Pratite nas

Povijesnice

1942. kolovoz Srbija ‘judenfrei’ – prva veća država koja je ‘riješila židovsko pitanje’

Objavljeno

na

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“.

Prije nje su to učinile samo maleni Luksemburg i Estonije. Tako ovaj događaj ostaje trajni sramotni biljeg na povijesti susjedne Srbije.

Hrvatsku je proglasio judenfrei njemački ratni zločinac Siegfried Kasche u travnju 1944., nakon Beča (1942.) i Berlina (1943.).

U Hrvatskoj je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi do ministara u Vladi NDH poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji su spašavali Židove do samog kraja rata.

U tragičnim događanjima na tlu Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo je poznato da je Srbija bila prva veća zemlja u Europi u kojoj je progonom ili likvidacijom riješeno tzv. židovsko pitanje.

U spomen na tragične događaje u Srbiji postoji spomenik žrtvama genocida nad Židovima u logoru Staro Sajmište.
Kroz logor Staro sajmište prošlo je oko 100.000 ljudi, od toga je u samom logoru ubijeno 20.000, najviše Židova, a još toliko ljudi je ubijeno na stratištima oko grada.

Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“

Tragedija srbijanskih Židova – šutnja komunista i velikosrba

Jugoslavenska i velikosrbijanska promidžba namjerno je dugo krila ovu tragičnu činjenicu i genocid izvršen u Srbiji nad pripadnicima židovskog naroda, kao i činjenicu da je Srbija tokom cijelog Drugog svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

Za razliku od ostalih jugoslavenskih zemalja, u Srbiji nije postojao organizirani otpor nacistima, a posebno ne masovni.

Antisemitizam je bio jedna konstanta politike u Srbiji prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osobito je u tome prednjačila Ljotićev fašistički „Zbor“, kao i srbijanski tisak i mediji koji je veličao Hitlera i njegove planove.
Fizička likvidacija srbijanskih Židova počela je odmah nakon ulaska Nijemaca u Beograd u travnju 1941.

Do jeseni ubijeni su skoro svi muškarci, a preostali Židovi su deportirani ili likvidirani koncem travnja – početkom svibnja 1942. godine. Točan broj ubijenih ne daju ni židovski izvori. Ipak, po nekim podacima povjesničar Jasa Romano došao je do spoznaje kako je od ukupnog broja srbijanskih Židova smrtno stradalo njih 88 %.

Srpska pravoslavna crkva – sramotna šutnja o holokaustu u Srbiji

Zbog aktulane teme i pobune protiv kanonizacije hrvatskog mučenika blaženog alojzija Stepinca pomenut ćemo samo dvoje svetaca Srpske pravoslavne crkve: Milorada Vukojičića i Nikolaja Velimirovića.

Milorad Vukojičić (1917. – 1945.), zvani pop Maca ili pop Koljač, bio je crnogorski pop SPC-a, vođa četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata osuđen je na smrt i pogubljen. Proglašen je za svetca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) bio je episkop Srpske pravoslavne crkve, kršćanski teolog i srpsko-nacionalistički ideolog. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.

Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova. Osobno ima visoko Hitlerovo odličje za njegovu podršku protiv Židova u Srbiji. Velimirovića je SPC proglasila svojim svetcem 2003. u Beogradu i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

Kritičari Nikolaja Velimirovića najviše mu predbacuju pokušaj usporebe djela Svetog Save i Adolfa Hitlera, kao i antisemitizam. Na to je ukazivao i srbijanski književnik i publicist Mirko Dorđević. Velimirović je 1935. godine “uputio takve pohvale Hitleru u predavanjima na Kolarčevom sveučilištu, kakve mu je, ja ovo zasigurno tvrdim, malo tko uputio za života. Usporedio ga je sa Svetim Savom, pri čemu je Hitler ispao veći od Svetog Save, jer, navodno, on tek danas razumije veliku ideju Svetog Save, a to je navodno nekakav kršćanski nacionalizam”, upozorio je Đorđević.

Kako se ponašala Srpska pravoslavna crkva tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan (http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/stefan.htm). Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli na poklonjenje njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno odrzanje reda, mira i pokornosti”.

Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ datu “ocu Srbije” generalu Milanu Nediću da će “Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani”.

Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izrazavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova.

A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa.

Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na “Apel srpskom narodu”, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, u kolovozu 1941. javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru.

Izvori:
Konačno rješenje (New York, 1985.), str. 77; Walter Manoschek, “Serbien ist judenfrei”.
Ljubica Štefan: „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“ (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Objavio

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

VIDEO – Dokumentarni film ‘HVO – Široki Brijeg’

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte dokumentarni film o sudjelovanju Širokobriježana u ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata. Film je pripremila produkcijska kuća „Kadar“ iz Širokog Brijega.

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari