Pratite nas

Povijesnice

1483.g. tiskan je ‘Misal’ – prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku

Objavljeno

na

‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ je prva hrvatska tiskana knjiga, otisnuta svega 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Ujedno, to je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska knjiga tiskana na hrvatskom jeziku i vlastitom glagoljskom pismu, a objavljena  je 22. veljače 1483. godine.

Jezik na kojem je Misal tiskan zapravo je crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, odnosno jezik kojim su se tada Hrvati služili u liturgiji, a naslijedili su ga od svete braće Ćirila i Metoda. Točnije, staroslavenski, odnosno crkvenoslavenski jezik je, kao i pismo glagoljicu, sastavio sveti Ćiril, a za bogoslužne potrebe Slavena. Taj je crkvenoslavenski jezik pak s vremenom na našem području poprimio mnoge oblike hrvatskoga govornoga jezika, tako da su ga Hrvati gotovo u potpunosti razumjeli. Glagoljsko se pismo na hrvatskom području s vremenom oblikovalo u tzv. uglatu glagoljicu, na kojoj je tiskan i Misal.

Misal nije samo bio hrvatski prvotisak u punom smislu riječi, nego je bio i prva tiskana knjiga u južnoslavenskim područjima te je bio i najstarija knjiga tiskana glagoljicom, a kao takav je označavao prekretnicu u kulturi Hrvata i Slavena uopće.

misal3
Treba uz to istaknuti da su Hrvati bili jedini narod u Katoličkoj Crkvi koji su imali povlasticu u liturgiji se služiti hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom, odnosno svugdje drugdje je bio obvezan latinski jezik, i to sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), kada se počinje uvoditi narodni jezik u liturgiju. Hrvati su pak tu povlasticu služenja crkvenoslavenskim jezikom i glagoljicom u bogoslužju dobili još u vrijeme pape Inocenta IV., koji je tu dozvolu potvrdio u dva navrata – 1248. i 1252. god.

Nije na odmet niti skrenuti pozornost na činjenicu da je baš od svih drugih knjiga za prvotisak odabran misal, odnosno knjiga za slavlje svete mise. Pokazuje to ne samo važnost te knjige po sebi, nego i odražava vjerski život onoga vremena. Primjerice, u talijanskim su tiskarama (gdje su se, napose u Veneciji, češće tiskale naše kasnije knjige) najprije tiskali rimski pjesnici i grčki filozofi, pa su tek tada došle na red liturgijske knjige. Kod nas se, pak, kao najčasnija za tisak pokazala uistinu u duhovnom smislu najvrjednija knjiga poslije Svetog pisma – misal.

S koliko se brižljivosti pristupilo pripremi za tisak Misala svjedoči i činjenica da je upravo on najljepša od svih tiskanih glagoljskih knjiga. Tiskan je dvobojno, odnosno crnom i crvenom bojom, u svečanom folio-formatu u dva stupca, u formatu 27 x 14 cm, na ukupno 220 stranica, uz korištenje većih i manjih slova (s ukupno 201 grafičkim znakom), te uvriježenih kratica i ligatura (tj. slova sastavljenih od dva, a ponekad i više slova). I po tome možemo biti ponosni na naš prvotisak, jer se po ljepoti itekako može usporediti s najljepšim rukopisnim misalima iz 14. i 15. st., a uz to valja i dodati da je to prva dvobojna slavenska inkunabula.

Kao i u Gutenbergovoj Bibliji, ni u Misalu nisu otisnuti inicijali, nego je ostavljen prostor za njihovu naknadnu iluminaciju, što je na nekim mjestima i učinjeno rukom, ali ne baš posebno vješto. Kao i druge knjige iz tog razdoblja, knjiga je tiskana bez naslovne stranice, odnosno počinje kalendarom, a potom slijedi tekst Misala. Završava pak kolofonom (bilješkom na zadnjoj stranici koja sadrži podatke o autoru, tiskari, mjestu i godini izdanja…), ali je u njemu naznačen samo nadnevak završetka tiskanja: 22. veljače 1483. god.

misal2Budući da takvi važni podaci nisu naznačeni u samom Misalu, put za njihovo otkrivanje je iznimno trnovit, tako da većinu njih, unatoč višestoljetnom nastojanju, ni danas ne poznajemo. Ipak, stručnjaci su utvrdili da je tekst za tisak pripremljen u Istri, odnosno otkrili su da je kao glavni od predložaka za Misal po zakonu rimskog dvora poslužio rukopisni glagoljski Misal kneza Novaka iz 1368. god., koji se u to vrijeme nalazio u Istri, te da su kao drugi predlošci poslužili i istarski glagoljski rukopisni misali. Istarsko podrijetlo potvrđuje i uvrštavanje u kalendar blagdan sv. Mavre, porečkog biskupa, a koji se nije nalazio u drugim kalendarima, kao i neki drugi pokazatelji.

Prema nekima, iako to nije općeprihvaćeno, Misal je tiskan u Kosinju, dok se još kao moguća mjesta tiskanja navode Izola, Roč i Modruš, a u ranijim se vremenima smatralo da je tiskan u Veneciji. No, ni jedno od tih mjesta se ne može uzeti s potpunom sigurnošću.

Ne zna se ni u koliko je primjeraka tiskan Misal po zakonu rimskog dvora, ali sudeći po tiražu onoga vremena, može se pretpostaviti da nije prelazio brojku od 300, a možda ni od 200. Sačuvano je tek 11 nepotpunih primjeraka i 6 fragmenata. Iako je bilo i onih primjeraka koji su tiskani na pergameni, takvi nisu sačuvani, odnosno sačuvana su tek tri lista. Sačuvani primjerci se čuvaju u raznim mjestima i državama: u Zagrebu 5 primjeraka (2 u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, 2 u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te 1 u Franjevačkom samostanu sv. Ksavera), u Vatikanu 2, te po jedan u Beču, Sankt Peterburgu (tom primjerku nedostaje tek jedan list), Washingtonu i jedan u dominikanskom samostanu u mjestu Bolu na otoku Braču.

Drugo izdanje Misala  tiskao je je Blaž Baromić 1494. god. u Senjskoj tiskari, potom je uslijedilo izdanje fra Pavla Modrušanina 1528. u Mlecima, te izdanje biskupa Šimuna Kožičića u Rijeci 1530. god. Valja spomenuti i kako je pretisak prvotiska objavila Nacionalna i sveučilišna knjižica u Zagrebu 1971. god.

Uz poseban vjerski i nacionalni ponos zbog tolikog bogatstva Misala, valja sa žaljenjem istaknuti da je ipak ta knjiga označila i početak kraja svog onog marljivog i sustavnog posla ručnog pisanja i prepisivanja knjiga, kojega možemo ponajviše zahvaliti srednjovjekovnim samozatajnim redovnicima, koji su taj posao svakodnevno obavljali u tišini svoje samostanske ćelije ili u skriptorijima, kao i početak kraja onih prekrasnih iluminacija koje su minijaturisti pomno i umjetnički ukrašavali, pazeći na svaki detaljčić dok su bojili crvenom, zelenom, modrom i zlatnom bojom. Svaka je takva knjiga za sebe značila neizmjerno bogatstvo, ne samo po svome sadržaju ili neponovljivosti knjige, nego i po tolikom trudu onih koji su ih stvarali.

S druge pak strane, prvotisak je označavao skoru sve veću i veću dostupnost znanju i znanosti znatno širem čitateljstvu od onoga koje si je do tada moglo kupiti rukom pisanu i oslikanu knjigu, pa bi to svakako trebali imati u vidu oni današnji kvazimudraci i kvaziznanstvenici koji se odveć razbacuju nekakvim “svjetovnim znanjem” i svjetovnom znanošću, negirajući doprinos Crkve u razvoju kulture i znanosti, jer da nije bilo onih marljivih redovnika koji su postojano, pažljivo i marljivo svakodnevno prepisivali knjige grčkih, rimskih i kršćanskih klasika, oni bi danas od svoje svjetovne znanosti uistinu imali jako malo, zapravo gotovo ništa.

Pojava Misala, knjige tiskane na hrvatskom jeziku i pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
Misal iz 1483. prvi je spomenuo zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.-1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar te Mihail Bobrowski, bjeloruski slavist i orijentalist, koji pišući 1820. o našem prvotisku duhovito primjećuje kako je “ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana”, a godinu dana poslije iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s nadnevkom 20. listopada 1821. ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

440. obljetnica velejunačke obrane Gvozdanskog

Objavljeno

na

Objavio

Gvozdansko se treba učiti u hrvatskim školama!

U prostorijama Hrvatskog katoličkog liječničkog društva održano je predavanje u svezi početka obilježavanja 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

Predavač je bio gospodin Damir Borovčak, dipl. ing., kojeg je predstavila predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, kao povijesnog istraživača i publicista. Gospodin Borovčak već gotovo dva desetljeća promiče zaboravljene povijesne činjenice, poput stradanja Gvozdanskog, Zrina, Macelja i podsjeća da je već 330. godina sveti Josip zaštitnik Hrvatskog kraljevstva, a danas hrvatske domovine i naroda. Također je idejni začetnik i pokretač sada već tradicionalnog hodočašća na Gvozdansko, koje će se 14. siječnja 2018. g. održati po deveti puta

Predavač je najprije pojasnio gdje se zemljopisno u Pounju nalazi naselje i stara zrinska utvrda Gvozdansko, a zatim s više od pedesetak slikovnih prikaza opisao sve značajke starije i novije povijesti na temu obrane Gvozdanskog. Utvrdu su gradili knezovi Šubići Zrinski, koji su dodatak svom prezimenu dobili po nedalekoj utvrdi Zrin u kojoj su stolovali. U Zrinu se i rodio velejunak Nikola Šubić Zrinski IV. koji je 1566. godine obranio Siget, a time i Beč, ali i Hrvatsku.

Njegov otac Nikola III. izgradio je Gvozdansko, koje je bila suvremena utvrda tog vremena. U Gvozdanskom je bila nadaleko poznata kovnica novca, posebno su se kovali srebrnjaci, taliri. Za te potrebe srebro se je vadilo iz obližnjih rudnika, koji su također bili u posjedu Zrinskih. Tim novcem po Europi se je kupovalo naoružanje i vojna oprema kako bi se Hrvatska obranila od stalnih najezda iz Bosne, koja je tada već bila u turskom posjedu. Predavač je napomenuo da su prije turskih najezda na Europu, hrvatski kraljevski gradovi bili Bihač, Jajce i Banja Luka, u kojima se također kovao hrvatski novac. Tako su Zrinski kroz naraštaje branili Pounje od navale Turaka. S njima su prodirali i Vlasi, koji su Turcima služili kao pljačkaške horde za nabavku hrane i potrepština. U kasnijim stoljećima Vlasi su uglavnom prešli na srpstvo, pod utjecajem velikosrpske politike i uz pomoć SPC-e.

foto: hkld

Vojnu obranu Gvozdanskog činili su svega 20-tak banskih vojnika uz oko 300-tinjak rudara, kovača te muškog i ženskog pučanstva iz okolnih sela. Kapetane obrane Gvozdanskog iz 1577. godine zabilježila je povijest. Njihova su imena poznata i to su bili: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić, koji je pod vodstvom Ferhat paše Sokolovića s oko 10.000 napadača tri mjeseca osvajao Gvozdansko. Te godine bila je nemilosrdno hladna zima, konji su se smrzavali bez pokrivača, a nije se moglo preživjeti bez velikih vatri u taboru.

U takvim nemogućim uvjetima, poslije tri mjeseca odupiranja, Gvozdansko je imalo još svega 30-tak iscrpljenih branitelja. Branitelji Gvozdanskog imali su u razmacima tri ponude za napustiti obranu i otići na slobodno područje ostataka Hrvatske. Sve tri ponude su odbili, posebno onu najizazovniju na Božić 1577. Branitelji nisu posustali ni zbog nedostatka pomoći, ni zbog nedostatka baruta, ni zbog ranjavanja, ni zbog iznemoglosti bez hrane i vode, već su se u noći 12./13. siječnja 1578. godine smrznuli zbog nedostatka ogrijeva! To nije priča, nije bajka, nije legenda, već istina koju je zapisao neprijatelj – turski napadač, koji im je i odao najveću počast pokopom po katoličkom obredu, istaknuo je Borovčak.

“Zbog tih činjenica, smatram, da je to hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora. Primjera je bilo u povijesti i prije i kasnije, no smrznuta obrana nigdje u svjetskoj povijesti nije zabilježena”, kazao je Borovčak.

Danas o tragediji i junaštvu Gvozdanskog malo koji Hrvat išta znade, rekao je predavač. U školama se ne uči da je hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić autor najduljeg hrvatskog epa, ikada napisanog, o najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva.i Nakon tri godine rada, od 1937. do 1940. ostvario je svoje životno i povijesno djelo, hrvatski ep Gvozdansko sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. U svom predgovoru autor navodi kako ne poznaje u povijesti čovječanstva uzvišenijeg primjera vršenja dužnosti prema Bogu, prirodi i djedovini od onoga na Gvozdanskom. Ističe činjenicu da se hrvatski velikaši i plemići, osim vrlo rijetkih iznimaka, nisu iseljavali da izmaknu navalnom barbarstvu, te su uzorno ginuli. Tumači da u Hrvatskoj nije bilo ropstva, seljak je posjedovao svoju zemlju, a plemićku je obrađivao pod određenim uvjetima. U Banovini je bilo nešto teže, ali ni tu ropstva nije bilo, a hrvatski plemići su bili obično vrlo humani, dok su najveći silnici bili uljezi sa sjevera. Za vjerovati je da zato jer nisu bili roblje, rudari i težaci Gvozdanskog nisu željeli predati grad turskim osvajačima. Bez povijesnog ponosa nema narodne svijesti, poručuje u predgovoru svog djela Ante Tresić Pavičić. Zamisao i radni zanos autora bio je probuditi hrvatski narodni ponos. No, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća od svog ostvarenja (!), dakle tek 2000. godine. Iako se u epu pjeva o velikoj tragediji branitelja Gvozdanskog, to velebno književno djelo ostaje nedovoljno poznato, najvjerojatnije zbog političkih okolnosti koje su nastupile iste godine kad je knjiga i objavljena.

Na završetku predavač Damir Borovčak je iznio i neke novije primjere velejunaštva iz obrambenog Domovinskog rata, poput bitke za spašavanje civila u Pounju 26. srpnja 1991. i veličanstvenu obranu Vukovara… Zaključno, pozvao je sve prisutne na svetu misu za branitelje Gvozdanskog u petak 12. siječnja 2018. u 18 sati u zagrebačkoj katedrali, a poslije mise održati će se i već tradicionalni koncert “Sjećanje na Gvozdansko” na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske vojske. Također predavač je svima preporučio i odlazak na IX. spomen-hodočašće na Gvozdansko u nedjelju 14. siječnja 2018. s autobusima iz Zagreba. Svi koji su zainteresirani za navedeno hodočašće mogu se javiti tajnici HKLD-a gdji. Slavici Grubišić, tel. 01 4817 537; mobitel: 095 553 8685; e-mail: tajnistvo@hkld.hr

prof. dr. sc. Danica Galešić-Ljubanović

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari