Pratite nas

Povijesnice

14. siječnja 1992. – Objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu

Objavljeno

na

HIT JE NAPRAVLJEN, VREBA SE NA RADIO-APARATIMA S PRIPREMLJENOM KASETOM ZA SNIMANJE. ZVIJEZDA JE ROĐENA. MEĐUTIM, TKO TO SVIRA, TKO TO IZVODI? MISTERIJ, PRAVI MISTERIJ…

U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu.

Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova “Čavoglave – hit ‘ispaljen’ s fronte” koju vrijedi i danas pročitati.

Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice, Uredništvo fan stranice Marka Perkovića Thompsona pretipkalo ga je i prenosimo reportažu u cijelosti…

ČAVOGLAVE – HIT “ISPALJEN” S FRONTE

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju, tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći, u istim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma.

Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi…

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju, a priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj… Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda.

Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona “žetva” armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.
Pjesma za Badnjak

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima.

Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani “dve hiljade i dvesta ustaša”, dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio.

Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana. Gitaru je svirao, onako, iz zabave.

Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je “tamburao”, pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova “himna” možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz “Čavoglava”. Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem… Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli.

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela “zaprećavat kruv”.

– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.

Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani. Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti.

No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima “valja nama preko rijeke”…

NESPORAZUMI

U vezi sa stihom “Čujte Baljci, Mirlovići” iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih “goniti sve do Srbije”, ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju. Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono “Mirlovići” odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja “Mirlovića”, te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23. listopada 1847. – Hrvatski postao službeni jezik

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Bilo je to 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj županijskoj zgradi na Markovu trgu.

Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.

Najveća zasluga zasigurno pripada Ljudevitu Gaju, koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja izložio osjećaje cijelog tadašnjeg mladog naraštaja i kulturni program njezina rada.

Otada pa sve do 1847. vodila se ogorčena borba za hrvatski jezik i za sva hrvatska državna prava. Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. listopada – 102 godina od pokolja Hrvata u Odesi (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva, kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu.

Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici.

U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.

Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. “silovoljaca”.

Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Zbog ovog zločina, koji je jedan od najvećih sramota u srpskoj povijesti, Prvi svjetski rat bio je zapostavljen u povijesnoj znanosti jugoslavenskoga režimskog karaktera, zbog zlodjela srpske vojske u Odesi.

Ondje su časnici srpske vojske nasilno prevodili hrvatske zarobljenike u srpske dobrovoljačke postrojbe”, pri čemu su Hrvati, prije pristupanja, bili prisiljavani da se očituju Srbima. Budući da su se hrvatski zarobljenici odupirali tome, srpski su ih časnici zlostavljali, pri čemu su mnogi hrvatski vojnici od zlostavljanja ostali sakati.

Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im dijelove tijela.

Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili:

“To su Hrvati, pa ne morate znati”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari