Pratite nas

Povijesnice

17. Rujna – dan kad je požeška kasarna postala vojarna

Objavljeno

na

Jugo-vojska je Požegu napustila 17.rujna 1991.godine čemu je prethodila višednevna blokada Kasarne narodni heroj “Nikola Demonja” te mukotrpni pregovori s oficirima o predaji. Dva kruga pregovora bila su bezuspješna da bi ‘treća bila sreća’…i oko podneva na kasarni se zaviorila hrvatska zastava. Naravno, neki u kasarni time nisu bili oduševljeni pa su na jugoslavensku zastavu napisali: Vratit ćemo se ustaše!

Inače, u požeškoj kasarni se nalazilo zapovjedništvo 40. partizanske divizije koja je pripadala tzv.Banjalučkom koropusu te 243.autonastavni centar i 5.auto-transportni bataljun koji su pripadali 5.armijskoj oblasti u Zagrebu. Komandant vojarne bio je Stjepan Husnjak, Hrvat po nacionalnosti. U kasarni se nalazilo i oružje Teritorijalne obrane koje je JNA mnogo ranije odnijela ‘na čuvanje’. Posljednjeg pregovaračkog dana prije predaje, 17.rujna, s jugo-oficirima su na pregovore otišli predsjednik Kriznog štaba općine Slav.Požega Anto Bagarić, zapovjednik 4.bataljuna 108.brigade HV Željko Samardžija, zapovjednik narodne zaštite Zdenko Farkaš i zapovjednik policijske postaje Požega Nikola Janković. Ovo su njihova sjećanja na 17.rujna 1991.godine.

Kažimo i to da na pregovorima nisu bili, ali su ušli u krug kasarne, trojica pripadnika 63.samostalnog bataljuna ZNG-a( Željko Kalić, Željko Đurčević i Željko Kurnjavka) te trojica pripadnika specijalne policije( Ranko Lovrić, Dražen Nekić i Dražen Bilman).

ANTO BAGARIĆ, zapovjednik Kriznog štaba

-Naredbu o isključenju svih komunalnih usluga JNA, dakle, vode, struje, telefona…12.rujna 91. je donio vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i Predsjednika RH, odnosno o aktivnom i pasivnom zaprečavanju vojarne. Ovdje treba reći da smo mi već 29.srpnja sami donijeli odluku o zaprečavanju ne samo vojarne, nego smo napravili plan zaprečavanja cijele naše općine. Razrađena je bila svaka prometnica, selo…s onim mitraljeskim gnijezdima koja su bila postavljena okolo. Odluku Predsjednika potom operacionalizira Ministarstvo obrane i točno definira što, gdje i u koje vrijeme treba napraviti, kako i na koji način zbrinuti mladu vojsku, itd. Blokada vojarne se počinje provoditi u potpunosti 13.rujna kasno navečer: isključeni su struja, voda, telefoni. U Požegu se nije moglo ući iz pravca Velike, Našica….a zaobilazni put je bio preko Jakšića za Veliku…Stanovništvo okolnih ulica uz vojarnu je primalo vodu iz cisterni, bez ijednog protesta. Policija, ZNG, narodna zaštita čvrsto su držali punktove mogućih žarišta sukoba. Svatko je imao svoju poziciju, svaki pedalj vojarne, ulaz, prilaz.. bio je pokriven i blokiran. Oduševljavala je disciplina, odlučnost, moral i spremnost svih ljudi u blokadi. Nedostajali su nam pripadnici 63.samostalnog bataljuna ZNG-a koji je bio na aktivnom novogradiškom bojištu ali su, zato, tu bili pripadnici 4.bojne 108 brigade, narodna zaštita, policija…sve prema planu zaprečavanja izrađenom koji smo, ponavljam, mi napravili još 29.strpnja – prisjetio se A.Bagarić.

Prvi pregovori s jugo-oficirima održani su 15.rujna oko 17 sati na glavnom ulazu u kasarnu. U toj delegaciji su, uz predsjednika Kriznog štaba, bili i predsjednik Općine Tomo Jelić, zapovjednik 63.samostalnog bataljuna ZNG-a Miljenko Crnjac i zapovjednik 4.bartaljuna 108.brigade Željko Samardžija. – S njihove strane su bili prisutni zapovjednik Stjepan Husnjak i obavještajac Stevo Njemčević. Mi smo im obrazložili cijelu situaciju kakva je, da su blokirami itd..no, oni su se izvlačili kako ‘imaju zapovjed’, pa ‘da li smo mi svjesni što mi radimo’ itd. Drugi pregovori su bili 16.rujna a moram reći da su to jutro stanovnici dočekali u svojim skloništima. Opet negdje oko 17 sati, mi smo ponovo pošli na pregovore iako je strpljenje ljudi bilo već podosta uzdrmano. Ovaj puta u sastavu nije bilo generala Crnjca jer je otišao u Novu Gradišku. S njihove strane je bio isti sastav. Kasnije se, mislim, pridružio Dragosavac. On je zapravo bio tamo glavni, to se vidjelo kasnije u pregovorima u zapovjerništvu jer je sjedio Husnjaku iza leđa – ispričao je dalje A.Bagarić.

Kako ni drugi pregovori nisu dali rezultata, Krizni štab je navečer donio odluku da se ujutro ide napasti kasarna. Razrađen je plan i čekalo se jutro. No,…

-Mene ujutro u pola 6 zovu na moj telefon! Telefon koji je imao samo predsjednik Kriznog štaba, tzv.crveni telefon. Nazvali su me iz vojarne iako su im sve veze bile isključene. Pretpostavljam da su to uspjeli preko banjalučkog korpusa i baze na Papuku. Zovu nas da dođemo u vojarnu..i da možemo doći s naoružanjem, što je kasnije tako i bilo. I sad je nastala određena kriza u Kriznom štabu, strah: što će se desiti? Jer, ovo očito nije bilo zvanje bez veze a ne znamo što će tamo biti. I tako određujemo delegaciju: koji će ići, koji ne bi trebali ići..neki su se, iskreno, i bojali, da bi na kraju pala odluka. Odlučeno je da idem ja, svoje zapovijedanje predao sam Vinku Matijeviću, jer, ne znamo da li ćemo se vratiti ili ne. Ide samnom i Nikola Janković, Farkaš i Samardžija..Oni su odredili i po tri svoja predstavnika koji su išli također s nama, tri gardista i tri specijalna policajca. Odlazimo tako u vojarnu s punim naoružanjem, ja sam nosio svoju ‘škorpiju’, nosio sam i kalašnjikov, dečki isto. Dolazimo u zapovjednu sobu kod Husnjaka, oni su već sjedili u nizu prema prozoru….bilo ih je više, ne znam točno koliko, uglavnom, prvi do Husnjaka je sjedio Dragosavac, do njega Stevanović, zapovjednik te divizije…i na kraju naš Horvat(op.a. Zvonko Horvat, kasnije prešao u 123.brigadu). S druge strane sjedim ja prvi do Husnjaka, do mene Nikola, Samardžija pa Fare…i sad počinje. Ja sam prvi uzeo i počeli smo lagano s razgovorom:da moraju biti svjesni i predati se, zbog djece i mladosti koji su ovdje i tako….Tada Husnjak vadi svoj papir. Inače je bio dosta dobar govornik, ovaj puta vadi papir i čita, očito su mu napisali što treba reći. Čita tako neće se oni predati, imaju komandu…..a ruke mu se tresu, taj detalj sam dobro zapamtio. I onda, kad je primjetio da smo mi primjetili da se trese, onda je spustio papir na stol – a ono se stol trese. Tako, rekao je on svoje: DA NEĆE. A samo još detalj: ja sam prethodno dogovorio s Vinkom Matijevićem da nazove minutu prije 10 i da pita jesu li se predali? Ako se ne predaju, imate moju ovlast da počnete napad. I, Vinko stvarno zove minutu prije 10, ja mu kažem da se nisu predali i da će morati postupiti po pravilu. Sad taj Dragosavac govori: Jel’ te bre, Bagariću, jeste li vi svesni? Inače me oslovljavao s ‘predsjedniče’. Jeste li svesni da ćemo da razorimo grad? Jeste li svesni da ćemo da razorimo ovu destileriju, ona će sama uništiti četvrtinu grada. Ja njemu odgovorim: Samo se okrenite i pogledajte preko puta – a iza zida u Zvečevu se nalazili naši dečki koji su se vratili iz Nove Gradište, i ono se vide šljemovi i poneka cijev – jeste li vi svjesni da će ovi dečki ući unutra, progrist će zid ako treba. A isto tako, trebate biti svjesni – pokazao sam mu pločicu koju smo svi nosili sa svojim brojem – i mi smo ovdje spremni izginuti..I tada sam stvarno osjetio nekakav tajac, dovoljno je bilo da je netko malo kucnuo kalašnjikovim ispod stola…Mi tada izlazimo van i usput doznajemo da je Kalić s dečkima već razoružao one na ulazu. Izlazimo pred zapovjednu zgradu i vidim, na spavaonicama prekoputa su bili navučeni dušeci, kreveti… i ja čujem samo repetiranje pušaka.Tada me bio najveći strah u životu jer, šta da sada nekom popuste živci ili njim ili da netko od nas ispuca metak? Nema nas više. Mi dakle, krećemo prema izlazu i nismo prešli možda deset koraka, kad trči Dragosavac -“Gospon predsjedniče, bit će tako kako ste rekli!” Ja izlazim pred vojarnu a 6.bojna brestovačka već nosi svoju zastavu da ju izvjese. Kazao sam im, ‘Dajte našu hrvatsku’ i tako je i bilo.

Ja sad idem u zgradu Općine a na barikadama kod Zvečeva, uz Veličanku me sreće vidovačka grupa, svi su ‘nabrijani’ jer su vidjeli su zastavu, zasuli me nekom rakijom..No, žurim se u zapovjedništvo i tada me zove predsjedni Kriznog štaba iz Gradiške Sokić: Ante, molimo vas, pada nam Gradiška, kod vas je u garnizonu naše oružje, šaljemo tri kamiona dajte što je moguće prije..Tako je i bilo, došao sam do općine i izdao zapovjed nek se na sporednu kapiju gore prime tri kamiona iz Nove Gradiške i da se natovari oružje za njih, odvezeno im je oko 3000 cijevi – ispričao je A.Bagarić. Podsjetio je i kako je nakon predaje mlada vojska upućena na ručak u Zvečevo a oficiri u Dom JNA.

ŽELJKO SAMARDŽIJA, zapovjednik 4.bataljuna 108.brigade

Pričuvni sastav ZNG-a, koji je tada činio 4.bataljun 108.brigade iz Slav.Broda, prvi puta se okupio 28.lipnja a onda su raspušteni i, kako kaže njihov zapovjednik Željko Samardžija, uspostavljen je sustav veze kojem su ih ‘dizali po potrebi’.

-U vrijeme kada je državni vrh donio odluku o blokadi svih kasarni u Hrvatskoj 4.bataljun je već imao šest satnija od po 30 do 35 ljudi svaka, s tim da su požeška i kutjevačka bile u Orljavcu. Pleternička satnija je bila u Đačkom domu, kod ulaza u vojarnu i uz Veličanku je bila brestovačka satnija, do njih velička i do vojne ceste dalje vidovačka satnija..Dio iznad ceste Alilovci-Alaginci je pokrivao 63.bataljon s dijelom ljudi koji su ostali, glavnina njihova je bila u Novoj Gradiški. Već 13.rujna njihovih 15 ljudi se vratilo, a kasnije i Kalićeva satnija i Crnjac. – započeo je svoje prisjećanje na rujan 91. Željko Samardžija.

On je na pregovore s jugo-oficirima išao sva tri puta.

-Prvi pregovori su bili na ulaznim vratima kasarne i to tako da je dio stola bio unutra ,gdje su sjedili oni, a mi smo bili s vanjske strane, do ceste. Svatko je imao svoj teritorij. Pregovore je zapravo vodio njihov’sigurnjak’, on je bio i pravi gazda u vojarni. Kao što se zna, od ta dva prva pregovaranja nije bilo ništa, osim što je Husnjak rekao da to ‘nije lijepo’…jer, sve im je već bilo isključeno. I u ta dva pregovora njihove su obitelji bile vani, izvan kasarne, međutim, kasnije su one ušle u vojarnu. Iz vojarne je na kraju izašlo 15-ak auta sa oficirima i članovima obitelji koji su otišli u Dom JNA tadašnji na ručak i onda svako svojim pravcem. Jedni su otišli prema Srbiji, drugi u Bosnu. Horvat je još na pregovorima rekao “Ja ostajem, bez obzira što se desilo samnom, mest ću ulice ili bilo šta raditi, ja odavde ne idem”.

Naši pregovarači, pričao je dalje Ž.Samardžija, su tražili oružje Teritorijalne obrane na što oficiri JNA nisu pristali uz obrazloženje da imaju takvu zapovijed. Tvrdili su također kako ne naoružavaju pobunjene Srbe.

-Ja sam od svog zapovjednika brigade Josipa Zvirotića dobio informaciju da vojska puca po Brodu što je bio jasan znak da su se stavili na protivničku stranu.Mi smo nakon tih neuspješnih pregovora dali njima ultimatum do ponoći da se predaju…i te noći, sa 16. na 17.rujna je došlo do razmjene vatre između njih i nas, nekih 35 minuta se pucalo s obje strane.Treba reći i da je te noći došao jedan vod članova HDZ-a, Ante Božić s ljudima, njedno 25 i bili su tamo….a nama je, zapravo, glavni cilj bio doći do oružja i municije. Naš svaki vojnik je imao maksimum 150-200 metaka. Maksimum. Znači, kad to ispali, više nema od kog dobiti metke. Gore na Glisu je bilo skladište i naš je cilj bio ‘presjeći’ vojarnu, nas ova djeca-vojnici, nisu zanimala. Oni su bili stacionirani dolje u vojarni i naša je ideja bila gore presjeći vojarnu. Mi smo tada imali i informaciju da je pao Gromačnik i kamioni kreću prema Gromačniku kako bi dobili naoružanje…i to smo im javili u vojarnu. Jer, mi smo megafonima stalno tražili predaju, Kreša Milinković je glas izgubio vičući…- pričao je dalje Ž.Samardžija.

Na sam dan trećih pregovora, prisjetio se dalje, on je išao do kapije sa ‘sigurnjakom’ dogovoriti gdje će biti pregovori. – E, sad bi oni pregovarali, ali u kasarni, nema više na ulaznim vratima. To je već bilo ozbiljno. Rekao sam da ćemo ući unutra, da nema problema, ali s oružjem. Mi smo se tada bili dogovorili između sebe da Crnjac ostane vani, on se tu noć vratio sa svojima iz Gradiške, i da, bude li potrebno, napadne kasarnu. S nama su u krug kasarne učli tri specijalca.policajca i trojica Kalićevih. Dok smo mi pregovarali, oni su ove na ulazu pomalo već razoružavali. Dogovorili smo se također da iz te zgrade ne izlazimo više, bili pregovori uspješni ili manje uspješni, mi smo unutra – kazao je Ž.Samardžija.

A što se tiče dojmova s pregovora? – Mi smo se još vani dogovorili da idemo pregovarati po principu toplo-hladno, dobar policajac-loš policajac: Ante nudi a ja prijetim. I tako…ja sam sjedio nasuprot pukovniku Stevanoviću, zapovjedniku te divizije, koji se u početku malo ‘beljio’ i pokušavao nešto napraviti kao ‘tko su bre, ti vani, kojima se ja predajem?’ Onda sam ju ja rekao da ću mu ‘gulit kožu s leđa’ jer tu nema ni vojske, ni generala, niti ćemo se nas dvojica rukovati jer će meni poginuti 20 ljudi a njemu 120. Kažem mu: ovo su dečki koji su došli braniti ženu i djecu i tu nema priče, kad jedan pogine, onda ćemo vas sve poubijati, meni je svejedno. I stvarno, da su čvrsto ostali kod toga da NE žele predati se ili na prvi ‘mig’ da netko pokušava izvaditi oružje i zarobiti me..ja sam imao na kriulu kalašnjikov napunjen i mislim da bi tada bilo mrtvih ‘ko u priči’. Pitali su onda mogu li povest familije, pa je Stevanović tražio može li on otići s jednim ‘puhom’? Njegovih šest oficira želi otići u uniformi i s pištoljem za pasom u Banja Luku jer onda ispada da se nisu predali nego da su nešto drugo napravili, ne znam kako se to kod njih zove, na što sam ja rekao da nema problema i da ja garantiram da im nitko neće ništa napraviti do granice s Bosnom. Počao je tada pričati da oni trebaju spremiti oružje u sanduke i tako…pa sam ja rekao: Pričaš gluposti, sve pobacajte na pod, i kupite prnje, nek se vojska obuče u civile a oni koji nemaju odjeću, nek obuku pidžame…neke plave su imali. Rekao sam i: Nemam vremena ni živaca, svi idete u Dom HV na ručak a ja moje ‘indijance’ puštam u vojarnu. Ako tko naleti na minu, ja dolazim k vama i to će vam biti sigurno biti zadnji ručak, ne zanima me tko je metnuo minu. E, onda se digao kapetan Protić, kapetan prve klase, inženjerac i rekao: Ja ću ići s tobom razminirati krug oko vojarne a dva dočasnika je poslao da razminiraju naše skladište. ‘Junački’ je bilo unutra minirano. Bilo je nekih 60 mina, oni su to napravili za 45 minuta. Nije dugo trajalo jer on ih je metao i znali su gdje se nalaze. Poslije je došla ekipa, stari Blašković, Zelenika….s kamionima, viličarima i utovarali naoružanje..Tada su i naši naoružani koje smo imali na spiskovima, dva dana iza pada vojarne već smo imali 1500 naoružanih ljudi, skoro 1600. To je već bila ekipa ‘za portući se’..Zapovjednik Husnjak je od nas tražio jel’ može ići u Zagreb i raditi kao diplomirani inženjer prometa, dobio je čak i pismeni papir, međutim, treći dan je završio kao brigadir HV u Osijeku – završio je svoje prisjećanje na 17.rujna Željko Samardžija.

ZDENKO FARKAŠ, zapovjednik narodne zaštite

U rujnu 1991.godine narodna zaštita je imala oko 3500 do 4000 pripadnika koji su uključeni u Oružane snage RH no, kazao je zapovjednik Zdenko Farkaš, nisu imali dovoljno naoružanja obzirom na uvjete koji su bili.

-U to smo vrijeme kontrolirali sigurnost svih naselja na teritoriju bivše općine Požega, osiguravali smo objekte, pripremali se za oružane napade koje smo očekivali iz tih pravaca u kojima je proglašena SAO Krajina. Izradili smo preko 280, to se u vojnom riječniku zove, fortifikacijskih objekata: bunkera, zaklona….i tu smo danonočno držali svoje ljude. Oni su normalno radili na svojim radnim mjestima a onda su se mijenjali i držali 24 sata sve položaje – počeo je svoju priču Z.Farkaš.

Kada je kasarna blokirana, nastavio je, u prvom ‘prstenu’ oko nje bili su rezervni sastav HV i policija a narodna zaštita je bila u drugom prstenu. – Okruživali smo cijelo područje grada, sve izlaze smo kontrolirali, tu smo sudjelovali s relativno velikim brojem ljudi. Nakon pada kasarne osigurali smo distribuciju naoružanja na destinacije koje smo ranije dogovorili jer smo znali: sve kasarne koje padnu, slijedi bombardiranje. I to se dogodilo. Odmah nakon pada kasarne napali su nas vojni avioni, bilo je raketiranja ali smo na vrijeme sklonili naoružanje – dodao je Z.Farkaš.

Što se tiče pregovora posljednjeg dana pred predaju, Zdenko Farkaš kaže kako se osjetilo da se ‘lome’. – Bez obzira na blokadu sustava telefona, oni su imali komunikaciju po vertikali sa svojim zapovjedništvom. Bilo je to vrijeme kad su počele padati vojarne po Hrvatskoj i oni su to znali. ‘Lomili’ su se u smislu jer su ovdje u kasarni zapravo bila dva centra: tu je bilo sjedište te njihove divizije koja je bila povezana s Banja Lukom i imali su nastavni centar koji je pripadao 5.armiji u Zagrebu. Treba u vidu imati još jednu okolnost: general Uzelac je izdao zapovijed o napadu na Hrvatsku 22.rujna i u tom napadu je aktivnu ulogu imao banjalučki korpus. Prije izdavanja te zapovijedi mi smo već blokirali kasarnu i sad je bila ‘trka’: dakle, Srbi u Srbiji nisu uspjeli dovoljno brzo mobilizirati svoje snage a mi smo ovdje kroz blokadu kasarni i uzimanjem sredstava zapravo onemogućili mobilizaciju tih njigovih R brigada. I to je bio naš pravi uspjeh u pripremi za obranu. Kad smo osvojili vojarnu, to su tek bili uvjeti da se naoružamo kako treba. E sad, da se vratimo na pregovore – oni nikako nisu pristajali na naše zahtjeve jer su znali što slijedi, znali su da 22 slijedi napad na Hrvatsku. Ali, na kraju, vidjeli su da su odsječeni, ne mogu se mobilizirati a s ovim snagama u kasarni nisu nam se mogli suprotstavit .Moram reći jednu istinu, iako to dečki u žaru znaju reći ‘napad na kasarnu’ – nitko nije zapovijedio napad na kasarnu. To je bila strateška odluka od našeg vojnog vrha i predsjednika. Znalo se zbog kojih razloga: , znalo se da je Hrvatska neželjena samostalna država, znalo se da JNA jedva čeka da se poduzme neki potez i iz tih razloga nije bilo NAPADA ali, blokade je bilo i tih mukotrpnih pregovora – pojasnio je Z.Farkaš.

I ono što je još bitno za pregovore: – Moram istaći i ono što je prethodilo pregovorima a to je naš dogovor o tome što učiniti dalje? Naime, znali smo već za iskustva da pregovarači budu uhićeni kad ulaze u kasarnu. Mi smo, dakle, išli pregovarat naoružani jer smo se odlučili ranije da nikako nećemo dopustiti da nas uhite i dase predamo pod bilo koju cijenu. U slučaju da su pokušali bilo što učiniti mi smo dogovorili, bez zapovjedi izvana, da ih napadnemo. I sad, vraćam se opet na tu njihovu podvojenost, s jedne strane ti oficiri iz divizije a s druge ovi iz nastavnog centra..ovi iz nastavnog centra nisu bili za tvrde pregovore u smislu da se neće predati ali, mislim čak da su bili pod presijom oficira KOS-a. Dolazi taj Stevanović i on igra ‘tvrdu igru’ no, mi smo tada vrlo odlučno rekli što će se dogoditi: ukoliko se ne predaju, da nećemo odustati i da ćemo se do kraja boriti za grad. Tada je uslijedilo propotivanje njih samih: Horvat je rekao sam da on ne ide nikuda dok su ovi drugi tražili da idu u svoja zapovjedništva. Rekli smo da je to moguće, samo da puste vojsku, da je to ročna vojska i ne mogu njima zapovijedati da idu napadati svoj narod. Horvat je na kraju ostao a ovi su se spakirali i otišli – završio je svoje sjećanje Z.Farkaš.

NIKOLA JANKOVIĆ, zapobjednik policijske postaje Požega

Pripadnici jdinice za posebne namjene, specijalci policije, prema sjećanju Nikole Jankovića, u vrijeme blokade vojarne nalazili su se na udarnim pravcima, na ulazu u kasarnu i na mostu kod Veličanke. Ukupno ih je bilo 80-ak. Djelatnici policijske postaje nalazili su se ‘u širem prstenu’ ,na okolnim zgradama…-Bilo je preko 200 policajaca, oni su brinuli o sigurnosti grada i građana vodeći računa o prostoru u blizini kasarne pa, ako nešto krene, da i oni mogu reagirati. Želim tu istaći nešto bitno što nam je koristilo u pregoorima a to je jedna dobra priprema i obavještajni podaci koje je policija prikupljala kroz dugo vremena. Mi smo praktički cijeli taj mjesec, pa i ranije, kontrolirali prostor, policija je non-stop bila oko kasarne i kontrolirala sva kretanja, izlaske i nismo dozvolili da se oružje koje je tamo bilo, izveze. Osim toga, već su počeli prebjezi vojnika iz kasarne i svaki vojnik koji je prebjegao, prihvaćala ga je policija, s njim je obavljen razgovor, prikupljeni su podaci…..tako da smo imali informacije o situaciji u vojarni. Takvih prebjega je bio značajan broj, nekoliko desetaka, mi smo im pomagali a prije nego odu dalje, obavljao se s njima razgovaor. Dali su nam dosta korisnih podataka – ispričao je N.Janković.

Što se tiče samih pregovora i Nikola Janković ukazuje na tu ‘podvojenost’ koja je bila među oficirima, s jedne strane ‘ekipa’ divizije povezane s banjalučkim korpusom, Milorad Dragosavac i zapovjednik Stevanović( nitko od pregovarače ne sjeća mu se imena) a s druge strane ostali. – Činilo mi se da je Husnjak bio kooperativan, po mojoj ocjeni su bili uplašeni i ‘zreli’ za predaju. Ono što je za mene najbitnije je to da je ono što smo dogovorili i ispoštovano, i s jedne i s druge strane. Svi oficiri koji su htjeli, mogli su preći na našu stranu, neki su i prešli a ostale je policija otpratila kud su htjeli. Postupali smo prema njima po svim pravilima. Mi smo pratili kolonu kad su odlazili, prepratili smo ih do granice u Bosanskom Brodu – dodao je N.Janković.

Nakon pada vojarne, policija nije, kaže njen zapovjednik, nije uzela naoružanje jer su ga oni imali relativno dosta. Uzeli su tek nešto vozila.

-Ono što je bitno istaći kada je o ulozi policije riječ o svim tim zbivanjima je to da smo mi sprečavali da iznesu oružje iz kasarne. Plus, naravno, praćenje, opservacija i kontrola. Oni su pokušavali to naoružanje iznijeti ali smo mi to sve sprečavali prije blokade vojarne. Bilo je više pokušaja, čak su i mene par puta zvali kao da oni moraju izaći van zbog nekih svojih redovnih aktivnosti, i taj Stevanović me zavao….Rekli smo: Da, idite ali, mi ćemo pregledati kamione. Možda su nekako uspjeli iznijeti manje količine ali, uglavnom je sve ostalo u vojarni do predaje. – zaključio je Nikola Janković svoje sjećanje na 17.rujna 1991.godine. Uz još jedan dodatak: -.Ono šro je meni posebno ostalo u sjećanju iz tog dana je, kad sam iz kasarne krenuo prema gradu, to su bili građani građani koji su se skupili kod zgrada uz prugu: takvo je ushićenje bilo kod njih, tolika radost da je teško opiusati.

V.Milković/Požeški Vodič

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna i pao je Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Dan je 18. studenog. U mjestima gdje žive Hrvati istodobno se miješaju tuga i radost, jedno bez drugog u ovakvom danu ne ide. Na današnji dan utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna i pao je Vukovar. Petra Majića, intelektualca i nekadašnjeg političkog dužnosnika, odanog suradnika i prijatelja Mate Bobana, nazvali smo jučer u prijepodnevnim satima. Nekako je običaj da razgovaramo 18. studenog, piše /Večernji List BiH.

Neki su se i distancirali od nje, neki su potpuno promijenili ploču, ali Petar Majić, ono što je govorio od njezina utemeljenja, i danas ponavlja. Recitira mi na telefon svoju pjesmu “Domovina je mater”, prepunu emocija koje najbolje opisuju Majića, ali i mnoge druge koji nikad neće HZ HB okrenuti leđa.

– U trenutku kad je padao herojski Vukovar i mučenička Škabrnja, a Dubrovnik, Sinj, Karlovac, Županja, Osijek… bili pod strašnim napadima, dok je Zagreb bio u panici, Mostar okupiran tisućama rezervista JNA, a Sarajevo u potpunom političkom rasulu, dok je međunarodna zajednica provodila onaj nerazumni i sramotni embargo na kupnju oružja, u Grudama iz ničega izniče jedan nepobjedivi i neprobojni organizacijski štit hrvatskog naroda protiv srpske agresije. Legitimni hrvatski čelnici prisegnuše da će braniti svoj dom i slobodu svog naroda, voditi se međunarodnim pravom i demokratskim načelima, a da će HZ Herceg Bosna poštivati izabranu vlast Bosne i Hercegovine sve dok BiH bude demokratska i neovisna o bivšoj i svakoj budućoj Jugoslaviji. Za predsjednika jednoglasno izabraše mr. Matu Bobana kojeg poslije potvrdiše za vrhovnog zapovjednika HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Bilo je to vrijeme strepnje i straha, ali i hrabrosti i ponosa, velik je to bio povijesni događaj za cjelokupni hrvatski narod – istaknuo je Majić.

I danas su i Hrvati u BiH i žitelji Vukovara u jednakoj borbi za pravdu i istinu kao i tih dana. Hrvati nemaju člana Predsjedništva jer su Bošnjaci sebi izabrali dvojicu. Ono sve iz 90-ih i danas je do kraja aktualno, stav je i načelnika općine Grude Ljube Grizelja koji će danas na grobu Mate Bobana u Gorici zapaliti svijeću i položiti vijenac.

– Odlučnost hrvatskih političkih predstavnika toga vremena, dalekovidnost i mudrosti toga čina u cilju zaštite hrvatskog naroda, njegovih temeljnih prava i interesa potvrđena je bezbroj puta u proteklim godinama, a i dan danas je do kraja aktualna – kazao je Grizelj o utemeljenju HZ HB.

/Večernji List BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. studenoga 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila! Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

 

Generali Gotovina i Markač na završnom dijelu vježbe ‘Velebit 18’

 

 

 

Gotovina: Naprijed možemo samo ako njegujemo optimizam i svaki dan teško radimo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari