Pratite nas

Povijesnice

18. travnja 1874. rođena Ivana Brlić-Mažuranić

Objavljeno

na

Na današnji dan, 18. travnja 1874., u Ogulinu je rođena Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska književnica koja je priznata u Hrvatskoj i svijetu kao jedna od najvažnijih spisateljica za djecu.

Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra književnika Dimitrija Demetra.

Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, među ostalim i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a zatim u Jastrebarsko.

Majka sedmero djece koja je pronikla u dječju dušu

Kao majka sedmero djece imala je priliku upoznati se s dječjom psihom i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta, osobito u protumađaronskom pokretu.

Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom 20. stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi (Obzor, 1933-34.) koje ujedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.

Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916., djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njezinim pričama.

Predložena za Nobelovu nagradu

Akademija ju je dvaput (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu za književnost, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu smatrala jedinstvenom sintezom životnog idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (zbog svoje virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (zbog posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Knjige prevedene na benglaski, kineski, perzijski…

Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića prevedene su, među ostalim, i na bengalski (prevoditelj dr. Probal Dashgupta), hindi, kineski (prevoditelj Shi Cheng Tai), vijetnamski (pojedina poglavlja), japanski (prijevod Sekoguchi Kena) i perzijski jezik (prijevod Achtar Etemadi). Najveći dio prijevoda na egzotične jezike tekao je posrednim putem, preko esperantista. Posljednji je esperantski prijevod djelo Maje Tišljar, a pri prijevodu Zgoda na bengalski, perzijski i japanski posredovala je i Spomenka Štimec, najvažnija hrvatska književnica koja piše na esperantu.
Priča o šegrtu Hlapiću je, u malo dorađenom obliku, prenesena i na filmsko platno, odnosno na temelju njega je napravljen crtani film te snimljen igrani film.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari