Pratite nas

Analiza

16 spornih točaka iz ‘Marrakecha’ – traže se odgovori

Objavljeno

na

Sporazum iz Marrakecha, odnosno UN-ov Globalni sporazum o migracijama ne izaziva kontroverze samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj koja je najčešća “željena destinacija” ilegalnih imigranata koji raznim rutama dolaze u Europsku uniju. Upravo zbog sporazuma vodila se jučer velika politička bitka u njemačkom Bundestagu i prilično je neizvjesno hoće li Njemačka potpisati ovaj nedorečen i nejasan dokument. Izdvajamo šesnaest točaka po kojima je njemački Bild tražio objašnjenje vlade, šesnaest točaka koje su i za Hrvatsku podjednako bitne, piše Bernard Karakaš/VečernjiList

1. Migracije su uvijek bile “izvor bogatstva, inovacija i održivog razvoja”, stoji u sporazumu. No na temelju čega je izveden taj zaključak?
Ova tvrdnja o dobrobitima imigranata i migracija jedan je od temelja sporazuma, no nigdje nije navedeno odakle su izvučeni ti podaci niti su priloženi bilo kakvi pokazatelji. Naravno, migracije mogu biti dobre za razvoj društva, no to nije uvijek slučaj niti je to zajamčeno.

2. Prema tekstu sporazuma, države potpisnice trebaju “zaštititi pravo na slobodu govora”, ali i “rasističkim medijima uskratiti financiranje”. Tko o tome odlučuje?
Znači li ovaj dio sporazuma da bi države trebale uvesti svojevrsnu cenzuru te gdje je granica do koje je dopušteno govoriti ili pisati protiv migracija. Znači li to da bi se manjak entuzijazma i potpore migracijama i imigrantima mogao odmah proglašavati rasizmom?

3. Liječnici i granični službenici trebali bi se ponašati prema imigrantima uzimajući u obzir njihov spol, ali i njihovo kulturno nasljeđe. Kako to objasniti i provesti?
Znači li to da muški liječnici ne bi smjeli liječiti imigrantice. Ujedno, znači li to da granični službenici ne bi smjeli zahtijevati od imigrantica da skinu veo kojim prekrivaju lice kako bi usporedili njihovo lice s fotografijom u putovnici?

4. Kako bi se izbjegla pojava ljudi bez državljanstva, djeci rođenoj na teritoriju druge države treba automatski dodijeliti državljanstvo zemlje u koju roditelji planiraju ići ili zemlje u kojoj je dijete rođeno. Krše li se time ustavi i zakoni zemalja EU?
Ovo rješenje podsjeća na zakonsko rješenje kakvo u ovome trenutku postoji u SAD-u, no nije u skladu sa zakonodavstvom zemalja članica Europske unije. I njemački i zakoni Republike Hrvatske kršili bi se kad bi se djeci rođenoj na njemačkom, odnosno hrvatskom teritoriju, u tranzitu, automatski dodjeljivalo državljanstvo, putovnica i domovnica.

5. Prema nacrtu sporazuma, “sankcije protiv ilegalnih imigranata trebale bi biti ponovno razmotrene i ukinute, bez obzira na to je li i sada riječ o proporcionalnim, nediskriminirajućim i balansiranim mjerama. Znači li to bezakonje?
Vrlo kontroverzan dio sporazuma budući da ono što nije kažnjivo u praktičnom je smislu dozvoljeno. U tom kontekstu ilegalni prelasci granica postali bi legalni. Ujedno, tko odlučuje jesu li mjere i politike pojedinih zemalja diskriminatorne ili ne?

6. U budućem sporazumu spoji kako je “pravo svih ljudi da posjeduju dokumente” te kako zemlje u koje migranti putuju trebaju izdati svoje dokumente. No je li to moguće u svim slučajevima?
Pitanje je odnosi li se ovakvo pravilo na sve slučajeve, odnosno što se događa s ilegalnim imigrantima koji tijekom svog putovanja jednostavno bace u smeće putovnicu svoje domicilne države i ustvrde kako putuju u Njemačku, Italiju, Francusku ili Hrvatsku. Treba li im ta zemlja odmah izdati dokumente?

7. Zabranjuju se “zločini iz mržnje” prema imigrantima. Što su “zločini iz mržnje”?
Njemačko, kao ni zakonodavstvo cijelog niza članica EU ne poznaje kategoriju “zločina iz mržnje”. Tko je taj tko će procjenjivati je li neki zločin počinjen iz mržnje ili ne. Uostalom, zločini su zločini, bez obzira na koga se odnosili i koga pogađali, i kazne su uvijek iste za sve počinitelje. Ne čini li se ovdje diskriminacija prema mogućim žrtvama zločina u njihovim domicilnim zemljama?

8. Slobodno kretanje imigranata i liberalizacija viznog režima su zajamčeni. No je li to uvijek ispravno?
Liberalizacijom viznog režima bilo bi olakšano kretanje radnika, no među njima i cijelog niza socijalnih slučajeva koji mogu narušiti sustave drugih država. Unutar Europske unije dosta je negodovanja zbog liberalizacije kretanja Bugara i Rumunja jer upravo iz ovih dviju zemalja dolazi veliki broj nezaposlenih primatelja socijalne pomoći u zapadnim državama EU. Zbog toga čak i dio zemalja članica traži da se uvedu svojevrsne liste država na koje se liberalizacija kretanja ljudi ne bi odnosila, bar ne u ovolikoj mjeri kakva je danas. Pitanje je kako bi pravilo liberalizacije kretanja ljudi koristili imigranti iz zemalja Bliskog istoka, središnje Azije ili Afrike.

9. Prema nacrtu, “koordinirana kontrola granica” trebala bi osigurati “siguran prelazak granica”. Što to znači?
I u ovome trenutku kontrola granica između dviju država koordinira se između njihovih graničnih službi. Je li ovdje riječ o nečemu što do sada nije navedeno ili je možda u pitanju normalizacija procedura koje se sada provode samo u iznimnim slučajevima?

10. “Ciljani programi potpore” kojima se potiču “trgovinski i poduzetnički pothvati imigranata” trebaju biti financirani. Tko to plaća i postavlja li to poduzetnike zemalja primateljica u neravnopravan položaj?
Iz državnog proračuna potrebno bi, dakle, bilo sufinancirati pokretanje tvrtki i poslova imigranata, pri čemu stanovnici zemlje primateljice, bila to Njemačka, Hrvatska ili neka treća zemlja, na takve potpore ne bi mogli računati. Ovime se ruši načelo tržišnog natjecanja, ravnopravnosti, ali se i uvodi i svojevrsna diskriminacija domaćih tvrtki koje pune državne proračune iz kojih bi se financirala njihova konkurencija koju osnivaju imigranti.

11. Marakeški sporazum predlaže i “međusobno priznavanje stranih kvalifikacija, kao i neformalnog obrazovanja”. Je li razina obrazovanja doista ista?
Vrlo je veliko pitanje stvarne vrijednosti kvalifikacija jer je teško uspoređivati visokoškolske ustanove u zapadnom svijetu i zemljama Trećeg svijeta. Prema njemačkim standardima, razina znanja inženjera iz Sudana sada ne udovoljava toj tituli, odnosno nije moguća nostrifikacija. Slična je stvar i s cijelim nizom ostalih fakulteta. I što učiniti s liječnicima koji su diplome stekli u Addis Abebi ili Kinshasi. Treba li im bez ikakvih nostrifikacija omogućiti, na primjer, izvođenje operacija u europskim bolnicama?

12. Radnici migranti svih razina obrazovanja trebaju primiti socijalnu zaštitu. Do koje razine?
Naravno, socijalnu zaštitu zaslužuju svi ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo ili zemlju rođenja. No tko će definirati do koje se razine uvode socijalna prava imigranata te hoće li ona biti manja, veća ili jednaka pravima domicilnog stanovništva u zemljama primateljicama?

13. Prema navodima iz sporazuma, vlade zemalja trebaju “izbjeći polarizaciju i ojačati povjerenje javnosti u migracijsku politiku”. Kako to ostvariti?
Već je sada javnost europskih zemalja dobrim dijelom skeptična prema migrantima i procesima ilegalnog useljenja. Ne samo u Mađarskoj, Italiji ili Austriji već i u Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Kako se ijedna zemlja može obavezati da će djelovati na javno mnijenje i što ako u tome ne uspije.

14. Nacrt Sporazuma iz Marrakecha poziva se na “pozitivne učinke” i “pozitivne doprinose” imigracija. No gdje je druga strana priče?
U cijelom se sporazumu na više mjesta ističu pozitivni učinci migracija i doprinosi koje one daju društvu. No problem je u tome što se prikazuje samo jedna strana priče te se nigdje ne spominju i negativni učinci migracijskih procesa koji neosporno postoje pa se stječe dojam da je sporazum neobjektivno pripremljen.

15. Sporazum nalaže i ponovno ujedinjenje obitelji imigranata. Kako to izvesti i do koje razine?
U nacrtu sporazuma ne definira se tko plaća ponovno ujedinjenje obitelji imigranata, odnosno tko plaća trošak njihova smještaja i boravka u zemlji primateljici, ali ni što znači pojam obitelji. Je li riječ samo o supružnicima i djeci ili i o široj obitelji.

16. Možda najbitnije pitanje: zašto se u sporazumu na 45 mjesta navodi da se države potpisnice obvezuju?
Iako se Sporazum iz Marrakecha predstavlja kao “skup preporuka”, na čak 45 mjesta u dokumentu navodi se da se potpisnice na nešto obavezuju. Istovremeno u preambuli piše – Globalni pakt jača suvereno pravo država da sami određuju vlastitu migracijsku politiku.

VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Koliko je Komšić zaista ‘opasan’!?

Objavljeno

na

Objavio

Kratku i jezgrovitu analizu djelovanja drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH koja “gađa u sridu” objavio je novinar Tvrtko Milović. On je sumirao sve laži koje je Komšić izrekao u trećem mandatu te tako potvrdio tezu da je “zlatni ljiljan” instaliran u Predsjedništvo BiH kako bi bio trbuhozborac bošnjačke politike u BiH.

Milović analizira koliko su Komšićeve izjave zaista “opasne” te se iz toga iščitava kakva je funkcija namijenjena Komšiću u četverogodišnjem mandatu.

Facebook status Tvrtka Milovića Hrvatski Medijski Servis prenosi u cijelosti:

“Nakon što je političar Komšić tužiteljstvu BiH prijavio političara Dodika zbog političke izjave, analizirao sam koliko je Komšić zaista “opasan”.

Evo analizice:

08.10.2018. Željko Komšić najavio tužbu protiv Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta.
11.05.2019. Kinezi zabili zadnji pilot mosta. Komšić nije učinio ništa.

28.11.2018. Željko Komšić izjavio da će “DF ući u koaliciju sa SDA isključivo kao dio BH bloka”.
08.04.2019. DF ušao u koaliciju sa SDA mimo BH bloka.

09.04.2019. Željko Komšić upozorio Hrvatsku da prestane maltretirati BH državljane povodom afere “Selefije”.
15.05.2019. Mediji objavili da su ispitivani BH državljani zaista sigurnosno opasni zbog veza sa registriranim teroristima.

18.04.2019. Željko Komšić najavio da će “FBIH adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP Republike Srpske”.
14.05.2019. U Parlamentu FBiH prijedlog zakona o formiranju rezervnog sastava MUP FBiH praktično blokirao HDZ BiH. Zbog toga FBiH neće adekvatno odgovoriti na formiranje rezervnog sastava MUP RS.

Ali, ako ste pomislili da je Komšić kompletno bezopasna figura, evo i jednog primjera gdje je stvarno pokazao zube:

03.03. Željko Komšić poručio maškarama u Čapljini da “neće uspjeti podijeliti Bosnu”.
I stvarno nisu uspjeli”, komentirao je Tvrtko Milović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Objavio

Medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Niz je kontroverzi koje se vežu uz Franju Tuđmana i uglavnom dolaze od političkih protivnika i iz miljea koji ga optužuje za razbijanje Jugoslavije.

Te su kontroverze najvećim dijelom vezane uz Bosnu i Hercegovinu i u nešto manjoj mjeri uz Hrvatsku. Kada je u pitanju Hrvatska, medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Godinama se na dan pada Vukovara plasira teza da je grad pao jer mu Tuđman nije želio pomoći. Uglavnom se vrtjela snimka razgovora za koju je teško naći osnovne podatke, prvo kada je uopće snimljena.

Pri tome je ignoriran kontekst u kojem se bitka zbila. Da je cijela Hrvatska bila u ratu. Da se vojska stvarala od nule. Da su sve postrojbe s crte duge oko 1200 km, koja je počinjala na granici Srbije i općine Županja i završavala na jugu, u Konavlima, tražile oružje i opremu, a da je zarobljen samo jedan od 17 korpusa Kopnene vojske JNA. Da je Hrvatska od 25. rujna 1991. bila pod embargom na oružje Vijeća sigurnosti UN-a kojim je onemogućeno legalno naoružavanje

Optužba o 200 odabranih obitelji koje su se obogatile na račun ostalih u državi u optjecaju je od 2000. godine, premda se prijašnjih godina “baratalo” brojkama od 50 do 500 obitelji, a najviše sa 100 obitelji.

Ta se optužba može svesti na tvrdnju jednoga novinara Feral Tribunea iz 2000. godine da je “svehrvatska imovina” prvo “pretvorena u državnu, a onda je razdijeljena tek promoviranim feudalcima, novom hrvatskom plemstvu koje je mladu državu trebalo uvesti u 21. stoljeće”. Tvrdnja o 200 obitelji često se i po potrebi izvuče iz naftalina. No problem je uopće dokučiti početak kad je tvrdnja plasirana i tko je njezin autor.

Tako se jedno loše i neučinkovito gospodarstvo, kao što je bilo socijalističko, prikazuje kao vrhunsko, gotovo savršeno prije smjene vlasti 1990., nakon čega je grubo privatizirano i opljačkano.

Prije nekoliko godina izrađen je doktorat u kojem je ta problematika dobila važno mjesto. No autor nije uspio naći vjerodostojan podatak kada je Tuđman spomenuo 200 obitelji, a osobe koje su to tvrdile nisu se očitovale na njegovu molbu da mu daju izvor za svoje optužbe, koja je, kao što smo rekli, i dalje u optjecaju, prema potrebama dnevne politike.

Kontroverze o BiH puno su češće, od navodnog dogovora u Karađorđevu do doprinosa padu Bosanske Posavine i optuživanja za izazivanje rata s muslimanima (Bošnjacima). U biti se mogu svesti i na jednu megakontroverzu u čijem su središtu BiH i Tuđmanov odnos prema njoj.

Karađorđevo je lovište pokraj Bačke Palanke u Vojvodini koje u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ima negativno značenje zbog sječe Hrvatskog proljeća 1971. godine.

U njemu su se 25. ožujka 1991. sastali Tuđman i Milošević. Taj sastanak, kao i sljedeći 15. travnja u Tikvešu u Baranji, Tuđmanu je donio uglavnom nevolje i prozivanja da s Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Premda ne postoji nijedan konkretan dokaz, pojedini tumači novije povijesti navode i postotke BiH koji su trebali pripasti Hrvatskoj i Srbiji.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 25. travnja Tuđman je sastanke s Miloševićem obrazložio nakanom da pobunjenim Srbima koji su to izbjegavali, pokaže da su razgovori političkih protivnika ne samo mogući već i nužni.

Sve je to, znači, dovelo do otrežnjavanja, osobito kad su vidjeli da Milošević mora razgovarati s Tuđmanom, jer onda je jasno da moraju i Kninjani razgovarati. To mnogi ne razumiju. Navodni “sporazum” u Karađorđevu omiljen je kod Bošnjaka, koji na taj način relativiziraju propuste svoje politike, koja je rat dočekala nespremno, a što je posljedično imalo goleme civilne žrtve u prvim mjesecima rata.

Optuživanje Tuđmana da je kriv za pad Bosanske Posavine vrhunac je imalo početkom ovog stoljeća. Pri tome se, kao i kod drugih optužbi, polazilo od potpunog ignoriranja šire slike. Prvo, Bosanska je Posavina bila, što i sada jest, dio BiH pa je upitno kako je to Tuđman kriv za pad dijela druge države. On se jest miješao u rat, jer bez utjecaja HV-a u travnju 1992. ta država uopće ne bi opstala.

No najveća je ignorancija u činjenici koja je neumoljiva: najveći angažman Hrvatske vojske, ne računajući završnu etapu rata potkraj 1994. u BiH, bio je 1992. u Bosanskoj Posavini, više je vojnika bilo angažirano u obrani Bosanske Posavine nego u dijelu BiH od Livna do Stoca, tj. u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.

Optužba za izdaju lagodan je način da se amnestiraju mnogi, od onih koji su bili nedorasli do onih koji su pobjegli s kućnoga praga smatrajući da ga trebaju braniti Hrvati iz Hrvatske.

Tuđmana se optužuje i da je Hrvate u BiH okrenuo protiv države u kojoj su rođeni i da je zbog opsjednutosti Banovinom Hrvatskom izazvao rat s Bošnjacima, pri čemu je prekršio savez s njima protiv Srba.

Popisi stanovništva od 1948. do 1991. prilično dobro pokazuju trećerazredan položaj Hrvata u BiH, pa se ne treba čuditi što je golema većina gledala prema Zagrebu, a ne prema Sarajevu. Saveza s Bošnjacima nije bilo do srpnja 1995. premda se mnogi lome dokazati da je postojao.

Davor Marijan / Večernji list

 

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari