Pratite nas

Povijesnice

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

Objavljeno

na

Predugo je trajala agonija hrvatskih generala koji su nepravedno bili zatočeni u Haaškom sudu samo zato što su stali u obranu svoje napadnute Hrvatske.

Srbočetnički agresor nije birao sredstva te se zajedno sa zločinačkom jna obrušio svim silama na goloruki hrvatski narod i stravičnom agresijom na Hrvatsku u cilju stvaranja velike srbije porušio gradove i sela, pobio veliki broj civila i djece, pouništavao sve sakralne objekte te je u svojim agresorskim nakanama pošto poto želio pokoriti Hrvatsku i zacrtati granice velike srbije Karlovac, Karlobag Virovitica i samim tim stvoriti okvire republike srpske krajine u kojoj bi živjeli isključivo samo srbi. No, hrvatski se narod, iako goloruk,pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika Franjom Tuđmanom počeo organizirati i pružati žestoki otpor nadmoćnom srpskom neprijatelju.

U dugom petogodišnjem ratu, pod mudrim vodstvom vrhovnika i hrvatskih vojskovođa Gotovine, Markača i drugih napokon su se stekli uvjeti za krenuti u konačni obračun sa srpskom agresorskom armadom, koja je na kraju potučena vojnički čisto od hrvatskih oružanih snaga u VRA Oluja. Krenuli su progoni, zatvaranja i mučna dugogodišnja suđenja pobjedničkih hrvatskih vojnika i zapovjednika od strane onih sila tame koje se ni danas ne mogu pomiriti sa tim da je Hrvatska neovisna i samostalna država. Na kraju je sud u Haagu rekao pravorijek. Hrvatska je vojska vodila čist obrambeni rat poštivajući sva međunarodna prava o ratovanju te je u konačnici pročitana oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču a VRA Oluja proglašena čistom vojnom pobjedom nad srpskim agresorom i samim tim obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu se dao puni legitimitet na čistoj vojničkoj pobjedi.

Pobijena je teza Raspravnog vijeća da je granatiranje Benkovca, Gračaca, Obrovca i Knina bilo protupravno te da je ono nagnalo civile u bijeg.  Žalbeno vijeće je zaključilo da nema dokaza su Gotovina i Markač aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Ostalo je povijest.

Na obljetnicu oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ovaj video zgodan je podsjetnik na uhićenje Gotovine i sve (nasmiješene) hrvatske političare koji su ga progonili.

U Saboru su su brojni digli ruke za Akcijski plan, iako su govorili da će im se prije ruka osušiti nego će ga podržati.Vrlo je važno napomenuti da je veliki broj aktivista, hrvatskih branitelja i domoljuba bio pod policijskom prismotrom kad su se radile razne akcije za hrvatske generale u hrvatskoj i cijelom svijetu. Neki od njih su gubili posao. Neki su bili zatvarani. Neki su sprovođeni na nebrojene obavijesne razgovore. Neki su zatvarani u ludnice. Mnogima se prijetilo. Ali nije se odustajalo pokazati ne samo Haaškom sudu već i cijelom svijetu da nevino zatočeni hrvatski generali nisu sami već da je cijeli hrvatski narod uz njih. Na kraju je ISTINA POBIJEDILA!

(BraniteljskiPortal)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

26. svibnja 1097. Gvozd – Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Objavljeno

na

Objavio

oton_ivekovic-_smrt_kralja_petra_svacica_u_gori_gvozdu_1097_god

Prema dostupnim i vjerojatnim povijesnim podacima, na današnji dan 26. svibnja 1097., prije više 900 godina odigrala se bitka na Gvozdu u kojoj je hrvatska kraljevska vojska izgubila boj protiv ugarske vojske kralja Kolomana i na taj način Hrvatska prestaje biti samostalno kraljevstvo.

Zbog toga je Gvozd prema hrvatskom kralju Petru prozvan Petrovom gorom. No, danas u potpunosti nije sigurno je li to Petrova gora na Banovini ili Gvozd na dijelu Kapele iznad Modruša.

Pad kraljevstva Hrvata – političke i povijesne prilike

Za Kolomana bilo je povoljno što je bizantski car bio zauzet obranom svoje države od križarskih četa koje su pustošile njegovim europskim i azijskim pokrajinama. Bizantski car bi u svakom slučaju, da je bio u mogućnosti, pritekao u pomoć Hrvatima jer je znao da će i njegovu carstvu zaprijetiti opasnost ako padne Hrvatska, a osim toga imao je interes prema područjima koja su pripadala hrvatskom kraljevstvu, osobito u priobalnom dijelu.

Među najstarije tekstove koji govore o bitki na Gvozdu spada onaj neimenovanog notara hrvatsko-ugarskog kralja Bele II. (III.) iz druge polovice 12. stoljeća, koji govori o pohodu ugarske vojske na Hrvatsku, te spominje Petrovu goru (izvorno Peturgoz ili Petur Gozdia), zatim djelo „Ugarska kronika“ autora Šimuna de Keze, pisano oko 1285., te kronika „Povijest solinske crkve“ Tome Arhiđakona, nastala u Splitu 1266. U „Ugarskoj kronici“, na primjer, navodi se da je Koloman dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gvozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. U kasnijim tekstovima gdje se spominje bitka, uglavnom se navodi ponavljaju ili se u bitnom ne razlikuju od prvobitnih.

Smrću kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, čiji je sin i nasljednik Radovan umro prije njega (najvjerojatnije u dječjoj dobi), hrvatsko je prijestolje ostalo prazno. Među polagateljima prava na hrvatsku krunu bila je, među ostalima, i Zvonimirova udovica Jelena, sestra ugarskog kralja Ladislava.

Isprva je za kralja izabran Stjepan II., posljednji i već ostarjeli, izdanak domaće dinastije Trpimirovića, ali je njegova vladavina bila kratkog vijeka, pa se budući da su svi pripadnici dinastije izumrli, dinastička kriza produbila. Istodobno su prilike u cijeloj jugoistočnoj Europi i Maloj Aziji postale vrlo složene, uključujući tu i događaje koji su prethodili Prvom križarskom ratu koji je tada baš počinjao.

U Hrvatskoj je dio plemstva podržao Petra Snačića (Svačića), pa je on 1093. stupio na prijestolje. Sjedište mu je bilo u gradu Kninu, a njegova je vlast bila uglavnom ograničena na južni dio Hrvatske, dok su sjevernim krajevima (Slavonijom) počeli već od 1091. upravljati pripadnici ugarske vladarske dinastije Arpadovića, od Ladislava, preko Alma (Almoša) do Kolomana. Uz to, ponovno je ojačala vlast Bizantskog carstva nad drevnim dalmatinskim gradovima i obnovljena bizantska tema Dalmacija.

Postavši ugarskim kraljem 1095. Koloman je odlučio zagospodariti cijelom Hrvatskom. Pričekao je i neko vrijeme da križarska vojska, koja je 1096. preko Ugarske, ali i Hrvatske, išla prema Carigradu i Jeruzalemu, prijeđe preko njegova teritorija, a zatim okupio svoje vojne snage i početkom 1097. poveo ju prema jugu, kako bi zbacio kralja Petra s prijestolja.

To se i dogodilo na gori Gvozdu na današnji dan 1097.

Petar Svačić – posljednji kralj Hrvata hrvatske krvi

Kralj Petar bio je posljednji neovisni hrvatski kralj, a hrvatsku krunu od tada nose kraljevi koji nisu bili hrvatske narodne krvi. Hrvatska je zadržala mnoge atribute državnosti, ali istovremeno bila izložena mnogobrojnim stranim utjecajima i prisezanjima.

Popularizaciji uloge Petra Svačića dosta su pridonijeli pjesnici August Šenoa, Ante Tresić-Pavičić, Vladimir Nazor i drugi, te slikari Oton Iveković s poznatom slikom Smrt Petra Svačića, kao i Josip Međumirec sa svojim umjetničkim djelom Pogibija Petra Svačića.

Njima se pridružio i akademski kipar Kažimir Hraste koji je izradio brončanu skulpturu visoku 2,70 metara.
Ona je u povodu 900. obljetnice Petrove smrti postavljena uz Krku, na vidilici Kamičak-Visovac, na području gdje je, prema predaji, bio Svačićev zavičaj. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. nakon osmomjesečne opsade deblokiran grad Dubrovnik

Objavljeno

na

Objavio

Nakon osmomjesečne opsade i bombaških napada 26. svibnja 1992. deblokiran je grad Dubrovnik.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice.

Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Još u rujnu 1991. Dubrovnik i jug Hrvatske napadnuti su iz smjera Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu nadmoćnija jugovojska je okupirala prostor od Prevlake do Stona, a blokirani Dubrovnik našao se pod divljačkim topovskim udarima. Sarajevsko primirje početkom 1992. donijelo je zatišje, ali se rat prenio u susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori