Pratite nas

Istaknuto

20. lipnja 1928. – atentat na Stjepana Radića u Beogradu

Objavljeno

na

Pokolj u beogradskoj skupštini ostao je u pamćenju Hrvata kao jedna od najtežih nacionalnih tragedija.

Na današnji dan dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u državi SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika graja kao reakcija na Račićeve prijetnje.

Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!” Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.

Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni. Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd dali strijeljati.

Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.

Razvoj događaja
Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić izjavio je:
Mogu me ubiti, ali moj duh neće.

Sjednica Skupštine je počela u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Đuro Basariček.

Verbalni sukobi
Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.
Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.

Podizanje tenzija
Naskoro je opet došlo do sukoba između Hrvata i demokratskoga zastupnika vojvode Lune Jovanovića. Lune je Radićevcima prijetio i pozivao ih: Priđite k meni, ako smijete! Na to je u dvorani nastala silna buka, a Hrvati su vikali:Oho! Lune prijeti. To je Čaruga! Predsjednik Skupštine je zaprijetio da će prekinuti sjednicu.

Nova je buka nastala, kad je Tomo Popović doviknuo Hrvatima: Ja se vas ne plašim. Ja ću vam kazati isto, što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim, da će pasti njegova glava! Ja vam, gospodo, to kažem i ja od toga ne bježim. Ja vam to jamčim. Radić je većinu nazvao stokom. A ja mu kažem, da je on sa svojim nedresiranim i nevaspitanim poslanicima stoka!

Predsjednik je Popovića radi ove prijetnje kaznio pismenim ukorom. Iza toga je uzeo riječ Puniša Račić, koji je uz ostalo rekao i tu prijetnju: Izjavljujem pred vama svima, da nigda srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost nego li sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik, kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini, otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva. Ima nekoliko godina, otkad je trebalo, da se naša država konsolidira. Kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvom i vjernošću prema saveznicima, dotle je jedan dio našega naroda upotrebljavao najgore klevete, da smeta sređivanje te izdaje interese našega naroda i ove naše države.

Tijekom govora prekidao ga je Svetozar Pribičević konstatirajući da Europa mora da zna da se ovdje prijeti oružjem. Tečajem govora Puniše Račića digla se u dvorani velika graja. Kad je pak dr. Ivan Pernar doviknuo radikalima:Opljačkali ste begove!, izašao je Puniša Račić iz svoje klupe na desnici, je pošao na govornicu sučelice Hrvatima. Tu je ruku stavio u džep, gdje je imao revolver, te se okrenuo prema predsjedniku Ninku Periću i rekao mu: Tražim, g. predsjedniče, da Pernara kaznite. Ako me vi ne zaštitite, sam ću ga kazniti!

Tragično krvoproliće
Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!

U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver (parabelum). Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz parabeluma odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj parabelum na Stjepana Radića. To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali parabelum. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali parabelum, te pogodi Granđu u ruku. Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnočom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja parabelum na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu. Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.

Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Granđa i dr. Pernar.

Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.

Posljedice atentata
Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.

Izvor: hr.wikipedia.org,
prema knjizi Rudolfa Horvata HRVATSKA NA MUČILIŠTU

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

Tko je Božo Kožul – zapovjednik “Tigrova”?

Objavljeno

na

Objavio

Prva gardijska brigada Hrvatske vojske “Tigrovi” obilježila je 27. obljetnicu svog ustroja prigodnom svečanosti u vojarni “Croatia” na kojoj je istaknuto da su pripadnici “Tigrova” dali veliki doprinos u Domovinskom ratu te da je obaveza društva čuvati uspomenu na tu borbenu postrojbu u kojoj je tijekom rata poginulo 367 pripadnika, a njih šest još se vode kao nestali.

Na obilježavanju obljetnice prisustvovao je i posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zapovjednik „Tigrova“.

Stožerni brigadir Božo Kožul u “Tigrove” je stupio 5. kolovoza 1990., a general Janko Bobetko imenovao ga je pukovnikom u 21. godini. S 27 godina postao je zapovjednik 1. gardijske brigade, a 2001. godine je umirovljen.

Kožul je svojevremeno govorio kako branitelji u vrijeme naoružanja nisu imali gotovo ništa, tek ono što su naslijedili u Rakitju. “Nije bilo vremena zapovijedati, nešto planirati, sve je bilo stvar dogovora”, rekao je te istaknuo kako su ratovali neiskusni i neškolovani momci protiv oficira JNA.

“1991. godine je važna jer smo bili neslomljivi, dečki su imali veliki duh i domoljublje, vladalo je zajedništvo. Bez 1991. godine, ne bi bilo ni Oluje. Tada je odnos snaga bio 5:1 u korist neprijateljske vojske, dok je za vrijeme Oluje bilo obrnuto”, ocijenio je Kožul.

Božo Kožul umirovljeni je stožerni brigadir, rodom iz Širokog Brijega. Tijekom ratnih godina zapovijedao je 2. i 3. bojnom do samoga kraja, da bi 1995. preuzeo dužnost načelnika Odsjeka za operativno-nastavne poslove sve do 1997. godine, piše Narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

5. studenog 1990. – Osnovana 1. gardijska brigada “Tigrovi”

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1990. godine formirana je Jedinica za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju, koja je kasnije prerasla u 1. gardijsku brigadu “Tigrove”.

Bila je formirana od dragovoljaca i dijelova Hrvatske policije. U prvoj fazi svoga djelovanja, kao Jedinica za posebne namjene MUP-a “Rakitje”, izvršavali su delikatne vojno-redarstvene zadaće.

Iza njih su ostale briljantno provedene akcije poput hvatanja Arkana i drugih terorista.

U suradnji sa drugim jedninicama za posebne namjene MUP-a RH proveli su povijesnu akciju na Plitvicama koja je u historiografiji zapamčena kao “Krvavi Uskrs”.

Daljnjim rastom snaga i postupnim formiranjem Hrvatske vojske uvjetovanim stupnjem agresije na Republiku Hrvatsku, “Tigrovi” postaju 1. A brigada ZNG-a, koju čini šest bataljuna (bojni).

Tada su se bojne nazivale prema bazama ili kodnim nazivima i to: 1. bojna-Vrapče (ćukovi), 2. bojna-Rakitje (kosovi), 3. bojna-Pionirac, po Pionirskom gradu (žune), 4. bojna -Kumrovec pa Petruševac (gavranovi), 5. bojna -Vinica kod Varaždina (oblaci) i 6. bojna – Tomislavac po planinarskom domu na Sljemenu (orlovi).

Tijekom ljeta 1991. godine, dio “Tigrova” držao je položaje u Novim Čakovcima, Vukovaru, Dalju, Erdutu, Iloku, Đeletovcima i Tenji.

Tijekom 1991. godine “Tigrovi” su sudjelovali i u borbama na novogradiškom i novljanskom ratištu, te su spriječili namjere banjalučkog da se spoji s bjelovarskim korpusom JNA. Štoviše u operaciji “Orkan ’91” brigada je imala zapaženu ulogu u oslobađanju okupiranog područja. Sredinom 1992. godine brigada je poslana u deblokadu opkoljenog Dubrovnika.

Sve zadatke uspješno su obavili i najjužniji dio Hrvatske je potpuno oslobođen do kraja godine. Godine 1993. dijelovi brigade sudjeluju u operaciji “Maselnica”, a 1994. godine brigada je uglavnom neaktivna te je taj period provela u treningu i opremanju.

Ipak ta godina ostat će upamćena kao ona u kojoj je život izgubio jedan od simbola “Tigrova” – heroj Domovinskog rata Damir Tomljanović Gavran. U operaciji “Bljesak”, “Tigrovi” su bljesnuli na njima poznatom terenu zapadne Slavonije, a kruna njihova djelovanja bila je operacija “Oluja”.

Važno je napomenuti činjenicu koja se se često zaboravlja, a to je da je brigada sudjelovala i u ratnim operacijama u BiH, od operacije “Ljeto ’95” do “Južni potez“. Tijekom Domovinskog rata ime i važnost “Tigrova” gradilo je oko 11 tisuća pripadnika.

U ratnim akcijama Domovinskog rata poginulo je 367 pripadnika Tigrova dok je 1711 ranjeno, a 201 pripadnik je prošao torture logora. Šestorica se još uvijek vode kao nestali, piše vojna povijest

 

Ministar Krstičević čestitao obljetnicu Tigrovima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari