Pratite nas

Povijesnice

15. rujna 1972. – Hrvatski emigranti oteli švedski zrakoplov

Objavljeno

na

Prošlo je točno 45 godina otkad su hrvatski politički emigranti oteli švedski putnički avion.

Imali su samo jedan cilj – osloboditi Miru Barešića i ostale zatvorene emigrante

Tog 15. rujna 1972. sve švedske radiopostaje i televizijske kuće javile su alarmantnu vijest.Otet je putnički zrakoplov Scandinavian Airlines Systema sa 96 putnika koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm.

Letio je iz Torslande (kod Göteborga), a otet je u toj zračnoj luci.

To je bila prva otmica u povijesti Švedske i vlasti ni pod koju cijenu nisu željele ugroziti živote putnika. Nisu imale drugu mogućnost nego udovoljiti otmičarima. Odlučili su pristati na sve njihove uvjete. A otmičari Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo su htjeli samo jedno.

Nakon što su čuli da švedske vlasti namjeravaju Miru Barešića (22) i ostale istaknute hrvatske emigrante koji su ležali u zatvoru izručiti Jugoslaviji odlučili su napraviti sve kako bi sedmoricu prijatelja i istomišljenika izvukli iz zatvora.

Otmica zrakoplova činila se kao dobra ideja. I nisu pogriješili jer je njihov zahtjev da vlasti puste iz zatvora Miru Barešića i ostale emigrante te da sve zajedno avionom prebace u u Španjolsku bio je udovoljen. A kako i ne bi kad su zaprijetili da će eksplozivom raznijeti avion.

Sve je zapravo bio jedan veliki blef, ali u tom trenutku opasnost je izgledala itekako stvarno. Naime, oni nisu imali nikakav eksploziv. Umjesto eksploziva u torbi su držali smotane stare hlače. Pregovori sa švedskom vladom trajali su 16 sati. Svi iz emigrantske skupine dali su izjavu u kojoj jamče svojim životima da se niti jednom putniku neće ništa dogoditi. Obećanje su održali.

I zaista, nije bilo žrtava, a policija je Miru i njegove suborce pustila u Španjolsku. Dovela ih je vojnim helikopterima u zračnu luku i razmijenila za putnike iz otetog zrakoplova. Španjolska je bila odredište jer je general Francisco Franco koji je tad bio na vlasti bio blagonaklon prema hrvatskim nacionalistima i veliki protivnik komunističke Jugoslavije.

Otimačima zrakoplova u Madridu se sudilo i osuđeni su na 12 godina. Jedno vrijeme bili su u zatvoru, ali ih je Franco pomilovao nakon dvije i pol godine, piše 24sata.hr

Autorica Mirjana Jurić napisala je ‘Let za Hrvatsku’, knjigu koja je rekonstrukcija događaja iz te 1972. godine kada su hrvatski emigranti s ciljem da spriječe izručenje sedmorice Hrvata Jugoslaviji otela zrakoplov. – Zbog velikog novca i velikog posla koji su bili u toj igri, njihovo izručenje i smrtna kazna bili su samo pitanje dana.

Na otmicu zrakoplova odlučili su se kada su iscrpili sve druge mogućnosti. U otmici koja je bila rezultat nepodnošljivih tortura koje su vladale u tadašnjoj Jugoslaviji, nitko nije stradao – kazala je autorica prije nekoliko godina na predstavljanju knjige.

Ova akcija je cijelu švedsku javnost zainteresirala za položaj Hrvata u Jugoslaviji. Nakon toga se pojavio Franjo Tuđman, a Vlado Gotovac je na švedskoj televiziji govorio o položaju Hrvata te su zbog tih izjava obojica suđeni u Hrvatskoj – istaknula je tada autorica.

MIRO BAREŠIĆ — NEUKROTIVI BUNTOVNIK I BORAC PROTIV NEPRAVDE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Kamenjar.com
Maribor, 23.05.1945. godine

Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:

Bataljon sa dolaskom  na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo.  U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]

Tako je partizanski komandant Blago Janković  u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.

Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja.  Većina njih  u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.

Godine 1945, na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop,  kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve.  Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete,  na način kao što  je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala …Počela sam sanjati. Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]

U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945 Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.

Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod  ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i  aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.

Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u  u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. To istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da  su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata.  Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.

Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo.  Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.

Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im  kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas,

Siguran sam, da 23. svibnja 2018 na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.

Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami,  križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajaće  i kapelica na Teznu kraj Maribora.  Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da  će to hrvatski narod financirati sam.

Roman Leljak/Kamenjar.com

22.svibnja 2018. godine

 

[1] Knjiga Roman Leljak, Maribor, najveće stratište Hrvata, 2018, Društvo Huda Jama Zagreb

[2] Knjiga Roman Leljak, Huda Jama, 2017, Društvo HUDA Jama, Zagreb

Tezno: Masovna grobnica 15 tisuća Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Memorandum SANU: Dok su neki hrvatski intelektualci šutjeli, reagirala je naša brojna politička emigracija

Objavljeno

na

Objavio

Pojava memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti te dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije predstavljaju 1986., odnosno 1987. godine ulazak komunističke Jugoslavije u ubrzanu fazu njena raspada, u kombinaciji sa sve većim brdom poteškoća od ekonomskih nadalje.

Spomenuti dokument iznosio je viđenje novog uređenja Jugoslavije i redefiniciju položaja srpskog naroda u njoj. Naravno, prijedlog za promjenama nužno je u sebi sadržavao kritiku postojećeg stanja, pa je tako Srbija prikazana kao teritorijalno osakaćena cjelina s autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom koja ne može na pravi način artikulirati svoje interese u sustavu koji je inauguriran Ustavom iz 1974. godine, a za koji je ustanovljeno da je Jugoslaviju pretvorio u konfederaciju.

Nadalje, Srbe izvan Srbije držalo se posebno ugroženima, nadasve na Kosovu i u Hrvatskoj. Jasno, službene su se vlasti negativno očitovale o dokumentu, no srbijansko će vodstvo uskoro prihvatiti memorandumske postavke i pokušati ih provesti u djelo. S druge pak strane, reakcija hrvatskog državno-partijskog vrha bila je mlaka, a hrvatski disidenti, intelektualci i književnici koje se označavalo “nacionalistima” nisu poduzeli nikakvu akciju koja bi bila odgovor na memorandum. Naime, jedan od glavnih uzroka tome bile su još uvijek snažne posljedice takozvane “hrvatske šutnje”, odnosno učinaka široke represije koja je zahvatila Hrvatsku nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta, popularno poznatog pod nazivom hrvatsko proljeće, ugušenog krajem 1971. i početkom 1972. godine.

Ipak, kao što je to bilo s mnogobrojnim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i o ovome dokumentu oglasila se brojna hrvatska politička emigracija. U to je vrijeme Hrvatsko narodno vijeće vjerojatno bila najveća i najagilnija organizacija u emigraciji, sastavljena od niza manjih organizacija i nezavisnih pojedinaca.

U Vjesniku HNV-a čelna osoba organizacije u osamdesetima i tada predsjednik Izvršnog odbora, Mate Meštrović (sin poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića) opisivao je otpor nekih slovenskih intelektualaca izljevima srbijanskog unitarizma, upozoravajući kako je u Hrvatskoj situacija drukčija. Važno je istaknuti da je Meštrović na otpor, suprotstavljanje, pozivao i hrvatske intelektualce u nemilosti režima, kao i pripadnike istog tog režima u Hrvatskoj ili pak Katoličku Crkvu! O ovoj je problematici pisao i Jakša Kušan, koji je obavljao razne funkcije u Vijeću, a bio je pokretač i glavni urednik londonske Nove Hrvatske, od polovice sedamdesetih vjerojatno najutjecajnijeg hrvatskog političkog časopisa u inozemstvu. Slično kao i Meštrović, upozorio je na nedostatak reakcija s hrvatske strane, pa je među ostalim i pomalo proročanski, anticipirajući važnost memorandumskih postavki za politiku Srbije u sljedećim godinama, napisao: “Zašto na memorandum Srpske Akademije nije odgovoreno smireno i znanstveno s nekog nerežimskog mjesta, prije nego što to postane biblija i izvor novih zabluda mnogih Srba?”

Taj je vakuum, barem donekle, odlučio popuniti HNV. Izdao je brošuru Hrvatsko stanovište o memorandumu Srpske akademije znanosti i umetnosti. Autori su se najprije ulovili u koštac s postavkama memoranduma koje su se odnosile na ustroj države i funkcioniranje ekonomije. Dok memorandum vidi uzroke krize u ograničenoj liberalizaciji i decentralizaciji, pisci brošure ističu da su korijeni krize upravo u suprotnome – u nedostatku ekonomskog liberalizma.

“Očito je da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne zastupa. Razlog je očit: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana ekonomija”, ističe se.

Dok memorandum napada konfederativni oblik države i Ustav iz 1974. godine koji ga je inaugurirao, autori brošure uzvraćaju da se radilo tek o “nizu administrativnih propisa” te da Jugoslavija u stvarnosti zapravo nije konfederacija. U brošuri su izneseni i neki brojčani podaci kojima se dokazivala postavka da Jugoslavija nije konfederacija, naglašavajući da republike nisu samostalne u nizu važnih polja, kao što je zakonodavstvo, vanjska i unutrašnja politika, vojska i slično. Potom se podcrtava važnost koju za centralističku notu Jugoslavije ima komunizam kao sustav: “Nametnuti jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim ograncima KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika”.

Sljedeći je dio teksta odgovora na memorandum bio rezerviran za pobijanje teze kako je Srbija u Jugoslaviji ekonomski diskriminirana, podređena te politički inferiorna. Stoga se podsjećalo kako je baš Beograd jugoslavensko središte u koje se slijevaju ogromna ulaganja, ondje se nalazi savezna uprava koju čine uglavnom Srbi, ondje se kontroliraju banke, izvozne tvrtke i devize. Sve su te tvrdnje potkrijepljene statističkim podacima, od kojih je najveći dio bio pušten u javnost od strane jugoslavenskih službenih institucija. Autori brošure pobijali su i teze memoranduma koje su se odnosile na tobožnju dominaciju Slovenaca i Hrvata u Komunističkoj partiji Jugoslavije od međuraća nadalje, što zaista nije bio težak zadatak, s obzirom na obilje provjerljivih protuargumenata.

Daleko opširnije odgovoreno je na memorandumsku tvrdnju kako Srbija nije bila protežirana u kraljevinskoj Jugoslaviji. Autori su opširno prenijeli niz podataka, uglavnom iz poznatog djela ekonomista Rudolfa Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja iz 1938. godine. Iz te šume informacija bilo je više nego razvidno kako je Srbija imala dominantan položaj u novoj državi.

Kao što je već rečeno, memorandum je govorio o navodno teškom položaju Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, pa je tako u njemu stajalo: “Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas”. Na to je odgovoreno ovako: “Utvrđene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj odrađenoj preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog osjećanja itd.” Objašnjeno je da su sve nacionalne manjine u određenoj mjeri podložne asimilaciji tako da to nije nikakva posebnost Srba u Hrvatskoj te da je kod svake nacije u Jugoslaviji izražen trend seljenja prema vlastitome nacionalnome centru.

U zaključnim zapažanjima o memorandumu u brošuri stoji: “Zato nas ove teze vode do jedinog mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda, da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih ‘istorijskih ciljeva’. U memorandumu egzistira teza kako “srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi”, o čemu u brošuri piše: “Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenje ustavno zajamčenog hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem ili poništenjem autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti, promjenom Ustava iz 1974. Ovakvu ‘srpsku državu’ mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu Srbiju”.

U daljnjem tumačenju ove problematike kaže se kako su Hrvati i Slovenci “sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i druge Jugoslavije”. Potom se izriče i upozorenje: “Svako ustrajanje u suprotstavljanju volji ovih naroda postojećom politikom vlasti ili pooštrenjem u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi ostvarenje ovih težnji – uz cijenu novih, pooštrenih sukoba i novih obostranih žrtava i stradanja – ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih naroda niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima”. Uz to poziva se na dijalog sa Srbima i ostalim narodima u Jugoslaviji “koji danas s nama suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom razgraničenju”.

Zaključna misao glasi ovako: “Memorandum SANU predstavlja upozorenje narodima Jugoslavije da znatni dio srpske inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom ‘integralnog federalizma’. Nadamo se ipak da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost”.

Wollfy Krašić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati