Pratite nas

Povijesnice

2. kolovoza 1941. Boričevac ustanici iz Srba poubijali preostale starce, a kakva je bila sudbina župnika Stuparića?

Objavljeno

na

Dana 2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Srba i Lapca, te okolnih sela uz poklike kralju Petru i „otadžbini“ opljačkali su Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli pobjeći do 15 km udaljena Kulen Vakufa.

Župnik iz Boričevca, Vladimir Stuparić, preživio je Boričevac, ali ne i partizansku ruku nešto kasnije. Ubijen je u Sincu (Gacko Polje) i bačen u raku koju je morao sam iskopati pokazavši veliku hrabrost i vjeru uzviknuvši partizanskim ubojicama u lice: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

 

Razjarena ustanička rulja (četnici, komunisti, razne naoružane bande, hajduci, razne grupe srpskih šovinista koji su tražili isključivo Hrvate,…) je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije, 6. studenoga 1941. godine, bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljen (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).

Obnovljena crkva u Boričevcu blagoslovljena je tek 13. rujna 2009., a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu na svoju rodnu grudu i djedovinu. Morali su se godinama skrivati po Hrvatskoj jer su ih partizani iz lapačkog kraja i poslije rata godinama tražili da ih ubiju.

Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždralovi i Nova Rača).

Župa Boričevac nalazila se prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac – Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi.

Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. godine (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.).

Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u „oslobođenoj Jugoslaviji” – uspostavu crvene diktauture.

Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.

Oni koji su ostali u selu, mahom starci, pobijeni su na današnji dan 1941. godine.

Izvor: ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i HRVATSKE ŽRTVE povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010.

Dodatak:

Župnik u Boričevcu Vladimir Stuparić, rođen u Križevcima, izbjegao je smrt otišavši s narodom u Kulen Vakuf u kojem su ustanici mjesec i pol dana kasnije napravili veliki pokolj muslimana i katolika Boričevca koje su tamo zatekli.

Premda je župnik Stuparić izbjegao smrt i u Boričevcu i u Kulen Vakufu, za razliku od župnika Drvara, Krnjueuše i Bosanskog Grahova, smrt ga je dostigla dvije godine kasnije od partizana u Sincu, Gacka dolina.

Imao je 32 godine kada je ubijen. Ubijen je, rekli smo od partizana tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljan.

 Prije plotuna i smrti uzviknuo je: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan, 1992. godine, odigrala se operacija Hrvatske vojske kodnog naziva ‘Baranja’

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč Sarajevskom primirju koje je sklopljeno početkom 1992. godine s okupirane, baranjske strane Drave, na Valpovštinu su često slijetali neprijateljski projektili koji su onemogućivali normalan život, stvarali veliku materijalnu štetu, ali i stradanje ljudi.

Zato se u zapovjedništvu Operativne zone Osijek, na čelu kojeg se nalazio Karl Gorinšek, započelo s planiranjem operacije kojom bi se odbacilo neprijatelja prema Srbiji. Tijekom ožujka dio hrvatskih snaga rasporedio se uz nasip na lijevoj obali Drave te su čekali pokretanje velike operacije. Ulogu nositelja je preuzela 107. valpovačka brigada.

Operacija je započela u 5 sati i 45 minuta ujutro 3. travnja 1992. godine. Forsiranje rijeke poznato je kao jedan od najtežih manevara u vojnim operacijama no „Vukovi s Drave“ kako su se nazivali pripadnici 107. brigade uspješno su ga izvršili prebacivši na lijevu obalu velik broj ljudstva, ali i oklopno-mehaniziranih snaga odnosno tenkova. Unatoč jakom djelovanju srpskog pješaštva, oklopa i topništva, napad se odvijao prema planu.

Ispočetka je operacija bila više no uspješna i srpske su se snage počele povlačiti. Ipak, 136. slatinska brigada oko 8 sati prestala je pružati topničku, vjerojatno jer je u Petrijevcima uslijed minobacačke vatre sa srpskih položaja poginuo njezin pripadnik Mirko Adžić.

Također, oko 10 sati zapovjednik 107. brigade Miroslav Štargl dobio je obavijest kako je prestala podrška 3. mješovitog artiljerijskog divizijuna Operativne zone Osijek. U tom trenutku hrvatske snage bile su ovladale sa 70% nasipa na lijevoj obali Drave, a ostalih 30% bilo je pred padom.

O tome Štargl obavještava Gorinšeka koji uskoro u 10,50 zapovijeda da se akcija obustavi nakon čega kreće povlačenje hrvatskih snaga na desnu obalu Drave. Navodno je iz Zagreba javljeno da se akcija obustavi uslijed čega je ista propala. Bio je to izuzetno težak dan za 17. brigadu koja je izgubila 15 pripadnika od kojih je većina ostala na neprijateljskom teritoriju te su se vodili kao nestali.

U Osijek i Valpovo ubrzo je stigla komisija sastavljena od generala Janka Bobetka, Martina Špegelja i Slobodana Praljka koja je trebala utvrditi zašto je akcija pokrenuta bez odobrenja Glavnog stožera Hrvatske vojske. Posljedica je bila smjena generala Karla Gorinšeka s mjesta zapovjednika Operativne zone Osijek,a na njegovo je mjesto postavljen general Josip Lucić.

Izvor – Natko Martinić Jerčić i Slaven Ružić: “107. Vukovi s Drave”
Autor teksta – Borna Marinić/Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari