Pratite nas

U potrazi za Istinom

15. siječanj 1993. “Početak realizacije prvog vida UZP-a”

Objavljeno

na

Da bi uopće mogli razmotriti ovu tezu iz nepravomoćne presude koja je ključna za donošenje zaključka o postojanju prvog vida UZP-a od strane dvojice sudaca raspravnog vijeća (naravno, uz izdvojeno mišljenje časnog suca Antonettia), potrebito je ukrako sažeti širi kontekst događaja koji su doveli do ovakvog zaključka:

17. svibnja 1991. godine na sastanku srpskog i muslimanskog vodstva u BiH, Alija Izetbegović nudi Radovanu Karadžiću podjelu BiH. Dva dana nakon toga, Karadžić o tome izvješćuje Slobodana Miloševića.

12. lipnja 1991. godine u vili Dalmacija u Splitu sastaju se Tuđman, Milošević i Izetbegović, Nakon tog sastanka neslužbeno je procurilo da je načelno dogovorena kantonizacija BiH.

https://www.facebook.com/notes/šes…

To su inicijalne radnje koje su dovele do Cutilleirovog plana, koji se pravim i punim imenom zove “Izjava o načelima za novo ustavno ustrojstvo BiH”.

U točki 1. tog plana navodi se kako će BiH biti sačinjea od tri sastavne jedinice temeljene na etničkim načelima.

http://www.slobodanpraljak.com/MATE…

Ovaj plan potpisala su sva tri predstavnika naroda u BiH dakle Boban, Karadžić i Izetbegović. Potpisivanje ovog plana bio je jedan od dva uvjeta za međunarodno priznanje BiH (drugi uvjet bio je referendum o samostalnosti). Nakon priznanja BiH Alija Izetbegović povukao je potpis ovog dokumenta, i to je otvorilo put Srbima za agresiju na BiH. Vance-Owen plan, koji je za ovu temu od suštinske važnosti, je izvedenica točke 1. Cutilleirovog plana, kao uostalom i Owen-Stoltenberg plan iz kolovoza 1993. godine.

Glavna teza tužiteljstva i većine u vijeću je kako su Hrvati krivo shvatili ovaj plan kao plan etničke podjele, i rufijanskim rječnikom rečeno “krenuli su na silu uzeti ono što su smatrali da su tim planom dobili”. I to se po njima dogodilo dana 15. siječnja kad Prlić izdaje odluku koju potom Stojić pa Petković spuštaju kao zapovjed, a tužiteljstvo tumači, i većina u raspravnim vijeću prihvaća kao ultimatum Muslimanima. Kako bi znali o čemu govorimo, potrebno je pokazati Prlićevu odluku te Stojićevu i Petkovićevu zapovjed.

Prlić 15. siječnja dokazni predmet broj P001155
http://www.solidfiles.com/v/jeB37pW…

Stojić 15. siječnja dokazni predmet broj P00140
http://slobodanpraljak.com/MATERIJA…

Petković 15. siječnja dokazni predmet broj P01139
http://www.solidfiles.com/v/AwqMqgR…
http://www.solidfiles.com/v/yvMdM7R…

Tužiteljstvo i većina u raspravno vijeću grubo su ignorirali kontekst u kojem je došlo do ove Prlićeve odluke te Stojićeve i Petkovićeve zapovjedi. Da bi ne bi sad o tome pisali preduge traktate sve će vam u ova tri isječka objasniti general Praljak koji je iz Zagreba donio tu odluku s kojom su se usuglasile sve strane, a koja je zapravo najjednostavnije rečeno, odluka po formiranju zajedničkog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH s ciljem što efikasnije borbe protiv zajedničkog neprijatelja, odnosno velikosrpskog agresora s jedne, te izbjegavanje nastavka konflikta između ABiH i HVO-a, osobitno na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja s druge strane.



Osim navednog, da je Vance-Owen plan bio plan etničke podjele i da tu Hrvati nisu ništa krivo shvatili potvrdio je tužitelj Mark Harmon u uvodnoj riječi u predmetu Blaškić, kad je ta teza, koja je ispravna bila teza tužiteljstva.

Ono što svakako valja napomenuti jest činjenica da je Armija BiH počela napad na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine nakon ovog priopćenja Komandanta trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića. To je dokument koji je uveden u spis pod brojem 4D10235 u ovom predmetu: http://www.solidfiles.com/v/VvLGpGZ…

Ovo je je najobičnije odbijanje dogovorenog u Ženevi, i najobičniji pritisak na politički vrh Muslimana da se “ne dozvoli podjela BiH na etničkom ni bilo kom drugom principu” jer da “je krv boraca uzalud prolivena bla bla..” U pravo zbog ovoga je KOS i infiltrirao Hadžihasanovića u vrh Armije BiH. I on je ovim minirao mirovne pregovore, ali i de facto izvršio pritisak koji je rezultirao napadom Armije BiH na HVO na području Uskoplja 11. siječnja 1993. godine. Prije toga, pripadnici Armije BiH su pripremali napad na HVO na tom području kopajući rovove okrenute prema HVO-u, a što su u ovom procesu potvrdili i svjedoci tužiteljstva poput nizozemskog pukovnika Rudya Gerritsena ili britanskog obavještajca Andrewa Williamsa, kao i svjedoci obrane poput Zrinka Tokića, zapovjednika brigade HVO-a “Ante Starčević” iz Uskoplja. Budući da se taj pritisak ABiH na HVO nastavljao, HVO je morao odgovoriti, i 18. siječnja pokrenuo je protunapad, koji je tužiteljstvo i većina u vijeću okarakterizirala kao napad kojim je otpočela realizacija prvog vida UZP-a. A radilo se o ograničnoj vojnoj operaciji HVO-a prema selima Uzričje, Duša, Hrasnica i Ždrimci.

Činjenica je da je u selu Duša 7 civila poginulo kad je jedna granata pogodila kuću u koju su oni bili sklonjeni, a koja je bila u vlasništvu lokalnog muslimanskog zapovjednika. Činjenica koja je dokazana je da se iz neposredne blizine te kuće djelovalo po HVO-u. Teza koja nije dokazana je da je tu granatu koju je usmrtila 7 civila ispalio HVO. Naime, kako je u žalbenoj raspravi navela obrana generala Praljka u jednom onovremenom izvješću stoji da je ta kuća pogođena granatom iz bestrzajnog topa, a da HVO na tom nije imao BST. Međutim, čak i ako uzmemo u obzir pretpostavku (jer dokaza nema) da je HVO ispalio tu granatu, to je djelovanje po vojnom cilju, a oni koji su rekli tim civilima da se sklone u tu kuću od njih su napravili legalne mete, odnosno kolateralne žrtve legalnog vojnog napada. Činjenica je da u preostala tri sela nije stradao niti jedan jedini muslimanski civil. Činjenica koja je dokazana dokumentom Envera Hadžihasanovića od 19. siječnja da HVO nije počinio nikakav progon civila iz tih sela. Štoviše, navodi se da su Ždrimci pretežito naseljeni hrvatskim stanovništvom, a da su sela Uzričje i Hrasnica evakuirane samovoljno ili uz asistenciju Armije BiH:

Činjenica je da je kako je od 50 sela u općini G.Vakuf HVO napao tek 4 sela, kao i da nakon siječanjskih borbi u ta 4 sela nije više bilo sukoba sve do travnja iste godine. Činjenica je da etnička struktura stanovništva u općini Gornji Vakuf/Uskoplje nije promjenjena nakon sječanjskih borbi odnosno nakon onog što tužiteljstvo naziva „početkom realizacije UZP-a.
Da bi se dokazao UZP, pogotovo njegov prvi vid, potrebno je dokazati namjeru (element mens rea) i samu radnju odnosno zločin (actus reus) te ih dovesti u uzročno-posljedičnu vezu van razumne sumnje. Mi ovdje nemamo ni elemnt namjere što bi trebali biti ovi dokumenti Prlića, Stojića i Petkovića od 15. siječnja, a kao što vidimo, nemamo ni radnju. Ali zato imamo mnoštvo dokaza koji obaraju teoriju tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću o “početku realizacije UZP-a od 15. i 18. siječnja 1993.”. 1. Zapovjed od 11. siječnja za Zrinka Tokića koji je zapovjednik brigade Ante Starčević iz Gornjeg Vakufa (referenca 4D00354) u kojem Petković Armiju BiH naziva „saveznicima“

http://www.solidfiles.com/v/m3MzGej…

2. Petkovićeva zapovjed od 13. siječnja zapovjednicima u Travniku, Vitezu, Busovači, Prozoru, Konjicu, Jablanici i Gornjem Vakufu (referenca P01115) gdje se traži uspotavljanje kontakta s muslimanskom stranom, spriječavanje pokušaja nižih zapovjedništava da silom pokušju rješiti probleme, gdje god je moguće s Muslimanima uspostaviti zajedničke timove itd
http://www.solidfiles.com/v/p3rPvKPj7Dja5

3. Petkovićeva zapovjed od 18. siječnja (referenca P01190) u kojoj se traži izbjegavanje sukoba jer ne odgovaraju ni nama ni Muslimanima
http://www.solidfiles.com/v/gWvKzDa…

4. Petkovićeva z apovjed od 20. siječnja za zapovjednika Šagolja u Konjicu (referenca 4D00433) kojom se traži uspostava kontakta, i navodi kako mu je Pašalić obećao smirivanje situacije (što pak znači da je Petković to od njega tražio) http://www.solidfiles.com/v/zdYkmRR…

5. Petkovićeva zapovjed od 27. Siječnja (referenca P01322) kojom se traži zabrana ofenzivnih djelovanja, uspostava kontakta, rješavanje problema pregovorima itd
http://www.solidfiles.com/v/QkL7N3P…

6. Petkovićevo pismo Seferu Haliloviću od 9. veljače (referenca 4D00075) u kojem on mora uvjeravati Halilovića pri čemu ga je upitao zna li on prije koliko mjeseci je ABiH započela s ukupavanjem na području Gornjeg Vakufa http://www.solidfiles.com/v/MgLqAQd…
http://www.solidfiles.com/v/VvLyn2y…

I ovako možemo u nedogled, jer mi dokaza koje potkrepljuju teze obrane imamo u izobilju, dok tužiteljstvo i većina u raspravnom vijeću nema ništa, osim tendencioznog i potpuno izvan kontesta tumačenja Prlićeve odluke te Stojićeve i Petkovićeve zapovjedi od 15. siječnja kao element namjere, dok kao argument konkretne radnje nemaju ni to, a kamoli da imaju uzročno-posljedičnu vezu namjere i radnje van razumne sumnje. I zato se kao pijani plota hvataju izvješća Zapovjednika OZSZH Željka Šiljega od 28. siječnja 1993. kojeg opet tumače krivo, netočno i tendenciozno, pritom odbacujući čitav niz dokumenata obrane koji bacaju sasvim drugo svjetlo na ovo izvješće.

Izvješće Željka Šiljega je dokument na 4 stranice (referenca P01351), izvješće o stanju na području Gornjeg Vakufa u kojem se spominju Uzričje, Duša, Hrasnica i Ždrimci http://www.solidfiles.com/v/Y2Kq23r… http://www.solidfiles.com/v/Vvq7v23… http://www.solidfiles.com/v/2ZawZxW… http://www.solidfiles.com/v/nNADNQG…

Na ovaj dokument većina u vijeću se poziva na nekoliko mjesta u svezku 2. i 4. presude, a konstrukcija koju oni grade oko tog dokumenta je toliko apsurdna da ju je teško obarati. Naime, u tom izvješću se navodi ono u svezi pogibije 7 civila u Šljivinoj kući u Duši, ali i navodi o spaljenim kućama u nekim od tih sela.

Recimo, u jednom selu je uništeno 26 kuća od toga dvije u granatiranju. Oni odatle izvlače zaključak da je to dokaz za namjeru o počinjenju UZP-a, naime ta palež, a na Šiljegovo izvješće gledaju kao na trenutak “slabosti i iskrenosti”, jer inače, po njima, i Šiljeg ima svoje dionice u UZP-u. Pa tako kažu da je Stojić gore poslao Andrića kako bi ovaj zapodjenuo sukob, a Petković da je zapovjedio Šiljegu da izvješća šalje “bradi”, a vijeće je zaključilo da je “brada” Slobodan Praljak, iako Praljak u to vrijeme više nije bio tamo.

Uglavnom, u tom trenutku Petković je zapovjednik GS-a a Šiljeg je zapovjednih OZ SZH (operativna zona sjeverozapadna Hercegovina), dok bi “brada” odnosno Praljak bio netko tko nema formalnu dužnost u tu ureduje u ime Republike Hrvatske. Dakle, labava i potpuno apsurdna konstrukcija. Alaburić je htjela žalbenom vijeću pokazati kontekst u kojem je došlo do tog Šiljegovog izvješća, i prilog tome pokazala je 7 dokumenata koje ćemo i mi vama pokazati.

Prvi dokument je zapovjed o prekidu vatre i bilo kakvih ofenzivnih djelovanja HVO-a na području G. Vakufa koju je izdao vrhovni zapovjednik HVO- Mate Bobana dana 19. siječnja 1993. godine. (referenca P01211) http://www.solidfiles.com/v/w8V3Z54…

Zatim je tu zajednička zapovjed Zapovjednika GS HVO-a Milivoja Petkovića i komandanta 4. korpusa Armije BiH Arifa Pašalića, od 20. siječnja 1993., gdje se u točki 3. spominje potreba za osnivanjem zajedničke komisije HVO-a i ABiH koja bi nadgledala sporazum o prekidu vatre i rješavala sporna pitanja (referenca P01238) http://www.solidfiles.com/v/MgaD2PZ…

http://www.solidfiles.com/v/dmKV8rVgmqw7B

Petkovićeva zapovjed o prekidu vatre od 24. siječnja 1993. u kojem se spominje i “brada” (referenca P01286) http://www.solidfiles.com/v/DknGKDY…

Šiljegova zapovjed od 25. siječnja, koa zapravo predstavlja spuštenu Petkovićevu zapovjed od 24. siječnja, a sve na temelju zapovjedi Mate Bobana od 19. siječnja i Petkovićeve zapovjedi od 20. siječnja. (referenca P01300) http://www.solidfiles.com/v/DknGKX6…

Tu je i dokument od 27. siječnja (referenca P01329) a to je zajednička izjava Alije Izetbegovića i Mate Bobana iz Ženeve od 27. siječnja, gdje se u točki 2. traži utvrđivanje odgovornosti za nastale sukobe i traži da se “na svim razinama i bez odlaganja formira zajedničko zapovjedništvo http://www.solidfiles.com/v/q6q33Mn…

I na kraju, tu su još dva dokumenta, dvije zapovjedi o prekidu vatre od 28. siječnja, jedna je Petkovićeva a jedna Pašalićeva. Petkovićeva zapovjed (referenca P01341) http://www.solidfiles.com/v/nNADDx7…

Pašalićeva zapovjed (referenca 4D00366)
http://www.solidfiles.com/v/dmKVVvv…

Prema tome, kad se stvari stave u realan kontekst i kad se pogledaju onako kako su se stvari događale, jasno je da svaka teza tužiteljstva i većine u vijeću koja se tiče UZP-a, uključujući i pozivanje na ovo Šiljegovo izvješće, postaje apsurdna. Sad saberimo činjenice.

Činjenica je da je za cijelo vrijeme trajanja muslimansko-hrvatskog građanskog rata Armija BiH bila u strateškoj ofenzivi a HVO u strateškoj obrani. Pojedini napadi HVO mini-taktičke razine poput opisanog na ova 4 sela, ili onaj najpoznatiji slučaj, napad na Ahmiće, bili su dio onog što se u vojnoj znanosti naziva preventivni napadi u svrhu poboljšanja ukupne obrambene pozicije.

Analiza svih dokumenata, HVO-a posebice Glavnog stožera HVO-a pokazuju da tijekom cijelog rata nisu planirane ni provedene nikakve ofenzivne strateške operacije od strane HVO-a, a pogotovo nema dokaza da je HVO ikad izdao zapovjed za počinjenje zločine, poput primjerice one zapovjednika 319. brigade Armije BiH Galiba Dervišića iz Žepča u kojoj doslovno piše da sve muškarce Hrvate treba pobiti a žene i djecu odvesti u logore.

Takvu zapovjed kod HVO-a jednostavno nikad nećete naći. Nema nikakvih dokaza da je HVO planirao, pripremao ili provodio bilo što nalik na udruženi zločinački poduhvat u siječnju 1993. godine na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja.

Upravo suprotno, postoji mnoštvo dokaza koji pobijaju ovu teoriju tužiteljstva i većine u raspravnom vijeću. Činjenica je da je većina u raspravnom vijeću prilikom donošenja teza o početku realizacije UZP-a na području Uskoplja/Gornjeg Vakufa grubo zanemarila dokaze obrane,. ali i iskaze svjedoka tužiteljstva iz kojih je sasvim očito da je Armija BiH ukopavajući se pripremala za napad na tom području, kao da je 11. siječnja 1993. i otpočela isti, dok je prenaglasila i proglasila UZP-om jednu vrlo ograničenu operaciju HVO-a kojom je za neko vrijeme spriječena daljnja eskalacija sukoba i napadi A BiH na tom području.

Činjenica je da je većina u raspravno vijeću u potpunosti zanemarila kontekst u kojem je izdana Prlićeva odluka te Stojićeva i Petkovićeva zapovjed od 15. siječnja, odnosno da su ti dokumenti rezultat dogovora u Ženevi, te u Zagrebu od 13. i 14. siječnja, na koju su pristale obje strane, i taj dogovor je amenovao i Alija Izatbegović, koji je po svom običaju nakon svega izigrao taj dogovor, kao što je izigrao potpisivanje Cutilleriovog plana, kao što je izigrao Međugorski sporazum od 18. svibnja 1993. kad je sačekao da Predsjednik Tuđman ode u službeni posjeti NR Kini a on izdao nalog za napad A BiH na Travnik 7 . lipnja 1993. a upravo taj datum je granični datum nakon kojeg više Muslimani i Hrvati nisu nikako mogli zaustaviti taj rat bez snažnog uplitanja međunarodne zajednice. Da je bilo do Hrvata još se i moglo zaustaviti, ali kao što su rekli govornici na bošnjačkom saboru 1993. godine, “nastavak rata je u našu korist”…

HB Šestorka/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Objavio

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari