Pratite nas

Povijesnice

2. kolovoza 1941. Boričevac ustanici iz Srba poubijali preostale starce, a kakva je bila sudbina župnika Stuparića?

Objavljeno

na

Dana 2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Srba i Lapca, te okolnih sela uz poklike kralju Petru i „otadžbini“ opljačkali su Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli pobjeći do 15 km udaljena Kulen Vakufa.

Župnik iz Boričevca, Vladimir Stuparić, preživio je Boričevac, ali ne i partizansku ruku nešto kasnije. Ubijen je u Sincu (Gacko Polje) i bačen u raku koju je morao sam iskopati pokazavši veliku hrabrost i vjeru uzviknuvši partizanskim ubojicama u lice: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

 

Razjarena ustanička rulja (četnici, komunisti, razne naoružane bande, hajduci, razne grupe srpskih šovinista koji su tražili isključivo Hrvate,…) je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije, 6. studenoga 1941. godine, bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljen (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).

Obnovljena crkva u Boričevcu blagoslovljena je tek 13. rujna 2009., a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu na svoju rodnu grudu i djedovinu. Morali su se godinama skrivati po Hrvatskoj jer su ih partizani iz lapačkog kraja i poslije rata godinama tražili da ih ubiju.

Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždralovi i Nova Rača).

Župa Boričevac nalazila se prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac – Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi.

Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. godine (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.).

Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u „oslobođenoj Jugoslaviji” – uspostavu crvene diktauture.

Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.

Oni koji su ostali u selu, mahom starci, pobijeni su na današnji dan 1941. godine.

Izvor: ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i HRVATSKE ŽRTVE povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010.

Dodatak:

Župnik u Boričevcu Vladimir Stuparić, rođen u Križevcima, izbjegao je smrt otišavši s narodom u Kulen Vakuf u kojem su ustanici mjesec i pol dana kasnije napravili veliki pokolj muslimana i katolika Boričevca koje su tamo zatekli.

Premda je župnik Stuparić izbjegao smrt i u Boričevcu i u Kulen Vakufu, za razliku od župnika Drvara, Krnjueuše i Bosanskog Grahova, smrt ga je dostigla dvije godine kasnije od partizana u Sincu, Gacka dolina.

Imao je 32 godine kada je ubijen. Ubijen je, rekli smo od partizana tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljan.

 Prije plotuna i smrti uzviknuo je: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari