Pratite nas

Povijesnice

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

Objavljeno

na

Predugo je trajala agonija hrvatskih generala koji su nepravedno bili zatočeni u Haaškom sudu samo zato što su stali u obranu svoje napadnute Hrvatske.

Srbočetnički agresor nije birao sredstva te se zajedno sa zločinačkom jna obrušio svim silama na goloruki hrvatski narod i stravičnom agresijom na Hrvatsku u cilju stvaranja velike srbije porušio gradove i sela, pobio veliki broj civila i djece, pouništavao sve sakralne objekte te je u svojim agresorskim nakanama pošto poto želio pokoriti Hrvatsku i zacrtati granice velike srbije Karlovac, Karlobag Virovitica i samim tim stvoriti okvire republike srpske krajine u kojoj bi živjeli isključivo samo srbi. No, hrvatski se narod, iako goloruk,pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika Franjom Tuđmanom počeo organizirati i pružati žestoki otpor nadmoćnom srpskom neprijatelju.

U dugom petogodišnjem ratu, pod mudrim vodstvom vrhovnika i hrvatskih vojskovođa Gotovine, Markača i drugih napokon su se stekli uvjeti za krenuti u konačni obračun sa srpskom agresorskom armadom, koja je na kraju potučena vojnički čisto od hrvatskih oružanih snaga u VRA Oluja. Krenuli su progoni, zatvaranja i mučna dugogodišnja suđenja pobjedničkih hrvatskih vojnika i zapovjednika od strane onih sila tame koje se ni danas ne mogu pomiriti sa tim da je Hrvatska neovisna i samostalna država. Na kraju je sud u Haagu rekao pravorijek. Hrvatska je vojska vodila čist obrambeni rat poštivajući sva međunarodna prava o ratovanju te je u konačnici pročitana oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču a VRA Oluja proglašena čistom vojnom pobjedom nad srpskim agresorom i samim tim obrambenom hrvatskom Domovinskom ratu se dao puni legitimitet na čistoj vojničkoj pobjedi.

Pobijena je teza Raspravnog vijeća da je granatiranje Benkovca, Gračaca, Obrovca i Knina bilo protupravno te da je ono nagnalo civile u bijeg.  Žalbeno vijeće je zaključilo da nema dokaza su Gotovina i Markač aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Ostalo je povijest.

Na obljetnicu oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ovaj video zgodan je podsjetnik na uhićenje Gotovine i sve (nasmiješene) hrvatske političare koji su ga progonili.

U Saboru su su brojni digli ruke za Akcijski plan, iako su govorili da će im se prije ruka osušiti nego će ga podržati.Vrlo je važno napomenuti da je veliki broj aktivista, hrvatskih branitelja i domoljuba bio pod policijskom prismotrom kad su se radile razne akcije za hrvatske generale u hrvatskoj i cijelom svijetu. Neki od njih su gubili posao. Neki su bili zatvarani. Neki su sprovođeni na nebrojene obavijesne razgovore. Neki su zatvarani u ludnice. Mnogima se prijetilo. Ali nije se odustajalo pokazati ne samo Haaškom sudu već i cijelom svijetu da nevino zatočeni hrvatski generali nisu sami već da je cijeli hrvatski narod uz njih. Na kraju je ISTINA POBIJEDILA!

(BraniteljskiPortal)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. 9. 1946. ubojstvo hrvatskih domoljuba ‘Škripara’ na Mosoru

Objavljeno

na

Objavio

Škripari su bili križari koji su 1945. godine odbijali priznati novu vlast i nastavili su se boriti svojim posebnim gerilskim načinom nekoliko godina iza toga. Bili su problem tadašnjoj komunističkoj vlasti. Njihova prebivališta i skrovišta bila su u kamenjaru, u takozvanim škripinama pa su po tome i dobili ime.

Godinama je poistovjećivanje s Škriparima značilo imati posla s policijom, riskiranje batina i zatvora. U spomen na njih, širokobriješki navijači se poistovjećuju s njima i svojoj navijačkoj skupini daju ime po njima.

Kada se govori o škriparima na Mosoru, oni su bili sinovi Hercegovine, katolici i Hrvati, koji su mučki, bez suđenja, ubijeni 18. 9. 1946. godine; dakle, više od godinu dana nakon što je Drugi svjetski rat završio.

Riječ je, stoga, o klasičnom zločinu za koji još nitko nije ni procesuiran ni osuđen. O škriparima se nije smjelo ni moglo javno govoriti sve do početka 1990-tih. Od tada se redovito za njih i sve ubijene škripare služi sv. Misa na Mosoru u nedjelju najbližu danu njihove pogibije. Njima u spomen podignuto je na mjestu pogibije i obilježje s njihovim imenima, križem i hrvatskim grbom, te zavjetna kapelica.

Na mjestu ubojstva stoji spomen ploča s uklesanim imenima desetorice hrvatskih domoljuba koji se nisu htjeli predati partizanima do u jesen 1946. godine, kada ih je jugoslavenska Udba na prevaru ubila.

Imena stradalih hrvatskih branitelja su: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići), Ivan Kolobarić (Mamići), Ivan Katura (Višnjica).

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. rujna 1939. – Invazija SSSR-a na Poljsku

Objavljeno

na

Objavio

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milijuna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske.

Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Glasnović: Od memoricida do civilizacijskog suicida

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari