Pratite nas

Povijesnice

16.-23. rujna 1991. bitka za Šibenik – prva velika pobjeda u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Od 16-23. rujna 1991. vodila se osmodnevna bitka za grad Šibenik.

Bila je to izuzetno važna bitka jer bi zauzimanjem Šibenskog mosta, Šibenika ili bilo kojeg mjesta na Jadranskoj magistrali južna Hrvatska bila ispresijecana na par manjih ili većih džepova.

To bi vrlo teška situacija za obranu Dalmacije. Hrabrost branitelja Šibenika je bila toliko velika da je neprijatelj nakon osam dana bio prisiljen na povlačenje. Bila je to prva velika pobjeda Hrvata u Domovinskom ratu.

16. rujna 1991. počinje jedna od velikih bitaka Domovinskog rata – bitka za hrvatski kraljevski grad Šibenik. Bila je to ujedno i prva velika pobjeda u Domovinskom ratu koja je pokazala odlučnost i hrabrost Hrvata da brane svoju domovinu do posljednjeg čovjeka, piše narod.hr

Sam napad na grad bio je izveden iz jednog smjera Bribirske Mostine – Čista Mala – Zaton – Šibenski most, te drugog Drniš – Pakovo Selo – Šibenik sa primarnim ciljem zauzimanja Šibenskog mosta na ulazu u grad.

Time bi Zadar bio u potpunosti odsječen kopnenom vezom od drugih dijelova Hrvatske (osim Paškog mosta koji bi tada bio žestoko napadan), a Šibenik i Split odsječeni od ostatka Hrvatske.

Dalmacija bi bila podijeljena na par većih ili manjih džepova koji bi se našli u teškoj situaciji. Bio bi to strašan udarac za Dalmaciju i vrlo teška situacija za obranu južnog dijela naše domovine.

Tako bi Srbi došli do praga ostvarenja svojih želja da taj stari hrvatski kraj i središte hrvatskog kraljevstva etnički očiste od Hrvata i stvore izlaz na more fašističkoj Velikoj Srbiji, što je bila njihova želja gotovo 150 prethodnih godina.

Velike snage JNA i dalmatinskih Srba napadaju Šibenik

Grad je napadao 9. korpus JNA pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Kao glavni nositelj napada bila je 221. mtbr s pridodanom oklopnom bojnom i TO „SAO Krajine“. Istovremeno, jedan pravac napada je išao prema Sinju sa ciljem zaokruživanja i izolacije Splita.

Osim snaga za napad, u gradu i okolici nalazile su se u vojarnama, ratnoj luci, obalnim topničkim bitnicama na otocima Žirju i Smokvici te na obali u Zečevu i Rogoznici jake snage JNA.

Jugoslavenska ratna mornarica uputit će skupinu ratnih brodova s otoka Visa u bitku radi prodora i deblokade svojih brodova u šibenskoj luci, a Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo podupirat će kopnene i pomorske snage iz zrakoplovnih luka Pule, Zadra, Splita i Mostara.

Šibenik brane brojni, ali vrlo slabo naoružani Hrvati

Veliko šibensko-drniško područje je branila 4. bojna 4. brigade iz Splita sa oko 500 bojovnika, 1300 pripadnika 113. brigade ZNG-a iz Šibenika, preko tisuću policajaca i lokalni stanovnici sa lovačkim puškama ili gotovo bez oružja . Na velikom drniško-šibenskom području hrvatski bojovnici bili su vrlo slabo naoružani, a od težeg naoružanja bilo je tu svega par minobacača, desetak protuzračnih topova, dva policijska transportera, te nešto protuoklopnog naoružanja.

S druge strane, JNA je sa cijelim korpusom naoružana do zuba krenula je tenkovsko-topničkim napadima praćena zračnim udarima zrakoplovstva uz potporu topovnjača s mora. Uz to ih je pratila brojna vojska domaćih Srba teritorijalaca iz Knina i srpskih sela u široj okolici, snage domaćih „martićevaca“, kao i skupine paravojnih postrojbi iz Srbije.

Šibenik se nakon Zadra našao u vrlo teškoj situaciji.

JNA i Srbi došli do samog ulaza u grad

Agresor dolazi do Šibenskog mosta u kasnim večernjim satima 16. 9 1991. što je sam ulaz u grad. Tu se vode borbe, ali čak i kao u svakom pogledu nadmoćni Srbi se ne usuđuju na frontalni juriš prema mostu znajući za izuzetnu motivaciju hrvatskih snaga iskazanu već u borbama oko Kijeva, Kruševa, Skradina i drugih dalmatinskih mjesta. 17. 9. 1991. neprijatelj ponovno iz pravca mosta granatira grad i mnoge civilne objekte među kojima i katedralu Sv. Jakova, možda najljepšu hrvatsku crkvu pod zaštitom UNESC-a.

Tijekom 18. i 19. 9. 1991. neprijatelj je doživio poraze pokušavajući tenkovski proboj prema Vodicama gdje je odbijen i na samom Šibenskom mostu gdje branitelji ojačani sa pojačanjima iz Pirovca te specijalnom policijom iz Šibenika i dijelom 113. brigade HV uspješno odbijaju neprijateljski napad i potiskuju ga od mosta.

Predaja Žirja i vojarni u gradu – poraz za porazom JNA

Za obranu Šibenika jako je važno bilo ovladavanje topničkom bitnicom na otoku Žirje čiji se zapovjednik 14. 9. 1991. mirno predaoHrvatima sa ispravnim topovima i velikim količinama granata. JNA je saznala da se bitnica predala tek nakon što su prve granate ispaljene na ratne brodove JRM 16. 9. 1991. kada je jedan brod pogođen a ostali su napustili to područje.

Istog dana osvojena je vojarna Šubicevac i Dom JNA smješten u središtu Šibenika. Branitelji su nizali uspjeh za uspjehom i do 19. 9. 1991. mnoštvo objekata bivše JNA biva oslobođeno a među njima i Remontni zavod Velimir Škorpik kada je zarobljeno više brodova JRM.

Istog dana neprijatelj se vratio na Šibenski most i dovodeći velike snage na ulaz u grad planirao je zajedno sa jedinicama koje su napadale iz pravca Drniša ući u grad. No i taj napad propada jer su neprijateljske jedinice zaustavljene i razbijene u Pakovom selu dok kod Šibenskom mosta u topničkom udaru neprijatelj trpi velike gubitke.

21.9.1991. srušena su dva zrakoplova JNA što vidjela na snimkama i cijela Hrvatska dobivajući tako dodatni motiv da je moguće se obraniti od treće vojne sile u Europi.

Dolazi 23. 9. 1991. dan kad je osmodnevna bitka za grad završila, a razbijeni neprijatelj započeo sa povlačenjem sa Šibenskog mosta.
Tako je hrvatski narod šibenskog kraja hrabrom i odlučnom borbom obranio svoj grad i njegovu okolicu.

Kraj snova o Velikoj Srbiji

Kasnijim manjim i većom akcijama Hrvatske vojske poput oslobađanja Miljevačkog platoa 1992., brane Peruča 1993. načet je borbeni moral i odvažnost srpske vojske, pa je već krajem 1994. osvajanjima na području Dinare bio predvidljiv kraj i definitivni krah srpske vojske.

Stvorivši respektabilnu vojnu silu akcijom Oluja 1995. Hrvatska Vojska je jednom zauvijek pomela srpsku vojsku iz područja Šibenika i Dalmacije. Na taj način propali su svi njihovi planovi o Velikoj Srbiji, suludoj ideji koja je nanijela velike boli i gubitke hrvatskom narodu, a na kraju i onima koji su je zdušno podržavali i pokušavali ostvariti 1991. napadajući Šibenik i cijelu nam domovinu.

Šibenik i Dalmacija ostali su hrvatski.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Kamenjar.com
Maribor, 23.05.1945. godine

Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:

Bataljon sa dolaskom  na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo.  U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]

Tako je partizanski komandant Blago Janković  u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.

Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja.  Većina njih  u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.

Godine 1945, na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop,  kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve.  Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete,  na način kao što  je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala …Počela sam sanjati. Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]

U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945 Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.

Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod  ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i  aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.

Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u  u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. To istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da  su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata.  Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.

Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo.  Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.

Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im  kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas,

Siguran sam, da 23. svibnja 2018 na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.

Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami,  križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajaće  i kapelica na Teznu kraj Maribora.  Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da  će to hrvatski narod financirati sam.

Roman Leljak/Kamenjar.com

22.svibnja 2018. godine

 

[1] Knjiga Roman Leljak, Maribor, najveće stratište Hrvata, 2018, Društvo Huda Jama Zagreb

[2] Knjiga Roman Leljak, Huda Jama, 2017, Društvo HUDA Jama, Zagreb

Tezno: Masovna grobnica 15 tisuća Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Memorandum SANU: Dok su neki hrvatski intelektualci šutjeli, reagirala je naša brojna politička emigracija

Objavljeno

na

Objavio

Pojava memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti te dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije predstavljaju 1986., odnosno 1987. godine ulazak komunističke Jugoslavije u ubrzanu fazu njena raspada, u kombinaciji sa sve većim brdom poteškoća od ekonomskih nadalje.

Spomenuti dokument iznosio je viđenje novog uređenja Jugoslavije i redefiniciju položaja srpskog naroda u njoj. Naravno, prijedlog za promjenama nužno je u sebi sadržavao kritiku postojećeg stanja, pa je tako Srbija prikazana kao teritorijalno osakaćena cjelina s autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom koja ne može na pravi način artikulirati svoje interese u sustavu koji je inauguriran Ustavom iz 1974. godine, a za koji je ustanovljeno da je Jugoslaviju pretvorio u konfederaciju.

Nadalje, Srbe izvan Srbije držalo se posebno ugroženima, nadasve na Kosovu i u Hrvatskoj. Jasno, službene su se vlasti negativno očitovale o dokumentu, no srbijansko će vodstvo uskoro prihvatiti memorandumske postavke i pokušati ih provesti u djelo. S druge pak strane, reakcija hrvatskog državno-partijskog vrha bila je mlaka, a hrvatski disidenti, intelektualci i književnici koje se označavalo “nacionalistima” nisu poduzeli nikakvu akciju koja bi bila odgovor na memorandum. Naime, jedan od glavnih uzroka tome bile su još uvijek snažne posljedice takozvane “hrvatske šutnje”, odnosno učinaka široke represije koja je zahvatila Hrvatsku nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta, popularno poznatog pod nazivom hrvatsko proljeće, ugušenog krajem 1971. i početkom 1972. godine.

Ipak, kao što je to bilo s mnogobrojnim događajima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i o ovome dokumentu oglasila se brojna hrvatska politička emigracija. U to je vrijeme Hrvatsko narodno vijeće vjerojatno bila najveća i najagilnija organizacija u emigraciji, sastavljena od niza manjih organizacija i nezavisnih pojedinaca.

U Vjesniku HNV-a čelna osoba organizacije u osamdesetima i tada predsjednik Izvršnog odbora, Mate Meštrović (sin poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića) opisivao je otpor nekih slovenskih intelektualaca izljevima srbijanskog unitarizma, upozoravajući kako je u Hrvatskoj situacija drukčija. Važno je istaknuti da je Meštrović na otpor, suprotstavljanje, pozivao i hrvatske intelektualce u nemilosti režima, kao i pripadnike istog tog režima u Hrvatskoj ili pak Katoličku Crkvu! O ovoj je problematici pisao i Jakša Kušan, koji je obavljao razne funkcije u Vijeću, a bio je pokretač i glavni urednik londonske Nove Hrvatske, od polovice sedamdesetih vjerojatno najutjecajnijeg hrvatskog političkog časopisa u inozemstvu. Slično kao i Meštrović, upozorio je na nedostatak reakcija s hrvatske strane, pa je među ostalim i pomalo proročanski, anticipirajući važnost memorandumskih postavki za politiku Srbije u sljedećim godinama, napisao: “Zašto na memorandum Srpske Akademije nije odgovoreno smireno i znanstveno s nekog nerežimskog mjesta, prije nego što to postane biblija i izvor novih zabluda mnogih Srba?”

Taj je vakuum, barem donekle, odlučio popuniti HNV. Izdao je brošuru Hrvatsko stanovište o memorandumu Srpske akademije znanosti i umetnosti. Autori su se najprije ulovili u koštac s postavkama memoranduma koje su se odnosile na ustroj države i funkcioniranje ekonomije. Dok memorandum vidi uzroke krize u ograničenoj liberalizaciji i decentralizaciji, pisci brošure ističu da su korijeni krize upravo u suprotnome – u nedostatku ekonomskog liberalizma.

“Očito je da kritika decentralizacije upućuje na težnju učvršćivanja dirigirane ekonomije, temelja državnog unitarizma, iako se to otvoreno ne zastupa. Razlog je očit: vladajućoj srpskoj naciji ne želi se oduzeti materijalna i politička moć koju joj pruža dirigirana ekonomija”, ističe se.

Dok memorandum napada konfederativni oblik države i Ustav iz 1974. godine koji ga je inaugurirao, autori brošure uzvraćaju da se radilo tek o “nizu administrativnih propisa” te da Jugoslavija u stvarnosti zapravo nije konfederacija. U brošuri su izneseni i neki brojčani podaci kojima se dokazivala postavka da Jugoslavija nije konfederacija, naglašavajući da republike nisu samostalne u nizu važnih polja, kao što je zakonodavstvo, vanjska i unutrašnja politika, vojska i slično. Potom se podcrtava važnost koju za centralističku notu Jugoslavije ima komunizam kao sustav: “Nametnuti jednostranački sistem, unatoč kasnije stvorenim republičkim ograncima KPJ, predstavlja odlučni faktor unitarizma u očitoj protimbi s konceptom suverenosti konfederiranih republika”.

Sljedeći je dio teksta odgovora na memorandum bio rezerviran za pobijanje teze kako je Srbija u Jugoslaviji ekonomski diskriminirana, podređena te politički inferiorna. Stoga se podsjećalo kako je baš Beograd jugoslavensko središte u koje se slijevaju ogromna ulaganja, ondje se nalazi savezna uprava koju čine uglavnom Srbi, ondje se kontroliraju banke, izvozne tvrtke i devize. Sve su te tvrdnje potkrijepljene statističkim podacima, od kojih je najveći dio bio pušten u javnost od strane jugoslavenskih službenih institucija. Autori brošure pobijali su i teze memoranduma koje su se odnosile na tobožnju dominaciju Slovenaca i Hrvata u Komunističkoj partiji Jugoslavije od međuraća nadalje, što zaista nije bio težak zadatak, s obzirom na obilje provjerljivih protuargumenata.

Daleko opširnije odgovoreno je na memorandumsku tvrdnju kako Srbija nije bila protežirana u kraljevinskoj Jugoslaviji. Autori su opširno prenijeli niz podataka, uglavnom iz poznatog djela ekonomista Rudolfa Bićanića Ekonomska podloga hrvatskog pitanja iz 1938. godine. Iz te šume informacija bilo je više nego razvidno kako je Srbija imala dominantan položaj u novoj državi.

Kao što je već rečeno, memorandum je govorio o navodno teškom položaju Srba na Kosovu i u Hrvatskoj, pa je tako u njemu stajalo: “Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas”. Na to je odgovoreno ovako: “Utvrđene činjenice jasno govore o srpskoj vlasti u Hrvatskoj odrađenoj preko eksponenata velikosrpskog hegemonizma, o planskom naseljavanju Srba u hrvatske krajeve, sustavnom sprječavanju manifestacija hrvatskog narodnog osjećanja itd.” Objašnjeno je da su sve nacionalne manjine u određenoj mjeri podložne asimilaciji tako da to nije nikakva posebnost Srba u Hrvatskoj te da je kod svake nacije u Jugoslaviji izražen trend seljenja prema vlastitome nacionalnome centru.

U zaključnim zapažanjima o memorandumu u brošuri stoji: “Zato nas ove teze vode do jedinog mogućeg zaključka da ova prividno defenzivna taktika nije slučajna, da ima određeni cilj: istaknuti da stupanj dosadašnjeg dominantnog položaja Srbije ne zadovoljava težnje srpskog naroda, da ga Srbi osjećaju kao frustraciju svojih ‘istorijskih ciljeva’. U memorandumu egzistira teza kako “srpski narod nema državu kao što je imaju svi ostali narodi”, o čemu u brošuri piše: “Ovu tezu možemo shvatiti samo kao izraz težnje za ostvarenje ustavno zajamčenog hegemonističkog položaja Srbije u Jugoslaviji, izraženog u prvom redu unutar same Republike Srbije znatnim ograničenjem ili poništenjem autonomije pokrajina Kosovo i Vojvodina, a u drugim republikama ukidanjem postojeće ograničene administrativne samostalnosti, promjenom Ustava iz 1974. Ovakvu ‘srpsku državu’ mogu Srbi najlakše ostvariti unutar jugoslavenske državne zajednice, koju, od njezina osnutka do danas, zamišljaju kao proširenu Srbiju”.

U daljnjem tumačenju ove problematike kaže se kako su Hrvati i Slovenci “sazreli u spoznaji svojeg vlastitog, autentičnog narodnog identiteta, ugroženog i bez razvojne perspektive u državnoj tvorevini prve i druge Jugoslavije”. Potom se izriče i upozorenje: “Svako ustrajanje u suprotstavljanju volji ovih naroda postojećom politikom vlasti ili pooštrenjem u obliku jedne nove, otvorene diktature, može samo odgoditi ostvarenje ovih težnji – uz cijenu novih, pooštrenih sukoba i novih obostranih žrtava i stradanja – ali ih ne može više iskorijeniti iz svijesti i volje tih naroda niti može trajno održati manjinsku srpsku hegemoniju nad njima”. Uz to poziva se na dijalog sa Srbima i ostalim narodima u Jugoslaviji “koji danas s nama suživljuju, dijalog o mirnom susjedskom razgraničenju”.

Zaključna misao glasi ovako: “Memorandum SANU predstavlja upozorenje narodima Jugoslavije da znatni dio srpske inteligencije još uvijek uporno zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom ‘integralnog federalizma’. Nadamo se ipak da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje jer jugoslavensku državnu zajednicu, u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu nezavisnost”.

Wollfy Krašić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati