Pratite nas

Povijesnice

2. studenoga 1991. Vukovar – pad Lušca i pokolj 59 Hrvata (VIDEO)

Objavljeno

na

Pokolj u Lušcu bio je srpski ratni zločin iz doba srpske agresije na Hrvatsku u cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Izveli su pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA i arkanovaca na Dušni dan 2. studenoga 1991. Prilikom pada Lušca ubijeno je bez milosti 59 Hrvata tog vukovarskog naselja.

[ad id=”68099″]

Krajem listopada i početkom studenog 1991. velikosrpske su postrojbe izravno napale ogromnim snagama vukovarsko naselje Lužac. Dok su imali protuoklopnih sredstava hrvatski su branitelji držali položaje. Čim su ostali bez njih, a bez ikakve opskrbe novim sredstvima, bili su prisiljeni povući se u središnje dijelove Vukovara.

Tako je pao stožerni kamen obrane Vukovara – Lužac. A kad je palo vukovarsko naselje Lužac, može se govoriti o početku kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja grada Vukovara.

Okupacijom Lušca tada je višestruko nadmoćniji agresor “presjekao” komunikaciju hrvatskih branitelja i izbio na Priljevo, na Dunav, čime je razdvojen Vukovar od četvrti Borovo naselje i “razlomljena” dotad jedinstvena obrana grada. To se pokazalo i presudnim te je dva tjedna kasnije, 18. studenoga 1991. godine, nakon tromjesečne opsade i razaranja, slomljena obrana Vukovara i grad je pao u ruke okupatora.

Sami Luščani su platili zbog agresorove nemoći što nisu uspjeli, kako su zbog vojne nadmoći planirali, olako osvojiti Hrvatsku i pretvoriti je u Veliku Srbiju.

Štoviše, u tako iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima, hrvatsko stanovništvo vukovarskog kraja je hrabro ustrajalo na putu obrane vlastitih života hrvatske samostalnosti.

Uslijedila je velika velikosrpska odmazda koja je bila planirana i smišljena.

Izvršile su ju postrojbe predvođene pobunjenim Srbima i JNA uz pomoć paravojnih postrojbe četnika i arkanovaca. Najteži i najbolniji dio je bila izdaja domaćih Srba. Oni su izravno prokazali domaće stanovnike, a neki čak i sudjelovali u masakru nad 59 stanovnika Lušca.

Smaknuti stanovnici su bili većinom nedužni civili.

Za razliku od Ovčare koja je dobila prihvatljivu medijsku pozornost te znatno manje spominjanog pokolja u Lovasu, lužački pokolj je ostao gotovo prešućen, pa je nakon gotovo dvadeset pet godina ostao hrvatskoj javnosti nepoznatim.

Na Dušni Dan 2015., u spomen na poginule branitelje i civile herojskog Lušca.


Dok su imali protuoklopnih sredstava, Hrvatski su branitelji držali položaje. Čim su ostali bez njih (a bez ikakve opskrbe novim sredstvima) bili su prisiljeni povući se u središnje dijelove Vukovara. Tako je pao Lužac. A kad je palo vukovarsko naselje Lužac u osvajačeve ruke, može se govoriti o početku kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja grada Vukovara.

Time su braniteljske skupine ostale podijeljene na dva dijela. Jedna je bila ona iz Borova naselja, a drugu su činili branitelji koji su branili u vukovarskom središtu, te na Sajmištu i Mitnici. Crta koja ih je bila dijelila išla je od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Posljedica je bila i ta da hrvatski branitelji s položaja u Borovu naselju i kod Trpinjske ceste više nisu mogli svoje ranjenike ikako kvalitetnije liječiti, jer ih nisu mogli dovesti niti do vukovarske bolnice.

Sami Luščani su platili zbog agresorove isfrustriranosti što nisu uspjeli olako osvojiti Hrvatsku kao što su agresori zamislili, a što im sami stanovnici vukovarskog kraja nisu htjeli biti “okupirani, poniženi i strpani u neku novu Jugoslaviju” (u stvarnosti u novu Veliku Srbiju) – suprotno od onoga što su agresorskim postrojbama srbijanski i provelikosrpski mediji iz drugih republika mjesecima pisali i prikazivali. Štoviše, u tako iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima, stanovništvo tog kraja je hrabro ustrajalo na putu hrvatske samostalnosti. Uslijedila je velika velikosrpska odmazda koja je bila planirana i smišljena. Izvršile su ju postrojbe predvođene tenkovima JNA uz paravojne postrojbe arkanovaca koje su ih pratile. Najteži i najbolniji dio je bila izdaja domaćih Srba. Oni su izravno prokazali domaće stanovnike, čak i sudjelovali u masakru nad 59 stanovnika Lušca. Smaknuti stanovnici su bili većinom nedužni civili.

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari