefonom.

Nositelj akcije bila je 135. brigada, zatim dijelovi specijalne policijske jedinice Orao, topništvo i 1. bojna 160. brigade, vod specijalne postrojbe Bojna Frankopan, pripadnici policije iz Belog Manastira, te riječna ratna flotila.

Nakon izviđanja i topničke pripreme, hrvatske postrojbe potpuno su porazile okupatora.

Još istog jutra zapovjednik osječke obrane Branimir Glavaš obišao je teren i čestitao im. U oslobađanju je poginulo 8 hrvatskih branitelja, a akcija „Đavolja Greda“ pamti se kao prvi ofenzivni uspjeh hrvatskih postrojbi na istočnoslavonskom bojištu.

Zaplijenjena je pritom veća količina oružja i opreme, a srpske snage više nisu napredovale na tom dijelu bojišnice te je Osijek do kraja rata ostao nepokoreni grad.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari