Pratite nas

Vijesti

Mladen Pavković: 1940 obitelji već više od dva desetljeća traga za najmilijima!

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Srbi znaju gdje su ‘nestale’ masovne grobnice, a mi ih se sjetimo tek od prigode do prigode

O sudbini nestalih osoba, poglavito iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata godinama se šuti. Na taj veliki problem većina hrvatskih medija skrenula je pozornost tek na Međunarodni dan nestalih osoba (30. kolovoza). Tada je istaknuto da 1940 obitelji već više od dva desetljeća tragaju za sinovima, muževima, braćom i sestrama koji su nestali u vihoru proteklog rata. Srbi, koji su među ostalima bili agresori na Republiku Hrvatsku, i koji sigurno znaju ključ rješenja ove krize, šute, ne žele otkriti podatke, iako se od njih često može čuti kako su spremni pomoći.

To je prigodom službenog posjeta Hrvatskoj (veljača o.g.) izjavio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Tada je velikodušno donio podatke i o tri nestale osobe u Domovinskom ratu. Vrlo brzo se pokazalo da nas je opet prevario (izigrao), jer su se te informacije  odnosile na osobe koje su već pronađene! Nitko se, nažalost, tada nije zapitao: zbog čega prvi čovjek Srbije pravi „budalu“ od ljudi koji se godinama pitaju – gdje su naši najmiliji? Vučić je morao znati da nam donosi lažne podatke, ili pozvati na odgovornost one koji su mu „servirali“ ovakvu „glupost“, a hrvatski državni vrh na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović trebao je uputiti oštru diplomatsku notu za besramno marginaliziranje ovako važne i bolne teme. Od toga se ništa nije dogodilo.

Nakon ovog i ovakvog čina, predsjednik Srbije, umjesto da se pokrije po glavi, još jednom izigrava one koji žele znati za svoje nestale članove obitelji. Poziva u Beograd predstavnike udruga iz hrvatskog Domovinskoga rata. Sastanak je bio na najvišoj državnoj razini. Čak su mu bili nazočni i neki generali Vojske Republike Srbije, među kojima i direktor Vojno sigurnosne agencije general major Petar Cvetković. Nakon sastanka, Vučić izjavljuje da će kao vrhovni zapovjednik srbijanske vojske utjecati da vojska preda podatke o hrvatskim braniteljima  nestalim 1991. te da će o tome prvi rezultati biti vidljivi već za tjedan dana!

Prošli su tjedni, ali i mjeseci, a pomaka nema.

Predsjednik Srbije još je izjavio kako „nema  ni jednog osobnog razloga da se ne uključi u rješavanje  problema nestalih, i da ga apsolutno ne zanima zaštita onih koji su  devedesetih bili u lancu odgovornosti, a utjecaj možda imaju i danas“. Kazao je također da će se  njegov ured „tjedno baviti pitanjem nestalih“, te da će obitelji  nestalih biti  obaviještene o napretku.

I što se i nakon toga dogodilo? Ništa!

Činjenica je da Aleksandar Vučić to ne će i ne može riješiti, tim prije jer je i sam sudjelovao u ratu, ali na strani – agresora. Osim toga, to mu ne će dozvoliti njegov „ratni“ prijatelj i suradnik Vojislav Šešelj, koji sa svojim radikalima, neprestano širi mržnju, poglavito prema Hrvatima.

Zanimljivo je i gotovo neobjašnjivo koliko Hrvati imaju strpljenja. Srbi nas neprestano vode „žedne preko Save i Drave“, a mi uglavnom samo klimamo glavom i čekamo da ispune svoja obećanja. Jedan dan im prijetimo da ne će ući u Europsku uniju dok se ne riješi i pitanje nestalih, dok se već drugi  može  čuti da ćemo im pomoći i u tome!

Tu i tamo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske uputi im (reda radi) neku prosvjednu notu, ali je oni ne žele niti primiti. Čak nam se i smiju kad im nešto takvoga uputimo.

Srbi koji žive u Hrvatskoj sigurno znaju gdje su „nestale“ masovne grobnice iz Domovinskoga rata. Vjerujemo da to znaju i Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, ali i Veljko Džakula (logor Bučje). Nu, umjesto da s njima hrvatska država prekine svaku suradnju, ona to ne čine, već ih štiti, nagrađuje i daje im priliku da svako malo bez ikakvih sankcija  pljuju i bljuju po Hrvatima i Domovinskome ratu.

Pupovac, primjerice, nikada nije priznao da je Srbija, uz JNA, Crnu Goru i domaće izdajice, bila agresor na Republiku Hrvatsku, niti se založio da se pronađu nestali. Ne ponaša li se tako i Vojislav Šešelj u srbijanskom parlamentu?

Hrvatski branitelji i stradalnici iz Domovinskoga rata sve teže podnose laži i obmane koje nam svakodnevno serviraju iz srbijanskog državnog vrha. Neki kažu da se ne trebamo osvrtati što Srbi govore i pišu. To nije istina. Svaku njihovu laž treba oštro demantirati, ali ne na način rekla-kazala. Naime, Srbi kad lažu, kao primjerice o početku Domovinskoga rata, blaženom Alojzije Stepincu, ustaškom logoru Jasenovac ili pak o nestalim i zatočenim Hrvatima to ponavljaju kao „gramofonska ploča“, pa mnogi u svijetu steknu dojam kako oni a ne mi govore istinu, jer naših odgovora –nema!

Obitelji nestalih s pravom očekuju brže rješavanje problema.

Bojimo se nažalost da od toga ne će biti ništa, tim prije jer se to pitanje „ozbiljno“ postavlja samo na Svjetski dan nestalih osoba, što drugim riječima znači da će Hrvati još dugo postavljati pitanje – gdje su im najmiliji?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac ide u Vukovar, ali ne u Kolonu sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac ovaj vikend ipak ide u Vukovar, priopćilo je Srpsko narodno vijeće.

O njegvu dolasku u Vukovar na Dan sjećanja u posljednje se vrijeme puno pričalo, no sam Pupovac nije davao direktan odgovor.

Kako se pak može iščitati iz priopćenja SNV-a Pupovac neće biti na obilježavanju obljetnice u nedjelju, već će Vukovar posjetiti sutra.

“Obavještavamo vas da će u subotu, zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica „Protiv zaborava“ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama.

Jedan vijenac bit će bačen u Dunav, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom
memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole”, stoji u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sad je vrijeme da se opet prisjetimo i srpskih logora smrti

Objavljeno

na

Kad ćemo se, u nedjelju, 18. studenoga, prisjetiti srpskih i inih zločina u Vukovaru, odnosno groznih slika kad nevine žene, djecu i starce, tek s vrećicama u rukama, u nepreglednoj koloni odvode iz grada, opet se moramo zapitati: Sjećate li se srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

A sjećate li se da je netko ozbiljno odgovarao zbog svih tih mjesta užasa, koja su ostala upamćena po teškim zlostavljanjima, premlaćivanjima, mučenjima, seksualnim zlostavljanjima i pogubljenjima? O tome treba neprestano govoriti i pisati. Kroz zatočeništvo je prošlo oko trideset tisuća osoba, branitelja i civila, žena, djece i staraca. A ti srpski logori smrti nisu bili samo u Hrvatskoj, već su Hrvate odvodili i u Srbiju, Crnu Goru, te Bosnu i Hercegovinu.

Na ovaj još jedan srpski zločin obično se prisjetimo 14. kolovoza, kad se obilježava obljetnica posljednje velike razmjene logoraša iz srpskih koncentracijskih logora, kad je 1992. u Nemetinu na slobodu pušteno 714 hrvatskih branitelja i civila. Zanimljivo je da se taj datum od 2010. i službeno obilježava kao Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskoga rata. Godine idu, a netko namjerno (!?) ne želi da se procesuiraju srpski zločinci, iako je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, pod vodstvom Danijela Rehaka, već odavno prikupilo i dostavilo na desetine tisuća dokaza onima kojih se to tiče, ali – kao da i nije. Svi se prave kao da logori nisu ni postojali, dok smo s druge pak strane svjedoci da te iste službe vrlo brzo uhićuju, preslušavaju, pa i sude onima koji samo zvižde ili viču premijeru, ili se pak bune što Srbi obilježavaju pojedine četničke i ine blagdane. Srbija, primjerice, uopće ne priznaje postojanje logora na svom teritoriju, iako postoji velik broj onih koji to žele potvrditi.

Što čeka Državno odvjetništvo RH, poglavito s kaznenom prijavom koju im je još 2002. dostavilo Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora? Prema nekim podatcima, u logorima je ubijeno nekoliko stotina ljudi, dok ih je oko 3.000 stradalo od trenutka zarobljavanja do dolaska u logore. Onima koji očito namjerno prelaze preko te činjenice, treba suditi za prikrivanje ratnih zločina, jer ne može se dogoditi da prijave postoje, baš kao i nebrojeni svjedoci, a da nema čak ni odgovara na pitanje: tko je zatvorio i mučio nevine Hrvate?

Nama koji smo rođeni nakon II. svjetskog rata neprestano se nameće “krivica” za navodne ustaške logore, podsjeća se na zločine koji su učinjeni u Jasenovcu i drugdje, a kad mi pitamo  što je sa srpskim logorima koji su bili dio velikosrpskog plana, onda nastaje šutnja i prelazi se preko toga kao da se ništa nije dogodilo. Za pojedine političare je dovoljno da pojedinci samo jednom obuku neku crnu majicu, recimo na nekom domoljubnom koncertu, pa da kažu kako oni ne žele dolaziti na takve manifestacije gdje su “uzdiže” ustaštvo!? A o srpskim monstrumima koji su osnivali logore – šute, kao da ih nije ni bilo. I sada će opet oni koji postavljaju ta i slična pitanja doći na “dnevni red”, ne kao “hrvatski nacionalisti” već kao “hrvatski ekstremisti”, koji “kvare” dobre odnose sa susjedima.

Pa, gdje su danas i što rade svi oni Srbi koji su u tim logorima čuvali, ponižavali  i  kao pse ubijali nevine hrvatske ljude, koji su ih i psihološki zlostavljali tako da su ih prisiljavali da pljuju po hrvatskoj zastavi, pjevaju srpske nacionalističke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava? Među njima (četnicima) bilo je vojnika, policajaca, pripadnika lokalnih postrojbi srpske vojske ili Teritorijalne obrane, ili jednostavno nekih “NLO” zlotvora koji su nosili odore i bili naoružani automatskim puškama, i obvezno noževima-za klanje.

Mnogi od njih žive tu, kraj nas, a neki su navodno zaposleni i u državnim službama, pa čak i u policiji! Da Danijel Rehak, zajedno sa skupinom svojih prijatelja, mučenika, nije 1995. osnovao Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, danas, vjerujte, za ljude koji su prošli pakao srpskih logora, poglavito nakon okupacije Vukovara, više nitko ne bi ni pitao. Stoga, nije dovoljno da se oni koji su na vlasti, crveni ili crni, svake godine tobože samo sažalijevaju nad ljudima koji su bili u logorima smrti, već se prije svega od njih traži da nešto konkretno poduzmu. I to nakon dvadeset i sedam godina! Rehak podsjeća da su neki od logoraša bili zatočeni jedan dan, drugi tjedne ili mjesece, a da je najduže u logoru bila tzv. „Somborska grupa“, 707 dana, te da je najmlađi zatočenik bilo dijete od šest godina, dok je najstarijem bilo više od 90 godina.

Zbog čega hrvatske institucije o tome ne daju priopćenja, ne potiču filmske i ine redatelje da se i o ovakvim događanjima snimaju filmovi, a pisce da to što više zabilježe u svojim knjigama? Koliko, molim vas, djeca u školi uče (znaju) o srpskim koncentracijskim logorima? Više znaju o Jasenovcu i Staroj Gradiški nego o onima iz suvremene povijesti, u kojima su možebitno i neki od njihovih najmilijih proživljavali najstrašnije dane. A u tim logorima “procedura” je bila manje – više ista: kad bi skupinu Hrvata dovezli kao stoku, prvo bi ih obično pretražili, oduzeli imovinu, a zatim bi ih tukli svime što bi dohvatili. Ruke su morali staviti na leđa, a glavu pognuti dolje. Trpali su ih kao svinje u neke skučene prostore, tako da su jedva imali gdje sjesti, a kamoli spavati. One koje su tjerali na “pistu”, obično su morali potrbuške ležati, bez obzira na vremenske prilike.

Često je bio dovoljan samo jedan krivi potez, pa da “proradi” četnički nož! A hrana, hrana je također bila ona koju jedu “životinje”, a imali su najčešće nekoliko minuta da pojedu ono što se pojesti nije ni moglo. Vodu za piću mnogi su često samo sanjali. Jednom riječju, poglavito nakon okupacije Vukovara, -zatvorenici srpskih logora prošli su strašne, neizlječive traume. I o tome se šuti, ili se ne govori i piše dovoljno! Ne, gospodo i drugovi dosta je toga. Kako vas nije sram neprestano okretati “ploču”, pa optuživati hrvatske branitelje, čak i za zviždanje (sic!), dok o rušenjima, paljenjima, ubijanjima i odvođenju ljudi u srpske koncentracijske logore šutite? Generala Glavaša, inače saborskog zastupnika, se javno proziva kao ratnog zločinca, iako o tome ne postoji pravomoćna presuda!  Gdje je odšteta od srpskog i inog agresora za sve patnje koje je proživio hrvatski narod? Pa, hrvatski su se branitelji borili i izborili za hrvatsku državu, a danas nam neprestano nameću “Žikina kola”, traže oružje kod pjevača Thompsona (zamislite da su tako pretraživali kuću nekog srpskog pjevača koji živi u Hrvatskoj) i uzdižu Broza i njegovu krvavu zvijezdu petokraku. Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari