Connect with us

Feljton

2. dio: Drugo lice istine: „Spašavanje djece“ – Narcisa Lengel Krizman

Published

on

Šlagvort za 2. dio feljtona „Spašavanje djece“- „Drugo lice istine“, dale su mi zapravo srpske Novosti u Republici Hrvatskoj, koje još jednom pokazuju svu notornost i bestijalnost u beskrajnom iznošenju neistina na valu velikosrpske i neojugoslavenske propagande.

U ovom 2. dijelu feljtona „Drugo lice istine“, beskrupulozne „feralovce“ iz Novosti demantirat ćemo svjedočanstvima dr. Narcise Lengel-Krizman, jedne od ponajboljih historiografa NOP-a i povjesničarke koja po svjetonazorskom habitusu pripada upravo „dvorskim“ povjesničarima kakvi su Klasić, Jakovina i raznorazni Goldsteini. Dr. Narcisu Lengel-Krizman od svojih lijevo orijentiranih kolega razlikuje samo jedna činjenica, a ta je da je ona na temelju egzaktnih dokaza i marljivog povijesnog istraživanja pisala istinitu, a ne partijskim diktatom diktiranu povijest. Vjerojatno je zbog toga njezin rad „Spašavanje djece“ pohranjen u spomen dom Jasenovac, ali ne zato da bude sačuvan od propadanja kao izvanredno povijesno djelo, već zato da bude maknut od očiju javnosti koja vapije za istinom.

Evo što nam „friško“ donose „Novosti“:

„Komemoracija zločincima, osuda spasiocima“

„Komemoraciju u subotu, 22. avgusta, organiziraju notorno Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Udruga policije branitelja Jastrebarsko i Župa sv. Nikole biskupa. S obzirom da u Jastrebarskom nije postojao dječji dom, već ustaški logor u kojem je za svega nekoliko mjeseci pomrlo na stotine djece, najava je i više nego degutantna“. (završen citat)

Predsjednik „notornog Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ je neovisni povijesni istraživač g. Ante Beljo, a dugogodišnji predsjednik i osnivač HŽD, danas doživotni počasni predsjednik društva je prof. emeritus Zvonimir Šeparović. Društvo se bavi žrtvoslovljem i u demokratskom društvu ima legitimno pravo i dužnost komemorirati i pokloniti se svakoj žrtvi podjednako, a osobito ako se radi o hrvatskim žrtvama partizansko-četničkog pogroma kakav je bio tog kolovoza u Jastrebarskom. U tom ratnom kontekstu, ustaške snage NDH bile su legitiman ratni protivnik i suprotstavljene svakom obliku rehabilitacije Kraljevine Jugoslavije ili stvaranja bilo kakvog drugog oblika bilo kakve Titoističke Jugoslavije. Poraz Titoističke Jugoslavije 1991. ključan je dokaz o kakvom se zapravo okrutnom režimu radilo.

„Novosti“ nastavljaju i naravno lažu:

„Podsjetimo, u napuštene barake talijanske vojske, dvorac grofova Erdody i franjevački samostan kraj Jastrebarskog stigli su sredinom jula 1942. godine prvi transporti djece iz logora u Staroj Gradiški. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske, na tim lokacijama bilo je zatočeno 3336 djece, uglavnom porijeklom s Kozare i Korduna, od kojih je do kraja avgusta 1942. umrlo njih najmanje 449, a do zatvaranja logora u oktobru 1942. njih 768.

Ustaše su pokušali kopirati Nijemce u ‘proizvodnji’ nove politički i rasno pogodne generacije, pa su djeca smještena u tzv. dječje domove koji su zapravo bili konc-logori, a kontrolu nad njima su, uz ustaški represivni aparat, preuzele strukture Katoličke crkve. Njihov cilj je bio da djecu, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, odgajaju u fašističkom duhu. ‘Odgoj’ djece u logoru pod nadzorom Andrije Artukovića, ministara unutrašnjih poslova NDH koji je, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac, dolazio u logor, odvijao se u katastrofalnim uslovima. Mnoge časne sestre isticale su se zlostavljačkim postupcima, pa je glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena ratnom zločinkom.

‘Ne mogu reći da su časne sestre ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle. Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju’, posvjedočio je bivši logoraš Mihajlo Veljić.

– Najavljeno okupljanje u Jastrebarskom je dokaz da je revizionizam u Hrvatskoj vrlo prisutan. Svaku pojavu treba nazvati pravim imenom, a ove laži su nešto najgore što se događa. Ispada da su partizani napali logor u kojem su bila i njihova djeca. Časne sestre su tako ‘dobro’ vodile brigu o djeci da su ona umirala od bolesti i gladi. Partizani su tu djecu na kraju spasili i zbrinuli, otrgnuvši ih od sigurne smrti – rekao je za Novosti Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH“. (završen citat)

Evo što o „logoru“ u Jastrebarskom kaže dr. Narcisa Lengel Krizman.

„Dječji dom u Jastrebarskom bio je prvo dječje prihvatilište osnovano 12.VII.1942. od Ministarstva udružbe NDH za djecu dovedenu iz logora Stare Gradiške i Jablanca, u sklopu postojećeg Dječjeg doma (od kolovoza 1941.) u kojem je bilo smješteno oko stotinjak djevojčica čije su roditelje «ubili četnici», kojim su upravljale slovenske milosrdnice usmiljenke s upraviteljicom Doma sestrom Pulherijom Bartom, svastikom dr. Mile Budaka. Taj Dom se u historiografiji, publicistici i nekim izvorima nazivao logorom što se je nastojalo na razne načine i potkrijepiti (prvenstveno dijelovima pojedinih izjava i nekim od sjećanja o ubijanju i broju mrtve djece) sve do knjige Ćirila Petešića „Dječji dom Jastrebarsko 1939.-1947.“, Zagreb, 1990. Petešić je u njoj po prvi puta dao kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja te na osnovu primarnih dokumenata, koje je u knjizi predočio, zaključio suprotno tj. da su „sjećanja“ koja govore o ubijanju djece u suprotnosti s primarnim dokumentima, da Jastrebarsko nije bio „logor u onom lošem smislu“ već dječje prihvatilište u sklopu dječjeg doma, da broj umrle djece (od zaraznih i drugih bolesti ,op.a.) iznosi 452, dok se o metodama postupanja časnih sestara prema djeci, što se inače mnogo zamjera, teško može ustanoviti kakvo je stvarno stanje zapravo bilo, ali zasigurno ne onakvo kakvo je to prikazivala suprotna strana. Narcisa Lengel Krizman prihvaća Petešićeve dokumentirane tvrdnje, ali ih i dopunjuje rezultatima svojim istraživanja, a na osnovu novih arhivskih i drugih dokumenata, dajući tako novu još cjelovitiju spoznaju o ovome domu. Tako je primjerice prema njezinim istraživanjima broj djece bio 2.303 za koje je utvrdila da su doista i bili u domu u Jastrebarskom, a ne 3.336, kako se to do sada uglavnom navodilo, dokazavši kako je tu greškom uvršten jedan, transport od 800 djece koji je otišao u Sisak, pa bi onda po njoj realna procjena ukupnog broja bila 2.586 djece. Istodobno je njezin zbir ukupno 450 umrle djece (od kojih je za 425 utvrdila identitet, dok za 25 navedenih kao „N.N.» nije uspjela utvrditi identitet). Ostalih 1.953 djece je spašeno, a pretpostavlja da je bilo više od 2000 spašeno“.

A što se tiče optužbi o postupcima redovnica prema djeci, preživjele redovnice ih smatraju „besmislenim“, a dr. Narcisa Lengel Krizman ističe činjenicu kako „ni jedna jedina redovnica poslije oslobođenja nije bila izvedena na sud i suđena“, dok vođena istraga od „strane Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije pronašla ni jedan element za pokretanje krivične odgovornosti za bilo koju redovnicu koje su za vrijeme rata djelovale u Dječjom domu ili prihvatilištu u Jastrebarskom“, što samo po sebi dovoljno govori.

Evo što stoji na 83. stranici rukopisa dr. Narcise Lengel Krizman, citiram:

„I na kraju treba ponoviti da je u ovom prihvatilištu pored civilnog osoblja radilo i oko 30 redovnica. Odmah po oslobođenju protiv njih su se počele nizati optužbe koje se mogu svesti na ove, najčešće spominjane: „da su djecu sistematski izgladnjivale“- što poslijeratne izjave liječnika i ostalog osoblja koje je radilo u prihvatilištu argumentirano pobijaju; kada je riječ o oslobađanju djece 26.kolovoza 1942. u literaturi se gotovo u pravilu navodi da su tom prilikom časne sestre ubile „zatukle krampom“, dva ili tri dječaka i njihova tijela zakopala uz barake, odnosno da su ih bacile u „zahodske jame“ pri čemu se i navode imena ubijenih dječaka-koji su inače i danas na sreću – živi! Obično se piše da su partizani jednu od tih redovnica-ubojica već istog jutra streljali. Optužbe o ubijenoj djeci započele su već 1942. i povlače se sve do današnjeg dana oko čega su se vodile na stranicama štampe žestoke polemike, a svi oni koji su pokušali da opovrgnu takve ocjene, bili su izloženi javnoj osudi jer se jednostavno nikakvi argumenti nisu prihvaćali. Konačno, kada se pisalo o pokapanju umrle djece u Jaski ističe se da su djeca pokapana u velikim „čamovom sanducima“, a da su redovnice nerijetko umrloj djeci lomile udove, kako bi ih što više stalo u ljesove, međutim, mrtvu djecu su preuzimali općinski grobari, odvozili i pokapali, a prilikom sahrane prisustvovale su samo civilne osobe.
Sve te optužbe, pa čak i one da su djeca „spaljivana živa, ubijana čekićem i maljevima, živa zatrpavana u zemlju, preživjele redovnice smatraju besmislenim“……
Napominjem, da su sve te sestre ostale u zemlji, izuzev jedne-Pulherije Barte-koja je u svibnju 1945. pobjegla, ali se ni ona ne nalazi na spisku ratnih zločinaca, niti je bio postavljen zahtjev za njezinu ekstradiciju“. (završen citat).

Za sve ove tvrdnje dr. Narcisa Lengel Krizman se u fusnotanma poziva na više izvora!

Dakle što kazati, osim; Novosti, masno, „ćosićevskih“ lažete! Uopće me ne bi iznenadilo da nakon ovako argumentiranog otkrivanja istine, uskoro Klasić, Jakovina, Goldstein, Habulin i ostala mentalnokomunistička bulumenta na krilima notornih „Novosti“, Narcisu Lengel Krizman javno proglase „ustaškom špijunkom“ u komunističkim redovima i da na taj način dodatno obezvrijedi njeno povijesno istraživanje koje su partijski povjesničari do sada, radi vlastite mentalne higijene i savjesti brižno čuvali daleko od očiju javnosti.

Lažu Novosti, ali laže i njihova nova povijesna zvijezda Nataša Mataušić koja će vjerojatno nakon svog glamuroznog intervjua Telegramu uz asistenciju Mladena Pleše, objaviti svoj povijesni rad, u kojemu naravno, ni jednom riječju ne spominje dr. Narcisu Lengel Krizman. Dr. Narcisa Lengel Krizman je preminula 2008. i čini se da ju danas treba još dublje zakopati, jer nekima očito kvari miran falsifikatorski san i čini se da je upravo Nataša taj izabrani „pogrebnik“!? Navodno, Nataša tremu pred obavljanje ovakvih partijskih poslova rješava elegantno, onako Stazićevski, na eks!?
Laže i Franjo Habulin! Naime iz izvješća dr. Davila proizlazi da su partizani poveli dio djece sa sobom iz dječjeg prihvatilišta u Jastrebarskom nakon napada na Jastrebarsko. No međutim, već nekoliko dana nakon napada na Jastrebarsko u prihvatilište je vraćeno više od 400 djece. Neki izvori tvrde da su partizani zadržali samo onu zdravu i sposobnu djecu koju su mogli mobilizirati u svoje redove, a ostale su vratili nazad. Već kod samog izbora koga će povesti sa sobom iz dječjeg prihvatilišta u Jastrebarskom, partizani su napravili selekciju, pa su bolesnu djecu ostavili na milost i nemilost „redovnicama-ubojicama“ i „ustaškim koljačima“. Eto to su ti brižni Habulinovi partizani, osloboditelji djece iz Jastrebarskog, a ostalo, dragi čitatelji zaključite sami snagom zdrave logike.
Nije li uloga Dijane Budisavljević u spašavanju djece pretjerana, a priča o njoj kao „heroini“ izmišljena? Nije li teško pojmiti da je „koljački režim“ poput ustaškog uopće dopustio Dijani Budisavljević spasiti više od 10 000 djece! Jer ne radi se ovdje o desetero ili stotinu djece! Radi se o jednom cijelom gradu djece, za čije je spašavanje bila nužna organizirana institucionalna pomoć! Činjenica je da su ta djeca spašena, a ne monstruozno usmrćena kako to tvrde zadojeni ideolozi, pa se nameće logičan zaključak da spašavanje djece ne bi bilo moguće izvesti bez humane pomoći bl. Stepinca, Caritasa, Kaptola, Crvenog križa i zdravstvenih institucija tadašnjeg režima NDH! Diana Budisavljević bez takve pomoći i ogromnih donacija u milijunima kuna o čemu piše dr. Narcisa Lengel Krizman, ne bi mogla učiniti baš ništa!

Ova crtica humanosti ne znači rehabilitaciju NDH, već svjedoči da je i režim NDH u ovom izdvojenom, konkretnom slučaju postupio nadasve humano, što se želi prikriti pod svaku cijenu kako bi se i nadalje besramno manipuliralo sudbinom djece kao najranjivijom skupinom.
U 3. dijelu feljtona „Drugo lice istine“ donosimo vam istinu o dječjem prihvatilištu u Sisku, a dr. Narcisa Lengel Krizman i njen rad „Spašavanje djece“ nam je relevantan izvor.

Kazimir Mikašek-Kazo

Prvi dio ovdje

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari