Pratite nas

Povijesnice

20. lipnja 1972. ‘Feniks’ – ‘Bugojanska Skupina’ – KRV MUČENIKA JE SJEME POBJEDE

Objavljeno

na

KRV MUČENIKA JE SJEME POBJEDE

Bit Bugojna jest da nije djelo nepovezano s prošlošću ili s budućnošću. Ono nije izolirani čin. Bugojno je karika u oslobodilačkom lancu, dio jednog revolucionarnog procesa. Zato je pogrešno proučavati ga izvan općeg razvitka hrvatse borbe. Ovu je značajku dobro zapazio Šime Letina, pripadnik one generacije koja se 1941. još nije ni rodila, te koji je 1974. napisao:

„Onaj koji zna da je revolucija proces, a ne događaj, mora shvatiti da je Bugojno samo jedan događaj u ovom revolucionarnom procesu, dakle samo dio hrvatske revolucije. S ovog gledišta moramo procjenjivati njegovu vrijednost i zato se o Bugojnu ne može pisati niti kao o stopostotnom uspjehu niti kao o neuspjehu, iako nije postignut konačni cilj, tj. stvaranje hrvatske države. Devetnaest mladih ljudi je palo, i to je svakako velik gubitak, ali mi znamo da je s njihovom smrću nastala nova epoha u hrvatskoj revolucionarnoj borbi.

Nova hrvatska revolucija je započela s njihovom akcijom, ali nije prestala s njihovom smrću. Duh Bugojna živi i nastavlja se širiti u mladoj hrvatskoj generaciji. (…) U odnosu na opću hrvatsku borbu, njihova smrt nije gubitak, jer se ne radi o običnoj smrti. Ovo je bila herojska smrt, a mi znamo da svaka herojska smrt znači korak bliže cilju kojemu su težili oni koji su pali za taj cilj. Iz povijesti vidimo kakvo su veliko značenje ovakve žrtve imale za pojedine narode ili klase, iako su u svoje vrijeme izgledale bezvrijedne i nevažne.

Uzmimo npr. ‘decembriste’ u Rusiji. Znamo da u svojim nastojanjima nisu došli daleko, ali bez njihove pojave ne bi bilo revolucije 1905. godine. Istina, ni ova nije uspjela, ali se ne može zanijekati da je ona bila korak bliže pobjedi. Ova revolucija, iako je bila ugušena u krvi, bila je stepenica s koje se moglo uspješno zakoračiti u pobjedonosnu godinu 1917. Sjetimo se kineske revolucionarne borbe 1927. godine. Iako su mnogi pali u toj borbi, ipak je ona imala svoje značenje za kasnije uspjehe. Oni koji su ostali, ponovno su započeli borbu i konačno je došlo do pobjede 1948. godine.

Dakle, jer je revolucija proces, lančana reakcija, utjecaj jednog događaja na drugi, proces ne prestaje dok se pobjeda ne ostvari. Stoga svaki prethodni događaj, makar časovito izgledao tragičan i bez uspjeha, ima svoju vrijednost i značenje u odnosu na konačni cilj i pobjedu. (…)

Svjesni smo da je hrvatska revolucija proces kao i svaka druga revolucija i da je nitko više ne može zaustaviti. Ona je takav proces, u kojem se, kad započne, ili pobjeđuje ili umire. I zato Bugojno ne smije ostati za nas samo jedna uspomena, jedan prošli svršeni događaj, već nam mora biti poticaj za nove akcije. Ukoliko bi ono ostalo događaj za sebe, tj. ako se na njemu ne bi nastavio hrvatski revolucionarni rad, borba do konačne pobjede, onda bi ono uistinu predstavljalo tragičan svršetak devetnaest mladih života. Bilo bi bez većeg značenja i vrijednosti u odnosu na naš konačni cilj, ali u tom slučaju krivnja ne bi bila na Bugojancima, nego na nama koji bismo dokazali da ne znamo cijeniti krv prolivenu za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda.“[1]

Tko je organizirao Bugojno?

U želji da bi umanjila vrijednost Bugojna, a time i utjecaj što to djelo vrši na hrvatske borce, kako na one van domovine, tako i na one u domovini, Jugoslavija je sustavno širila neistine i krive infomacije. Od prve vijesti koju je objavila, pa sve do danas, nižu se same laži, tako da o tome nema smisla pisati.

No žalosno je što i neki Hrvati u emigraciji šire laži i krive informacije o toj akciji. Nakana je posve jasna: uništiti učinak te akcije bacajući blato na nju. Premda se radi o ljudima koji nemaju veze s Beogradom i sa službenom Jugoslavijom, u ovom se pitanju takvi ljudi nalaze na liniji čuvanja Jugoslavije.

Između stvari koje ovakvi nehotični čuvari Jugoslavije raspravljaju, prvo mjesto zauzima pitanje tko je organizirao tu akciju. Pa dok jedni misle da iza toga stoji CIA, drugi vide prste Sovjeta, treći UDB-u, četvrtima su braća Andrići Srbi, itd. Ništa im ne smeta što jedni pobijaju druge, pa ni to što neki mijenjaju svoja mišljenja, pa dok su jučer tvrdili jedno, danas istom žestinom brane drugo mišljenje. Njima je najvažnije dokazati svima, a ponajprije sebi i svojoj uspavanoj savjesti, da se iza toga ne nalaze Hrvati nego netko drugi.

 

Ambroz Andrić

U to blaćenje Bugojna umiješale su se i strane obavještajne službe onih država koje danas čuvaju Jugoslaviju. Za njih je „patku“ pustio u promet bivši čehoslovački general major Jan Šejna, koji je još 26. veljače 1968. prebjegao Amerikancima. Čekao je punih šest godina da bi u veljači 1974. iznio na javu sovjetski ratni plan „Polarku“, u kojemu je, onako usput, ustvrdio da je Bugojno samo dio sovjetskog plana, drugim riječima, da je Bugojno djelo Sovjeta.

Dakako da su neki Hrvati jedva dočekali ovo „otkriće“ bivšeg češkog, a sada američkog obavještajca Jana Šejne. No, veselje im je bilo kratkotrajno. Već u srpnju 1974., objavio je dr. Ivo Korsky analizu „Polarka i Bugojno“ u kojoj je dokazao neodrživost Šejnine tvrdnje. Nitko u emigraciji nije nakon toga ušao u raspravu o toj analizi, toliko su snažni bili piščevi argumenti.

Dakako, ova ustrajna obrana Bugojna nije nekima bila shvatljiva, pa su počeli zaključivati da bi Bugojno moglo biti naše djelo, ili da bismo mi željeli prikazati Bugojno kao svoj pothvat. Nisu mogli shvatiti da smo samo vršili svoju hrvatsku nacionalističku dužnosti braneći bugojanske borce.

Zašto smo branili Bugojno? Zbog istih onih razlog zbog kojih su ga napadali Jugoslavija i svi oni koji brane Jugoslaviju. Oni su napadali Bugojno da bi zaustavili razvitak borbenog duha među Hrvatima, a mi smo ga branili, branimo i branit ćemo ga, jer time jačamo hrvatsku borbenu struju i zadajemo udarac Jugoslaviji. Uostalom, zar nije najbolji dokaz važnosti Bugojna upravo jugoslavensko nastojanje da se ono uništi kao politički pojam? Pa ako se u to morala umiješati čak i američka obavještajna služba, zar to nije dokaz prave vrijednosti Bugojna?

U spomenutoj analizi dr. Korsky je ispravno utvrdio:

„Kako je operacija Bugojno prvi hrvatski gerilski upad u Jugoslaviju nakon tragedije Božidara Kavrana i drugova i kao takav je upravo elektrizirao mlađe krugove u hrvatskoj emigraciji, neshvatljivo je, sa stajališta borbe, ovo pokušavanje da se Bugojno pretvori u dio sovjetskog plana.

Pavo Vegar

…Sa stajališta hrvatske borbe protiv Jugoslavije, trebali bismo svojatati Bugojno kao vlastitu akciju pa i onda kad bismo znali da je dio tuđeg plana. A kada to ne znamo, kad je strana inicijativa više nego nevjerojatna, nije mi razumljivo zašto bismo se odrekli ovog politički uspješnog djela u svojoj daljnjoj borbi.“[2]

„Kako ulazi, dakle, Bugojno u Polarku, odnosno zašto o njemu govori Jan Šejna?

Nema dvojbe da postoje neki krugovi koji upravo na silu žele proglasiti Bugojno sovjetskim djelom…

Jugoslavenske su vlasti shvatile opasnost da bi Bugojno moglo poslužiti kao početak jednog lančanog procesa radikaliziranja hrvatskih emigrantskih snaga, te da je potrebno kompromitirati samu ideju gerilskih upada prije nego što zahvati šire slojeve mlađih ljudi. Zato je Beogradu bila potrebna pomoć Sjedinjenih Američkih Država protiv ovakvih i sličnih pokušaja.“[3]

Bugojno nije djelo ni ovoga ni onoga, nego je djelo tajne hrvatske revolucionarne organizacije koja se zove Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Ono je u studenom 1975., u sastavku pod naslovom „Proglas Hrvatskog revolucionarnog bratstva“,[4] objavilo:

„Tvrdimo i možemo potkrijepiti dokazima slijedeće:

1.       Hrvatsko revolucionarno bratstvo je isključivi organizator akcije Bugojno

2.       Akciju su izveli revolucionarci, pripadnici organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo

3.       ‘Naslućivanja’ general-majora Šejne, kako je akcija Bugojno uklopljena u sovjetsku ‘Polarku’, proizvod je bujne mašte Šejne, ili je to učinio po nečijem nalogu radi gušenja revolucionarnog poleta i unošenja sumnje i nepovjerenja u vlastite snage hrvatskih rodoljuba spremnih nastaviti put Bugojna.“

Politička platforma Adolfa Andrića

Jedan od vođa Bugojna, Adolf Andrić, napisao je priručnik za vođenje hrvatske gerile pod naslovom „Osvetnici Bleiburga“. Nije mi poznato kad je napisao tu knjigu. Drugo izdanje izišlo je oko dvije godine nakon Bugojna, polovicom 1974.

Zanimljivo je iz te knjige donijeti nekoliko odlomaka da bismo vidjeli koje je političke ideje zastupao pisac, što osim toga rasvjetljuje idejno-političku pozadinu akcije Bugojno.

Već iz same „Posvete“, vidi se širina pogleda Adolfa Andrića:

„Ovaj skromni priručnik posvećujem palim hrvatskim borcima, koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine braneći hrvatsku grudu od najezda naših imperijalističkih susjeda:

– Ocu hrvatske revolucionarne misli Eugenu Kvaterniku, koji je svoj život žrtvovao u prvoj hrvatskoj (Rakovičkoj) revoluciji;

– Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom Drugog svjetskog rata;

– hrvatskim žrtvama Bleiburga (…);

– svim hrvatskim mučenicima, koji su radi hrvatske oslobodilačke misli ostavili svoje kosti po robijašnicama obadviju Jugoslavija i onim današnjim živim robijašima-kosturima (…);

– hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu, koji je radi obrane hrvatskog nacionalnog teritorija (Srijem) bio obješen po srpskim imperijalistima (…);

– svim živim hrvatskim komunistima koji danas brane hrvatske nacionalne interese i voljni su boriti se sutra rame uz rame sa ostalim hrvatskim revolucionarima za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda;

– hrvatskim radnicima i seljacima, čiju muku, plod rada i krv, u današnjoj Jugoslaviji poput parazitskih pijavica sišu beogradski eksploatatori;

– hrvatskim emigrantima političkim i ekonomskim (…);

– neprežaljenom i neumrlom hrvatskom modernom revolucionarnom misliocu, ideologu, organizatoru, začetniku hrvatske revolucionarne antijugoslavenske borbe, mome prijatelju Gezi Pastiju, po Udbi mučenom i zaklanom 1965. u Parizu;

– devetorici hrvatskih revolucionara-povratnika iz Australije i

– svim onim hrvatskim revolucionarima koji danas čame u jugoslavenskim i stranim zatvorima.

Konačno: ovaj priručnik namijenjen je i posvećen svim današnjim živim hrvatskim revolucionarima kako bi što spremnije i efikasnije obavili naš sveti hrvatski zavjet rušenja Jugoslavije i uspostavljanje nove, sretne, demokratske, buduće: NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.“

Priručnik sadržava osim borbenog dijela, također i ideološki dio. Od posebne je vrijednosti vidjeti stav prema pravoslavcima i prema komunistima.

„Hrvatski revolucionari (…) ne smiju nikada dozvoliti da se hrvatska revolucija pretvori u vjerski rat protiv bilo koje hrvatske vjerske skupine, pa tako ni pravoslavne (…)

(…) Od samih hrvatskih pravoslavaca ovisit (će) njihova sudbina u burnim danima buduće Hrvatske Revolucije. (…)

Hrvatski revollucionari se nadaju, da će mudrost i razbor kod hrvatskih pravoslavaca prevladati zablude velikosrpske politike srbijanskih interesa (…). Ovu nadu potvrđuju potpisi Hrvatske Deklaracije književnika među kojima se nalazi i priličan broj hrvatskih književnika pravoslavne vjeroispovjesti.“[5]

Vejsil Keškić

„Ideja hrvatske oslobodilačke revolucije mora ujediniti sve staleže hrvatskog naroda, sve hrvatske sinove i kćeri bez obzira na vjersku ili ideološku pripadnost! Ona mora naći kompromis rada hrvatskog Ustaše i hrvatskog Komuniste! U današnjoj Jugoslaviji opstojanje hrvatskog naroda dovedeno je na rub propasti i radi svete ideje hrvatskog nacionalnog održavanja ideološka razmimoilaženja ne smiju predstavljati kočnicu progresu hrvatske revolucije. Mi hrvatski revolucionari, pripadnici nove hrvatske generacije, kojima nitko ne može pripisati djela „ratnih zločina“, niti pripadnost nacističkoj ili fašističkoj ideologiji, jedina smo garancija razboritog usklađivanja snage cjelokupnog hrvatskog naroda. Zato mi moramo dati cijelom svijetu do znanja da Hrvatska Revolucija nema protukomunistički nego samo protujugoslavenski hrvatsko-oslobodilački karakter.“[6]

„Svaki hrvatski komunist koji se stavi u službu Hrvatske Revolucije mora biti tretiran isto kao i po bilo kojoj drugoj ideologiji izgrađen Hrvat, tj. bratski, s punom slobodom ispovijedanja svoje ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Hrvatski revolucionari trebaju osuditi izvikivanje protukomunističkih parola.

Za razliku od hrvatskih komunista, hrvatski revolucionari moraju smatrati „jugoslavenske komuniste” neprijateljima hrvatskog naroda, jer oni služe veliko-srpskim eksploatatorskim interesima.“[7]

U čemu je vrijednost Bugojna

Iako je o uspjesima i djelovanju Bugojna pisano toliko da je teško reći nešto nova, tek danas možemo jasno procijeniti njegovu pravu vrijednost. Kako bi nam dobro došlo danas novo Bugojno, kad Jugoslavija gori na Kosovu! Ispunjava se, međutim, ona narodna: „Drumovi će zaželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće.“

Da li je to slučajnost ili je netko odgovoran što danas nemamo novo Bugojno? Da li bismo imali takvo stanje da je svojedobno cijela hrvatska emigracija oduševljeno prihvatila pojavu Bugojna? Da smo na svim hrvatskim priredbama tijekom ovih godina s poštovanjem govorili o tom djelu, da smo objektivo istraživali tehničke propuste i raspravljali o budućim zadacima, da smo zajednički radili na dizanju duha borbe, zar ne bismo danas imali novo Bugojno, tehnički savršenije i zato nepobjedivo?

No, ne leži sva krivnja samo na onima koji su napadali Bugojno. Krivi su i oni koji su neispravno usmjerivali hrvatsku borbu. Krivnja je i na onima koji su emigrantskim lažnim revolucionarstvom tražili ispriku za bijeg od opasnog domovinskog područja. Do smanjenja borbenog duha došlo je, dakle, iz dva razloga:

a) Jer se je omalovažavala borba i

b) Jer se je zaboravilo da je domovina glavno područje borbene akcije.

Ako želimo popraviti današnje stanje, potrebno je ispraviti ove dvije pogreške. Potrebno je u prvom redu ojačati duh Bugojna što ćemo uspjeti ako spoznamo njegovu unutrašnju vrijednost.

U tom smislu korisno je pročitati što o Bugojnu misli Tomislav Naletilić, osobni prijatelj nekolicine bugojanskih boraca, koji je o tome pisao u zatvoru, nakon što je bio osuđen na temelju lažne optužbe da je spremao diverzantske akcije na jugoslavenskom području.

„Bugojanski pothvat vrijedan je divljenja, – piše Naletilić, – jer su njime Hrvati dokazali da su spremni dati život za Hrvatsku. Život je najviše što čovjek može dati za slobodu svoje domovine. Hrvatski vitezovi su žrtvom svoga života pred svijetom zasvjedočili da se hrvatski narod nije pomirio s Jugoslavijom i da je spreman boriti se za svoje oslobođenje.

I sami su udbaši govorili: Bili su to izvježbani borci, pravi gerilici. Da ih je bila stotina, srušili bi Jugoslaviju.

Okupatori se ljute radi Bugojna na emigraciju. Ona ih je iznenadila i osramotila pred svijetom pogotovo u očima Zapada gdje su željeli prikazati svoju državu kao stabilnu tvorevinu. Umjesto toga, devetnaest hrvatskih mladića, bez ičije pomoći izvana, dva mjeseca su tresli temeljima Jugoslavije. Devetnaest hrvatskih vitezova dali su svoj život da bi nadalje gorio plamen hrvatskog narodnog otpora protiv stranog okupatora.

Ne zna im se ni groba. Beograd nije dopustio da budu pokopani u svojim rodnim mjestima, da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta.“[8]

Kao osobnog prijatelja, Tomislava Naletilića boli njihova smrt, no unatoč tome ističe kao posebnu vrijednost Bugojna spremnost na žrtvu i hrabrost koju su pokazali bugojanski borci. Istina, neprijatelj je razasuo njihove kosti „da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta“, ali o nama ovisi da li će oni biti zaboravljeni ili će postati vječna baklja, putokaz prema pobjedi. I ja sam analizirao vrijednost Bugojna u jednom članku objavljenom nekoliko mjeseci nakon samog događaja. Zaustavio sam se uglavnom na tehničko-teoretskim razmatranjima o uspjesima i posljedicama Bugojna, te sam napisao:

„Bugojno svakako predstavlja snažan tehnički napredak u usporedbi s dosadašnjim pokušajima. Bugojno je dokazalo mogućnost sprečavanja infiltracije Udbe u ključne položaje neke skupine, što ujedno znači i mogućnost uspješne borbe protiv djelovanja Udbe. Ono je također dokazalo i mogućnost uspješnog prebacivanja u domovinu.

Bugojno je dokazalo i spremnost emigracije, naročito tzv. malih ljudi, na žrtve, pa i na najviše žrtve vlastitog života. Bugojno je dokazalo također i potrebu postojanja posebnih skupina, potpuno neovisnih ni o jednoj političkoj skupini u organiziranom smislu, te potpuno tajnih, jer je dokazano, da su samo takove skupine u stanju baviti se sličnim pothvatima.“[9]

Dakako, nije sve u akciji Bugojno bilo savršeno. Bugojno je imalo svojih tehničkih pogrešaka. O tome smo svi pisali, i ja i drugi, a pisat ćemo i ubuduće. No unatoč svih pogrešaka ostaje činjenica da je konačna bilanca Bugojna pozitivna, da je Bugojno bilo koristan doprinos hrvatskoj oslobodilačkoj borbi i da žrtve tih junaka nisu bile uzaludne. Ovo je posebno istaknuo dr. Korsky u svojoj raščlambi Bugojna:[10]

„Titov međunarodni ugled bio je teško narušen upadom jedne male skupine slabo opremljenih ljudi.“

„Nakon skoro tri desetljeća neograničene vlasti Titov je režim toliko slab da ga može ugroziti šačica ljudi bez strane pomoći. Što bi tek bilo da je upad izvršila veća skupina s jakom stranom pomoći, pitanje je koje si je tada postavljao svaki ozbiljan promatrač jugoslavenske stvarnosti.

Uklapanjem Bugojna u Polarku pokušalo se smanjiti političko značenje samog upada.“

„Upravo zato što je Bugojno s razmjerno malim sredstvima i unatoč političkih i propagandističkih nedostataka, izazvanih izolacijom samih gerilaca od svih hrvatskih političkih skupina, dovelo do tako jakog učinka među hrvatskom mladeži, bilo je potrebno da se što više kompromitira.

Niti Amerikanci niti Jugoslaveni nemaju većih poteškoća da infiltriraju javne hrvatske političke skupine, pogotovo one koje bi trebale imati predstavnički općenarodni značaj, te zato uvijek mogu preko njih zakočiti svaku izravnu djelatnost tipa Bugojno. No ne mogu spriječiti stvaranje većeg broja potpuno nezavisnih, malih skupina, koje bi, potaknute primjerom Bugojna, mogle poduzeti slične djelatnosti. Ponavljanjem većeg broja ovakvih malih akcija položaj Jugoslavije toliko bi oslabio da bi polje bilo spremno za sustavnu gerilu pa i za vojničke akcije većeg značaja. Nitko to ne zna bolje od Tita i njegovih vojničkih suradnika koji su na ovakav način započeli svoju gerilu i koji su skoro tri desetljeća naučili mladež da u gerilskim akcijama,a ne u političkoj borbi, vidi put do oslobođenja.“

Prisjetimo se hrvatskih revolucionara preteča ZNG-a i hrvatske vojske koji su 1972-ge položili svoje živote za hrvatsku stvar.

1. Ambrozije Andrić, R. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

2. Adolf Andrić, R. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši Kod Gornjeg Vakufa;

3. Pavao Vegar, R. 10. 11. 1939. U Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

4. Ilija Glavaš, R. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

5. Đuro Horvat, R. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. Kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

6. Vejsil Keškić, R. 25 . 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

7. Viktor Kancijanić (Kocijančič), R. 1. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. Kod Raduše;

8. Petar Bakula, R. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

9. Ludvig Pavlović, R. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo Kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18 godina. 9. 1991. U Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav grada i Posušja;

10. Mirko Vlasnović, R. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., Osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

11. Ilija Lovrić, R. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo . 7. 1972. u blizini Varvara;

12. Filip Bešlić, R. 1936. u Rastovači pokraj Posušja, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

13 . Stipe Ljubas, R. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

14. Vlado Miletić, R. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. Kod sela Pribić kraj Livna;

15. Vinko Knez, R. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

16. Ivan Prlić, R. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. zacijelo kasnije likvidiran;

17. Nikola Antunac, R. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

18 . Vilim Eršek, R. 20. 10. 1939. U Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. Kod sela Rumboci;

19. Vidak Buntić, R. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao SE 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;

Jedno Viđenje o operaciji – Ubojstva političkih neistomišljenika bili su i ostali jedna od težišnih aktivnosti svih političkih policija. Tako je bilo i sa represivnim službama koje su budno motrile nad svima onima kojima je hrvatska jednakopravnost bila važnija od opstanka «cjelovite Jugoslavije i jedinstvenog SKJ», kako su komunisti često voljeli govoriti.

Utemeljena kombinacijom komunističkog revolucionarnog terora i voljom velikih svjetskih sila, druga Jugoslavija je mogla opstati na isti onakav način kako su Karađorđevići i velikosrpska «beogradska čaršija» na životu održavali Versajsku tvorevinu. Kraj Drugog svjetskog rata i prvi dani mira pokazali su svu svirepost metoda primjenom kojih Josip Broz i njegova komunistička oligarhija žele opstati na vlasti. Događanja na Bleiburgu a napose zločini počinjeni na Križnim putevima, logorima i zatvorima u razdoblju između 1945. i 1948. pokazali su da će državni teror i likvidacije političkih neistomišljenika biti jedan od temeljnih načina opstanka komunističkog poretka utjelovljenog u agentu Kominterne Josipu Brozu i njegovim sljedbenicima.

Odnos prema državotvornim Hrvatima i predstavnicima Katoličke crkve bio je naročito nesmiljen i brutalan. Tako da se zločini počinjeni nad katoličkim svećenicima u Hrvata mogu, bez imalo pretjerivanja, staviti uz bok najvećim progonima u vrijeme Rimskog ili Osmanskog carstva. Međutim, sukob Tita i njegovog idola Staljina, koji je uslijedio 1948. na neki je način umanji progone državotvornih Hrvata kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Sve do 1957. godine i neuspjelih pokušaja atentata na dr. Antu Pavelića u Argentini te na dr. Branka Jelića u Njemačkoj.

Hrvatske političke i revolucionarne organizacije

Nakon smrti dr. Antu Pavelića, pod posebnom prismotrom jugoslavenskih komunista i UDBE našlo se nekoliko međusobno podijeljenih hrvatskih emigrantskih organizacija i pojedinaca. U prvom redu Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je nakon Pavelićeve smrti lagano gubio na težini, zatim Hrvatski narodni odbor, na čijem je čelu bio dugogodišnji emigrant dr. Branko Jelić a napose Hrvatski narodni otpor (HNO) i njegov utemeljitelj Vjekoslav Maks Luburić.

Sudeći prema danas dostupnim dokumentima i izvorima jugoslavenske komunističke vlasti najviše su se pribojavale upravo Luburićevih «otporaša» koji su u svoje programske odrednice, s ciljem obnove hrvatske države, unijeli ideju o pomirbi hrvatskih komunista i ustaša, čega su se anacionalni i prosrpski kadrovi u UDBI i jugoslavenskom savezu komunista osobito pribojavali. Hrvatsko revolucionarno bratstvo /HRB/ osnovali su 1961. godine u Australiji Geza Pasty, Josip Senić, Jure Marić i još nekolicina bivših pripadnika HOP-a, nezadovoljnih retoričkim zauzimanjem za riješavanje hrvatskog pitanja, za što se početkom šezdesetih godina zalagalo tadašnje vodstvo HOP-a. Ova polu tajna hrvatska revolucionarna organizacija u narednom je razdoblju u Jugoslaviji i inozemstvu izvela više akcija uperenih protiv Jugoslavije a među njima svakako je najpoznatija operacija Feniks (lipanj, srpanj 1972), odnosno upad Bugojanske skupina, koja je imala za cilj podizanje ustanka te zbacivanje okova i obnovu Hrvatske Države.

Hrvatski kadrovi u jugoslavenskim tajnim službama

Pod utjecajem procesa koji su se događali unutar komunističke Jugoslavije, a napose zbog sve izraženijeg hrvatskog nezadovoljstva, jugoslavensko komunističko vodstvo je još početkom šezdesetih godina krenulo s primjenom plana tzv. «otvaranja granica» nadajući se kako će na taj način ne samo umanjiti hrvatski otpor nego promijeniti i dotadašnju demografsku sliku hrvatskih krajeva. Posebice u BiH, Slavoniji te srednjoj i južnoj Dalmaciji. Međutim, kako je tijekom dolaska nove generacije hrvatskih radnika u zapadnu Europu, poglavito u SR Njemačku, došlo do njihovih kontakata sa starim hrvatskim emigrantima koji su zemlju napustili 1945. ili prvih poslijeratnih godina, pred komunističkim se vlastodršcima našla potreba stvaranja čvrste obavještajne jezgre koja će pokušati onemogućiti dalje jačanje hrvatskih državotvornih organizacija u inozemstvu te njihov pokušaj ubacivanja u Jugoslaviju. Stoga, vodstvo jugoslavenskih komunista našlo se polovicom šezdesetih godina pred vrlo delikatnim zadatkom, odnosno pronalaskom odanih kadrova za planiranje, provedbu i realiziranje najsloženijih obavještajnih zadaća koje su imale za cilj očuvanje Jugoslavije i njenog unutarnjeg jednopartijskog uređenja.

Činjenica da se u to vrijeme među pripadnicima političke emigracije i članovima hrvatskih emigrantskih organizacija nalazio najveći broj hercegovačkih Hrvata pred jugoslavenske je komunističke i velikosrpske vlastodršce stavila potrebu iznalaženja takvih personalnih rješenja za potrebe UDBE koja će ispunjavati dva uvjeta.

Prvo, uspješno pronalaženje kadrova a drugo, infiltriranje tih kadrova u sustav emigrantskih organizacija. Upravo iz tih razloga, iz poslijeratnih omladinskih i oznaških ćelija, na ključna mjesta u sustavu komunističkog aparata šezdesetih i sedamdesetih su godina došli i neki pojedinci iz Hercegovine, poput Ante Miljasa, Ivana Brigića, Jerke Bradvice, Mirka Grgića, Stipe Grizelja, Stanka Čolaka, Ive Jerkića, Vinka Radišića, Ivana Lasića – Gorankića, Rade Vukojevića, Grge Šimunca, Vlade Šošića, Marka Musića i mnogih drugih. S druge pak strane oni su, kao i njihovi podređeni, u zemlji i inozemstvu tražili ljude preko kojih će s uspjehom ostvariti uvid i staviti pod nadzor pripadnike hrvatskih organizacija u iseljeništvu. Naravno, svi su oni odreda imali svoje šefove u Sarajevu i Beogradu, poput Franje Herljevića, Vase Gačića, Raifa Dizdarevića, Duška Zgonjanina, Stane Dolanca, Petra Gračanina, te su bespogovorno obavljali njihove zamisli. Za pronalazak materijalnih sredstava potrebnih za realiziranje ovih složenih zadaća nisu uopće morali brinuti. O tome su, naime, vodili računa direktori velikih komunističkih poduzeća koji su po partijskoj liniji bili postavljeni na te dužnosti i imali su obvezu punjenja tajnih fondova iz kojih su financirane tajne operacije UDBE, KOSA i SID-a.

Politička ubojstva naručena iz Beograda

Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su analitičkom obradom došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje bi mogle politički ujediniti dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, riječ je o Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Oni su, prema mišljenju, udbinih analitičara posebno bili opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države.

Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine, i to ubojstvima Mile Rukavine, Krešimira Tolja, Vida Maričića, Josipa Krtalića, Ante Znaora, Hrvoja Urse i Pere Čovića. Serija ubojstava nastavljena je i 1969. godine kada su izvršeni atentati udbinih egzekutora na Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Infiltracija udbaša u operaciju «Fenix»

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznali kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju kako je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića i djelatnika splitske Udbe koji se vodio pod pseudonimom «Mosor» doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj, tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt.

Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović informira svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju, Josip Senić.

Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin Vinko Radišić ( u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića a kasnije veleposlanik SFRJ u Beču). Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U to vrijeme braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje koje će završiti kratkim pripremama u Austriji i upadom u Jugoslaviju u lipnju mjesecu iste godine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić. Talijanska policija Sindičića je pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio.

Neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka

Samo dan prije uhićenja posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, pred ulaznim vratima Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića je u početku na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić.

Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon provjere povjerio osobno Radoslav Vukojević i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen, u pitanju njega je iz Beograda donio Jovo Popović, utvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, dogodio se u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Vegar je, naime, dan ranije došao iz Njemačke posjetiti bolesnog oca. Vukojević je nakon tog susreta odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu» nakon čega je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić su odveli Vegara u Vitinu te su pod psovkama i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje JNA. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća iz Gruda, inače rođeni brata Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević.

Prema Nediljkovom iskazu kratko je brifirao: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan» a nakon toga je Vegar pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve koje je kupovao u seoskoj prodavaonici nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Nedugo zatim, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Dvadeseti čovjek u rukama Duška Zgonjanina

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine dospio je povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, pristao na suradnju te je Zgonjaninu i njegovim suradnicima otkrio sve pojedinosti vezane za pripremu operacije «Feniks» kao i o aktivnostima istaknutih hrvatskih emigranata u Australiji i Europi. Pod kodnim imenom «Ukrina», a s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru otputovao u Austriju. Međutim, njegova uloga ubrzo je od strane braće Andrića i Pave Vegara procijenjena sumnjivom pa su prekinuli sve kontakte s njim. Ubrzo nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedokom optužbe na sudskom procesu četvorici uhićenih Bugojanaca vođenih pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Prema mišljenju analitičara, Mijić je operativcima UDBE prenio i svoja saznanja o djelovanjima australske skupine HRB-a, odnosno Srećka Rovera, Josipa Senića, Geze Pastya i Jure Marića. Đorđe Ličina je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio.

Krešimir.K / Kamenjar.com

 

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

 

 

Na Raduši obilježena 46. obljetnica Bugojanske skupine

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

6. Prosinca 1991. – Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika

Objavljeno

na

Objavio

6. prosinca 1991. godine ostat će zabilježen kao jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika, ali i dan kad je biser hrvatskoga Jadrana obranjen besprimjernom žrtvom i naporima njegovih hrabrih branitelja.

Napad srpsko-crnogorske zločinačke horde sastavljene od tadašnje “JNA”, njezinih “rezervista”, te četničkih i dobrovoljačkih skupina, na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca) te 1991., započeo je u 5 sati i 40 minuta iz svih raspoloživih oruđa i trajao je cijeli dan.

Razaranja nije pošteđena ni jezgra Starog Grada koji je Poveljom UNESCO-a zaštićen kao dio svjetske kulturne baštine. Na taj dio Dubrovnika palo je oko 2.000 granata.

Unatoč brojnim protestima iz svijeta, zločinci su nastavili sa svojom destrukcijom, dok je njihova propaganda putem medija plasirala laži o tomu kako “ustaše u Dubrovniku pale automobilske gume” i negirala bilo kakve napade na grad. Barbare nije zaustavilo ni to što su zidine Starog Grada i sve značajnije građevine bile vidno označene zastavama UNESCO-a.

Srpsko-crnogorski propagandisti izmišljali su bjesomučne laži ne bi li prikrili svoj zločinački pohod na jug Hrvatske, pa su tako njihovi mediji plasirali nevjerojatne priče – od toga da se u Dubrovniku “masovno ubijaju Srbi” do blasfemičnih tvrdnji kako su se u gradu okupile “horde krvožednih ustaša, među kojima su i Kurdi”.

Najžešće udare trpjeli su naselja Nuncijat i Sustjepan, te hotel Belvedere i utvrda Imperial.

Odnos agresorskih snaga i branitelja bio je 20:1 u korist agresora koji je raspolagao i s neusporedivo jačom silom i vatrenom moći.

Unatoč svemu, hrabri hrvatski vitezovi uspjeli su uspješno obraniti ključnu stratešku točku: brdo Srđ iznad grada, čijim bi zauzimanjem Dubrovnik pao u gotovo bezizlaznu situaciju. Teške borbe za utvrdu na Srđu završile su trijumfom malobrojnih branitelja koji su u popodnevnim satima uspjeli odbiti posljednji napad daleko brojnijih i bolje naoružanih četnika i jugovojske.

“JRM” je s mora tukla čak i hotele gdje su bili smješteni naši prognanici iz Konavla, Cavtata i Župe dubrovačke (na Lapadu, Babinom Kuku, te hotele Belvedere, Libertas). Sa svojim brodovima kretali su se od Koločepskog kanala sve do Slanog i mitraljirali objekte na obali, te pucali na sve što se miče cestama u priobalju.

U gašenju požara koji je izazvan topničkim napadima u hotelu Libertas (pretrpanom prognanicima), poginula su trojica vatrogasaca. Ukupno je smrtno stradalo 14 civila, dok je 52 ranjeno.

Obrana grada i brda Srđ tog 6. prosinca 1991. godine bili su prekretnica u ratu na tom području.

Nakon toga, agresor nije više uspio osvojiti ni pedalj hrvatske zemlje, dok je moral naših branitelja rastao iz dana u dan, sve do konačne pobjede. Hrvatska vojska je u svome silovitom udaru 26. svibnja 1992. deblokirala grad, a borbe su nastavljene i dalje, sve dok agresor nije potpuno poražen i potisnut u dubinu teritorija, uz zauzimanje strateških pozicija s kojih se osiguravalo šire područje Dubrovnika, Cavtata, Konavala i Župe dubrovačke.

Borbe su se vodile sve do listopada i u njima je poginulo 240 hrvatskih vojnika. Oslobođeno je 1.200 četvornih kilometara okupiranog područja i u svoje opljačkane i većinom devastirane ili spaljene domove vratilo se oko 20.000 prognanika.

Pored 240 vojnika, tijekom opsade grada (koja je trajala od 1. listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. – dakle, gotovo 8 mjeseci), u obrani je poginulo između 82 i 88 civila, dok je jedan broj branitelja bio odveden u zloglasni crnogorski logor Morinj, gdje su zvjerski mučeni i ubijani.

Više od godinu dana vodile su se ogorčene bitke, kako za grad i okolicu, tako i na položajima u širem rajonu općine Trebinje. Hrvatsko selo Ravno (u BiH) i pogranično mjesto Čepikuće (u zapadnom dijelu dubrovačke općine) bili su izloženi agresiji u isto vrijeme kad je krenula invazija na Dubrovnik, od 1. listopada 1991. godine nadalje.

Ostat će zabilježeno da je na strateški najvažnijem smjeru izuzetno bitnom za obranu krajnjeg hrvatskog juga (kod Čepikuća) oko 70 hrvatskih branitelja zaustavilo prodore neprijatelja koji je angažirao preko 400 vojnika, uz značajnu potporu tenkova, topova i drugih oruđa, čime se osujećen i spriječen plan odsijecanja ovog dijela teritorija od ostatka Hrvatske.

Epopeja obrane i oslobađanja grada Dubrovnika i juga naše Domovine ostat će zapamćena po brutalnosti i nečovječnosti srpsko-crnogorskog agresora, ali i po neslomljivosti, snazi, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog čovjeka kojemu je sloboda uvijek bila svetinja.

Vječni pomen žrtvama dubrovačkog područja:

“O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Memento svima koji su svoje živote dali za Domovinu.

Počivali u miru Božjem.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Dubrovnik 6.12.1991. – MEMENTO

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari