Pratite nas

Povijesnice

18. ožujka 1990. – Pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Nakon nereda u Kninu i demonstracija u Karlovcu, i miting istine održan na Petrovoj gori bio je jasna najava da velikosrpska hegemonistička politika neće prezati od oružanog obračuna u korist ostvarivanja svojih ciljeva.

Među ostalim na Petrovoj gori prijetilo se uhićivanjem i atentatom na čelnika Hrvatske demokratske zajednice, dr. Franju Tuđmana. Ta najava već za dva tjedna pokazala se točnom.

Dana 18. ožujka 1990. u Benkovcu je pred oko 7000 ljudi na osnivačkoj skupštini lokalnog ogranka održan predizborni skup HDZ-a.

Pristaše te stranke uložili su goleme napore da osiguraju skup, no atmosfera je od početka bila krajnje dramatična; milicija je inertno obavljala zadaće, a skupine nezadovoljnih Srba cijelo vrijeme su provokacijama i fizičkim prijetnjama pokušale napraviti kaos, piše HRT

Na govornike su neprestano bacali kamenje, jaja i boce, a povremeno su se čuli i pucnjevi iz vatrenog oružja. Glavna meta bačenih predmeta bio je dr. Franjo Tuđman kojega su suradnici i ljudi iz osiguranja čuvali tijelima, odnosno svime što im se našlo pod rukom.

Unatoč uvjeravanju da je zbog osobne sigurnosti bolje da odustane od nastupa, budući hrvatski predsjednik sabrano je pokušao dovršiti svoj govor.

U jednom trenutku iz mase je prema bini iskočio čovjek s pištoljem u ruci, no ljudi iz osiguranja brzo su ga savladali. Uskoro je Petar Šale okupljenima pokazao pištolj kojime je Srbin Boško Čubrilović kanio počiniti nedjelo.

Nije bilo uvjeta za daljnje održavanje skupa te je zbog opće sigurnosti prekinut. Oko pištolja kojima je Čubrilović prijetio postoje prijepori jer je naknadno tijekom istrage nestao.

U službenom izvješću milicije tvrdilo se kako je to bio plinski pištolj, doduše s olovnim streljivom. No Šale i ljudi koji su pištolj držali u ruci tvrde da je nedvojbeno bio pravi. Kako god bilo, uhićenika je Općinski sud osudio vrlo blago, uvjetnom kaznom na pet mjeseci, te je uskoro napustio Jugoslaviju.

Čubrilovićev atentat ostao je u sjeni kasnije oružane pobune i velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ipak, ni taj opasan događaj, kao ni sve jače prijetnje oružjem, nisu pokolebale HDZ i Franju Tuđmana da ostvare veliku pobjedu na parlamentarnim izborima koji su se održali u svibnju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Herceg Bosna

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Objavljeno

na

Objavio

U mnoštvu objavljenih tekstova o prvoj većoj oslobodilačkoj operaciji „Čagalj“ Hrvatskog Vijeća Obrane, često se radi o kopiji već napisanih s nažalost dosta pogrješaka. Stoga ponovo donosimo govor Generala Stanka Sopte za 25 jubilarnu obljetnicu u kojemu je precizno i točno opisao operaciju “Čagalj”. Svi oni koji žele punu i pravu istinu neka pročitaju i/ili poslušaju i ostale priloge koje smo ovdje objedinili:

LIPANJSKE ZORE – SVEČANOST OBILJEŽAVANJA 25. OBLJETNICE OSLOBODILAČKE OPERACIJE „ČAGALJ“  HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE

Govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:

Dragi prijatelji, dragi suborci, evo nas ovdje u ovo lijepo lipanjsko jutro, ponovno, okupljenih nakon 25 godina. Pozdravljamo se, pitamo jedni druge za zdravlje, gledamo tko nedostaje, no i pored briga današnjih što nas pritišću osjećamo onaj duh kojim bijasmo prožeti, onaj duh koji nam davaše snagu za boj koji se ovdje od rane zore 11. lipnja 1992. vodio s velikosrpskim okupatorom.

Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga! Zemlju Hrvatsku smo oslobodili.

Taj dan Kažnjenička bojna uz potporu topništva TRD „Širokobrijeških slavuja“ sukladno djelujući s ostalim postrojbama HVO na lijevom boku s četvrtom bojnom Tihomir Mišić i petom Ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, šestom bojnom Kruševo, drugom bojnom Široki Brijeg i devetom bojnom Rodoč-Jasenica i snagama u potpori 3. bojnom Široki Brijeg uz istovremeno djelovanje dragovolaca 4.gardijske brigade HV na pravcu Kruševo-Baćevići-Buna,  ovladala je Orlovcem, presjekla cestu Kruševo-Miljkovići-Varda-Mostar, zauzela kasarnu JNA heliodrom, vojnu industriju SOKO i ovladala avijatičarskim mostom te Aluminijskim kombinatom.

Nikada se boj bez žrtve nije dobio, nikada se sloboda nije rodila a da u nju nisu utkani životi vitezova!

Na spomenik pred kojim stojimo, na kojemu su uklesana imena dvojice naših prijatelja iz Kažnjeničke bojne, dvojice naših vitezova Stanislava Baje Kraljevića i Mije Babića,  položili smo vijenac i upalili svijeću za pokoj njihovih duša i duša svih Vitezova koji nam donesoše svijetlost slobode u lipanjskim zorama 1992.

Prijatelji, sjećamo li se Baje prije 25. godina, sjećamo li se Mije na današnji dan prije 25 godina, sjećamo li se Tihomira Mišića, Marija Hrkaća Ćikote, Božana Šimovića, Tvrtka Miloša, sjećamo li se sebe, o čemu  smo onih lipanjskih zora  i noći razmišljali prije 25 godina?

Jesmo li molili Boga i sv.Antu da nam osnaži duh, da ne pokleknemo, da nas ne obuzme ljudska slabost kukavičluka?

Jesmo li se pitali „Kako  sam baš ja odabran, kako je baš ova pogibelj stavljena pred mene?“

Pitali smo se, i te kako smo se pitali, no znali smo, nema nam slobode, nema nam opstanka, ako ne budemo odlučni i spremni žrtvu podnijeti, život dati!

 Moramo se stoga prisjetiti tih presudnih bitaka za našu opstojnost.

Listopada 1991. srpski je agresor u svom velikosrpskom planu polako, ali tiho iz ove svoje kasarne JNA uzimao kotu po kotu u dolini Neretve.  JNA je velikim snagama osiguravala mostobran u području Mostarskog Polja, kako bi u povoljnom trenutku, uvođenjem značajnijih snaga svoja napadna djelovanja mogla ostvariti prema Brotnju, Širokom Brijegu, odnosno smjerovima koji se pružaju prema Tomislavgradu i Imotskome, i time se spojiti s Kninskim i Krajiškim korpusom.

Snage HVO do oslobodilačke operacije drže obrambenu crtu od Čapljine do Vrdi i Salakovca, u dužini do nekih 70 km, s velikim crtama bojišnice u Jablanici, Konjicu i južnim prilazima Sarajevu. U općinske stožere HVO ogranizirani su Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Čapljina, Ljubuški, Grude, Stolac, Neum, Ravno  a zasebne postrojbe bile su, Kažnjenička bojna, bojna Ludvig Pavlović,  i grupacija HOS-a.

Snage HV na južnom dijelu Hrvatske moraju izvoditi oslobađanje Dubrovnika i zaleđa na uskom prostoru, čime im osjetljivim postaje lijevi bok, odnosno mogućnost da ih neprijatelj nastavi napadati iz BiH, a u tu je svrhu srbokomunistički neprijatelj i organizirao crte bojišnice na rijeci Neretvi, porušio mostove, misleći da snage HVO nisu uvježbane i nemaju ratnu tehniku kako bi ih na tim pozicijama ugrozile.

U ovakvom stanju bojišnice, snage HVO organiziraju oslobodilačku operaciju širih razmjera u dolini rijeke Neretve kako bi neprijatelja odbacili od Neretve, oslobodile Dubravsku visoravan i grad Stolac, i time u potpunosti zaštitili lijevi ranjivi bok snaga HV-a u Hrvatskoj. S time se u daljnjem tijeku borbenih djelovanja otvora mogućnost potpunog oslobođanja Bišća Polja i grada Mostara.

U tu je svrhu isplanirana i uspješno izvedena operacija „Čagalj“ u pet faza:

  1. snage HVO razbijaju neprijatelja na lijevoj obali r. Neretve u području Čapljine, ovladavaju naseljenim Tasovčićima, Prebilovcima i Klepcima;
  2. napadno-oslobađajuća djelovanja usmjeriti k Stocu da bi ga se oslobodilo, i u isti mah rasteretilo lijevi bok snagama HV u Hrvatskoj;
  3. ovladati područjem Mostarskog Polja, osloboditi i zauzeti objekte aerodroma i helidroma;
  4. ovladati prostorom sjeverno od Mostara, čime se četničke snage u samom gradu dovode u poluokruženje, i stvoriti uvjete za oslobođenje grada Mostara;
  5. osloboditi istočne dijelove grada Mostara i Podveležje.

 Ovako planirana operacija započinje u noći 6/7. lipnja 1992. iz smjera Čeljeva prema rijeci Bregavi i prelaskom postrojbi HVO preko rijeke Neretve u području Čapljine, ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići, i istovremeno započinje napad na Slipčiće i Orlovac na desnoj obali. Već sutra, tj. na današnji dan 11. lipnja oslobođena je cijela desna obala rijeke Neretve u području Mostarskog Polja, a 12. lipnja je oslobođen grad Stolac.

 Veličanstvenim pohodima HVO-a sa sjevera, juga i bokova 17. i 18. lipnja oslobođen stolni hrvatski grad Mostar, 25. lipnja Kažnjenička bojna, uz potporu druge bojne Rudnik i treće Cimske bojne, ovladala je repetitorom na vrhu planine Velež, a borbena djelovanja tjeranja neprijatelja nastavljena su do 26. lipnja. Dostignuta crta tih lipanjskih dana 1992. s nekim manjim odstupanjima održana je u tijeku cijelog Domovinskog rata, i ove pobjede HVO u zorama lipnja 1992. temelj su Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, što operaciji „Čagalj“ daje sva obilježja jedne izuzetne povijesne bitke HVO za slobodu ovih hrvatskih prostora.

Uspješnost provedbe operacije „Čagalj“, kad su sve prednosti na strani neprijatelja u omjeru 1:8 zahtjevali su izuzetnu hrabrost bojovnika, njihovo domoljublje, te taktiku i radnje od kojih bih posebno istakao:

– napadna djelovanja izvode se grupama 25-30 bojovnika, naoružanih pretežno lakim pješačkim i prenosivim protuoklopnim oružjem, ojačane s 2-3 vojnika inženjerca;

– napad se provodi u više smjerova, najčešće bez topničke pripreme, čime se postiže potpuno iznenađenje i dezorganizacija neprijateljske obrane;

– prijelaz r. Neretve vrši se čamcima, kajacima, gumenjacima i priručnim sredstvima;

– kod proboja prednje crte obrane odmah se uvode svježe snage i nastavlja se s gonjenjem neprijatelja u dubinu, čime se povećava rasulo i nemogućnost pravilne uporabe eventualnih neprijateljskih pričuva.

Sudionici ovih napadnih djelovanja za oslobađanje hrvatskih prostora u dolini rijeke Neretve su vojnici bez značajnog ratnog iskustva, zapovijedna je struktura bez iskustva u vođenju i zapovijedanju napadnim djelovanjima. No, još jednom se iskazala ona stara i Hrvatima dobro poznata mudrost, da bitku ne dobija oružje, već srce i ljubav prema narodu i domu svom.

Danas nakon 25 godina, još jednom potvrđujemo, Hrvatski branitelji dobili su ovu slavnu bitku, ovaj dio Hercegovine smo oslobodili od srpskog agresora. No  25 godina neki uporno pokušavaju krivotvoriti povijest i zasluge pripisati sebi. Rade oni to koristeći se obmanama i lažima, podižući montirane optužnice. Njihove namjere postale su očite. Oni nas odavde, s naše zemlje, žele protjerati!

Mnogi su ljudi iz tih vremena vrijedni našeg spomena, no danas posebno pozdravljamo i zahvaljujemo na svemu učinjenom za slobodu svog naroda: pok. Mati Bobanu, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću, Mladenu Naletiliću, Zlatanu Miji Jeliću, Nedjeljku Obradoviću, Miljenku Lasiću, Marku Radiću, Željku Šiljegu.

Hrvatskom stolnom Mostaru Herceg-Bosne, svim Vitezovima HVO grada i Herceg-Bosne neka je slava u vječnosti, laka im sveta zemlja Hrvatska, a tebi vječni grade i svima nama čestita i blagoslovljena svetkovina Slobode LIPANJSKIH ZORA!

Svim sudionicima Lipanjskih zora diljem cijele Herceg-Bosne, svim časnicima, dočasnicima, vojnicima, svima ranjenima, svima koji ste danas tu ili niste iskreno i vječno hvala!

Svi naši poginuli Lipanjski zora i Domovinskog rata „ S NAMA SU“, a mi smo trajno s vašim obiteljima,  zahvalni na vašoj Žrtvi!

Živjeli!


Govor generala zbora HVO Stanka Sopte

Mostar, 11. lipnja 2018.

Poštovani prijatelji, dragi suborci, djeco, roditelji, supruge naših pokojnih vitezova, pozdravljam Vas od srca. Vi me obvezujete i nadahnjujete da žrtva koju su prinijela naša braća za slobodu svog doma, svoje obitelji, svog Hrvatskog naroda ne bude zaboravljena i da na njoj nađemo novu snagu i nadahnuće kako bi njihov san o slobodi, napokon postao kolijevka za dostojanstven život hrvatskog čovjeka.

Današnja obljetnica, kada smo u operaciji Čagalj 1992. godine oslobodili Mostar i dolinu Neretve od agresora, od Jugoslavenske narodne armije, od četnika, od velikosrpskog agresora, veliko je i slavno poglavlje koju su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane svojom žrtvom, svojom krvlju ispisali.

Ta iznimna energija, ta stoljetna želja za slobodom hrvatskog čovjeka, ta jednostavna ljudska potreba da zbacimo sve okove, pa i okove komunizama pod kojima smo skoro kao narod nestali, bila je utkana u nama. Nije bilo dvojbe sedmog lipnja 1992. kad smo, od Čapljine preko Dubrava, Stoca, Bune, Mostara, Bijelog Polja, pa do vrha Veleža krenuli oslobađati našu stoljetnu grudu ove slavne Hercegovačke zemlje da ćemo u tome uspjeti. Ponavljam, nije bilo dvojbe u pobjedu, a nije je bilo, jer su vitezovi cijenu slobode bili spremni platiti i plaćali su je, svojim životima.

Ovdje su, 11. lipnja, žrtvu darovanja života na oltar slobode, dali njih dvojica: Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa  stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. Oni su dali najviše! Dali su živote! Sa zahvalnošću i divljenjem spominjemo se naših ranjenih, spominjemo se sviju koji dadoše svoj obol za bližnjega svoga!

Prije dvadeset šest godina, kada smo boj vodili, kada smo oslobađali Mostar, kada smo ljudski bitak i ljubav prema bratu čovjeku potvrđivali osobnom žrtvom, jedan od naših zapovjednika bijaše general Slobodan Praljak. Bijaše to čovjek koji nije posustao u svom svjedočenju, bijaše ustrajan i ponosan na svoje suborce, na dijela koja učini, odbacio je sve laži koje mu zlobnici pripisaše. Mostar ga je tada  slavio kao osloboditelja, a licemjeri koji su mu se tada dodvoravali kasnije su ga lažima optuživali. S gnušanjem je dodvorice i laži odbacivao cijeli život. Ljubav prema istini, ljubav prema ljudima u njemu je bila neiscrpna. Ljudsko dostojanstvo  bilo mu je iznad svih blaga ovog svijeta i to je potvrdio žrtvom života! Hvala ti Generale!

Danas su nam misli pune košmara i strepnje, i naviru bolna pitanja.

Jeli sve bilo uzalud?

Jesu li neki žrtvu obeščastili?

Jeli misle samo na sebe, a narod zaboravljaju?

Gdje je dostojanstvo čovjeka?

Tko ga gazi?

Zašto hrvatski čovjek danas odlazi u tuđi svijet?

Sigurni smo i znamo! Nije bilo uzalud, no isto tako smo sigurni da su mnogi našu žrtvu zlorabili. Odlazak sa stoljetnih ognjišta je posljednja opomena današnjim odgovornim, da se okrenu narodu i da rade za njegovo dobro!

Dragi prijatelji, dragi suborci, vojnici, dočasnici i časnici, puče hrvatski, čestitam Vam ovu slavnu pobjedu iz tih Lipanjskih zora 1992.! Neka nam je ova pobjeda na čast i diku, kako danas tako i u sva vremena dok hrvatsko srce bije!

Poginulim našim Vitezovima, neka je pokoj vječni i laka gruda zemlje Hrvatske, a nama svima, njihova žrtva neka bude svetinjom i opomenom! ŽIVJELI!

 

Obilježena 27. obljetnica  operacije Čagalj Hrvatskog vijeća obrane

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Partizani su fratre planski ubijali ne samo na Širokom Brijegu nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana bivši hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, ničim izazvan je u jednom intervjuu izjavio kako su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, i tu svoju izjavu uporno brani u polemikama koje su se razvile na tu temu. Hercegovačka franjevačka provincija na Širokom Brijegu već deset godina održava simpozij pod nazivom “Stopama pobijenih”.

Osvjetljavanje je to jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo. Priređivač simpozija je Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, koji je i za portal Misija priredio životopise franjevaca pobijenih u mržnji prema vjeri. Autor većine priloga je dr.sc. fra Robert Jolić.

Prvi među svim stradalim hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu bio je kongorski župnik fra Stjepan Naletilić (svibanj 1942.). Velika stradanja hercegovačkih franjevaca dogodila su se kasnije, tijekom 1945., od veljače do proljeća ili ljeta. Jedini koji je ubijen prije toga razdoblja bio je fra Stjepan.

Na temelju crkvenih kao i partizanskih izvora, nema nikakve sumnje da je fra Stjepan Naletilić, kongorski župnik, ubijen nakon nekoliko dana zatvora i vjerojatno mučenja. Uhitili su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. partizani iz Vukovske čete te ga odveli preko planine Ljubuše u selo Zanagline…

Partizani su fra Križana Galića ubili nehotice jer tada još nisu željeli pokazati svoje pravo lice ubojica i razbojnika. Stradao je od bombe ubačene kroz prozor u župni ured u Međugorju posljednjega dana listopada 1944.

Pokopali su ga sami partizani (makar i ne do kraja dostojno), što je uistinu rijedak, možda i jedinstven slučaj u Drugome svjetskom ratu: da partizani pokopaju svećenika kojega su sami ubili. Od veljače 1945. do ljeta iste godine, pogotovo u svibnju i lipnju, ubili su ih stotine, s desetinama tisuća drugih Hrvata, vojnika i civila, te ih “pokopali” u masovne grobnice, to jest tenkovske rovove, ili ubacili u duboke jame, ili pak – kao na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. – ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom i spalili.

Konkretni razlog za uhićenje fra Maksimilijana Jurčića bio je savjet jednoj djevojci koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je prije i članica Društva sv. Ante, koje je fra Maksimilijan vodio, da se ostavi puške i prihvati mirna života. To se onda saznalo među partizanima i okarakteriziralo kao “neprijateljska propaganda” što je fra Maksimilijan uskoro platio glavom. Jurčić je tako podnio mučeničku smrt kao prvi hercegovački franjevac u 1945.

Fra Augustin Zubak je zajedno s još petoricom fratara, i još jednim civilom, ubijen u Gornjem Gracu. Ubili su ih pripadnici Druge dalmatinske brigade pod zapovjedništvom Brune Vuletića, kasnije alkarskoga vojvode. U skupini se nalazio i jedan njemački vojnik koji je uspio pobjeći. Svjedočanstvo kaže da su fratri držali krunice, ništa nisu skrivili, nego su samo narodu pomagali.

Ipak, u jugokomunističkim dušama, zaslijepljenima mržnjom, milosti nije bilo i svi su pokošeni rafalima. Zajedno s fra Augustinom ubijeni su fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Dogodilo se to u Mostarskom Gracu početkom veljače 1945.

Fra Kornelije Sušac, rođen 1925. – osim svoga kolege fra Ludovika Radoša – najmlađi je član Hercegovačke franjevačke provincije kojega su u svome zločinačkom pohodu nemilosrdno pogubili bezbožni jugoslavenski partizani.

‘Drugovi’ su fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini. Nakon uhićenja bio je izudaran i raskrvavljen te takav odveden. Ubijen je vjerojatno na Kalandoru 2. veljače 1945. i bačen u Neretvu. Grob mu je nepoznat.

Fra Marka Barbarića jugokomunisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945. U jutarnjim satima, negdje oko 10, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16 sati. To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.

Čitavo vrijeme fratri su bili zatvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog posebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snijeli) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mogao hodati. Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti. Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog skloništa metkom u zatiljak i zapaljen.

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani, a u najvećem broju pri završetku Drugoga svjetskog rata i nakon njegova okončanja. K’ tome, on je jedan od ubijenih profesora Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je sve do svoga uništenja 1945. imala zavidan ugled u onodobnom društvu. Prema svim pokazateljima mjesto fra Leonardova stradanja je okolica Zagvozda kamo su ga partizani s još nekim franjevcima i civilima odveli sa Širokog Brijega i pogubili.

Zarobljene njemačke vojnike 8. veljače 1945. partizani su doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić, jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi. Partizani su mu dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda su i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Fra Martin Sopta, hercegovački franjevac, čitavi je svoj djelatni svećenički život proveo kao profesor, najduže u širokobriješkoj gimnaziji, a u manjoj mjeri u mostarskoj bogosloviji. Bio je iznimno inteligentna i načitana osoba čijem su se znanju svi divili, a na jedan naivan način čak je bio sklon komunistima. Nakon što je 9. veljače 1945. otišao iz župnoga stana ispovjediti i opremiti dvoje bolesnika u Velikom Donjem Ograđeniku, kući se više nije vratio. Nikada. Prema rekonstrukciji događaja, partizani su ga uhitili na putu od Služnja u Čitluk, odveli u tamnicu u Ljubuškom te tamo nakon nekoliko dana ubili.

Na opće zgražanje vjernika pripadnici 3. prekomorske brigade NOVJ-a upali su u župnu crkvu u Izbičnu 11. veljače 1945. upravo kad je fra Nevinko Mandić počeo svetu misu. Na pola mise partizani su ga izveli iz crkve i dali neke njegove dokumente kuharu, rekavši mu da će se fra Nevinko vratiti. S njim su odvedeni fra Marko Dragićević i fra Bono Andačić. Po svemu sudeći partizani su ih vodili do Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), gdje su ih predvečerje istog dana likvidirali i bacili u jamu pored puta. Mjesto likvidacije je još uvijek nepoznato.

U provincijskom Nekrologiju stoji da su fra Julijana Kožula jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog. I župnika fra Zdenka Zupca partizani su odveli iz župnog ureda Ružići i ubili oko Ljubuškog. Uzrok uhićenju i strijeljanju fra Zdenka Zupca vidi se u tome što je on na Sve Svete 1944. u Ružićima istjerao iz crkve dvije komunističke aktivistice zbog nedolična oblačenja, a one su mu se zaprijetile skorašnjom osvetom.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora Prlića, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. I ovog su časnog brata i stolara partizani ubili. Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac, godinama su počivali na Đoginoj ledini kod Zagvozda odakle su ekshumirani i pokopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu.

Komunisti su umorstvo fra Valentina Zovka, župnika u Kočerinu, bezuspješno htjeli pripisati ‘križarima’. Zovko je ubijen kao aktualni župnik u Kočerinu u svibnju 1945. nakon što je rat u Europi i svijetu službeno već bio završio. S njim je istom prilikom ubijen i njegov sestrić fra Andrija Topić, boležljiv mladomisnik koji se kod ujaka nalazio na oporavku. Izvukli su ga iz bolesničkog kreveta i ubili. Sve je to morala gledati Šima, fra Andrijina majka i fra Valentinova sestra, koja im je bila kuharica.

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti u svibnju 1945. Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju. Fra Lujo Milićević nije skidao fratarski habit, ubijen je na križnom putu 1945. Mladomisnik fra Svetislav Markotić skončao je u jednome od velikih protutenkovskih rovova u blizini Maribora. Tu su i Međugorčanina fra Jenka Vasilja komunistički zločinci ubili jednim metkom u zatiljak.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori za fra Bruna Adamčika da se zatekao na Križnome putu “gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.”
U imeniku Provincije za fra Branka Šuška zabilježeno je samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. godini života, 14. godini redovništva i 8. godini svećeništva.
Fra Bono Jelavić je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

Nije poznato do kada je fra Emil Stipić ostao u župi Goranci, niti kamo je točno putovao odatle. Svakako se povlačio pred partizanskom vojskom. U svibnju 1945. dospio je na austrijsku granicu te se u kolonama smrti vraćao preko Slovenije. Partizani su ga na tom putu ubili negdje u Sloveniji, ili pak u Slavoniji, u Požegi, u svibnju 1945.

Od posljedica mučenja na Križnom putu i u logoru fra Ante Majić preminuo je u Zagrebu. Počiva na Mirogoju. Fra Radoslav Glavaš osuđen je i strijeljan nevin, samo zato što je želio slobodnu i samostalnu hrvatsku državu…

Ovo je samo dio iz opsežnih biografija pobijenih hercegovačkih franjevaca, koje su pod egidom Stopama pobijenih objavljeni na portalu Misija Slobodne Dalmacije. Iz njih je vidljivo da su partizani hercegovačke franjevce planski ubijali ne samo na Širokom Brijegu nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu nakon Bleiburga. Cilj im je očigledno bio zastrašiti narod koji je bio vjeran Crkvi i svojim fratrima. O njihovim zločinima godinama se nije smjelo ništa govoriti.

Međutim, istina uvijek, prije ili kasnije izađe na vidjelo. Bez obzira koliko Josipović i njemu slični nastoje širiti neistine kako bi prikrili zločine koje su jugokomunisti izvršili. Da se ne zaboravi, pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata, pobili su više od 600 katoličkih svećenika, redovnika, redovnica…

Piše: Ivan Ugrin / Misija

 

LETICA: Josipović uporno pokušava 1945. bezdušno likvidirane širokobriješke fratre usmrtiti drugi put

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati