Pratite nas

Povijesnice

20. OBLJETNICA II. GARDIJSKE BRIGADE

Objavljeno

na

[pullquote_left]Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja[/pullquote_left]

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika. U spomen na te slavne dane i brojne zajedničke operacije jučer su se u Mostaru okupili bivši pripadnici II. gardijske brigade HVO-a, Specijalne policije MUP-a Herceg Bosne, Hrvatske vojske i brojni drugi uzvanici. Obljetnica utemeljenja II. gardijske brigade jučer je obilježena polaganjem vijenaca ispred spomen-kapele sv. Ivana Krstitelja u vojarni Stanislava Baje Kraljevića koja ime nosi po jednome od prvih poginulih pripadnika postrojba HVO-a što su oslobodile područje oko Mostara, svetom misom koju je predvodio vojni biskup msgr. Tomo Vukšić i svečanom akademijom.

2gardijskaSkup posvećen poginulima Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, 29. prosinca 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta. Bivši zapovjednik II. gardijske motorizirane brigade general Stanko Baja Sopta se u govoru prisjetio svojih pokojnih suboraca. – Obljetnicu posvećujem poginulim braniteljima jer je zahvaljujući njima osvanula zora slobode – rekao je general Sopta na svečanoj akademiji koju je organizirala I. pješačka pukovnija Oružanih snaga BiH koja je praktično sljednica II. gardijske brigade. Pri tome se na poseban način zahvalio pripadnicima Hrvatske vojske, među kojima je bio i general Rahim Ademi koji je svojedobno bio u stožeru Hrvatskih snaga koje su vodile završne operacije u zapadnoj Bosni kazavši da su uvijek ostali međusobno povezani.

Sopta je istaknuo kako je osnivanje HVO-a i II. gardijske brigade imalo puno opravdanje jer su zahvaljujući tome Hrvati ostali i opstali na svojim povijesnim ognjištima. “Kada je Vukovar pao, osnovali smo Herceg Bosnu da bi se obranili. Bilo je to vrijeme biti ili ne biti. Iz tog ozračja nikla je i II. gardijska brigada”, dodao je. Jajce, Banja Luka… II. gardijska brigada sudjelovala je u desecima velikih vojnih operacija počevši od obrane Uskoplja i pokušaja rasterećenja Hrvata u središnjoj Bosni u sklopu operacije “Tvigi”, “Cincara” u kojemu je oslobođen Kupres, “Zime”, “Vrila”, “Skoka 1” i “Skoka 2”, “Ljeta” i “Oluje” u kojoj je II. gardijska osvojila Vitorog i stigla na granicu s Hrvatskom, do operacija u kojima je oslobođeno Jajce, te se u jesen 1995. stiglo na sama vrata Banje Luke. – Ova postrojba je u teškom vremenu branila i obranila svoj narod. Kroz nju su prošli ljudi koji su za svoje ideale i svoj narod bili spremni dati sve što su imali pa i svoje živote – kazao je brigadir Slaven Galić, zapovjednik Prve pješačke gardijske pukovnije OS BiH. Brigadni general Ivica Jerkić, zamjenik zapovjednika Operativnog zapovjedništva Oružanih snaga BiH, u svom je govoru naglasio kako je Druga gardijska brigada HVO bila elitna postrojba koja nikada nije naređivala ili provodila zločine. – Uspjesi koje je Druga gardijska brigada postigla u sklopu hrvatskih snaga doprinijeli su potpisivanju mirovnog sporazuma i završetku rata na ovim prostorima – kazao je brigadni general Ivica Jerkić. On je pohvalio djelovanje Prve pješačke gardijske pukovnije Oružanih snaga BiH, u čijem sastavu aktivno djeluje stotinjak bivših pripadnika Druge gardijske brigade HVO-a. Danas ova postrojba nastavlja baštiniti tekovine Hrvatskoga vijeća obrane, pronositi istinu o proteklome ratu u kojemu su Hrvati uspjeli obraniti i svoje pravo na BiH.

Zoran Krešić/vl

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari