Pratite nas

Povijesnice

14. siječnja 1992. – Objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu

Objavljeno

na

HIT JE NAPRAVLJEN, VREBA SE NA RADIO-APARATIMA S PRIPREMLJENOM KASETOM ZA SNIMANJE. ZVIJEZDA JE ROĐENA. MEĐUTIM, TKO TO SVIRA, TKO TO IZVODI? MISTERIJ, PRAVI MISTERIJ…

U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu.

Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova “Čavoglave – hit ‘ispaljen’ s fronte” koju vrijedi i danas pročitati.

Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice, Uredništvo fan stranice Marka Perkovića Thompsona pretipkalo ga je i prenosimo reportažu u cijelosti…

ČAVOGLAVE – HIT “ISPALJEN” S FRONTE

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju, tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći, u istim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma.

Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi…

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju, a priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj… Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda.

Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona “žetva” armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.
Pjesma za Badnjak

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima.

Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani “dve hiljade i dvesta ustaša”, dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio.

Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana. Gitaru je svirao, onako, iz zabave.

Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je “tamburao”, pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova “himna” možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz “Čavoglava”. Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem… Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli.

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela “zaprećavat kruv”.

– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.

Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani. Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti.

No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima “valja nama preko rijeke”…

NESPORAZUMI

U vezi sa stihom “Čujte Baljci, Mirlovići” iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih “goniti sve do Srbije”, ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju. Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono “Mirlovići” odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja “Mirlovića”, te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

14. kolovoza 1715. – Sinj – malobrojna hrvatska vojska pobijedila Turke

Objavljeno

na

Objavio

Turska opsda Sinja 1715. ,Virgil Meneghello Dinčić (kopija)

Sinjska alka, nadaleko poznata hrvatska viteška igra, ustanovljena je u znak sjećanja na veliku pobjedu mletačke vojske i naroda Cetinske krajine nad Osmanlijama 14. kolovoza 1715.

Tijekom tri stoljeća, sve do danas, sinjski alkari – vitezovi i njihovi momci u raskošnim odorama iskazuju odlike svojih predaka, ratnika – krajišnika, a to su muževnost, neustrašivost i odlučnost u junačkoj trci za pobjedom. Cilj je skupiti što više punata pogocima koplja u okruglu alku, čija su polja podijeljena na pogodak “u jedan”, “u dva” i “u sridu”.

Grad Sinj oslobođen je u borbama nakon osmanlijskog poraza kod Beča u Prvom morejskom ratu, ali se Osmanlije nisu mogli pomiriti s gubitkom Cetinske krajine.

U novome Sinjskom ili Malom ratu 1715. velika je osmanlijska vojska od oko 76 tisuća ljudi počela haračiti Krajinom i naposljetku je opkolila Sinj, koji je imao samo sedam stotina branitelja. Poslije šest dana opsade u zoru 14. kolovoza Osmanlije su poduzeli sveopći juriš na grad polurazrušen u topovskom bombardiranju. Na nižim dijelovima tvrđave, na Korlatu, čak su uspjeli istaknuti svoje zastave.

No branitelji su junački odbijali sve napade. Krvavo kolo trajalo je sve do podneva kad su se osmanlijski redovi raspali, a obeshrabreni napadači povukli preko rijeke Cetine ostavivši na bojnom polju više tisuća mrtvih.

Od samoga su početka puk Sinja i njegovi branitelji tu pobjedu pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi.

Onamo je bila prenesena iz franjevačkog samostana podno grada u koji je stigla iz samostana u Šćitu nedaleko od Rame. U znak zahvale providur Balbi s časnicima odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se izradi zlatna kruna i okruni Gospin lik.

Velika kršćanska pobjeda kod Sinja našla je odjeka u cijeloj tadašnjoj Europi. Čak je i u Duždevoj palači u Mlecima postavljena slika s prikazom pobjedničke bitke. Svjesni veličine svoga junačkog djela, Sinjani su nakon sklapanja Požarevačkog mira 1718. pokrenuli trčanje Alke u znak trajnog sjećanja na svoju veličanstvenu pobjedu.

Otada pa sve do danas Sinjska alka simbolizira duh narodnog otpora i podsjeća na junaštvo i borbenu tradiciju hrvatskog naroda. Kao jedina marcijalna igra alka je 2010. uvrštena na Unescov popis nematerijalne svjetske baštine. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. kolovoza 1992. – Razmijenjeni vukovarski logoraši (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon devet mjeseci zatočeništva u neljudskim uvjetima 14. kolovoza 1992. oslobođena je najveća skupina vukovarskih branitelja, zarobljenih u studenom ’91. nakon pada grada.

Tjedan dana prije razmjenu su u Budimpešti dogovorili hrvatski premijer Franjo Gregorić i jugoslavenski predsjednik Milan Panić. Razmjena je obavljena na takozvanoj ničijoj zemlji između Nemetina i Sarvaša, nedaleko od Osijeka.

Jugoslavenska je strana pustila ukupno 726 zarobljenika, od kojih je oslobađanje odbilo svega četvero ljudi. Hrvatska strana je na razmjenu dovela 406 zarobljenika, ali je njih 156 odbilo otići u Jugoslaviju.

Nakon povratka na slobodu vukovarski su branitelji srdačno dočekani na osječkom Trgu Ante Starčevića, zatim su svi odvezeni u Zagreb na liječnički pregled, a onda i svojim obiteljima.

Kalvarija vukovarskih branitelja počela je u studenome 1991. kada su nakon tri mjeseca nadljudskih borbi i napora, u potpunom okruženju, prestali pružati otpor višestruko jačoj jugovojsci. Mnogi branitelji krenuli su kroz minska polja u proboj. Oni koji su ostali nadali su se humanom tretmanu i potpori promatrača Europske zajednice, koji su nadgledali evakuaciju grada.

Nažalost, 18. studenoga nije bio kraj. Bio je to dan kada je za većinu branitelja i civila tek počelo pravo mučenje. Jugovojska i njezini četnički pomagači počinili su mnoge zločine. Velik broj branitelja i ranjenika iz vukovarske bolnice odveden je u nepoznatom smjeru i mučki ubijen.

Tek će se godinama poslije, nakon mirne reintegracije i iskapanja na Novom vukovarskom groblju, Ovčari i ostalim masovnim grobnicama, saznati njihova tragična sudbina.

Većina muškaraca otpremljena je u Srbiju, gdje su sljedećih devet mjeseci proveli u srpskim logorima. Zbog batina i maltretiranja mnogi nisu dočekali razmjenu i oslobođenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari