Pratite nas

Povijesnice

18. srpnja 1918. Rusija – zločini nad ruskim kršćanima nadahnuli hrvatske i druge komuniste diljem svijeta

Objavljeno

na

Na današnji dan 1918. komunisti u Rusiji izvršili težak zločin nad pripadnicom carske obitelji – velikom kneginjom i pravoslavnom monahinjom (redovnicom) Elizabetom Romanovom.

Ona je bila sestra ruske carice Aleksandre koja je samo dan ranije ubijena zajedno sa suprugom carem, 13-godišnjim sinom carevićem i četiri kćeri u dobi od 17-22 godine.

Još 1905. godine, kad je ljevičarski revolucionar Ivan Kaljajev ubio bombom njenog supruga – velikog kneza Sergeja Romanova, generalnog guvernera Moskve. Elizabeta je tada kršćanski oprostila ubojici svog muža i čak zauzela za njegovo pomilovanje.

Nakon tog ubojstva, ona je prestala jesti meso, a zatim je odlučila stupiti u samostan. Prethodno je prodala svoj luksuzni nakit, uključujući i vjenčani prsten, te ostalu imovinu.

Tako prikupljenim novcem financirala je podizanje samostana sv. Marte i Marije u Moskvi. Postala je poglavarica tog samostana, a u sklopu njega otvorila je i bolnicu,  ljekarnu i sirotište. Dapače, s vremenom je samostan dijelio čak 300 obroka za siromašne stanovnike Moskve.

Velika kneginja Elizabeta bila je poznata među Rusima po svojoj izrazitoj pobožnosti. Elizabetu su komunisti bacili živu u rudarsko okno duboko oko 20 metara (slično kao što su činili u Hrvatskoj kasnije), a s njom još i nekoliko daljih pripadnika carske dinastije. Kad su komunisti shvatili da ovi nisu poginuli od pada, bacili su u otvor granatu. Čak ni to nije ubilo Elizabetu, jer je jedan od komunista čuo nju i ostale kako pjevaju kršćanski napjev s dna okna. Ni nakon druge granate nije prestalo pjevanje pa je vođa naredio da se nabaca suho granje u rupu i da još žive ljude zapali.

Zbog svoje pobožnosti, Elizabeta je bila omražena među komunistima koji su činili najveće zločine upravo nad ruskim pravoslavnim kršćanima, svećenstvom i monasima. Ubijeno je preko 40 000 svećenika, redovnika i redovnica, često na najbrutalnije načine. Taj obrazac ubijanja kršćana proširio se iz Rusije na sve komunističke zemlje svijeta, a osobito na Hrvatsku gdje je ubijen veliki broj svećenika i kršćana na najbrutalnije načine po uzoru na svoje „duhovne očeve“ iz Rusije.

Svirepost ruskih komunista prema kršćanima 

Nema svireposti i zla koje sovjetski (ruski i dr.) komunisti nisu učinili prema kršćanskim pastirima i vjernicima. Čak se nisu prezali javno u strašnim mukama ubijati najviše crkvene velikodostojnike u Rusiji.

U svibnju 1922. g. moskovski patrijarh Tihon bio je uhićen, zajedno sa svim članovima Svetoga sinoda. Trideset dvojica mitropolita i arhiepiskopa bila su strijeljana. Ali, iza službenoga naziva ‘strijeljanje’ često se skrivalo zvjersko ubijanje.

Kijevski mitropolit Vladimir bio je unakažen, kastriran, strijeljan i gol bačen na porugu javnosti da gleda mrtvog i obnaženog.

Mitropolit Peterburga Venijamin, koji je morao zamijeniti patrijarha u slučaju njegove smrti, bio je pretvoren polijevanjem ledenom vodom u ledeni stup, a zatim javno udavljen.

Tobolski episkop Germogen, koji je svojedobno dobrovoljno otputovao s Carem u izgnanstvo, bio je živ privezan na kotač parobroda na Nevi i raskomadan lopaticama.

Permski arhiepiskop Andronik, poznat u prošlosti kao misionar u Japanu, bio je živ zakopan u zemlju do smrti.

Černigivski arhiepiskop Vasilij bio je raspet na križu i spaljen.

“Treba upravo sada, tako naučiti ovu publiku da joj nekoliko desetljeća unaprijed neće pasti na pamet suprotstaviti se”, rekao je tada vođa ruskih, ali i svih komunista svijeta, Vladimir Ilič Lenjin o ovim javnim ubijanjima.

Crkve su bile opljačkane, kako je naredio Lenjin, nemilosrdnom odlučnošću i u najkraćem roku. Ruski kršćani, a osobito žene, starci i djeca, koje su tijelima branile ulaz komunističkim barbarima u crkve bili su živi ubijani ili zapaljeni u crkvama. Radi se o stotinama tisuća ubijenih ljudi samo u prvom naletu strašnog zla.

Ovaj progon kršćana još je pojačan poslije Lenjinove smrti u vrijeme zloglasnog diktatora Staljina, a nakon njegove smrti nastavio ga je Hruščov i drugi sve do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Hrvatski komunisti i ostali vjerno slijede zločinački primjer “starije braće” iz Rusije

Po ruskom primjeru u 20. stoljeću razne ljevičarske i komunističke skupine provele su brutalne zločine i masovna ubojstva nad kršćanskim svećenstvom i vjernicima diljem cijelog svijeta: Španjolska, Meksiko, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Poljska, Albanija, Kina, Sjeverna Koreja i drugi.

Radi se o desetinama tisuća ubijenih svećenika i časnih sestara, te milijunima kršćana diljem svijeta u svim komunističkim režimima bez iznimke.

Svi su oni žrtve jednog općeg globalnog komunističkog ludila koje je trajalo cijelo 20. Stoljeće u velikom dijelu svijeta. Ludila  za koje se nadamo da se nikada neće vratiti, a da će milijuni ubijenih konačno dobiti javnu satisfakciju kakvu su zaluženo dobile žrtve „bratskog“ ludila – nacizma i fašizma.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana (Tertulijan, III. stoljeće) (narod.hr)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari