Pratite nas

Povijesnice

16.-23. rujna 1991. bitka za Šibenik – prva velika pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Od 16-23. rujna 1991. vodila se osmodnevna bitka za grad Šibenik.

Bila je to izuzetno važna bitka jer bi zauzimanjem Šibenskog mosta, Šibenika ili bilo kojeg mjesta na Jadranskoj magistrali južna Hrvatska bila ispresijecana na par manjih ili većih džepova.

To bi vrlo teška situacija za obranu Dalmacije. Hrabrost branitelja Šibenika je bila toliko velika da je neprijatelj nakon osam dana bio prisiljen na povlačenje. Bila je to prva velika pobjeda Hrvata u Domovinskom ratu.

16. rujna 1991. počinje jedna od velikih bitaka Domovinskog rata – bitka za hrvatski kraljevski grad Šibenik. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda u Domovinskom ratu koja je pokazala odlučnost i hrabrost Hrvata da brane svoju domovinu do posljednjeg čovjeka, piše narod.hr

Sam napad na grad bio je izveden iz jednog smjera Bribirske Mostine – Čista Mala – Zaton – Šibenski most, te drugog Drniš – Pakovo Selo – Šibenik sa primarnim ciljem zauzimanja Šibenskog mosta na ulazu u grad.

Time bi Zadar bio u potpunosti odsječen kopnenom vezom od drugih dijelova Hrvatske (osim Paškog mosta koji bi tada bio žestoko napadan), a Šibenik i Split odsječeni od ostatka Hrvatske.

Dalmacija bi bila podijeljena na par većih ili manjih džepova koji bi se našli u teškoj situaciji. Bio bi to strašan udarac za Dalmaciju i vrlo teška situacija za obranu južnog dijela naše domovine.

Tako bi Srbi došli do praga ostvarenja svojih želja da taj stari hrvatski kraj i središte hrvatskog kraljevstva etnički očiste od Hrvata i stvore izlaz na more fašističkoj Velikoj Srbiji, što je bila njihova želja gotovo 150 prethodnih godina.

Velike snage JNA i dalmatinskih Srba napadaju Šibenik

Grad je napadao 9. korpus JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Kao glavni nositelj napada bila je 221. mtbr s pridodanom oklopnom bojnom i TO „SAO Krajine“. Istovremeno, jedan pravac napada je išao prema Sinju sa ciljem zaokruživanja i izolacije Splita.

Osim snaga za napad, u gradu i okolici nalazile su se u vojarnama, ratnoj luci, obalnim topničkim bitnicama na otocima Žirju i Smokvici te na obali u Zečevu i Rogoznici jake snage JNA.

Jugoslavenska ratna mornarica uputit će skupinu ratnih brodova s otoka Visa u bitku radi prodora i deblokade svojih brodova u šibenskoj luci, a Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo podupirat će kopnene i pomorske snage iz zrakoplovnih luka Pule, Zadra, Splita i Mostara.

Šibenik brane brojni, ali vrlo slabo naoružani Hrvati

Veliko šibensko-drniško područje je branila 4. bojna 4. brigade iz Splita sa oko 500 bojovnika, 1300 pripadnika 113. brigade ZNG-a iz Šibenika, preko tisuću policajaca i lokalni stanovnici sa lovačkim puškama ili gotovo bez oružja . Na velikom drniško-šibenskom području hrvatski bojovnici bili su vrlo slabo naoružani, a od težeg naoružanja bilo je tu svega par minobacača, desetak protuzračnih topova, dva policijska transportera, te nešto protuoklopnog naoružanja.

S druge strane, JNA je sa cijelim korpusom naoružana do zuba krenula je tenkovsko-topničkim napadima praćena zračnim udarima zrakoplovstva uz potporu topovnjača s mora. Uz to ih je pratila brojna vojska domaćih Srba teritorijalaca iz Knina i srpskih sela u široj okolici, snage domaćih „martićevaca“, kao i skupine paravojnih postrojbi iz Srbije.

Šibenik se nakon Zadra našao u vrlo teškoj situaciji.

JNA i Srbi došli do samog ulaza u grad

Agresor dolazi do Šibenskog mosta u kasnim večernjim satima 16. 9 1991. što je sam ulaz u grad. Tu se vode borbe, ali čak i kao u svakom pogledu nadmoćni Srbi se ne usuđuju na frontalni juriš prema mostu znajući za izuzetnu motivaciju hrvatskih snaga iskazanu već u borbama oko Kijeva, Kruševa, Skradina i drugih dalmatinskih mjesta. 17. 9. 1991. neprijatelj ponovno iz pravca mosta granatira grad i mnoge civilne objekte među kojima i katedralu Sv. Jakova, možda najljepšu hrvatsku crkvu pod zaštitom UNESC-a.

Tijekom 18. i 19. 9. 1991. neprijatelj je doživio poraze pokušavajući tenkovski proboj prema Vodicama gdje je odbijen i na samom Šibenskom mostu gdje branitelji ojačani sa pojačanjima iz Pirovca te specijalnom policijom iz Šibenika i dijelom 113. brigade HV uspješno odbijaju neprijateljski napad i potiskuju ga od mosta.

Predaja Žirja i vojarni u gradu – poraz za porazom JNA

Za obranu Šibenika jako je važno bilo ovladavanje topničkom bitnicom na otoku Žirje čiji se zapovjednik 14. 9. 1991. mirno predaoHrvatima sa ispravnim topovima i velikim količinama granata. JNA je saznala da se bitnica predala tek nakon što su prve granate ispaljene na ratne brodove JRM 16. 9. 1991. kada je jedan brod pogođen a ostali su napustili to područje.

Istog dana osvojena je vojarna Šubicevac i Dom JNA smješten u središtu Šibenika. Branitelji su nizali uspjeh za uspjehom i do 19. 9. 1991. mnoštvo objekata bivše JNA biva oslobođeno a među njima i Remontni zavod Velimir Škorpik kada je zarobljeno više brodova JRM.

Istog dana neprijatelj se vratio na Šibenski most i dovodeći velike snage na ulaz u grad planirao je zajedno sa jedinicama koje su napadale iz pravca Drniša ući u grad. No i taj napad propada jer su neprijateljske jedinice zaustavljene i razbijene u Pakovom selu dok kod Šibenskom mosta u topničkom udaru neprijatelj trpi velike gubitke.

21.9.1991. srušena su dva zrakoplova JNA što vidjela na snimkama i cijela Hrvatska dobivajući tako dodatni motiv da je moguće se obraniti od treće vojne sile u Europi.

Dolazi 23. 9. 1991. dan kad je osmodnevna bitka za grad završila, a razbijeni neprijatelj započeo sa povlačenjem sa Šibenskog mosta.
Tako je hrvatski narod šibenskog kraja hrabrom i odlučnom borbom obranio svoj grad i njegovu okolicu.

Kraj snova o Velikoj Srbiji

Kasnijim manjim i većom akcijama Hrvatske vojske poput oslobađanja Miljevačkog platoa 1992., brane Peruča 1993. načet je borbeni moral i odvažnost srpske vojske, pa je već krajem 1994. osvajanjima na području Dinare bio predvidljiv kraj i definitivni krah srpske vojske.

Stvorivši respektabilnu vojnu silu akcijom Oluja 1995. Hrvatska Vojska je jednom zauvijek pomela srpsku vojsku iz područja Šibenika i Dalmacije. Na taj način propali su svi njihovi planovi o Velikoj Srbiji, suludoj ideji koja je nanijela velike boli i gubitke hrvatskom narodu, a na kraju i onima koji su je zdušno podržavali i pokušavali ostvariti 1991. napadajući Šibenik i cijelu nam domovinu.

Šibenik i Dalmacija ostali su hrvatski.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Napad na Pakrac 19. kolovoza 1991.

Objavljeno

na

Objavio

19. kolovoza 1991. godine uslijedio je kombinirani, dugo pripremani, pješačko-artiljerijski napad Srba na Pakrac.

U Pakracu je stanje sredinom kolovoza bila vrlo napeto. Prva intervencija specijalnih postrojbi u Pakracu dogodila se još u noći s 28. na 29. studenog 1990. godine kada je pucano na policijsku postaju.

Dana 1. ožujka 1991. dogodio se puč u policijskoj postaji od strane srpskih policajca. Postaja je sljedećeg dana stavljena pod kontrolu hrvatskih snaga, a taj događaj mnogi smatraju početkom Domovinskog rata. Kada je 9. lipnja pala prva žrtva, znalo se da je otvoreni sukob neizbježan. Već 17. i 18. kolovoza 1991. godine većina srpskih obitelji napustila je Pakrac i zaputila se na okupirano područje, a 18. kolovoza na barikadi u Kukunjevcu zarobljen je i odveden u nepoznato dr. Ivan Šreter, predsjednik pakračkog HDZ-a, ravnatelj lipičke bolnice i istaknuti mirotvorac koji se zalagao za mirno rješavanje postojećih napetosti.

Napad je počeo 19. kolovoza 1991. u 5,00 sati ujutro jakom minobacačkom paljbom po Krndiji, Prekopakri, Dobrovcu i ciglani u Filipovcu. Svi policajci su s punktova bili povučeni u postaju jer je Daruvar napadnut oko 3,00 sata pa se procijenilo da se to sprema i Pakracu. U 7,00 sati počinje pješački napad na Policijsku postaju u kojem se koristi pješačko naoružanje od automatskih pušaka do protuoklopnog oružja.

Unatoč silini napada, srpski pobunjenici nisu uspjeli zauzeti policijsku postaju. Ipak, nažalost, osvojili su bolnicu iz koje su odveli ravnatelja dr. Vladimira Solara. Opkoljenim policajcima pomažu neki civili, pretežno iz Prekopakre, naoružani lovačkim i trofejnim oružjem. Iako im je paljbena moć bila slaba ipak su uspjeli usporiti napredovanje pobunjenika tako što su oružje prenosili s punkta na punkt stvarajući tako privid sile koju treba respektirati.

Policajci u opkoljenoj postaji također uspijevaju zavarati napadače tako što javljaju da iz smjera Daruvara i iz smjera Kutine dolaze nekoliko stotina naoružanih „specijalaca“. Nekoliko naoružanih civila iz Prekopakre pokušalo se probiti do Policijske postaje. Nakon teških borbi, tek su oko 17,00 sati ušli u Pakrac, nakon čega su se povukli jer je stigla obavijest da dolaze „specijalci“. Specijalne postrojbe iz Kutine, Zagreba i Bjelovara dolaze u Pakrac u 18,30 sati. SJP „Ris“ iz Kutine čistila je južni i jugozapadni dio grada te oslobodila bolnicu, dok su ATJ „Lučko“ iz Zagreba i SJP „Omega“ iz Bjelovara zajedno iz Prekopakre ušli u Pakrac.

Petokolonaši su pucali iz raznih objekata u gradu, a glavni napad išao je iz Pakračkih vinograda i Gavrinice. „Specijalci“ u teškim uličnim borbama uspijevaju odbaciti pobunjenike iz grada prema njihovim početnim položajima. Jedan dio „specijalaca“ napada i Policijsku postaju zbog dojave da se u njoj nalaze „martićevci“. Napad je zaustavljen bez žrtava kada je na postaju obješena hrvatska zastava.

Sljedeći dan specijalci su svoje djelovanje nastavili prema Pakračkim vinogradima i Gavrinici. Očistili su šumu Kalvariju, Gavrinicu i Pakračke vinograde te stigli do kraja današnje Ulice 105. brigade. Kada su planirali odande izvesti napad na selo Kraguj, preletjela su ih u niskom letu dva zrakoplova JNA te je stigla zapovijed o povlačenju ili će u suprotnom zrakoplovi JNA srušiti helikopter s ranjenicima. Osim što su istjerali pobunjenike iz grada, specijalne postrojbe uspostavile su i novi sustav obrane koji će funkcionirati u kasnijim borbama.

Autor teksta – Ivan Zvonimir Ivančić/dogodilose.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Kako je dr. Franjo Tuđman preduhitrio UN i srpske planove

Objavljeno

na

Objavio

Samo nekoliko dana prije operacije Oluja direktor CIA-e poslao je izvješće predsjedniku SAD-a Bilu Clintonu koje je sastavio posebno ustrojeni tim za Balkan, nazvan ‘Balkan Task Force’, u koji su uključene sve američke obavještajne službe. Izvješće je imalo naslov: ‘Hrvatska: Veliki ratni sukob vjerojatno će početi najesen’. U izvješću je stajalo ‘u Zagrebu raste povjerenje i samopouzdanje u oružane snage, uvjerenje je među liderima da će vojna sila biti potrebna za reintegraciju okupiranih područja, s obzirom na situaciju oko Bihaća, Hrvatska će pokušati iskoristiti priliku i osloboditi na jesen velike dijelove sektora Sjever i Jug koji su sada pod kontrolom UN-a, piše Joško Buljan za Hrvatski tjednik.

Zagreb bi radije pričekao do jeseni za tu veliku operaciju, ali teške borbe u Bosni oko Bihaća, na posavskome koridoru i same provokacije iz ‘Krajine’ mogle bi pomaknuti hrvatsku ofenzivu na sredinu ljeta.

Hrvatski vojni planovi uključuju zauzimanje Knina kao glavnog grada ‘Krajine’, odbacivanje srpskoga topništva od najvećih hrvatskih gradova, uklanjanje raketnih prijetnji Zagrebu. Hrvatska vojska će imati značajan uspjeh u postizanju ovih ciljeve, ali ona ne može u potpunosti poraziti krajinske Srbe, pogotovo ako im bosanski Srbi i Vojska Jugoslavije pruže značajnu podršku’, smatraju američke obavještajne službe.

‘Obavještajni podatci ukazuju da će Vojska Jugoslavije poslati veću logističku podršku, specijalne vojne i policijske snage kao i postrojbe ‘dragovoljaca’ kao pomoć Srbima u ‘Krajini’. Pretpostavljamo da će Vojska Jugoslavije napasti Hrvatsku u sektoru ‘Istok’ i na poluotoku Prevlaci. Hrvatska neće napasti ‘Krajinu’ u sektoru ‘Istok UN-a’ za sada, u nadi da će to zadržati Beograd izvan sukoba.“

Vojska Jugoslavije obavila je djelomičnu mobilizaciju i podatci pokazuju da u sektor ‘Istok’ oni mogu poslati oko 22 000 vojnika i 700 tenkova. ‘Međunarodni pritisak na Hrvatsku da se suzdrži od korištenja vojne sile za reintegraciju okupiranih područja ‘Krajine’ vjerojatno ne će uspjeti pa smatramo da će pritisci i nepovoljne međunarodne reakcije utjecati samo na odabir vremena napada i taktike koju će koristiti hrvatske snage u napadu. Možemo očekivati sigurno da će srpske snage uzimati za taoce pripadnike međunarodnih snaga kojih u tome području ima oko četrnaest tisuća (14000).

Tuđman je više puta javno upozorio da Zagreb ne može čekati unedogled da se okupirana područja mirno vrate Hrvatskoj. Otkazao je povjerenje UNCRO-u bez konzultacija s nama ili s bilo kojom državom u Europi. Samo nas je obavijestio o toj odluci! Može se očekivati da UNCRO ne će ispuniti svoj mandat do 30. studenoga, stoga pretpostavljamo da će Tuđman tvrditi da je ‘mu je vojna operacija ostala kao jedina opcija’, piše u američkome izvješću.

‘U više navrata hrvatski dužnosnici na najvišoj diplomatskoj razini rekli su nam da će Hrvatska biti prisiljena poduzeti vojnu akciju protiv Srba iz ‘Krajine’ ako ‘Kontaktna Skupina’ postigne dogovor na štetu hrvatskih interesa, skidanjem sankcija za priznavanje BiH s Miloševićem, izbjegavajući priznavanje Hrvatske i vraćanje okupiranih teritorija, ako UN zaštićena zona Bihać bude pred padom i ako krajinski Srbi i bosanski Srbi budu poduzimali konkretne korake k ispunjavanju svojih planova za stvaranje ‘jedinstvene srpske države’. Očekujemo da će Zagreb gotovo sigurno u slučaju ofenzive nekoliko sati prije obavijestiti svoje ključne zapadne saveznike SAD i Njemačku. U prošlosti, Hrvatska je uvijek najmanje jedan sat prije početka operacija obavještavala snage UN-a da bi se izbjegle žrtve među pripadnicima međunarodnih snaga. Postrojbe Hrvatske vojske mogu se vrlo brzo mobilizirati, ograničavajući tako našu sposobnost predviđanja točnoga vremena napada! Dugotrajne borbe u Hrvatskoj vjerojatno će dovesti do velikoga srpskoga angažmana, ali brza i odlučujuća hrvatska pobjeda mogla bi dovesti Beograd pred svršen čin.’

A kako je to zapravo bilo? Za razliku od američkih službi, hrvatske obavještajne službe superiorno su vladale cijelim prostorom, dok su Amerikanci nagađali, naši su obavještajci osigurali predsjedniku Tuđmanu strateške informacije o tajnome sastanku srpskih generala u Bosanskome Petrovcu i o njihovim planovima za operaciju Vaganj-95 koja treba početi 5.8. 1995 u šest (6) sati ujutro! Radi se o planiranoj velikoj ofanzivi kojom bi se vratili krajevi izgubljeni nakon hrvatskih operacija u Bosni od oslobađanja Kupresa 1994. do osvajanja Grahova i Glamoča u ljeto 1995. Nakon tog sastanka glavni zapovjednik te operacije srpski general Ratko Mladić održao je u Kninu tiskovnu konferenciju na kojoj je bahato najavio srpski protuudar na livanjskome pravcu duž Dinare i sveopći napad na hrvatske snage.

Foto: hrvatski tjednik, Operacija Vaganj koja je trebala spriječiti stratešku prednost Oluje

Ovom operacijom (SLIKA IZNAD) srpske snage planirale su izvršiti istodobni napad iz pravca Banje Luke u pravcu Kupresa i Livna, te iz pravca Podrinja i Istočne Hercegovine prema dolini Neretve i Metkoviću 5. kolovoza 1995. u šest sati. Istodobno, s hrvatskim Srbima i specijalnim jedinicama MUP-a Srbije izvršio bi se napad na zaštićenu UN-zonu, područje Bihaća pod kontrolom Armije BiH, čije je zauzimanje krajem 1994. bilo spriječeno akcijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane „Zima ’94.” (29. studeni – 24. prosinac 1994.).

Da su Srbi 5. 8. 1995. uspjeli pokrenuti tu operaciju, kako su planirali, samim uspjehom takve operacije strateška situacija drastično bi se promijenila u korist Srba. Na sreću, hrvatska Oluja krenula je 25 sati prije operacije Vaganj-95 i tako onemogućila realizaciju projekta Ujedinjene Republike Srpske i Velike Srbije.

Gledajući sa srpske strane, ratovanje za strateške ciljeve srpske politike približavalo se kulminaciji u mjesecu srpnju 1995. a vrhunac je trebao uslijediti krajem srpnja odnosno početkom kolovoza 1995. godine zauzimanjem područja zapadne Bosne i grada Bihaća. General Mladić bahato je govorio: ‘…planiranje operacije nije potrebno, moja zamisao je da se front stabilizuje, da se na više mesta razvuku ustaške snage, nanese udarac na najosetljivijim mestima, tako da zauvek ‘ustašetine’ nateramo da razmisle kada će se odlučiti za rat sa Srbima. Naše jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa ‘VRS’ će odmah krenuti u napad dolinom rijeke Neretve ka Metkoviću i moru…’. Naš zadatak je osloboditi Bosansko Grahovo i Glamoč i izbiti na liniju iz 1992. godine, grmio je Mladić.

Zahvaljujući predsjedniku Tuđmanu, Hrvatska ne će čekati ishod srpskih operacija u BiH i ‘pravdu međunarodne zajednice’. Ne smijemo nikada zaboraviti da je tih dana međunarodna zajednica dala zeleno svjetlo da se pod pokroviteljstvom UN-a Srbi obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni. Dogovorom srpskoga generala Mladića i francuskoga generala Janviera, Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim ‘zaštićenim zonama UN-a’ od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u ‘zaštićenim zonama’ dovoljno oslabljeni krenuli su u napad. Epilog generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. godine izvršen je genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Ubijeno je preko 8000 ljudi, od maloljetnika do staraca.

Obavještajna služba Hrvatske vojske predviđala je da će srpskim snagama zbog napada na istoku Bosne i Hercegovine za pokretanje operacije Vaganj-95 i pregrupiranje snaga biti potrebno oko 10 dana. Istodobno, u želji da spriječi hrvatski napad, UN je nastojao rasporediti ‘snage za brzo djelovanje’ iz Bosne u Hrvatsku (specijalna britanska i francuska motorizirana vojna formacija iskrcana u luci Ploče nekoliko mjeseci ranije i upućena prema Livanjskom polju gdje ih je zaustavio HVO), de facto na prorijeđene srpske položaje zbog angažmana srpskih postrojbi oko Bihaća želeći time stvoriti situaciju da HV zapravo mora napasti NATO ako želi bilo što poduzeti.

Za usporedbu: ista ta formacija nije se pomakla ni centimetar za vrijeme pokolja u Srebrenici! U ‘Oluji’ su te snage doživjele potpuno poniženje: predsjednik Tuđman nije ih želio pustiti u Hrvatsku jer su u BiH oni bili pozvani pod 7. poglavljem Povelje UN-a, dok su snage UN-a u Hrvatskoj pod poglavljem 6, što, konkretno, znači da su u BiH bili obojeni maskirno, dok u Hrvatskoj moraju biti obojani bijelo. Zamislite poniženje: ključnu operaciju, baš onu koju su trebali spriječiti, nisu uspjeli spriječiti jer su se u to vrijeme bojali u bijelo! Takvu vrstu državništva, na žalost, danas više ne možemo očekivati od hrvatskih političara – odlučnost i svrsishodnost djelovanja (naravno, u korist vlastite države) temeljene na međunarodnom pravu.

Bio je to idealan trenutak za napad Hrvatske vojske. Na temelju svojih vojnih planova i točnih obavještajnih podataka Tuđman je pokrenuo ‘Oluju’ 4. kolovoza u 5 sati ujutro, dakle samo 25 sati prije srpske operacije ‘Vaganj‐95’. Taj je element sigurno doprinio slamanju volje svih srpskih vojska da nastave borbu – pogotovo ako znamo da su sve ključne operacije HV počinjale dan ili čak sat-dva prije nego što su Srbi planirali početi svoje ofanzive. Odlučujuća hrvatska pobjeda bila je moguća samo dosljednom primjenom načela koja su od posebne važnosti za provedbu operacije, a ta načela novoga hrvatskog vojnog nauka bila su obavještajno djelovanje, smjelost, iznenađenje, koncentracija, brzina i zamah te nadzor svih faza operacije uz sigurnost, manevar vatrom i udarom, zavaravanje neprijatelja o stvarnim namjerama i vještim korištenjem terena za stvaranje prednosti nad neprijateljem. I tada kao i danas, ima mnogo onih koji nisu vjerovali u našu pobjedu, današnja politička elita ili nije željela sudjelovati ili je bila anemična ili je, iza leđa vlastitoj državi, tvrdila da predsjednik Tuđman ima ‘nerealne procjene’ događaja koji će uslijediti nakon otkaza UNPROFOR-a. Kako danas znamo, te ‘nerealne procjene’, u kojima su veliku ulogu imali detaljni i točni obavještajni podaci kasnije rasformiranih hrvatskih tajnih službi, omogućili su predsjedniku Tuđmanu da ih pretvori u realnost i pobjedi u ratu, zaključuje Joško Buljan za Hrvatski tjednik.

Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari