Pratite nas

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret ‘spasiteljima’, Englezima

Objavljeno

na

Objavio

Fra Bruno Adamčik izradio je najveći broj portreta franjevaca koje su kao i njega kasnije ubili partizani

Silvester (ponekad se piše i Silvijo) Adamčik rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu, u siromašnoj obitelji Ivana Adamčika i Matije, r. Bakula. Otac mu je bio dimnjačar. Osnovnu školu Silvester je završio u Konjicu, a onda se prijavio u franjevačko sjemenište i gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1921. počeo pohađati prvi razred (to bi danas bio 5. razred osnovne škole).

Sačuvan je jedan dopis koji je 28. prosinca 1922. pisao sam Silvester koji moli provincijala da mu oprosti plaćanje kaucije u toj školskoj godini. Kao razlog navodi da je on sin siromašnih roditelja, »te mi nije moguće, da istu plaćam, jer jedini prihod, što ga ima moj otac jest dimnjačarska plaća od koje svi jedva živimo«. Osim toga, sestra mu je bila na liječenju na što je otac morao potrošiti dosta novca.

Njegovu je zamolbu potvrdio i preporučio konjički župnik fra Bazilije Senjak. Provincijal je odbio Silvestrovu molbu te upućuje župnika u Konjicu kako će riješiti problem oko plaćanja kaucije. Točnije, savjetovao mu je da nađe neki drugi izvor plaćanja jer se radi o iznimno malom iznosu: neka se novac skupi u Konjicu ili se obrate Napretkovoj podružnici u Konjicu. Gimnaziju je Silvester, koji je u međuvremenu uzeo redovničko ime fra Bruno, završio 1929. te se iste godine upisuje na franjevačku bogosloviju u Mostaru. Tu je ostao tri godine, do 1932., a posljednju je godinu studija dovršio u Breslau u (ondašnjoj) Njemačkoj 1932./33.

Redovništvo i svećeništvo

Nakon 6. razreda gimnazije, kako je to onda bilo uobičajeno, Silvester je na Humcu stupio u franjevački novicijat. Uzeo je redovničko ime fra Bruno. Bilo je to na Petrovdan (29. lipnja) 1926. Obukao ih je provincijal fra Lujo Bubalo. Njegov je naraštaj bio brojčano velik: bilo ih je deset. Njihove su sudbine teške upravo kakvo je bilo i vrijeme u kojem su živjeli: četvoricu su ubili partizani (fra Julijana Kožula, fra Stjepana Naletilića, fra Anđelka Nuića i fra Brunu), trojica su djelovala u Americi u Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji (fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko i fra Teofil Pehar, koji je 1949. napustio zajednicu i potom kao dijecezanski svećenik djelovao u Kaliforniji), fra Vendelin Vasilj uspio je 1945. pobjeći ispred komunista i završio je također u Americi, a fra Rajko Radišić je ostao u Hercegovini i »zaradio« dugu zatvorsku kaznu u komunističkoj Jugoslaviji dok je fra Inocencije Mandić već prije napustio franjevački red.

Nakon godinu dana (30. lipnja 1927.) u ruke istoga provincijala položili su prve zavjete. Svečane su zavjete položili 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Svećeničke službe fra Bruno je primio ovim redom: za subđakona je zaređen 28. lipnja 1931., za đakona već sutradan, 29. lipnja 1931., a za svećenika ga je 11. prosinca 1932. u Mostaru zaredio biskup fra Alojzije Mišić.

Četvorica svećeničkih kandidata (fra R. Radišić, fra V. Vasilj, fra T. Pehar i fra Bruno) nisu imali godine potrebne za ređenje pa je provincijal 27. svibnja 1932. uputio molbu Sv. Stolici za dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje. U to se vrijeme fra Bruno nalazio na odsluženju vojnog roka. Vojsku je služio od 10. svibnja 1932. do 17. studenoga 1932. u Mostaru (s prekidom). Bio je, kako je to onda bilo uobičajeno, bolničar. Stoga je provincijal 29. kolovoza 1932. molio generala Vojislava Savića, zapovjednika Jadranske divizije, da otpusti iz vojske klerike bolničare radi svećeničkog ređenja (B. Adamčika, J. Kožula, A. Nuića, T. Pehara, F. Skoku i V. Vasilja).

Potom je molio biskupa Mišića da za svećenike zaredi klerike koji su riješeni vojne službe. Tom prigodom ipak nisu bili zaređeni za svećenike jer su uskoro iz mostarske bolničke čete naredili da se privremeno otpušteni klerici moraju vratiti u vojsku. Vojsku su konačno završili 17. studenoga, a za svećenike su zaređeni 11. prosinca.

Već je bilo predviđeno da neki od njih studij nastave u inozemstvu (J. Kožul i V. Vasilj u Parizu, a B. Adamčik i A. Nuić u Breslau), dok su drugi namjeravali poći u Ameriku (David Zrno, T. Pehar, F. Skoko i Lj. Čuvalo). Za njih je provincijal fra Dominik Mandić 30. studenoga 1932. tražio obedijenciju od generala reda. General je dao dopuštenje za »Amerikance«, ali su »Europljani« dobili odbijenicu. Preporučio je da se opet napravi reskript. Uskoro je provincijal Mandić opet pisao generalu i tražio dopuštenje za studij u inozemstvu, na što je ovaj put general odgovorio potvrdno.

Fra Bruno i fra Anđelko su se odmah nakon generalova dopuštenja zaputili u Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj). Provincijal Mandić im je poslao i popratno pismo za provincijala u Breslau, datirano 9. siječnja 1933. Početkom veljače njih se dvojica javljaju iz Breslaua provincijalu. Lijepo im je, ostali su klerici prema njima susretljivi, hrana im je odlična, a klima prijatna. Nostalgije je bilo – ali već je »isparila«. Za sada skupa stanuju, u jednoj sobi, ali će do Uskrsa imati zasebne sobe.

S njemačkim im je jezikom dosta teško, ali napreduju. Nadaju se da će uskoro moći na sveučilištu pratiti predavanja. Njemački jezik slušaju i na predavanjima u sjemeništu (kućna teologija), ali ne razumiju puno. Uho se pomalo privikava na njemački. Na savjet samih domaćina oni samo nekoliko sati slušaju, a njemački radije uče u sobi. Mole da im se pošalju nove svjedodžbe jer su ove koje imaju iz Mostara pogrješno ispunjene.

Studij glazbe i profesura na Širokom Brijegu

U Breslau ipak nisu ostali dugo: do ljeta iste godine. Već se, naime, znalo da od jeseni 1933. fra Bruno započinje svoju profesuru na Širokom Brijegu. Provincijal je o tome obavijestio Bansku upravu još 17. svibnja 1933. Novi profesori na Širokom Brijegu trebali su od nove školske godine biti fra Bruno i fra Rajko Radišić. Uz to provincijal obavještava o novim pastoralcima koji će u toj godini stupiti u službu – a sve to javlja »radi doplatka na skupoću«.

Uprava širokobriješke gimnazije bila je obaviještena 21. kolovoza iste godine o nekim promjenama, a među njima i da će fra Bruno Adamčik biti novi profesor glazbe od početka nove školske godine. Već prije toga provincijal je poslao fra Bruni obedijenciju da se može iz Breslaua vratiti u Provinciju. Naravno da je fra Bruno već prije znao o tome što provincijal namjerava učiniti pa je već u srpnju 1933. pisao o tome iz Breslaua. Njemu i fra Anđelku predavanja su završila, a on je već pozvan na Široki Brijeg.

Misli da se u drugi semestar, koji počinje 1. studenoga, njih dvojica ne će uključivati jer tamo ionako ne mogu ostati pa zašto onda uzalud trošiti novac za upis novoga semestra. Stoga kažu da će na praznicima malo razgledati kraj oko Breslaua. Moli provincijala da može kupiti neke glazbene sitnice: »Kad ste me već odredili na Široki Brijeg to bih ipak mimo drugi moj rad imao osobitu volju više pažnje posvetiti pjevanju korala.« Moli da bi rado naručio 10-15 komada Graduale Romanum – što nije tako skupo.

Fra Anđelko moli da bi kupio nekoliko »propovjednika« te neke knjige za pastorizaciju. Isto tako pitaju kad moraju biti u Provinciji. Novac za put tražit će opet s pomoću intencija i to ako ih bude. Primili su novi šematizam (uredio ga fra D. Mandić, izdan 1933.), koji im se svidio. Čestitaju provincijalu imendan. Pismo je opet supotpisao fra Anđelko Nuić.

Fra Bruno je, dakle, bio iznimno glazbeno nadaren pa se govorilo o njegovu studiju glazbe. On se o tome raspitivao kod provincijala još u svom pismu od 4. ožujka 1933. Želio bi znati provincijalovu konačnu odluku o svome studiju glazbe. Ipak je s posebnim studijem glazbe fra Bruno, čini se, morao pričekati još dvije godine. Tako je glazbu na širokobriješkoj gimnaziji najprije predavao dvije školske godine (1933. – 1935.) kao dobro nadaren, ali ipak nesvršen glazbenik pa je potom bio upućen na studij glazbe i to u staru »postojbinu«, dakle, opet u Breslau. Od provincijala je obedijenciju za studij glazbe u Breslau dobio 23. rujna 1935.

Nema previše podataka o njegovu studiju glazbe u Breslau. Provincijal mu piše 24. siječnja 1936. neka štedi i neka redovito polaže svoje ispite. Fra Bruno je, pak, pisao provincijalu 11. ožujka 1937. da je dao ispite za zimski semestar te šalje misne intencije da se zadovolje. Krajem iste godine fra Bruno opet piše provincijalu. Studij mu je pri koncu, »a profesor na Univerzi mi već govori, da počnem što prije raditi na disertaciji«. Građu bi mogao naći u Zagrebu, a o tome mu je govorio i dr. Božidar Širola. Stoga moli provincijala da bi zimski raspust mogao provesti u Zagrebu prikupljajući građu. Širola će mu pomoći.

Već je krajem godine doista bio u Zagrebu. Odatle je provincijalu uputio pismo s računom za svoje putne troškove. U Zagreb je putovao s jednim bratom laikom koji ide za kuhara na Široki Brijeg. Sljedeći fra Brunin dopis iz Breslaua potječe tek iz sredine 1939. Javlja provincijalu da je imao problema u studiju zbog političkog stanja u zemlji. Rat je već bio počeo. Moli da mu se dopusti da ostane još godinu dana kako bi završio studij glazbe.

Međutim, provincijal je već postao nestrpljiv. Stoga javlja Adamčiku da do konca kolovoza 1939. studij privede kraju koliko može, a poslije toga neka se vrati u Provinciju gdje je već određen za profesora u gimnaziji. No, provincijal je ipak dopustio Adamčiku da dovrši svoj studij. Tako se on u Provinciju nije trebao vratiti 1939., kako je bilo određeno, nego tek godinu dana kasnije. Trebao je početi predavati od školske godine 1940./41. Dekret je dobio 10. svibnja 1940.: »Ovim Vas imenuje Starješinstvo Franjevačke Provincije u Mostaru nastavnikom na našoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1940/41.«

Prema osobnoj kartoteci franjevaca, na službu je pak nastupio tek godinu dana kasnije, 10. travnja 1941. Od tada do svoje smrti fra Bruno Adamčik živio je na Širokom Brijegu kao profesor glazbe. U te četiri (ili pet) godine svoje profesure nije odlazio daleko od Širokog Brijega. U nekoliko je navrata dobio dopuštenje od provincijala da može poći po službenoj dužnosti izvan Provincije. Tako je od provincijala dobio dopuštenje u lipnju 1941. da može poći na euharistijski kongres koji se održavao svakako negdje izvan Hercegovine, a u studenom 1943. da može otići u Sarajevo.

Uz to što se bavio glazbom, fra Bruno se bavio i fotografijom. O tome imamo iznimno vrijedno svjedočanstvo iz pera provincijala fra Lea Petrovića. On je, naime, 14. travnja 1944. naredio fra Bruni da obiđe sve župe koje drže, ili su prije držali franjevci, da tamo fotografira osoblje, kao i skupine župljana sa svojim župnicima, ali i objekte i sve ono što bi moglo biti važno kao dokumentacija za proslavu 100. obljetnice dolaska hercegovačkih franjevaca iz Bosne.

Naime, provincijal Petrović namjeravao je svečano proslaviti 100. obljetnicu odcjepljenja franjevaca rodom iz Hercegovine od dotadašnje zajedničke provincije Bosne Srebrene (1844. –1944.), te je u tu svrhu osnovao odbor koji je pripremao iznimno zahtjevan program proslave. Moglo bi tako biti da je najveći broj portreta franjevaca, koje su kasnije ubili komunisti partizani, snimio upravo fra Bruno Adamčik. Krajem 2008., prilikom preuređenja Franjevačke knjižnice u mostarskom samostanu, pronađeno je mnoštvo filmova iz razdoblja Drugoga svjetskog rata skrivenih iza jedne hrpe knjiga. Ti su negativi otkrili niz izvanrednih motiva, kako ljudi, tako građevina i vjerničkih skupova, a gotovo je nedvojbeno da je to sve ili u najvećoj mjeri snimio upravo fra Bruno.

Učenici o svom profesoru

Učenici, kojima je fra Bruno predavao glazbu na Širokom Brijegu, sjećaju ga se kao iznimno profinjena profesora, kao »gospodina«. Bio je »lijep muškarac«, suradnik glazbenika dr. fra Branka Marijića, a moralo ga se »zapaziti zbog uglađenog držanja i lijepih manira (…) Pratio je fra Branka, skoro ga oponašao. Prvi se fotografijom počeo baviti fra Branko, odmah za njim nastavio je to i fra Bruno. Dirigirati i voditi zbor je nastavio nakon odlaska fra Branka. No nadišao ga je kao kompozitor nabožnih, ali i rodoljubnih kompozicija«.

Bogoslovi su rado pjevali njegovu skladbu Budi nam svecem kod Boga (bl. Nikoli Taveliću), kao i domoljubnu pjesmu Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti. »Fra Bruno je jako držao do sebe, imponirao je po urednosti. Poput nekoga mladića znao bi nositi i ružu, dakako ne u zapučku, no u ruci, a počesto bi ju pomirisao. Nama se to činilo otmjeno, dopadljivo i kao uzor kako treba da se i mi ponašamo. Bio je divan čovjek za društvo: za šetati, pjevušiti, a s nama se odnosio kao ’al pari’. Išao bi s nama kadkada i na kupanje u Lišticu (rijeku).« Drugi jedan njegov đak rekao je o njegovu podrijetlu: »Volio je svoj narod. Netko je pričao da je on porijeklom Slovak, ali je hrvatski osjećao, a nije ništa politički radio.(…) Bio je ozbiljan svećenik, a izvanredan profesor.«

Ne zna mu se grob

Fra Bruno je početkom 1945. bio premješten u Sarajevo, na novi bogoslovni fakultet koje je ministarstvo prosvjete povjerilo svim franjevačkim provincijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Provincijal fra Leo Petrović je početkom 1945. izdao dopuštenje fra Bruni Adamčiku, profesoru glazbe u Sarajevu i članu Hercegovačke franjevačke provincije (na temelju opće ovlasti generala franjevačkog reda da svaki pojedinačni provincijal takva dopuštenja može svojim članovima izdavati za razdoblje od šest mjeseci), da može izbivati izvan klauzure.

No, ipak mu naređuje da mora javiti provincijalu mjesto svoga boravka i moguće promjene prebivališta. Fra Bruno je, dakle, zadnju školsku godinu predavao glazbu na bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a provincijal, poznajući odlično teško stanje u kojem su se nalazili ne samo franjevci nego općenito hrvatski puk, dao mu je dopuštenje da u slučaju potrebe može boraviti izvan samostana, odnosno, snalaziti se za život kako zna i umije. Prema nekim vijestima, fra Bruno se iz Sarajeva, nakon što su krajem rata partizani osvojili grad, povlačio prema sjeveru s hrvatskom vojskom. Štoviše, fra Tugomir Soldo u svojim sjećanjima navodi da su fra Kruno Pandžić i fra Bruno Adamčik, »kada je palo Sarajevo« postali vojni svećenici hrvatske vojske »na terenu«.

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret »spasiteljima«, Englezima. Oni su ih, međutim, kako je općenito poznato, bešćutno predali u komunističke ruke te su mnogi bili ubijeni na brojnim križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. O fra Bruninu posljednjem putovanju ne zna se mnogo. U njegovu osobnom kartonu stoji da je »poginuo iza 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji«.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori tek nešto preciznije da se zatekao na Križnome putu »gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.« Do sada nisu otkriveni nikakvi precizniji podatci o njegovoj sudbini. Jedino je svjedok P. C. ispričao kako je fra Bruno s njim išao u koloni od Zidanog Mosta do nekog malog mjesta iza Celja i da onda dalje nije želio ići, nego je odlučio tu ostati i pričekati sudbinu. Nema nikakve dvojbe kakav mu je bio završetak iako o tome, na žalost, nemamo nikakvih podrobnosti.

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija.SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

25. obljetnica ustroja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Objavljeno

na

Objavio

18. travnja 1994. – Ustrojen 1. hrvatski gardijski zdrug

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. godine zapovjed o ustrojavanju 1. hrvatskog gardijskog zbora, združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko ceremonilanih radnji ali i najelitniju postrojbu Oružanih snaga 1. hrvatski gardijski zdrug.

Zdrug je ustrojen 18. travnja 1994. godine, a osmišljen je kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih i najzahtjevnijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna Zrinski, ali su u Zdrug ušli i dijelovi ostalih specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Bojna Frankopan, Bojna ban Jelačić, Bojna Matija Vlačić, Bojna Ferdo Sučić te dijelovi 8. Lakojurišne brigade Vojne policije.

Zapovjednik Zdruga general Miljenko Filipović, dotadašnji zapovjednik Bojne Zrinski i dobrovoljac od samih početka Domovinskog rata, povratnik u Hrvatsku kao bivši legionar francuske Legije stranaca organizirao je obuku za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Dio zapovjedništva Zdruga vojnička iskustva je stekao u Legiji stranaca te su u obuci Zdruga korištene metode te vojne postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata.

Unutar Zdruga osim pješaštva djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, postrojbu za elektronička djelovanja, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik Zdruga Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni pripadnici Zdruga uspješno su izvršili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama. 1. hrvatski gardijski zdrug provodio je obuku komandosa u Hrvatskoj vojsci, TOVKO ili temeljnu obuku vođe komando ophodnje.

Samo pripadnici specijalnih postrojbi su mogli pohađati obuku, pripadnici 1. HGZ-a, izvidnici gardijskih brigada, pripadnici specijalnih postrojbi HV-a te specijalne policije. Uvjet za pristup obuci je bila padobranska obuka i godinu dana službe u specijalnoj postrojbi.

U prvoj fazi obuke prvih mjesec dana pripadnici obuke su mogli spavati 4 sata na dan u intervalima po jedan sat. U toj fazi nazvanoj Zeleni pakao testirala se fizička izdržljivost i psihofizička izdržljivost na stres.

Na kraju svakog tjedna komandosi su prolazili poligon smrti, gdje su cijeli dan proveli u aktivnosti obavljajući zadaće. Sve vrijeme obuke vježbalo se isključivo bojevim streljivom.

Nakon toga su helikopterima prebačeni u planinu gdje su slijedećih mjesec dana usavršavali vještine u alpinizmu. Treća faza obuke se odvijala na moru.

U toj fazi kandidati su smjeli spavati od 5 do 6 sati te su u vodi morali provesti 14 sati dnevno. Tu se testirala krajnja granica izdržljivosti u vodi, tkz. Plavi pakao. Do te faze obuke kandidati su počeli vidno mršaviti, svaki je izgubio desetak kilograma težine.

Nakon plavog pakla, četvrta etapa obuke je bila preživljavanje. Padobranskim desantom spušteni su u šumu gdje su mjesec dana su provodili u simuliranoj situaciji neprijateljskog teritorija.

Morali su se kriti od potjera sa psima, spavati u šumi i jesti ono što nađu. Instruktori su im neprekidno zadavali zadatke simulacije napada ili izviđanja pred realnom potjerom. Ako je ovdje komandos zakazao ispadao je bez obzira što je završio sve prethodne faze. Taj dio obuke se nazivao Stalne operacije.

Pod stalnim pritiskom grupa koje ih traže komandosi su prelazili i do 30 kilometara na dan. Od 250 vojnika obuku je završavalo njih 10 do 20.

Zdrug je do 2000. godine odgovarao izravno ministru obrane, odnosno Predsjedniku i Vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga. Nakon 2000. Zdrug potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera Oružanih snaga.

Smjenom vlasti 2000. godine u procesu tkz. detuđmanizacije nastala je medijska hajka na 1. hrvatski gardijski zdrug. Zdrug je uspoređivan sa Sadamovom Republikanskom gardom te su nazivani Tuđmanovim pretorijancima, opasnom vojnom postrojbom spremnom izvršiti državni udar na legalno izabranu vlast.

Zdrug je optuživan da je bio dio Tuđmanove megalomanije i rasipavanja državnih sredstava jer Hrvatskoj nije trebala takva vojna postrojba čime se pokušalo opravdati ukidanje najelitnije i najperspektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

Zdrug je raspušten u ožujku 2000. godine odlukom predsjednika Stjepana Mesića. Nakon reorganizacije Oružanih snaga Zdrug je priključen novoustrojenoj 350. Vojnoobavještajnoj bojni i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen.

Na ratnom putu bojne Zrinski i 1. hrvatskog gardijskog zdruga poginuo je 71 pripadnik postrojbe, dvojca se vode kao nestali, a 286 je ranjeno.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je 30. ožujka 2017. Prvi hrvatski gardijski zdrug i Specijalnu postrojbu Ministarstva obrane Bojnu Zrinski za iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu Redom kneza Domagoja s ogrlicom

Kamenjar.com

 

Obilježena 25. obljetnica 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari