Pratite nas

Povijesnice

1942. kolovoz Srbija ‘judenfrei’ – prva veća država koja je ‘riješila židovsko pitanje’

Objavljeno

na

U kolovozu 1942. vlada Srbije na čelu sa Milanom Nedićem objavila je da je Srbija – judenfrei („čist od Židova“), a to znači da je progonom, ubijanjem i mučenjem „riješila židovsko pitanje“.

Prije nje su to učinile samo maleni Luksemburg i Estonije. Tako ovaj događaj ostaje trajni sramotni biljeg na povijesti susjedne Srbije.

Hrvatsku je proglasio judenfrei njemački ratni zločinac Siegfried Kasche u travnju 1944., nakon Beča (1942.) i Berlina (1943.).

U Hrvatskoj je, prema riječima Židovke i stradalnice holokausta dr. Esther Gitman, postajao široki općenarodni pokret od najmanjih ljudi do ministara u Vladi NDH poput ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji su spašavali Židove do samog kraja rata.

U tragičnim događanjima na tlu Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo je poznato da je Srbija bila prva veća zemlja u Europi u kojoj je progonom ili likvidacijom riješeno tzv. židovsko pitanje.

U spomen na tragične događaje u Srbiji postoji spomenik žrtvama genocida nad Židovima u logoru Staro Sajmište.
Kroz logor Staro sajmište prošlo je oko 100.000 ljudi, od toga je u samom logoru ubijeno 20.000, najviše Židova, a još toliko ljudi je ubijeno na stratištima oko grada.

Emanuel Schafer, zapovjednik zloglasnog Gestapa u Srbiji tada je izgovorio strašne riječi: „Srbija je judenfrei.“, dok je SS-ovac Harald Turner nešto kasnije izjavio: “Srbija je jedina zemlja u kojoj je židovsko i cigansko pitanje riješeno.“

Tragedija srbijanskih Židova – šutnja komunista i velikosrba

Jugoslavenska i velikosrbijanska promidžba namjerno je dugo krila ovu tragičnu činjenicu i genocid izvršen u Srbiji nad pripadnicima židovskog naroda, kao i činjenicu da je Srbija tokom cijelog Drugog svjetskog rata bila saveznica Hitlerove Njemačke.

Za razliku od ostalih jugoslavenskih zemalja, u Srbiji nije postojao organizirani otpor nacistima, a posebno ne masovni.

Antisemitizam je bio jedna konstanta politike u Srbiji prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Osobito je u tome prednjačila Ljotićev fašistički „Zbor“, kao i srbijanski tisak i mediji koji je veličao Hitlera i njegove planove.
Fizička likvidacija srbijanskih Židova počela je odmah nakon ulaska Nijemaca u Beograd u travnju 1941.

Do jeseni ubijeni su skoro svi muškarci, a preostali Židovi su deportirani ili likvidirani koncem travnja – početkom svibnja 1942. godine. Točan broj ubijenih ne daju ni židovski izvori. Ipak, po nekim podacima povjesničar Jasa Romano došao je do spoznaje kako je od ukupnog broja srbijanskih Židova smrtno stradalo njih 88 %.

Srpska pravoslavna crkva – sramotna šutnja o holokaustu u Srbiji

Zbog aktulane teme i pobune protiv kanonizacije hrvatskog mučenika blaženog alojzija Stepinca pomenut ćemo samo dvoje svetaca Srpske pravoslavne crkve: Milorada Vukojičića i Nikolaja Velimirovića.

Milorad Vukojičić (1917. – 1945.), zvani pop Maca ili pop Koljač, bio je crnogorski pop SPC-a, vođa četničke crne trojke u Drugom svjetskom ratu. Nakon rata osuđen je na smrt i pogubljen. Proglašen je za svetca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.

Nikolaj Velimirović (1881. – 1956.) bio je episkop Srpske pravoslavne crkve, kršćanski teolog i srpsko-nacionalistički ideolog. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.

Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova. Osobno ima visoko Hitlerovo odličje za njegovu podršku protiv Židova u Srbiji. Velimirovića je SPC proglasila svojim svetcem 2003. u Beogradu i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

Kritičari Nikolaja Velimirovića najviše mu predbacuju pokušaj usporebe djela Svetog Save i Adolfa Hitlera, kao i antisemitizam. Na to je ukazivao i srbijanski književnik i publicist Mirko Dorđević. Velimirović je 1935. godine “uputio takve pohvale Hitleru u predavanjima na Kolarčevom sveučilištu, kakve mu je, ja ovo zasigurno tvrdim, malo tko uputio za života. Usporedio ga je sa Svetim Savom, pri čemu je Hitler ispao veći od Svetog Save, jer, navodno, on tek danas razumije veliku ideju Svetog Save, a to je navodno nekakav kršćanski nacionalizam”, upozorio je Đorđević.

Kako se ponašala Srpska pravoslavna crkva tijekom Drugog svjetskog rata? Nikad se od nje nije čula ni riječ osude genocida, žutih vrpci, logora, rasizma, dokumentirala je to povjesničarka Ljubica Štefan (http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/stefan.htm). Predstavnici Svetog sinoda su odmah po dolasku Nijemaca otišli na poklonjenje njemačkom vojnom zapovjedniku i izjavili, prvo pismeno u tisku, zatim usmeno u posjetu, i ovo: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno odrzanje reda, mira i pokornosti”.

Arhijereji su do kraja ostali vjerni tom svom obećanju, kao što nikad nisu prekršili ni riječ datu “ocu Srbije” generalu Milanu Nediću da će “Srpska pravoslavna crkva u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja nastaviti da se bori na njegovoj strani”.

Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izrazavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova.

A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa.

Tri episkopa prvi su stavili svoje potpise na “Apel srpskom narodu”, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, u kolovozu 1941. javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstveni slučaj u Europi u tom ratnom vihoru.

Izvori:
Konačno rješenje (New York, 1985.), str. 77; Walter Manoschek, “Serbien ist judenfrei”.
Ljubica Štefan: „Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata“ (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. prvi put emitirana ‘Moja domovina’ najtrajnija glazbena ostavština Domovinskoga rata

Objavljeno

na

Objavio

‘Moja domovina’ po prvi je put emitirana upravo na današnji dan 1991., točno prije 28 godina, na kraju HRT-ovog Dnevnika.

“Moja domovina” je hrvatska domoljubna pjesma koju su 1991. godine skladali i tekst napisali Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, a snimio je Hrvatski Band Aid sastavljen od brojnih hrvatskih glazbenika.

Pjesmu je priredio Nikša Bratoš, a glazbu za solo-gitare skladali su i odsvirali Vedran Božić, Husein Hasanefendić i Damir Lipošek.

Pjesma je objavljena početkom Domovinskog rata. Tijekom Domovinskog rata, često se je puštala kao podizač morala kod hrvatskih branitelja i građana smještenih u skloništima.

“Moja domovina” se, uz novije domoljubne i rodoljubne pjesme, uvijek na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja pušta u programima hrvatskih radijskih i televizijskih postaja.

Sve one koji su proživjeli razdoblje 1991./1992. zvuci ove pjesme uvijek će podsjetiti na te dane patnje, borbe, ali i ponosa i zajedništva.

 

MOJA DOMOVINA 1992.g – Jedinstvena izvedba najbolje domoljubne pjesme (VIDEO)

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. počela bitka za Zadar – grad koji je trebao biti ‘najveća srpska luka’

Objavljeno

na

Objavio

15. rujna počinju otvorene borbe za Zadar. Prije toga borbe su se vodile u širem području grada. Zadar se u rujnu 1991. našao u vrlo teškom položaju praktičnog okruženja. Vojislav Šešelj i Milan Martić su otvoreno govorili o zauzimanju ovog starog hrvatskog grada. Prvi opći napad na Zadar bio je ovih rujanskih dana 1991., a borbe su nastavljene i tijekom idućih mjeseci. Grad je obranjen, a akcijom Oluja Zadar i okolica postaju slobodni na radost svih Hrvata.

15. rujna 1991. počela je bitka za stari hrvatski grad Zadar. Toga dana pale su prve granate na sam grad i počele žestoke borbe oko grada, a borbe za grad su se naročito intenzivirale krajem rujna, u listopadu i studenom 1991.

Taj grad je bio priželjkivano sjedište „srpske Dalmacije“ i zato je smatran legitimnim ciljem hrvatskih Srba, države Srbije i JNA. Prije Zadra, radi potpunog okruženja ovog grada trebalo je osvojiti drugi hrvatski biser sa Jadrana – grad Šibenik.

20.8.1991. New York Times je objavio citat Milana Martića, ministra obrane tzv. „SAO Krajine“: “Ubrzo ćemo osvojiti Petrinju, Karlovac i Zadar, jer je u našem interesu i interesu vojske da imamo veliku morsku luku”. Vojislav Šešelj, četnički vojvoda i osnivač Radikalne stranke iz koje dolaze sadašnji predsjednik Srbije Nikolić i premijer Vučić, rekao je tih dana u blizini Zadra kako će se „unatoč oktobru, da okupa u srpskom moru i da ispije kafu na Zelenom trgu (danas Narodni trg u Zadru).”

Zbog važnosti osvajanja Zadra napade na grad i okolicu vodio je zapovjednik Kninskog korpusa ratni zločinac i ubojica iz Srebrenice, srpski general Ratko Mladić.

Plan JNA i Srbije – ispresijecati Hrvatsku na niz manjih izoliranih područja i onda uništiti

Srpski plan bio je ispresijecati Hrvatsku na što veći broj izoliranih područja, enklava, i tako pripremiti stratešku poziciju za završni udarac Hrvatskoj i stvaranje gotovo konsenzusom općeprihvaćene ideje Velike Srbije.

Jedan od najvećih ciljeva bilo je odsjeći južnu Hrvatsku od ostatka zemlje, što su i uspjeli zauzimanjem Masleničkog mosta u rujnu 1991. nakon pada Jasenica. Nakon toga trebalo je prekinuti ili su već bile prekinute i druge komunikacije između pojedinih hrvatskih područja (autoput kod Okučana, Podravska magistrala kod Slatine, prekid i nadzor Jadranske magistrale kod Zadra i Bibinja, odsjeći Dubrovnik i Vukovar, pokušaj osvajanja Šibenskog mosta i Šibenika itd).

Cilj je bio izmoriti i ispresijecati Hrvatsku i osvojiti sva izolirana područja koja su Hrvati branili, te tako ostvariti zlotvornu ideju koja i danas snažno živi čak i kod vodećih srbijanskih političara – Veliku Srbiju.

Vrlo težak strateški položaj Zadra 1991.

Zadar je u ljeto i jesen 1991. bio u vrlo teškom položaju iz tri razloga:

Grad je bilo vrlo teško braniti jer je bio u raštrkanom položaju poput Vukovara, ali srećom nije bio u neposrednom susjedstvu Srbije kao grad heroj na Dunavu.

JNA je još u ljeto 1991. izvlačila svoje snage prema Zemuniku, a dio njihovih snaga se pozicionirao u mjestima vrlo blizu Zadru – Crnom i Babindubu.

Zauzimanjem Bilica, gradu su odsjekli struju presijecanjem nadzemnih strujnih vodova. Držanjem područja Zrmanje, Zadru su odsjekli vodu te je Zadru tijekom cijelog rata bila ugrožena vodoopskrba.

Strateški plan Srba bio je odsjeći Zadar u potpunosti sa svih strana i tako osvojiti cijelu sjevernu Dalmaciju. Zbog toga su vrlo brzo počeli i opći napad na Šibenik (kao i Drniš i okolicu), da bi što prije zauzeli ta područja, te Zadar zaokružili i sa južne strane i doveli u okruženje kao Vukovar.

Za napad na grad neprijatelj je izabrao dva smjera, prvi od Murvice preko Briševa prema gradskoj četrvrti Bokanjac dok je drugi pravac išao preko Babinduda i Crnog prema istočnim dijelovima grada. Krajem rujna i pocetkom listopada 1991. grad se našao u potpunom okruženju i sa kopna i sa mora jer je mornarica JNA blokirala sve morske puteve prema gradu istodobno ga granatirajući.

Obrana Zadra – slabo naoružani ZNG i policija

Zadar i okolicu su branili dijelovi slabo naoružane 4. brigade, 112. brigada ZNG-a i policija.

Mnogi dojučerašnji stanovnici Zadra (u Zadru je živjelo 14% doseljenih Srba i 4% Jugoslavena) su prešli na već okupirana područja tzv. „SAO Krajine“ i priključili se napadima na grad i ljude sa kojima su donedavno živjeli.

Presudni momenti u zaustavljanju velike ofenzive na Zadar bili su:

  • Zauzimanje vojarne “Turske kuće” u predjelu Smiljevac, uz još niz objekata JNA u gradu. Time je osvojeno više tisuća cijevi lakog naoružanja. Dio naoružanja “Turskih kuća” je uništen sutradan ujutro iz vojnog zrakoplova JNA.
  • Zaustavljanje neprijateljskog napad tenkovima i pješadijom prema Dračevcu.
  • Najgori ratni dan za Hrvate u Zadru bio je 5. listopada, kad su od srpskih napada poginule 104 osobe. Završni srpski napad na Zadar bio je 6. listopada, a Hrvati su ih zaustavili na Dračevcu. Jedan je hrvatski branitelj tada uništio onaj legendarni tenk, a drugi je uništio transporter. Na Sokinom je Brigu, jedan hrvatski branitelj uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još 4 srpska tenka. Srpski je osvajač doživio poraz i na moru. Iz Arbanasa su teško oštetili brod Koper, osramotivši JRM, te su prisilili razarač na povlačenje iz zadarskog kanala. Na sve to uslijedilo je rasulo među vojnicima JNA što je išlo na ruku zadarskim braniteljima.

Slobodni Zadar ostaje zauvijek hrvatski

Branitelji Zadra nisu nikada dozvolili da ovaj stari i nadasve lijepi hrvatski grad postane dio zločinačke države Velike Srbije. Grad je obranjen, a tijekom vremena u akcijama kod brda Križ u blizini Bibinja, akcijom Maslenica i drugim manjim uspjesima Zadar je doveden u bitno povoljniji položaj nego te teške 1991.

Veličanstvenom vojnom akcijom Oluja grad Zadar i cijela Dalmacija u potpunosti su oslobođeni od srpske okupacije i tako zauvijek pripali tamo gdje pripadaju – slobodnoj matici domovini Hrvatskoj, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari