Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’

Objavljeno

na

Uz gospodarski, financijski, pravni i politički aspekt slučaja Agrokor, o kojima je već bilo mnogo govora, osobno mi je posebno zanimljiv i kulturalni. Mitologija koja se plete oko slučaja Agrokor puno govori o zajednici koja je proizvodi i širi. Među književnim i filmskim referencijama koje se koriste u najnovijim šalama na račun Gazde, Agrokora i prigodnog zakona, ističu se dvije – Glembajevi i srpski film “Tesna koža”.

Ono što ljudi masovno dijele i lajkaju po društvenim mrežama govori ponešto o općem raspoloženju i očekivanjima. Narod danas očekuju nekakvu katarzu. Nakon svega, netko mora platiti ceh, simbolički rečeno, nečija glava mora pasti. Figura žrtvenog jarca je važna u konstituiranju i funkcioniranju zajednice. Suvremeni “jarac” ne mora nužno biti nevina ili nevažna figura, on može biti i realno najodgovorniji za probleme, važno je da, kad mu se natovari ta uloga, preuzme sve grijehe zajednice, dakle i ono za što jest i ono za što nije kriv. Većina, barem sudeći po komentarima, priziva zatvor i osobnu propast Gazde, pri čemu se najčešće spominje islandski model i pljenidba privatne imovine. Koliko god atmosfera za sada samo virtualnog linča bila odbojna, teorijski stoje primjedbe kako donošenje posebnog zakona za posebne kategorije ljudi i poduzeća od “sistemskog značaja” bitno narušava same temelje republike kao zajednice ravnopravnih građana.

Teško je strukturalistički objasniti nekome tko je ovršen ili deložiran ili mu je porezni dug izvješen na stupu srama Porezne uprave zašto za njega nema milosti, a Gazda je posebnim zakonom zaštićen od prisilne naplate i stečaja na godinu i tri mjeseca. Kocka je bačena, a na kocki je opstanak ove Vlade ako stvari, unatoč ad hoc donesenom zakonu, krenu po zlu. Na kraju će presuditi rezultat. Ako Vladin povjerenik uspije u onome što Todorić nije mogao, Vlada će opravdano zaslužiti sve pohvale zbog brze i odgovorne reakcije, jer je unatoč mrmljanju javnosti i otporu dijela struke, donijela poseban zakon kako bi zaštitila dobavljače, hrvatsko gospodarstvo pa i zdrave sastavnice Agrokora. Ako za 15 mjeseci Agrokor koliko-toliko postavi na noge, ova Vlada osigurala je još barem jedan mandat. No, ako bude drugačije, ako dođe do propasti i stečaja Agrokora, a žrtve njegova kolapsa tada dođu pred Vladu, koja je preuzela odgovornost, tražiti pravdu, mogli bismo vrlo brzo imati prijevremene izbore i vrlo čudnu političku situaciju propale Vlade i oporbe koja je u još gorem stanju.

Vlast će se kotrljati ulicama i u tom scenariju moglo bi doći do radikalne promjene političke scene. U svemu tome posebno je zanimljiva pozicija Mosta. U istom tjednu kad je Most glasovao za lex Agrokor, čelnik stranke Božo Petrov, ujedno i predsjednik Sabora, podiže kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića. Ministar unutarnjih poslova Orepić prijeti represijom. Politički tajnik Mosta Grmoja ponavlja sumnje koje su prvi iznijeli ruski bankari, da su lažirana financijska izvješća Agrokora, sugerira da je Todorić imao političku potporu i zaštitu zadnjih dvadeset godina te proziva vodstvo HNB-a zbog izdavanja sumnjivih mjenica. Doista, što su svih tih godina, dok je rasla rupa u utrobi Agrokora i povlačila fatalno u sebe i dobavljače i kreditore, radila regulatorna tijela? Stidljivo su se počela oglašavati tek sada kad je golemi kostur izvirio iz ormara. Guverner HNB-a Vujčić 2017. izjavljuje kako su još 2012. ustanovili da se Agrokor pojavljuje kod više banaka u smislu njihove prevelike izloženosti. Premijer Plenković olimpijskim diplomatskim mirom nastoji ostaviti dojam kako sve štima, a ministrica gospodarstva Dalić ima sve češće čudne, nervozne ispade smijeha i javno komentira kako nam oko Agrokora samo sveti Ante može pomoći.

Narod prekaljen krizama, recesijama, stabilizacijama i “reformama” u međuvremenu zbija šalu. Među referencama na Agrokor koje kruže društvenim mrežama ističu se dvije, jedna iz visoke nacionalne književnosti, druga iz niskog, trivijalnog filma iz susjedstva, za koji se s vremenskim odmakom pokazuje kako nije nipošto banalan. Prva su Gospoda Glembajevi. Nešto od bešćutnog glembajevskog cinizma prosijalo je u pismu javnosti kojim je Ivica Todorić, između ostalog, važno priopćio: “Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.” U tom altruističnom poklanjanju naciji svega što je stvorio ne spominje zašto se nije odrekao svoje tvorevine prije dvadeset ili deset ili samo pet godina? Nego se sada odriče nečega što nije dovoljno usporediti s oglodanom kosti ni s lešinom koju je istovario pred Vladu, već jedino s crnom rupom koja bi posredno, ili ako dođe do tužbi čak i izravno, mogla isisati fatalan dio državnog proračuna. Braneći glembajevski model poslovanja, jedan od najodbojnijih likova Krležine drame, Silberbrandt ističe: “Upravo za nas, za naš siromašni nepismeni narod, koji nema svoje narodne privredne klase, za nas je važno da očuvamo i ono malo što je ekonomski naše, narodno naše.” Mi smo dakle Gazdini, Gazda je, sistemski značajno, naš. U međuvremenu su dobavljači Agrokora razvili težak oblik stockholmskog sindroma, koji je kulminirao pozivom Kraševe prokuristice Marice Vidaković zaposlenicima tvrtki dobavljača da kupuju u Konzumu, što su domaći trgovački lanci NTL grupa i Ultra gros javno osudili i ismijali, ispravno to svodeći na poziv da kupuju kod onih koji im nisu platili robu, a ne kod onih koji im je redovito plaćaju.

Druga česta referenca u prigodnim šalama odnosi se na srpski filmski serijal “Tesna koža” iz osamdesetih. Iako je bio veliki hit u kinima, ozbiljni filmofili gledali su ga prezirno kao najnižu vrstu komedije, ali kad ga se pogleda s odmakom, vidi se kako je to sjajan prikaz truleži socijalističkog sistema i njegove elite. Mnogi hrvatski gazde i danas, 2017. više podsjećaju na korumpiranog socijalističkog direktora Šoića iz “Tesne kože” nego na neodgovorne brokere s Wall Streeta. U dojmljivoj sceni, kad je voda u poduzeću došla do grla, Šoić se obraća kolektivu sljedećim riječima: “Drugovi, dolazi vreme ćorke… upozoravam, u ćorku će uskoro da se ide ko sad u kafanu što se ide…” U suvremenom hrvatskom prijevodu nakon 35 godina zvuči to ovako: “Gospodo, dolazi vrijeme ćuze… upozoravam, u ćuzu će se uskoro ići kao što se sada ide u birtiju.” Na to se diže stariji, skromni drug, koji je do tada cijelo vrijeme bio “donji” i kaže: “Ko je išo u kafane, taj neka ide u ćorku, ja šest godina ne znam šta je kafana, nemam bre pare ni za struju, a kamoli da idem u kafanu.” Dakle – tko je rasipao, dok se moglo, neka ide u ćuzu.

Još je poučnija scena u kojoj Šoić razgovara s odvjetnikom koji ga informira kako mu je svu imovinu prebacio na suprugu pa, “ako ode u ćorku”, može mirno spavati. Šoić na to dodaje: “Mićo, ja ne bi da idem u ćorku”. Na Mićkovu primjedbu kako je “mućkao”, Šoić priznaje: “Jesam, ali ja nisam mućkao kao ovi što mućkaju, ja sam mućkao u skladu s propisima. Mislim da ne bi trebao da idem u ćorku.” Odvjetnik mu na to odgovara kako se možda može izvući ako proda motel u vlasništvu poduzeća i pokrije mjenice. Šoić na to uzdahne i zaključi: “Znači, da opet mućkam…” Hoće li i u kojoj mjeri država pomagati u ovom Agrokorovu mućkanju, ostaje vidjeti, ali izgleda kako se vrijeme “ćorke” opasno približava.

Civilizacija počiva na povjerenju. Kad ne bismo, primjerice, imali povjerenja da će i drugi ljudi novčanicu smatrati vrijednom onoliko koliko na njoj, ovjereno potpisom guvernera piše, novčanica bi postala bezvrijedan papir. Tako je i sa zakonima i institucijama. Situacija poput ove s lex Agrokor trenutak je u kojem elementarno povjerenje u institucije, koje je vezivno tkivo republike,visi o koncu. Sumnje u lažiranje financijskih izvješća, skrivena dugovanja, upitne mjenice, prikriveno kreditiranje, probijanje svih zakonskih rokova plaćanja, nerad regulatornih tijela, sve to stvara tešku sjenu nad ovim slučajem. Ne želeći ništa prejudicirati i prepuštajući “institucijama da rade svoj posao”, činjenica je da bi “ćorka” tu djelovala katarzično. Ne treba je prizivati, jer se puno “mućkalo po propisima”, ali ako se u bahatosti prešlo i preko te crte, bilo bi spasonosno za zajednicu da se to što prije sankcionira.

Nino Raspudić / Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari