Pratite nas

Povijesnice

14. siječnja 1992. – Objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu

Objavljeno

na

HIT JE NAPRAVLJEN, VREBA SE NA RADIO-APARATIMA S PRIPREMLJENOM KASETOM ZA SNIMANJE. ZVIJEZDA JE ROĐENA. MEĐUTIM, TKO TO SVIRA, TKO TO IZVODI? MISTERIJ, PRAVI MISTERIJ…

U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu.

Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova “Čavoglave – hit ‘ispaljen’ s fronte” koju vrijedi i danas pročitati.

Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice, Uredništvo fan stranice Marka Perkovića Thompsona pretipkalo ga je i prenosimo reportažu u cijelosti…

ČAVOGLAVE – HIT “ISPALJEN” S FRONTE

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju, tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći, u istim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma.

Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi…

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju, a priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj… Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda.

Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona “žetva” armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.
Pjesma za Badnjak

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima.

Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani “dve hiljade i dvesta ustaša”, dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio.

Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana. Gitaru je svirao, onako, iz zabave.

Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je “tamburao”, pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova “himna” možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz “Čavoglava”. Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem… Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli.

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela “zaprećavat kruv”.

– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.

Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani. Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti.

No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima “valja nama preko rijeke”…

NESPORAZUMI

U vezi sa stihom “Čujte Baljci, Mirlovići” iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih “goniti sve do Srbije”, ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju. Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono “Mirlovići” odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja “Mirlovića”, te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. svibnja 1667. – Pukovnija Kraljevskih Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Francuska ušla u Tridesetogodišnji rat, carska je vojska upala u Francusku, a njezine prethodnice koje su činile konjaničke pukovnije Hrvata, stigle su sve do Saint Dennisa, današnjeg predgrađa Pariza.

Francuski kralj Luj XIII., u nedostatku vlastitog lakog konjaništva, od zarobljenika, prebjega i dezertera ustrojio je 1635. tri vlastite hrvatske konjaničke pukovnije. No one nisu dugo djelovale. Pukovnija d’Espenan raspuštena je nakon dvije godine, de Sirot gotovo uništena u bitci kod Tuttlingena, a la Meilleray uključena u drugu pukovniju istog imena.

U međuvremenu osnovane su nove pukovnije Raab, Schack i Wumberg, koje su se istaknule u bitci kod Rocroya. U kolovozu 1643. ustrojena je pukovnija Hrvata koja je prva nosila naziv kraljevska – Royal-Cravattes, na čelu s pukovnikom Johannom Balthasarom.

Nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata sve hrvatske pukovnije, osim pukovnije Balthazar, raspuštene su. Ona je služila u Kataloniji, u ratovima Fronde, a reformom 1661. smanjena je na jednu satniju, koja je u sklopu pomoćnog francuskog korpusa posalana u pomoć caru Leopoldu u ratu protiv Turaka.

Nakon povratka iz Ugarske, a u sklopu politike prema Habsburgovcima i kontakata s braćom Zrinski, nezadovoljnima nepovoljnim Vašvarskim mirom, te na tradiciji pukovnija Hrvata iz Tridesetogodišnjeg rata, francuski kralj Luj XIV. 20. svibnja 1667. preustrojio ju je u elitnu konjaničku pukovniju Kraljevskih Hrvata – Royal Cravates.

Jezgri, koju je činila satnija Balthasard, pridodani su konjanici unovačeni u Ugarskoj i Hrvatskoj. Mjesec dana poslije Luj XIV. prvi se put u javnosti pojavio s novim modnim detaljem. Bio je to rubac koji su Hrvati čvorom vezivali oko vrata, današnja kravata. S francuskoga dvora i ulica Pariza kravata se uskoro proširila Europom, a poslije i svijetom.

Ukinućem monarhije u Francuskoj pukovnija Kraljevskih Hrvata 1790. preimenovana je u 10. konjaničku pukovniju.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Objavljeno

na

Objavio

Titov prijeteći govor u Varaždinu, u koji je došao iz Beograda, održan je u prisutnosti dvojice zločinaca iz Srbije: Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. U govoru je Tito, zajedno s ova dva zlikovca, obećao obračun s ‘hrvatskim smradom’.

A to je značilo – genocid nad Hrvatima.

O čemu svjedoče stotine jama s desetinama tisuća kostura. Na drugoj strani, još nije pronađena nijedna jama gdje su kosti ubijenih partizana.

Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima natjeranim od tajne policije OZNA-e na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala iz Srbije, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, ratnog zločinca za kojim je bila raspisana tjeralica u Njemačkoj.

U tom govoru je poručio Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’

Za Tita su zarobljeni vojnici, civili, žena i djeca u bijegu bili – ‘hrvatski smrad’.

Na tom ‘smradu’ taj patološki ubojica i njegovi sljedbenici izgradili su svoju državu. Da, pjevalo se tada: “Slovenija ne treba kiše, Hrvati je svojom krvlju natopiše”.

Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: “Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu federativnu Jugoslaviju’.”

U okolici Varaždina postoje mnoga otkrivena, ali i mnoga još prikrivena grobišta koja su nastajala u svibnju 1945. godine, nakon posjeta Tita Varaždinu. U tom dijelu Hrvatske počinjeni su brojni pokolji nad civilima, ženama i djecom, te zarobljenim vojnicima.

Jadan je narod koji zaboravlja i ne štuje svoje žrtve, a osobito svoje mučenike koji su završili poput ovih hrvatskih po jamama od Vardara do Klagenfurta. Ne dozvolimo više nikada da nam zabrane govoriti, moliti se ili zaboraviti, ne daj Bože, one koji su svojom krvlju natopili ovu našu rodnu grudu. Titovi mentalni i duhovni sljedbenici baš to imaju kao neugasiv poriv svoje trule i tamne duhovne baštine izgrađene na krvi nevinih i opetovanim lažima koje ponavljaju do današnjeg dana.

Ne zaboravimo one koje je Veliki diktator i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josip Broz, tako jednostavno nepodnošljivom lakoćom nazvao – ‘hrvatskim smradom’. Mi znamo da oni mirišu najljepšim mirisom, poput prvih kršćanskih mučenika, mirisom tamjana koji se prinosi kao žrtva do samoga Boga.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati