Pratite nas

Povijesnice

2. kolovoza 1992. – Drugi izbori u Hrvatskoj

Objavljeno

na

U neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj održani su 2. kolovoza 1992. slobodni i demokratski izbori.

Bili su to drugi izbori u samo dvije godine. Na šest tisuća birališta upisana su 3,575.032 građana s pravom glasa. Oni su trebali izabrati predsjednika republike i saborske zastupnike.

Diljem Hrvatske od ranog jutra ljudi su se žurili na glasačka mjesta smatrajući te izbore veoma važnim mjerilom domoljublja i svenarodnog otpora jugoslavenskoj i srbočetničkoj agresiji.

Kandidati za predsjednika bili su: Franjo Tuđman (HDZ), Dražen Budiša (HSLS), Savka Dabčević-Kučar (HNS), Ivan Cesar (HKDS), Silvije Degen (SSH), Dobroslav Paraga (HSP), Marko Veselica (HDS) i Antun Vujić (SDH).

Prema konačnim službenim rezultatima izbora, koje je proglasila Republička izborna komisija, prvak Hrvatske demokratske zajednice doktor Franjo Tuđman pobijedio je protukandidate već u prvom krugu osvojivši apsolutnu većinu glasova.

Njegovo je ime na izbornim listićima zaokružilo 1,519.100 birača ili 56,69 posto od 2,677.764 birača koji su izašli na izbore.

HDZ je na tim izborima za zastupnički dom osvojio 44 posto glasova i 85 zastupničkih mjesta. Izbori 2. kolovoza 1992. održani su u vrijeme kad Hrvatska još nije pripojila sve svoje okupirane dijelove.

Na prvoj konferenciji za novinare nakon izbora, 10. kolovoza ponovo izabrani predsjednik doktor Franjo Tuđman izjavio je da je “rat u Hrvatskoj završen”, pojasnivši kako je smisao njegove izjave u tome “da je rat za Hrvatsku dobiven”.

Drugi slobodni izbori trebali su uvjeriti svjetsku javnost kako se u Hrvatskoj nastavlja započeti demokratski razvitak i podupire odluku o životu u samostalnoj i neovisnoj državi, davnom snu hrvatskog naroda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23. listopada 1847. – Hrvatski postao službeni jezik

Objavljeno

na

Objavio

Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Bilo je to 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj županijskoj zgradi na Markovu trgu.

Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.

Najveća zasluga zasigurno pripada Ljudevitu Gaju, koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja izložio osjećaje cijelog tadašnjeg mladog naraštaja i kulturni program njezina rada.

Otada pa sve do 1847. vodila se ogorčena borba za hrvatski jezik i za sva hrvatska državna prava. Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. listopada – 102 godina od pokolja Hrvata u Odesi (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva, kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu.

Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim, imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici.

U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine.

Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. “silovoljaca”.

Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još 1916. i 1917. godine su Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu pristupiti jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanju mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Zbog ovog zločina, koji je jedan od najvećih sramota u srpskoj povijesti, Prvi svjetski rat bio je zapostavljen u povijesnoj znanosti jugoslavenskoga režimskog karaktera, zbog zlodjela srpske vojske u Odesi.

Ondje su časnici srpske vojske nasilno prevodili hrvatske zarobljenike u srpske dobrovoljačke postrojbe”, pri čemu su Hrvati, prije pristupanja, bili prisiljavani da se očituju Srbima. Budući da su se hrvatski zarobljenici odupirali tome, srpski su ih časnici zlostavljali, pri čemu su mnogi hrvatski vojnici od zlostavljanja ostali sakati.

Iako jedni izvori govore o 13 žrtava, drugi izvori navode daleko veće brojke.

Prema podatcima dr Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Radi se o 10.000 hrvatskih vojnika koje su Srbi i ruski kozaci pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti t.zv. jugoslavenskoj legiji. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, t.zv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im dijelove tijela.

Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili:

“To su Hrvati, pa ne morate znati”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari