Pratite nas

Povijesnice

2. kolovoza 1941. Boričevac ustanici iz Srba poubijali preostale starce, a kakva je bila sudbina župnika Stuparića?

Objavljeno

na

Dana 2. kolovoza 1941. pobunjenici iz Srba i Lapca, te okolnih sela uz poklike kralju Petru i „otadžbini“ opljačkali su Boričevac i poubijali preostalih 10-15 starijih Boričevljana koji nisu mogli pobjeći do 15 km udaljena Kulen Vakufa.

Župnik iz Boričevca, Vladimir Stuparić, preživio je Boričevac, ali ne i partizansku ruku nešto kasnije. Ubijen je u Sincu (Gacko Polje) i bačen u raku koju je morao sam iskopati pokazavši veliku hrabrost i vjeru uzviknuvši partizanskim ubojicama u lice: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

 

Razjarena ustanička rulja (četnici, komunisti, razne naoružane bande, hajduci, razne grupe srpskih šovinista koji su tražili isključivo Hrvate,…) je na kraju zapalila sve kuće među kojima i župnu crkvu. Poslije rata na njihovoj zemlji su napravljene stočne farme, a od kamena od njihovih spaljenih kuća napravljene su staje. Njihov župnik Vladimir Stuparić izbjegao je s narodom da bi kasnije, 6. studenoga 1941. godine, bio imenovan župnikom u Sincu kod Otočca, gdje su ga partizani ubili na okrutan način tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljen (A. Baković, Hrv. Martirologij, str. 601).

Obnovljena crkva u Boričevcu blagoslovljena je tek 13. rujna 2009., a protjerani sve do poslije Oluje 1995. god. nisu smjeli doći niti u posjetu na svoju rodnu grudu i djedovinu. Morali su se godinama skrivati po Hrvatskoj jer su ih partizani iz lapačkog kraja i poslije rata godinama tražili da ih ubiju.

Danas većina preživjelih i njihovih potomaka žive na području Bjelovara (Ždralovi i Nova Rača).

Župa Boričevac nalazila se prije II. svj. rata na putu Gornji Lapac – Kulen Vakuf. Župa se sastojala od 4 sela u kojima je živjelo 450 hrvatskih katoličkih obitelji s oko 2500 stanovnika. Župa je pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a administrativno je pripadala Bosanskopetročakom kotaru. Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom i zemljoradnjom, a pošto se u to vrijeme gradila Unska pruga mnogi su na razne načine bili uključeni u poslove oko gradnje ali i izloženi raznim političkim i ideološkim utjecajima koji su dolazili preko osoblja na pruzi.

Raspadom Jugoslavije 6. travnja Srbi, iz okolnih sela su pribavili dosta oružja, a u te krajeve su se vratili mnogi iz jugovojske u rasulu i žandarmerije te mnogi iz tada okupiranih dijelova u Vojvodini od strane Mađara, a čije obitelji su tamo odselile kao kolonizatori poslije stvaranja Jugoslavije 1918. godine (Đoko Jovanić, Milan Šijan i dr.).

Proglašenje NDH 10. travnja 1941. bio je za njih poziv na pobunu, a ubijanje i protjerivanje Hrvata dio programa kako onih koji su se opredijelili za monarhističku ili onih za komunističku Jugoslaviju. Španjolski dobrovoljci su imali za cilj da ostvare ono što nisu uspjeli u Španjolskoj u „oslobođenoj Jugoslaviji” – uspostavu crvene diktauture.

Stanovnici župe Boričevac su 31. srpnja 1941. u 3 sata ujutro doznavši da im se sprema pokolj kolektivno izbjegli u Kulen Vakuf, njih oko 2500. Stigli su u Kulen Vakuf oko osam sati ujutro.

Oni koji su ostali u selu, mahom starci, pobijeni su na današnji dan 1941. godine.

Izvor: ČETNIČKA POBUNA I ZLOČIN u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni 27. srpnja 1941. godine i HRVATSKE ŽRTVE povodom 69. godišnjice zločina ubojstva hodočasnika Sv. Ani na njihovu povratku kućama iz Kosova kod Knina i Oštrelja kod Bosanskog Petrovca HRVATSKO ŽRTVOSLOVNO DRUŠTVO srpanj, 2010.

Dodatak:

Župnik u Boričevcu Vladimir Stuparić, rođen u Križevcima, izbjegao je smrt otišavši s narodom u Kulen Vakuf u kojem su ustanici mjesec i pol dana kasnije napravili veliki pokolj muslimana i katolika Boričevca koje su tamo zatekli.

Premda je župnik Stuparić izbjegao smrt i u Boričevcu i u Kulen Vakufu, za razliku od župnika Drvara, Krnjueuše i Bosanskog Grahova, smrt ga je dostigla dvije godine kasnije od partizana u Sincu, Gacka dolina.

Imao je 32 godine kada je ubijen. Ubijen je, rekli smo od partizana tako da je najprije morao sam sebi iskopati grob pa je kraj istoga strijeljan.

 Prije plotuna i smrti uzviknuo je: “Živio Krist Kralj – Živjela Hrvatska!”

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. kolovoza 1991. – Otet doktor Ivan Šreter

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi oteli su na barikadama u selu Kukunjevac pokraj Lipika doktora Ivana Šretera, jednog od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji.

Unatoč mnogim nastojanjima Šreterove obitelji i brojnih prijatelja, njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a pretpostavlja se da je mučen i ubijen u zloglasnom logoru Bučje, gdje je nađena njegova liječnička kuta.

Ivan Šreter rodio se 1951. u Pakracu. Srednju fizioterapeutsku školu završio je u Lipiku, a zatim Medicinski fakultet u Zagrebu.

Sredinom osamdesetih godina jedan bizaran događaj svrstao je Šretera u skupinu državnih neprijatelja. Naime, Šreter je pri upisu liječničkog nalaza, pacijentu Stevi Majstoroviću, u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir” zbog čega je 10 dana proveo u zatvoru.

Tijekom demokratskih promjena devedesetih godina, domoljub doktor Šreter aktivno se uključio u politiku i postao čelnik pakračkog ogranka HDZ-a.

Upravo je u Pakracu srpska oružana pobuna početkom ožujka 1991. dobila još žešće razmjere, no unatoč svemu, dr. Šreter zastupao je politiku nenasilja i pomirenja. Zbog političke djelatnosti često je bio meta provokacija i tjelesnih napada pakračkih odmetnika.

Otet je dan prije općeg napada na Pakrac, a kao predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju najviše je rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu. (Hina)

 

H. Hitrec: Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?

 

 

MLADEN PAVKOVIĆ: Džakula, gdje je ubijen i zakopan dr. Ivan Šreter?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pedeset godina od sovjetske invazije na Čehoslovačku

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1968. sovjetski tenkovi ušli su u komunističku Čehoslovačku kako bi ugušili pokret za demokratske reforme poznatiji kao Praško proljeće.

Ovo je sažetak te šokantne intervencije kojom je sovjetska vrhuška vratila zemlju pod svoju kontrolu, a njezine demokratske težnje odgodila za dvadeset godina.

Socijalizam s ljudskim licem

– U 23 sata su sovjetske, poljske, istočnonjemačke, bugarske i mađarske trupe prešle čehoslovačku granicu – objavila je agencija AFP rano 21. kolovoza preuzimajući vijest Radio Praga o invaziji.

Prethodno su do vrhunca narasle tenzije između tadašnjeg sovjetskog čelnika Leonida Brežnjeva i reformističke vlade koja je preuzela vlast u Čehoslovačkoj.

U siječnju je moskovskog poslušnika Antonina Novotnyja na mjestu čelnika čehoslovačke komunističke partije zamijenio Slovak Aleksander Dubček, a u ožujku na mjestu predsjednika republike Ludvik Svoboda.

Dubčekovom inicijativom uvedene su reforme kojima je cilj bio ‘socijalizam s ljudskim licem’. Uključivale su zabranu cenzure, slobodu okupljanja i udruživanja te oprezne ekonomske reforme.

Moskva je na to odgovorila upozorenjima i ultimatumom.

Tenkovi u gradovima

Radio Prag je u 4:59 ujutro objavio da su prijestolnica i ostatak države okupirani. Moskva i njezini komunistički saveznici prvi dan invazije u Čehoslovačku su poslali 200 tisuća vojnika, a broj je kasnije narastao na 600 tisuća.

Vlada u Pragu je pozvala građane da ‘ostanu mirni i ne koriste oružje protiv stranih trupa’.

Mnogi su o invaziji saznali putem svojih radio prijemnika.

Sovjetske snage u Pragu su bile koncentrirane u tri centra – u sjedištu Centralnog komiteta Komunističke partije, u Praškom dvorcu i sjedištu radija.

Stotine praških stanovnika okupljalo se od zore ispred radiostanice koja je bila okružena tenkovima. Vojnici su pucali iz strojnica na zgradu i obližnje kuće dok su ih Čehoslovaci zasipali uvredama poput ‘Gestapo’ ili ‘Živio Dubček’. U prvim danima invazije ubijeno je oko stotinu ljudi.

Čelnici uhićeni

Ruska novinska agencija Tass objavila je da je intervencija izvedena na zahtjev ‘čehoslovačkog državnika’. Povjesničari su kasnije ustvrdili da je to bio Vasil Bilak, član politbiroa partije.

Sovjetska Crvena armija je u ranim satima invazije uhitila Dubčeka, premijera Oldricha Černika i druge, odvevši ih 22. kolovoza u Kremlj, a dan kasnije im se pridružila druga skupina koja je uključivala i predsjednika Svobodu.

Svi su nakon četiri dana pregovora primorani potpisati Moskovski protokol kojim je sovjetska okupacija formalizirana. Dubček je ostavljen na vlasti, ali mu je utjecaj sustavno slabljen.

Narodni otpor

Česi i Slovaci u međuvremenu su počeli nenasilan otpor okupaciji. Kako bi zbunili Sovjete uklanjali su table s nazivima ulica, a u provinciji postavljeni su putokazi u smjeru Moskve.

Dvanaest slobodnih radiostanica nastavilo je emitirati usprkos pokušajima Moskve da ih ugasi. Automobilske trube, tvornička i crkvena zvona svakodnevno su zajedno zvonila u znak podrške Svobodi i Dubčeku čiji se povratak iz Moskve nestrpljivo čekao.

Ugušeno Praško proljeće

Ujutro 27. kolovoza radio je objavio da se Dubček i Svoboda vraćaju. Ushićene su mase preuzele prometnicu koja vodi od zračne luke do Praškog dvorca na koji je vraćena državna zastava. Ali zanos je bio kratka vijeka.

Svoboda je u obraćanju naciji istaknuo da je odlazak ‘okupatora’ uvjetovan ‘normalizacijom situacije’.

– Sloboda će neko vrijeme biti ograničena kako bi se omogućio povratak u normalno stanje – dodao je Dubček slomljenim glasom, pisao je tada AFP.

Dogovor o privremenom stacioniranju sovjetskih trupa potpisan je u travnju 1969. godine.

Dubček je istog mjeseca uklonjen s funkcije čelnika Komunističke partije te su uslijedile masovne čistke.

Demokracija se u zemlji nije vratila do Baršunaste revolucije 1989., a četiri godine kasnije država se podijelila na Češku i Slovačku.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari