Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’

Objavljeno

na

Uz gospodarski, financijski, pravni i politički aspekt slučaja Agrokor, o kojima je već bilo mnogo govora, osobno mi je posebno zanimljiv i kulturalni. Mitologija koja se plete oko slučaja Agrokor puno govori o zajednici koja je proizvodi i širi. Među književnim i filmskim referencijama koje se koriste u najnovijim šalama na račun Gazde, Agrokora i prigodnog zakona, ističu se dvije – Glembajevi i srpski film “Tesna koža”.

Ono što ljudi masovno dijele i lajkaju po društvenim mrežama govori ponešto o općem raspoloženju i očekivanjima. Narod danas očekuju nekakvu katarzu. Nakon svega, netko mora platiti ceh, simbolički rečeno, nečija glava mora pasti. Figura žrtvenog jarca je važna u konstituiranju i funkcioniranju zajednice. Suvremeni “jarac” ne mora nužno biti nevina ili nevažna figura, on može biti i realno najodgovorniji za probleme, važno je da, kad mu se natovari ta uloga, preuzme sve grijehe zajednice, dakle i ono za što jest i ono za što nije kriv. Većina, barem sudeći po komentarima, priziva zatvor i osobnu propast Gazde, pri čemu se najčešće spominje islandski model i pljenidba privatne imovine. Koliko god atmosfera za sada samo virtualnog linča bila odbojna, teorijski stoje primjedbe kako donošenje posebnog zakona za posebne kategorije ljudi i poduzeća od “sistemskog značaja” bitno narušava same temelje republike kao zajednice ravnopravnih građana.

Teško je strukturalistički objasniti nekome tko je ovršen ili deložiran ili mu je porezni dug izvješen na stupu srama Porezne uprave zašto za njega nema milosti, a Gazda je posebnim zakonom zaštićen od prisilne naplate i stečaja na godinu i tri mjeseca. Kocka je bačena, a na kocki je opstanak ove Vlade ako stvari, unatoč ad hoc donesenom zakonu, krenu po zlu. Na kraju će presuditi rezultat. Ako Vladin povjerenik uspije u onome što Todorić nije mogao, Vlada će opravdano zaslužiti sve pohvale zbog brze i odgovorne reakcije, jer je unatoč mrmljanju javnosti i otporu dijela struke, donijela poseban zakon kako bi zaštitila dobavljače, hrvatsko gospodarstvo pa i zdrave sastavnice Agrokora. Ako za 15 mjeseci Agrokor koliko-toliko postavi na noge, ova Vlada osigurala je još barem jedan mandat. No, ako bude drugačije, ako dođe do propasti i stečaja Agrokora, a žrtve njegova kolapsa tada dođu pred Vladu, koja je preuzela odgovornost, tražiti pravdu, mogli bismo vrlo brzo imati prijevremene izbore i vrlo čudnu političku situaciju propale Vlade i oporbe koja je u još gorem stanju.

Vlast će se kotrljati ulicama i u tom scenariju moglo bi doći do radikalne promjene političke scene. U svemu tome posebno je zanimljiva pozicija Mosta. U istom tjednu kad je Most glasovao za lex Agrokor, čelnik stranke Božo Petrov, ujedno i predsjednik Sabora, podiže kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića. Ministar unutarnjih poslova Orepić prijeti represijom. Politički tajnik Mosta Grmoja ponavlja sumnje koje su prvi iznijeli ruski bankari, da su lažirana financijska izvješća Agrokora, sugerira da je Todorić imao političku potporu i zaštitu zadnjih dvadeset godina te proziva vodstvo HNB-a zbog izdavanja sumnjivih mjenica. Doista, što su svih tih godina, dok je rasla rupa u utrobi Agrokora i povlačila fatalno u sebe i dobavljače i kreditore, radila regulatorna tijela? Stidljivo su se počela oglašavati tek sada kad je golemi kostur izvirio iz ormara. Guverner HNB-a Vujčić 2017. izjavljuje kako su još 2012. ustanovili da se Agrokor pojavljuje kod više banaka u smislu njihove prevelike izloženosti. Premijer Plenković olimpijskim diplomatskim mirom nastoji ostaviti dojam kako sve štima, a ministrica gospodarstva Dalić ima sve češće čudne, nervozne ispade smijeha i javno komentira kako nam oko Agrokora samo sveti Ante može pomoći.

Narod prekaljen krizama, recesijama, stabilizacijama i “reformama” u međuvremenu zbija šalu. Među referencama na Agrokor koje kruže društvenim mrežama ističu se dvije, jedna iz visoke nacionalne književnosti, druga iz niskog, trivijalnog filma iz susjedstva, za koji se s vremenskim odmakom pokazuje kako nije nipošto banalan. Prva su Gospoda Glembajevi. Nešto od bešćutnog glembajevskog cinizma prosijalo je u pismu javnosti kojim je Ivica Todorić, između ostalog, važno priopćio: “Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.” U tom altruističnom poklanjanju naciji svega što je stvorio ne spominje zašto se nije odrekao svoje tvorevine prije dvadeset ili deset ili samo pet godina? Nego se sada odriče nečega što nije dovoljno usporediti s oglodanom kosti ni s lešinom koju je istovario pred Vladu, već jedino s crnom rupom koja bi posredno, ili ako dođe do tužbi čak i izravno, mogla isisati fatalan dio državnog proračuna. Braneći glembajevski model poslovanja, jedan od najodbojnijih likova Krležine drame, Silberbrandt ističe: “Upravo za nas, za naš siromašni nepismeni narod, koji nema svoje narodne privredne klase, za nas je važno da očuvamo i ono malo što je ekonomski naše, narodno naše.” Mi smo dakle Gazdini, Gazda je, sistemski značajno, naš. U međuvremenu su dobavljači Agrokora razvili težak oblik stockholmskog sindroma, koji je kulminirao pozivom Kraševe prokuristice Marice Vidaković zaposlenicima tvrtki dobavljača da kupuju u Konzumu, što su domaći trgovački lanci NTL grupa i Ultra gros javno osudili i ismijali, ispravno to svodeći na poziv da kupuju kod onih koji im nisu platili robu, a ne kod onih koji im je redovito plaćaju.

Druga česta referenca u prigodnim šalama odnosi se na srpski filmski serijal “Tesna koža” iz osamdesetih. Iako je bio veliki hit u kinima, ozbiljni filmofili gledali su ga prezirno kao najnižu vrstu komedije, ali kad ga se pogleda s odmakom, vidi se kako je to sjajan prikaz truleži socijalističkog sistema i njegove elite. Mnogi hrvatski gazde i danas, 2017. više podsjećaju na korumpiranog socijalističkog direktora Šoića iz “Tesne kože” nego na neodgovorne brokere s Wall Streeta. U dojmljivoj sceni, kad je voda u poduzeću došla do grla, Šoić se obraća kolektivu sljedećim riječima: “Drugovi, dolazi vreme ćorke… upozoravam, u ćorku će uskoro da se ide ko sad u kafanu što se ide…” U suvremenom hrvatskom prijevodu nakon 35 godina zvuči to ovako: “Gospodo, dolazi vrijeme ćuze… upozoravam, u ćuzu će se uskoro ići kao što se sada ide u birtiju.” Na to se diže stariji, skromni drug, koji je do tada cijelo vrijeme bio “donji” i kaže: “Ko je išo u kafane, taj neka ide u ćorku, ja šest godina ne znam šta je kafana, nemam bre pare ni za struju, a kamoli da idem u kafanu.” Dakle – tko je rasipao, dok se moglo, neka ide u ćuzu.

Još je poučnija scena u kojoj Šoić razgovara s odvjetnikom koji ga informira kako mu je svu imovinu prebacio na suprugu pa, “ako ode u ćorku”, može mirno spavati. Šoić na to dodaje: “Mićo, ja ne bi da idem u ćorku”. Na Mićkovu primjedbu kako je “mućkao”, Šoić priznaje: “Jesam, ali ja nisam mućkao kao ovi što mućkaju, ja sam mućkao u skladu s propisima. Mislim da ne bi trebao da idem u ćorku.” Odvjetnik mu na to odgovara kako se možda može izvući ako proda motel u vlasništvu poduzeća i pokrije mjenice. Šoić na to uzdahne i zaključi: “Znači, da opet mućkam…” Hoće li i u kojoj mjeri država pomagati u ovom Agrokorovu mućkanju, ostaje vidjeti, ali izgleda kako se vrijeme “ćorke” opasno približava.

Civilizacija počiva na povjerenju. Kad ne bismo, primjerice, imali povjerenja da će i drugi ljudi novčanicu smatrati vrijednom onoliko koliko na njoj, ovjereno potpisom guvernera piše, novčanica bi postala bezvrijedan papir. Tako je i sa zakonima i institucijama. Situacija poput ove s lex Agrokor trenutak je u kojem elementarno povjerenje u institucije, koje je vezivno tkivo republike,visi o koncu. Sumnje u lažiranje financijskih izvješća, skrivena dugovanja, upitne mjenice, prikriveno kreditiranje, probijanje svih zakonskih rokova plaćanja, nerad regulatornih tijela, sve to stvara tešku sjenu nad ovim slučajem. Ne želeći ništa prejudicirati i prepuštajući “institucijama da rade svoj posao”, činjenica je da bi “ćorka” tu djelovala katarzično. Ne treba je prizivati, jer se puno “mućkalo po propisima”, ali ako se u bahatosti prešlo i preko te crte, bilo bi spasonosno za zajednicu da se to što prije sankcionira.

Nino Raspudić / Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari