Pratite nas

Povijesnice

20. lipnja 1990. – Podignut hrvatski barjak pred Hrvatskim saborom!

Objavljeno

na

20. lipnja 1990. Hrvatski sabor promijenio je službeni naziv Socijalistička Republika Hrvatska u Republika Hrvatska. Ispred zgrade Hrvatskog sabora skinuta je zastava sa zvijezdom petokrakom i podignut hrvatski barjak crven-bijeli-plavi sa povijesnim hrvatskim grbom.

Hrvatska televizija, tada zaista hrvatska, prenosila je direktno ovaj događaj. Milijuni Hrvata u domovini i svijetu su sa radošću i suzama u očima dočekali ovaj povijesni trenutak, a suza u oku potekla je i predsjedniku Tuđmanu. S desne strane predsjedniku Tuđmanu stajao je njegov tada najbliži suradnik Stjepan Mesić.

Hrvatski barjak konačno ispred Sabora!

Gromoglasni pljesak okupljenih prolomio se Markovim trgom kada je policajac u hrvatskoj odori skinuo zastavu sa petokrakom i svečano podignuo prekrasnu hrvatsku zastavu sa povijesnim hrvatskim grbom.

Srca Hrvata posvuda diljem svijeta bila su puna neopisive radosti jer je ovo bio trenutak koji su generacije čekale. Mnogi Hrvati su, naime, 45 godina trpjeli teške progone robije i progone zbog držanja hrvatskog grba ili izlaganja istog na javnim mjestima ili vjenčanjima.

Stari povijesni hrvatski grb postao je sastavni dio službene trobojnice, a naziv “Izvršno vijeće Socijalističke Republike Hrvatske” zamijenjeno je nazivom Vlada Republike Hrvatske.

Nametnuto pitanje – bijelo ili crveno polje?

podizanjehrvatskogstijegaum

Zanimljivo je da je tadašnji grb na zastavi Republike Hrvatske počinjao sa bijelim poljem.

Živa potvrda tome nije bila daleko: hrvatski povijesni grb na krovu crkve Svetog Marka star preko 150 godina počinje istim bijelim poljem!

Stoga, nitko nije tada postavljao pitanje ‘korektnosti’ hrvatskog grba jer je zdrav razum i pogled na krov Markove Crkve svjedočio da su u hrvatskoj povijesti i jedan i drugi grb (sa početnim bijelim i crvenim poljem) bili u javnoj uporabi još davno prije II. svjetskog rata i navodne „ustašoidnosti“ povijesnog hrvatskog grba sa početnim bijelim poljem.

Potvrda tome jest povijesni kontinuitet hrvatske zastave: službena zastava Trojedine Kraljevine u periodu od 1868-1918( 50 godina!), po kojoj je i napravljen spomenuti krov na crkvi svetog Marka, ima grb sa početnim bijelim poljem.

Zastava Banovine Hrvatske (1939-1941.) imala je inačicu sa i bez hrvatskog grba (zbog pritisaka velikosrpskog režima). Inačica sa hrvatskim grbom imala je početno bijelo polje i kao takva se isticala na javnim zgradama u Zagrebu.

NDH je koristila verziju sa bijelim početnim grbom, iako u Zakonskoj odredbi o državnom grbu to nije striktno odredila. Istim zakonom je određeno da se u samoj zastavi u lijevom kutu crvenog vodoravnog polja nalazi troplet sa slovom U, te se stoga samo ta inačica zastave može smatrati službenom zastavom NDH ili tzv. „ustaškom zastavom“.

Od 1945. hrvatski grb na zastavi je zabranjen i njegova uporaba je kažnjavana teškim robijama i mučenjima, a na njegovom mjestu nalazio se zloglasni totalitaristički simbol – crvena petokraka. Ona je maknuta na današnji dan 1990., a 21. prosinca 1990. Zakonom o grbu, zastavi i himni određeno je crveno polje na grbu kao početno polje SLUŽBENE zastave Republike Hrvatske.

Među Hrvatima u dijaspori i domovini koristi se i danas povijesna inačica sa početnim bijelim poljem bez ikakve primisli prema periodu II. svjetskog rata, već kao narodno sjećanje na borbu Hrvata za svoju zastavu.

Naime, zastava jest simbol povijesti jednog naroda, te ima dublju društvenu, kulturnu i narodnu dimenziju unutar jednog naroda. To se pravo ne može i ne smije oduzeti hrvatskom narodu.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. rujna 1939. – Invazija SSSR-a na Poljsku

Objavljeno

na

Objavio

Samo 16 dana nakon što je nacistička Njemačka napala Poljsku, invaziju na ovu zemlju započeo je SSSR, pod izlikom “zaštite Bjelorusa i Ukrajinaca”. Bila je to operacija kojom je Staljin ostvarivao svoj dio plana prema dogovoru sa saveznikom Hitlerom a vezano za sporazum potpisan 23. kolovoza te 1939. godine.

Otpor Poljske vojske slomljen je već 6. listopada i tada je uspostavljena crta razgraničenja u odnosu na njemačke snage. Staljin je u ovom kratkotrajnom ratu anektirao Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, a sve je prikazano kao “oslobodilački pohod Crvene armije”.

Pakt između Staljina i Hitlera od 23. kolovoza 1939. godine sadržavao je tajne protokole kojima je bilo utanačeno kako će (nakon osvajanja istočne Europe) dvije sile podijeliti svoje interesne zone.

Tjedan dana kasnije, Hitler je (inscenirajući tobožnji “napad Poljske na Njemačku”) napao Poljsku s juga i zapada, a poljske trupe u nemogućnosti pružanja značajnijeg otpora najvećim dijelom su se povukle na jugoistok zemlje, pripremajući se za obranu i u očekivanju francuske i britanske pomoći.

Staljin je tvrdio kako SSSR “mora zaštititi Bjeloruse i Ukrajince” u istočnoj Poljskoj, jer ona u uvjetima raspada države nije u stanju jamčiti njihovu sigurnost. U suštini, koristio je istu propagandnu matricu kao i njegov tadašnji saveznik Hitler.

Očekivane pomoći od zapadnih saveznika nije bilo, a Poljska suočena s otvaranjem druge fronte nije u stanju nastaviti ovaj neravnopravni rat, te započinje evakuacija kompletne vojske u tada još uvijek neutralnu Rumunjsku.

Brojčano nadmoćna, Crvena armija je zarobila 230.000 Poljaka, a nakon okupacije (u studenome 1939.), 13,5 milijuna poljskih građana postalo je građanima SSSR-a. Sovjeti su prema poljskim zarobljenicima i civilnom stanovništvu bili veoma surovi. Smaknute su tisuće ljudi, a stotine tisuća potjerane u Sibir u četiri vala deportacija između 1939. i 1941. godine.

Crvenu armiju je iz istočne Poljske potisnula njemačka vojska u ljeto 1941. godine u okviru plana Barbarossa, tijekom invazije na SSSR i to je područje slijedeće 3 godine bilo pod nacističkom okupacijom. Sovjetske trupe ulaze u taj dio Poljske u ljeto 1944.

Dvoličnost zapadnih saveznika prema Poljskoj došla je do izražaja i prigodom konferencije na Jalti, kad je SSSR-u dopušteno pripajanje gotovo cijelog teritorija druge poljske republike (prema sporazumu Molotov-Ribbentrop), dok je Poljska dobila zapadni dio, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od rijeke Odre. SSSR je poljska područja kojih se dočepao dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.

Iako je Poljska imala najjači i najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi, ona od strane zapadnih saveznika nikad nije tretirana ravnopravno. Čak je godinama poslije rata u nekim krugovima bila optužena za “suradnju s nacistima u istrebljenju Židova”, što je povijesna neistina i čista propagandna laž. U pozadini svega krili su se razlozi strateške naravi i egoistični interesi prije svega Velike Britanije i Francuske.

Istina je da je sovjetska propaganda već tijekom rata u svijetu predstavljala poljski pokret otpora kao “slab i nespreman za borbu”, pa su tijekom lipnja i srpnja 1944. godine (u vrijeme kad je Crvena armija nadirala prema istoku) sovjetske radio-postaje pozivale poljski narod opći na ustanak, iako je poljska Domovinska vojska pod oružjem tada imala 23.000 od ukupno 50.000 vojnika.

Poljska je, nažalost, dugo bila “moneta za potkusurivanje” između Istoka i Zapada, a Poljaci najveće žrtve jednih i drugih – narod koji je proživio strašnu golgotu tijekom svjetskog sukoba, izložen jednako surovim napadima i s jedne i druge strane.

Povijest bilježi kako su pri samome kraju rata sovjetske trupe čekale na granici s Poljskom i dopustile nacistima masovnu odmazdu nad Poljacima i Židovima, što je samo još jedan od dokaza da su Staljin i njegova klika kalkulirali i taktizirali gledajući u svemu svoje interese. Tako se, uostalom, ponašao i Zapad i tu među njima nije bilo velike razlike.

Dok je Europa još uvijek krvarila uz milijune mrtvih i desetke milijuna ranjenih, gladnih i bolesnih, “vrla” gospoda s Istoka i Zapada dijelila su svijet i pripremala se za buduće obračune.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Glasnović: Od memoricida do civilizacijskog suicida

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. rujna 1991. – Prvo bombardiranje Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

U ratu protiv Hrvatske velikosrpski vojni vrh nije poštedio ni glavni hrvatski grad Zagreb: 16. rujna 1991. dva su zrakoplova u niskom letu ispalila 6 navođenih raketa na televizijski odašiljač na Sljemenu, prvi zagrebački objekt koji se našao na udaru jugo-zrakoplovstva.

Bio je to početak mnogih zračnih uzbuna i terorističkih napada iz zraka koji su trebali zastrašiti Zagrepčane i slomiti im volju za otporom.

Jugo-vojska je u to dramatično doba opće agresije vodila dvoličnu politiku. Svijetu je pokazivala svoju pomirljivost, dok je istodobno topništvom i zrakoplovima napadala naseljena mjesta kako bi pobila stanovništvo ili ga natjerala u izbjeglištvo. Već dan poslije prvoga napada na Zagreb savezni sekretar za obranu Veljko Kadijević potpisao je u Igalu sporazum o prekidu vatre s predsjednicima Tuđmanom i Miloševićem.

Bila je to najobičnija prijevara jer su toga istoga 17. rujna jugo-zrakoplovi 48 puta preletjeli Zagreb. Napadnuti su sjeverni dio grada, područje Lučkoga, Centar za obuku Hrvatske vojske i ponovno odašiljač na Sljemenu. Život u skloništima postao je zagrebačka svakodnevnica. Teroristički napadi izvedeni su i na druge hrvatske gradove i mjesta.

U listopadu su raketirani čak i Banski dvori na Gornjem gradu, u pokušaju zločinačkog atentata na predsjednika Tuđmana i njegove goste Stipu Mesića i Antu Markovića. Jugo-zrakoplovstvo nastavilo je svoje rušilačke akcije sve do primirja početkom 1992., ali je i samo pretrpjelo teške udarce. Smatra se da je izgubilo oko 120 zrakoplova, četrdesetak samo u Vukovaru.

Zagreb je još jedanput proživio teške trenutke. Tijekom oslobodilačke akcije “Bljesak” odmetnuti su Srbi u dva dana na njegovo središte ispalili više raketa sa zabranjenim kasetnim eksplozivnim sredstvima, takozvanim “zvončićima”.

Cilj je bio ubiti što više civila. Poginulo je osam ljudi, a više od 200 je ranjeno, među njima 19-tero djece. Taj je barbarski čin odveo naredbodavca Milana Martića kao ratnog zločinca pred Haški sud.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari